REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 677/2018-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekić, Dražena Tripala, Žarka Dundovića i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. Č. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 5. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog P. Č., optužene A. Č., oštećenog Ž. K. i oštećenog A. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 18. travnja 2018. broj K- 10/2017, u sjednici održanoj 7. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog P. Č. i zamjenika branitelja optuženika, odvjetnika F. O.,

r i j e š i o  j e  i p r e s u d i o j e:

I. Prihvaćaju se djelomično žalba optuženog P. Č. i u cijelosti žalba optužene A. Č., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke te se predmet u tom dijelu upućuje nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Uslijed te odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na to kazneno djelo je bespredmetna.

II. Uslijed odluke pod točkom I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i žalbe optuženog P. Č., i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi P. Č. za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, a neće se

I Kž 677/2018-21

opozvati uvjetna osuda izrečena optuženom P. Č. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru od 19. studenog 2013. broj K-875/13.

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom P. Č. se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 28. siječnja 2017. do 18. travnja 2018.

III. Odbijaju se kao neosnovane u ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženog P. Č. te u cijelosti žalbe oštećenog Ž. K. i oštećenog A. Š. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 18. travnja 2018. broj K-10/2017 optuženi P. Č. proglašen je krivim što je, pod točkom 1. izreke, počinio kazneno djelo protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. te što je, pod točkom 2. izreke, počinio kazneno djelo protiv imovine – razbojničkom krađom iz članka 231. stavka 1. KZ/11. pa mu je na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a na temelju članka 231. stavka 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca. Istovremeno mu je temeljem odredbe članka 58. stavka 1. KZ/11. opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Zadru od 19. studenog 2013. broj K-875/13 te je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine uzeta kao utvrđena, nakon čega je isti, temeljem članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu je, temeljem članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. siječnja 2017. pa do 18. travnja 2018. Tom istom presudom optužena A. Č. proglašena je krivom što je, pod točkom 2. izreke, počinila kazneno djelo protiv imovine – razbojničkom krađom iz članka 231. stavka 1. KZ/11. te je, temeljem iste zakonske odredbe, osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega joj je, temeljem članka 56. stavka 1. KZ/11. izrečena uvjetna osuda te je odlučeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko ista u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) oštećeni A. Š. i oštećeni Ž. K. su sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. ZKP/08.- 17. i člankom 455. stavkom 2. točkom 8. ZKP/08.-17. optuženom P. Č. je naložena naknada stvarnog troška kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 19.961,50 kuna te paušalnog troška u iznosu od 1.000,00 kuna, koje iznose je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe, dok je optužena A. Č., temeljem članka 148. stavka 6. ZKP/08.-17. oslobođena obveze naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

I Kž 677/2018-21

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odnosu na točku 1. izreke, pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odluku, a podredno, u odnosu na oboje optuženika, da pobijanu presudu preinači na način da optuženom P. Č. utvrdi strože pojedinačne kazne, a potom i strožu jedinstvenu kaznu te da se optuženoj A. Č. izrekne kaznena sankcija bez primjene odredaba o uvjetnoj osudi.

4.1. Žalbu je podnio i optuženi P. Č. putem braniteljica, odvjetnice N. S. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku odnosno da istu preinači u odluci o kazni na način da optuženiku pojedinačno utvrdi blaže kazne, a potom da mu izrekne i blažu jedinstvenu kaznu. Ujedno su zatražili da ih se izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

4.2. Žalbu je podnijela i optužena A. Č. putem braniteljice, odvjetnice A. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženicu oslobodi od optužbe.

4.3. Žalbu su podnijeli i oštećeni A. Š. i oštećeni Ž. K. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u tom dijelu preinači na način da ima se dosudi postavljeni imovinskopravni zahtjev u cijelosti.

5. Odgovore na žalbe optuženog P. Č. i optužene A. Č. podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se izjavljene žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

6. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti optuženog P. Č. koji se nalazi u Kaznionici G., a njegova nazočnost je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.- 22.), osigurana putem konferencijskog uređaja kojim rukuje Ivan Bauk, informatički referent zaposlen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i zamjenika branitelja optuženika odvjetnika T. G., odvjetnika F. O., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženika, odvjetnika T. G., koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08.-22., održana u njihovoj odsutnosti.

