REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 20 Ovr-6055/18-47

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vladimiru Dimanovskom kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari A. D. S.A., L., OIB: …, zastupani po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika R. V. iz Z., OIB: …, radi ovrhe, 7. rujna 2022.

r i j e š i o  j e

I. Određuje se prekid postupka poslovni broj Ovr-6055/2018 Općinskog građanskog suda u Zagrebu do okončanja parničnog postupka kojeg ovršenik ima mogućnost pokrenuti protiv ovrhovoditelja u roku od 90 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja i u kojemu ima mogućnost tražiti utvrđivanje ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu ili pojedinih dijelova navedenog ugovora sklopljenog 12. srpnja 2007. između Z. b. d.d. Z. kao kreditora i ovršenika R. V. kao korisnika kredita,

solemniziranog od strane Javnog bilježnika mr. Ljubinke Svedrović Kilibarda iz Zagreba, Ilica 139A. 13. srpnja 2007.

II. Za pokretanje tužbe iz točke I. izreke ovog rješenja ovršeniku daje se primjereni vremenski rok od 90 dana od dana primitka ovog rješenja te je unutar tog roka ovršenik ovlašten podnijeti tužbu iz točke I. izreke ovog rješenja i o istome prije isteka navedenog roka obavijestiti sud o poslovnom broju predmeta kojeg je pokrenuo pozivom na poslovni broj Ovr-6055/18.

III. Ukoliko ovršenik u zadanom roku ne pokrene tužbu iz točke I. izreke i o istome ne obavijesti ovaj sud pozivom na poslovni broj spisa, sud će iz na temelju dostupne dokumentacije odlučiti postoji li ništetnost Ugovora iz točke I. izreke ili njegovih pojedinih dijelova i ukoliko utvrdi da ništetnost Ugovora ili njegovih pojedinih dijelova ne postoji, postupak će nastaviti.

O b r a z l o ž e n j e

1. Rješenjem o ovrsi naslovnog suda od 18. listopada 2018., posl. broj Ovr-6055/18-5, određena je ovrha na nekretninama ovršenika.

2. Sud je u okviru svojih ovlasti izvršio pregled spisa, a posebice Ugovora o namjenskom kreditu (dalje u tekstu: Ugovor) od 12. srpnja 2007. te je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru na kojem se temelji tražbina ovrhovoditelja koji je tražbinu preuzeo od Z. b. d.d. kao kreditora.

Obzirom da je ovršni postupak nesporni postupak, sud nema izričitih i konkretnih saznanja sadrži li taj Ugovor odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi koje imaju za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu ovršenika-potrošača, i jesu li protivne načelu savjesnosti i poštenja. Također, sud nema saznanja jesu li predmetne odredbe unesene u ugovor na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora na koji potrošači nisu mogli utjecati, a povrh toga niti u ugovoru niti Općim uvjetima poslovanja banke nisu utvrđeni niti parametri pod kojima će banka mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju navedenog ovršenik ima pravo na sudsku kontrolu isprave te ima mogućnost pokretanja parničnog postupka kako mu je objašnjeno u izreci rješenja.

3. Na pokretanje predmetne tužbe ovršenik je upućen od strane suda koji je izvršio uvid u Ugovor o kreditu i utvrdio da u okvirima ovršnog postupka nema ovlast vršiti kontrolu navedenog Ugovora, već će to biti obavljeno u sklopu parničnog postupka kojeg ovršenik ima mogućnost pokrenuti.

4. Obzirom da institut odgode ovrhe u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti jer nedostaje prijedlog ovrhovoditelja, a evidentno je da se radi o prethodnom pitanju "sui generis" koje radi imperfektnosti zakonske norme nije uneseno u odredbe Zakona o parničnom postupku, sud je odlučio odrediti prekid postupka i dati ovršeniku kao potrošaču mogućnost sudske kontrole Ugovora, obzirom da se ovršenik oglušio na poziv suda od 12. travnja 2022. kojim ga je sud pozvao na očitovanje želi li ostati vezan mogućim i zasad neutvrđenim nepoštenim ugovornim odredbama u ovršnoj ispravi tj. odriče li se pravne zaštite u tom smislu sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022. poslovni broj Su IV 87/2022, uz obavijest da se neizjašnjavnje potrošača neće smatrati izjavom o odricanju. Također, institut odgode u konkretnom predmetu nije moguće primijeniti jer nije poznat ishod parnice koju bi potrošač trebao pokrenuti. Naime, ishod može biti i takav da do nastavka ovrhe neće ni doći , pa stoga nema nikakve odgode jer se daljnje radnje u tom slučaju neće niti provesti već će se u tom slučaju postupak obustaviti.