I Kž 677/2018-21

8. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog P. Č. su djelomično osnovane, žalba optužene A. Č. u cijelosti je osnovana, dok su žalbe oštećenog A. Š. i oštećenog Ž. K. u cijelosti neosnovane.

9. Ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optužena A. Č. navodi kako u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude postoji značajna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih zapisnika. Također smatra da u razlozima pobijane presude koji se odnose na tu točku izreke nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su izneseni potpuno su nejasni, posebno u pogledu zakonskog opisa kaznenog djela i postupanja ove optuženice. Iako ova žaliteljica u ovom dijelu izjavljene žalbe ne konkretizira o kojoj bi se to bitnoj povredi kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08.- 17. radilo iz ovakvog sadržaja žalbe proizlazi da bi se radilo o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu optuženica ne konkretizira i ne precizira u čemu se ogleda istaknuto proturječje te u odnosu na koje odlučne činjenice nisu navedeni razlozi odnosno u odnosu na koje odlučne činjenice su dani razlozi nejasni, pri čemu optuženica, u suštini, polemizira sa utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja da je ista, prije fizičkog sukoba s oštećenim A. Š., otuđila metalnu konstrukciju i na taj način počinila kazneno djelo krađe te da je potom fizički nasrnula na ovog oštećenog kako bi ukradenu stvar zadržala. Dakle, kroz ovakve žalbene prigovore optuženica zapravo prigovara pravilnosti utvrđenih odlučnih činjenica i zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu njezine uloge u odnosu na kazneno djelo činjenično i pravno opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, o čemu će biti više govora kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se u konkretnom slučaju, po ocjeni suda drugog stupnja, ne radi se o prigovorima postupovnog već isključivo činjeničnog karaktera.

9.1. Prema tome, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, nije počinjena postupovna povreda na koju u ovom dijelu izjavljene žalbe ukazuje optužena A. Č., a ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-22., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka koju nije istaknuo ovaj žalitelj, a na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije u pravu državni odvjetnik kada obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude tvrdi da se u konkretnom slučaju radilo o brzoj vožnji optuženika te da je isti u takvoj situaciji bio svjestan da može usmrtiti oštećenog Ž. K. i da je na tako nešto i pristao, a to što u konkretnoj situaciji nije nastupila smrtna posljedica razlog je pravodobna intervencija susjeda koji su se u tom trenutku okupili, a što potvrđuju gotovo svi ispitani svjedoci.

10.1. Naime, iako oštećeni Ž. K. u svom iskazu navodi kako je tom prigodom optuženik „snažno gasom krenuo u nazad i udario u žičana vrata iza kojih se on nalazio“, dok oštećeni A. Š. u pogledu ovih istih okolnosti tvrdi kako je u jednom trenutku “vozilo krenulo snažno gasom unazad i udarilo u žičana vrata“, iz čega bi doista proizlazilo da se radilo o bržoj i agresivnijoj vožnji unatrag, tako nešto ne proizlazi iz materijalnih tragova pronađenih na mjestu događaja, a niti iz nalaza i

I Kž 677/2018-21

mišljenja sudsko-medicinskog i prometnog vještaka te njihovog kombiniranog vještačenja, koji su sačinjeni na temelju pronađenih i evidentiranih materijalnih tragova. U tom pogledu navedeni vještaci su bili jasni, precizni i decidirani u svojim tvrdnjama da se u konkretnom slučaju nije radilo o brzoj odnosno nagloj vožnji, kako su to izjavljivali oštećeni A. Š. i Ž. K. tijekom dokaznog postupka, a na čije iskaze se pogrešno poziva državni odvjetnik u izjavljenoj žalbi. Upravo iz provedenog kombiniranog sudsko-medicinskog i prometnog vještačenja nedvojbeno je utvrđeno da se od pokretanja zaustavljenog vozila pa do udara u metalnu ogradu radilo o vremenskom razdoblju od svega 1,3 sekunde na putu od svega 2,2 metra, a u trenutku samog naleta vozila na ogradu, iza koje je stajao oštećeni Ž. K., brzina vozila je iznosila svega 12 km/h. Upravo na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je ispravno zaključio kako se u konkretnoj situaciji nikako nije moglo raditi o brzoj odnosno nagloj vožnji unatrag jer je sve trajalo vrlo kratko, na putu gotovo zanemarive duljine i kod relativno male brzine kretanja vozila. Pri tome se ne može isključiti mogućnost da su oštećeni, kao sudionici predmetnog događaja, doista subjektivno imali i drugačiji dojam, ali taj njihov dojam o načinu i brzini kretanja vozila nema uporišta u pronađenim materijalnim tragovima i provedenim vještačenjima koja su, i po ocjeni ovog suda, daleko objektivniji i uvjerljiviji dokaz od same percepcije oštećenih.

10.2. Također nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženik vozilo zaustavio tek u trenutku kada su intervenirali susjedi koji su se tamo nalazili i da se u tom trenutku oštećeni Ž. K., zajedno s ogradom koja se nalazila iznad njega, cijelom dužinom svoga tijela nalazio ispod vozila.

10.3. Prvenstveno treba napomenuti kako se i u odnosu na ove odlučne činjenice iskazi ispitanih svjedoka u bitnome razlikuju od nalaza i mišljenja vještaka pri čemu je prvostupanjski sud, i po ocjeni suda drugog stupnja, s pravom, kao vjerodostojne i uvjerljive prihvatio nalaze i mišljenja vještaka, a ne iskaze ispitanih svjedoka. Iako oštećeni A. Š. i Ž. K. te svjedoci M. Š. i J. Š. u svojim iskazima suglasno tvrde kako je vozilo optuženika prije zaustavljanja prešlo preko cijele dužine tijela oštećenog Ž. K., a iznad kojeg se nalazila i srušena metalna ograda, tako da mu je u trenutku zaustavljanja iza zadnjeg kraja vozila virila samo glava, tako nešto ne proizlazi iz sudsko-medicinskog i prometnog vještačenja, a koja su obavljena na temelju pronađenih materijalnih tragova na vozilu, ogradi i tijelu oštećenog Ž. K.. Naime, vještaci su u svojim nalazima i mišljenjima bili suglasni i decidirani u tvrdnjama da se na temelju pronađenih materijalnih tragova ne može sa sigurnošću utvrditi točan položaj tijela oštećenog Ž. K. u trenutku zaustavljanja vozila, a nakon naleta na ogradu i njega. Međutim, verzija ovog oštećenog te svjedoka M. i J. Š. da bi se on „cijeli našao poklopljen ispod vozila, tako da su mu samo čelo i nos virili...“, po mišljenju vještaka, ne može se prihvatiti kao moguća i vjerodostojna jer je tom prigodom oštećeni zadobio samo manju tjelesnu ozljedu u vidu oguljotine koljena, a da je vozilo cijelom svojom dužinom prešlo preko tijela oštećenog dok je on ležao na tlu, isto bi bilo izloženo snažnom pritisku mase vozila i tada bi izvjesno došlo i do težih i opsežnijih tjelesnih ozljeda uslijed mehanizma prignječenja, a što se u ovom konkretnom slučaju nije dogodilo. Osim toga da vozilo, suprotno tvrdnjama oštećenih i nekih svjedoka, svojom cijelom dužinom nije prešlo preko ograde i tijela ovog oštećenog proizlazi iz dijela nalaza i mišljenja vještaka u kojem oni zaključuju na