5. Prijedlog ovršenika sud nije zaprimio do dana donošenja ovog rješenja iako je 15. travnja 2022. uredno obaviješten preporučenom pošiljkom.

6. Prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Sukladno mišljenju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. u Zagrebu, posl. broj Su IV-87/2022, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.

7. Sud je pregledom spisa utvrdio da je ova ovrha pokrenuta na temelju ovršne javnobilježničke isprave – gore navedenog Ugovora. Navedena isprava predstavlja pravni posao koji ima svojstva ugovora o hipotekarnom (namjenskom) kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta.

8. Pregledom spisa utvrđeno je da je sud ovršeniku dao uputu zaključkom od 12. travnja 2022. kako postupiti u slučaju da smatra da je Ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe), no ovršenik se na navedenu uputu oglušio.

9. Pokretanju ovrhe na temelju predmetne ovršne isprave nije prethodio parnični ili drugi sudski postupak u okviru kojega je ispitana tražbina ovrhovoditelja već je predmetna ovrha pokrenuta izravno na temelju naznačenog javnobilježničkog akta, sklopljenog između trgovca i potrošača. Sud je stoga povodom prigovora ovršenika (izraženog u žalbi i prijedlogu za odgodu) dužan ispitati sadrži li ovršna isprava ništetne ugovorne odredbe.

10. U okviru prava Europske unije zaštita potrošača uređena je Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ).

11. Članak 3. st. 1. u vezi s čl. 2. točka a) Direktive 93/13/EEZ određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

12. Odredba čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje da u interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

13. Uvodni navodi Direktive 93/13/EEZ također ističu da bi se potrošački ugovori trebali sastavljati jasnim i razumljivim jezikom, potrošač bi trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije.

14. Prema čl. 141.c Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima izravno primjenjuju pravo Europske unije.

15. Jedan od izvora prava Europske unije su i odluke Suda Europske unije (dalje: Sud EU) donesene povodom zahtjeva za prethodnim tumačenjem prava Europske unije. Sukladno praksi Suda EU odluka donesena povodom zahtjeva za prethodnim tumačenjem obvezuje kako nacionalni sud koji je postavio pitanje, tako i ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem (izraženo u odlukama ECLI:ECLI:EU:C:1981:270, ECLI: ECLI:EU:C:1963:6, i ECLI:ECLI:EU:C:1982:335).

16. Odlukama Suda EU dalje je utvrđeno da je nacionalni sud u sklopu primjene prava Europske unije dužan izuzeti iz primjene svaku pravnu normu nacionalnog prava koja je suprotna pravu Europske unije i izravno primijeniti europsko pravno pravilo. Navedeni stav izražen je (između ostalog) u odluci broj C-6/64, predmet C. protiv E.N.E.L.

17. Povezano s time, načelo djelotvornosti izraženo u višestrukim odlukama Suda EU (primjerice odluke broj C-413/12, C-49/14 i C-169/14) traži da postupovna pravila za pravna sredstva čija je svrha osigurati zaštitu prava koja pravni subjekti izvode iz prava Europske unije ne smiju u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati korištenje pravima koja priznaje pravni poredak Europske unije.

18. Zaključno treba istaknuti i da načelo usklađenog tumačenja zahtijeva i da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost prava Europske unije i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njime nastoji postići.

19. Spomenuta Direktiva 93/13/EEZ implementirana je u hrvatsko zakonodavstvo sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP). Predmetni zakon nepoštene ugovorne odredbe definira i opisuje u člancima 49. i 50. ZZP-a, čija primjena prema čl. 40. ZZP-a nije isključena za ugovore o financijskim uslugama.

20. Članak 49. st. 1. ZZP-a tako navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog članka dalje navodi da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Odredba čl. 50. ZZP-a dalje propisuje da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenima, jesu (između ostalog):

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

- odredba kojom se cijena proizvoda utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

22. Članak 5. t. 15. ZZP-a dalje propisuje da je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok t. 26. propisuje da je „trgovac“ bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

23. Pregledom ovršne isprave sud je utvrdio da stranke toga pravnog posla predstavljaju trgovca i potrošača u smislu čl. 5. ZZP. Sud je nadalje utvrdio da ista ovršna isprava sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje sukladno internim odlukama trgovca, iz čega proizlazi mogućnost da bi predmetne odredbe mogle biti utvrđene kao nepoštene u smislu odredbi Direktive 93/13/EEZ i čl. 49. i 50. ZZP-a.

24. Kako se radi o spornoj činjenici o kojoj sud sukladno čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, dalje: OZ) nije ovlašten odlučivati u okviru ovršnog postupka, uputio je posredno, a ovim rješenjem i neposredno, ovršenika da pokrene parnicu radi utvrđivanja ove ovrhe nedopuštenom iz toga razloga izrekom ovog rješenja, odstupajući od uobičajenog rješenja o odgodi ovrhe budući da odgoda ovrhe bez prijedloga stranaka nije predviđena postojećim zakonskim propisima.

25. Ovršenik ima mogućnost pokretanja parnice i utvrđivanja u toj parnici konkretno da ugovor sadrži jednostrano promjenjive odredbe o čijim parametrima za izmjenu nije posebno pregovarano, jednako tako u bitnome odgovaraju definiciji nepoštene ugovorne odredbe iz Direktive 93/13/EEZ i ZZP-a.

26. Ovršenik je u parnicu upućen posredno na temelju odredbe čl. 55. st. 1. i 2. OZ-a, prema kojoj se o određenim žalbenim razlozima ovršenika ne odlučuje u okviru ovršnog postupka već se ovršenik u odnosu na iste razloge upućuje pokrenuti parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, iz koje je odredbe vidljivo da u postojećem OZ-u sud nema mogućnosti utvrđivati bilo kakve sporne činjenice te je jasno da o tome treba odlučivati parnični sud.

27. Na temelju tako pokrenutog parničnog postupka ovršenik je mogao i trebao predložiti odgodu do donošenja pravomoćne odluke o postojanju ili nepostojanju nepoštenih ugovornih odredbi u ovršnoj ispravi, no to je izostalo jer se ovršenik oglušuje na pozive suda.

28. Odredbe OZ-a (konkretno čl. 65. OZ-a) ne omogućavaju odgodu provedbe ovrhe samo na temelju pokretanja navedenog parničnog postupka, već zahtijevaju i ispunjenje dodatnih pretpostavaka (vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško naknadive štete ili da je ovrha potrebna da bi se spriječilo nasilje), a za zaštitu prava ovršenika u slučaju da predmetni parnični postupak bude dovršen nakon ovršnog postupka predviđena je a posteriori zaštita u vidu vođenja protuovrhe nakon dovršetka ovršnog postupka. U odnosu na postupak ovrhe na nekretnini treba istaknuti i da odredbe nacionalnog zakonodavstva ne pružaju mogućnost da se ovršeniku nakon dovršetka toga postupka i prodaje nekretnine u vlasništvo vrati nekretnina koja je bila predmet ovrhe, već je umjesto povrata predmeta ovrhe moguće potraživati isključivo naknadu nastale štete (odredbe čl. 62. st. 2. i 4. i čl. 110. OZ-a) pa je u smislu tih odredbi, ali bez izravne primjene istih sud morao odrediti prekid postupka jer ne postoji drugi način zaustavljanja ovog postupka, obzirom na odredbu članka 213. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 117/03, 57/11, 70/19 i 80/22) prema kojoj će sud prekinuti postupak, između ostalog, ako je odlučio da sam ne odlučuje o prethodnom pitanju, a upravo je takva formulacija zakonske norme najbliža konkretnoj situaciji jer daljnji postupak ovog suda ovisi o ishodu postupka kojeg bi ovršenik kao potrošač mogao pokrenuti, no radi imperfektnosti zakonske norme navedeno nije detaljno obuhvaćeno ovim zakonskim člankom.

29. Slijedom navedenog, sud u okviru ovog ovršnog postupka nije ovlašten ispitati nepoštenost pojedinih odredbi akta koji predstavlja ovršnu ispravu, a isto nije ispitivano niti u okviru eventualnog drugog sudskog postupka koji je prethodio pokretanju ove ovrhe. Nepoštenost odredbi akta koji predstavlja ovršnu ispravu ispituje se u parničnom postupku pokrenutom od strane ovršenika, no odredbe nacionalnog zakonodavstva omogućuju da se ovrha provede neovisno o ishodu navedenog parničnog postupka.

30. Navedeno je protivno načelu djelotvornosti i cilju iz čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ te predstavlja činjeničnu i pravnu situaciju u bitnome istovjetnu odluci Suda EU broj C- 407/18 od 26. lipnja 2019. (predmet K. protiv A. B. d.d.).