I Kž 677/2018-21

temelju međusobnog položaja srušene ograde i zaustavljenog vozila. U tom pogledu vještaci decidirano tvrde i zaključuju da prema podacima iz zapisnika o očevidu i fotodokumentacije sačinjene tijekom očevida nedvosmisleno proizlazi kako nakon naleta vozila na ogradu i njegovog zaustavljanja metalna ograda nije mogla biti ispod cijelog stražnjeg dijela vozila, već se ista samo dijelom nalazila ispod lijeve stražnje strane vozila, a što, i po ocjeni ovog suda, u cijelosti opovrgava tvrdnje državnog odvjetnika, na kojima ustrajava i u izjavljenoj žalbi, kako je vozilo kojim je upravljao optuženik u kretanju i tijekom zaustavljanja u cijelosti prešlo preko srušene ograde ispod koje se u ležećem položaju nalazilo i tijelo oštećenog Ž. K.. I na koncu, u ovom dijelu izjavljene žalbe, nije osnovana niti tvrdnja državnog odvjetnika da je do zaustavljanja vozila kojim je upravljao optuženik, nakon naleta na metalnu ogradu i oštećenog Ž. K., došlo zbog intervencije osoba koje su se nalazile na mjestu događaja te da samo zbog toga nije nastupila i teža, pa čak i smrtna posljedica. Iako ovakve navode državnog odvjetnika u odnosu na navedene okolnosti u svom iskazu potvrđuje ispitani svjedok M. Š., tvrdeći kako je u jednom trenutku „počeo lupati rukama po krovu automobila“, nakon čega je zavikao: “stanite, jeste li normalni, pregazit ćete čovjeka“, iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi sasvim drugačije činjenično stanje. Naime, iz nalaza i mišljenja ovog vještaka, na temelju pronađenih materijalnih tragova, bez bilo kakve dvojbe je utvrđeno kako je optuženik, u trenutku kada je sa stražnjim dijelom vozila udario u metalnu ogradu, podignuo nogu s papučice gasa te je odmah započeo s kočenjem odnosno radnjom usmjerenom na zaustavljanje vozila, iz čega se može, kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, na nedvojbeni način zaključiti da je do zaustavljanja vozila inkriminirane zgode došlo zbog samoinicijativne aktivnosti optuženika te da takva reakcija optuženika nije posljedica vanjskog utjecaja susjeda koji su se tamo nalazili, a kako i u tom dijelu izjavljene žalbe pogrešno smatra državni odvjetnik.

10.4. Ističući nadalje prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud, u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, pogrešno zaključio kako tom prigodom kod oštećenog Ž. K. nije mogla nastupiti i smrtna posljedica s obzirom da u svom nalazu i mišljenju niti sudsko- medicinski vještak nije isključio mogućnost nastanka teške tjelesne ozljede, osobito teške tjelesne ozljede i smrtne posljedice da je oštećeni ostao ležati na tlu, a da se pri tome vozilo nastavilo kretati unazad. Pri tome valja napomenuti kako je ovakva konstatacija državnog odvjetnika apstraktne, teoretske i hipotetske naravi budući da je in concreto dinamika samog događanja bila sasvim drugačija, a o čemu je već bilo govora u točki 10.3. ove odluke. Naime, prvostupanjski je sud na temelju provedenog dokaznog postupka, a osobito nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog i prometnog vještaka, utvrdio brzinu, put i način kretanja vozila te posebno trenutak u kojem se vozilo zaustavilo te činjenicu da isto u tom kretanju svojom cijelom dužinom nije prešlo preko cijele dužine tijela oštećenog Ž. K. tako da u takvoj dinamici događanja praktično nije niti moglo doći do težih posljedica pa i one najteže, a na koju u ovom dijelu žalbe upire državni odvjetnik jer je mogućnost nastanka takve posljedice u konkretnoj situaciji isključivo teoretske i hipotetske naravi.

10.5. I na koncu nije u pravu državni odvjetnik kada, žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da je tijekom dokaznog postupka trebalo provesti rekonstrukciju događaja kako bi se na taj način točno utvrdio položaj