31. Sud EU je u odluci C-407/18, donesenoj povodom zahtjeva za prethodnu odluku, u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i da po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odredba nacionalnog prava čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije, konkretno Direktive 93/13/EEZ. Pritom je Sud EU odlučio da Direktivu 93/13/EEZ treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

32. Sud EU u odluci C-407/18 dalje navodi da odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprječavanje daljnjeg korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovac sklapa s potrošačima moraju podrazumijevati odredbe koje omogućuju da se potonjima zajamči djelotvorna sudska zaštita, dajući im mogućnost da pred sudom osporavaju takav ugovor, uključujući i u stadiju njegova prisilnog izvršenja, i to u razumnim postupovnim uvjetima tako da za izvršavanje njihovih prava nisu propisani uvjeti koji pretjerano otežavaju ili u praksi onemogućavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13/EEZ. Sud EU posebice navodi da a posteriori zaštita u vidu novčane naknade štete nakon što bi ovrha već bila dovršena/provedena ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe, a što je suprotno cilju iz čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Sud također napominje da preventivna kontrola nepoštenosti u vidu savjetovanja i informiranja potrošača od strane javnog bilježnika nije dovoljna da bi se osigurala djelotvorna zaštita zajamčena Direktivom 93/13/EEZ.

33. Prema tome, Sud EU je u odluci C-407/18 utvrdio da su odredbe nacionalnog zakonodavstva države članice EU, koje su u bitnome istovjetne odredbama OZ-a u vezi odgode ovrhe, protivne odredbama Direktive 93/13/EEZ.

34. Slijedom navedenog ovaj sud nalazi da bi uvjetovanje odgode ovrhe postojanjem pretpostavaka za odgodu iz čl. 65. OZ-a bilo protivno načelu djelotvornosti i odredbama Direktive 93/13/EEZ, tj. protivno odredbama prava Europske unije.

35. Prema odluci Suda EU C-6/64 (predmet C. protiv E.N.E.L.) nacionalni sud je dužan iz primjene izuzeti svaku pravnu normu nacionalnog prava protivnu pravu Europske unije.

36. Sukladno čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ države članice su dužne osigurati da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

37. Kako je nacionalni sud obvezan izuzeti iz primjene svaku pravnu normu nacionalnog prava koja je suprotna pravu Europske unije i izravno primijeniti europsko pravno pravilo, sud u ovom postupku nije ispitivao postojanje pretpostavaka za odgodu iz čl. 65. OZ-a već je izravnom primjenom prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ) i vođen načelom djelotvornosti istog odredio prekid provedbe ovrhe do dovršetka postupka u kojem se odlučuje o postojanju nepoštenih odredbi u ovršnoj ispravi.

38. Sud u ovršnom postupku postupa hitno, no u konkretnom slučaju ovršeniku je dan dovoljno dug i primjeren rok u pokušaju ostvarivanja svojih prava, no po proteku istog sud će nastaviti postupak jer se iz postupanja ovršenika, koji se oglušuje na pozive suda i koji ne koristi datu mogućnost osporavanja ovršne isprave u primjereno dugačkom roku od 90 dana, daje zaključiti da ovršenik ipak nije zainteresiran za osporavanje ovršne isprave u smislu mogućnosti zaštite ovršenika kao potrošača. U suprotnom, sud ovaj postupak nikada ne bi mogao završiti u slučaju da se ovršenik nikada ne obrati sudu, a to je nedopustivo i predstavlja zlouporabu okolnosti da ovršenik nije vezan rokovima za pokretanje parnice kojom će se utvrditi ništetnost Ugovora ili njegovih pojedinih odredbi. Stoga će, kako je to navedeno u izreci, ovaj sud proučiti dostupnu dokumentaciju i iz nje zaključiti je li Ugovor ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe ili će nastaviti postupak, ukoliko utvrdi da nema ništetnih odredbi, no u tom slučaju se potrošač odriče mogućnosti prezentirati sudu postupak ugovaranja između njega i banke odnosno je li mu usmenim putem možda nešto pojašnjeno ili nije bilo pojašnjeno u pogledu ugovora tj. je li usmenim putem od strane djelatnika banke bio doveden u zabludu te olako pristao potpisati sve što je banka od potrošača zatražila, a što iz dokumentacije nije moguće utvrditi. Iako 2007. godine Republika Hrvatska još nije bila članica Europske Unije, pojedine odredbe europskog prava već su bile unijete u zakonske propise pa tako i odredba o zaštiti potrošača, a i obzirom na pristupni proces Republika Hrvatska je bila dužna implementirati europsko pravo u zakonske propise kako bi bili u duhu Europske Unije.

39. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 7. rujna 2022.

Sudac:

Vladimir Dimanovski

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dostave pisanog otpravka žalbe. Žalba se predaje nadležnom Županijskom sudu u putem ovog suda pismeno u 4 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Ovrhovoditelju po

pun. 2. Ovršeniku

3. Spis