I Kž 677/2018-21

provizorne ograde i tijela oštećenog Ž. K. u trenutku naleta i zaustavljanja vozila kojim je upravljao optuženik. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka sudsko-medicinske struke proizlazi da se točan položaj oštećenog Ž. K. u trenutku naleta vozila na ogradu te u trenutku zaustavljanja vozila ne može utvrditi iz razloga što za tako nešto nema materijalnih tragova. Kada se uz to ima u vidu nalaz i mišljenje prometnog vještaka u dijelu gdje se navodi da na temelju pronađenih tragova na asfaltu, tragova na vozilu te ozljeda oštećenog Ž. K. nije bilo moguće utvrditi točan položaj oštećenog nakon naleta vozila na ogradu i njega, čime u bitnome potvrđuje nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da kod takvog stanja stvari nije bilo potrebno provoditi rekonstrukciju događaja, a s čime se slaže i ovaj drugostupanjski sud. Pri tome ovom žalitelju valja napomenuti kako se nalazi i mišljenja ovih vještaka te njihovi zaključci, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, ne temelje na pretpostavkama već prvenstveno na pronađenim materijalnim tragovima, a to što su njihova utvrđenja u nekim dijelovima drugačija od iskaza pojedinih svjedoka, koji su iskazivali na temelju sjećanja i vlastitih impresija, ne utječe na vjerodostojnost i uvjerljivost tako danih nalaza i mišljenja i ocjenu da se radi o nepristranim i objektivno danim nalazima.

10.6. S druge strane, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, optuženi P. Č. ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je on, na način kako je reagirao u konkretnoj situaciji, imao namjeru teško tjelesno ozlijediti oštećenog Ž. K. jer okolnost da je odmah stao u trenutku kada je na njega naletio ukazuje na to da ga prije toga nije vidio.

10.7. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja, po ocjeni suda drugog stupnja i u odnosu na ove okolnosti odlučne činjenice su na pravilan način utvrđene. Naime, krajnje je nelogično, neuvjerljivo i neživotno da optuženik tom prigodom, a prije napuštanja dvorišta kuće u izgradnji, nije vidio oštećenog Ž. K. s obzirom da je on u tom trenutku pokušavao improviziranu ogradu postaviti na izlaz, kako bi na taj način onemogućio optuženiku da sa svojim vozilom napusti mjesto događaja. U situaciji kada su se na dvorištu skupile tri-četiri osobe i kada su optuženici, dok su se nalazili u autu, pokušali izaći iz dvorišta, u čemu su ih ove osobe pokušavale spriječiti, a što ni sami optuženici ne osporavaju, tada je logično i životno da je optuženi P. Č. u toj vožnji unazad gledao kuda vozi kako bi što prije napustio predmetno dvorište, a kako je bio dan i dobra vidljivost, a nije bilo nekih drugih zapreka koje bi ga u tome ometale tada je zasigurno vidio i oštećenog Ž. K. kako s poda podiže improviziranu metalnu ogradu i pokušava je staviti na svoje mjesto kako bi spriječio predmetno vozilo da napusti mjesto događaja. Međutim, unatoč tome optuženik ne odustaje od svoje namjere da napusti dvorište i nastavlja s vožnjom, iako se u tom trenutku iza vozila nalazi ovaj oštećeni, pristajući na taj način da ga i teško tjelesno ozljedi.

10.8. Slijedom naprijed navedenog, nasuprot tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženog P. Č., u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, činjenično stanje je na pravilan način i u potpunosti utvrđeno i na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, i po ocjeni suda drugog stupnja, nije na potpuno nedvojben način utvrđeno da je inkriminirane prigode optuženi P. Č. postupao u cilju da oštećenog Ž. K. liši života radi prikrivanja kaznenog djela krađe. Isto tako, a imajući u vidu činjenično

I Kž 677/2018-21

stanje utvrđeno tijekom dokaznog postupka, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je ovaj optuženik, na način kako je to opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, bio svjestan činjenice da takvim svojim postupanjem odnosno vožnjom unatrag u smjeru ograde koju je pridržavao oštećeni Ž. K. može istog udariti i baciti na tlo i na taj način, imajući u vidu brzinu i način kretanja vozila, istog teško tjelesno ozlijediti, međutim, unatoč tome od toga ne odustaje, pokazujući upravo na taj način da pristaje i na nastupanje takvih posljedica.

10.9. Ističući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude, optuženi P. Č. navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je on počinio utuženo kazneno djelo jer da bi se radilo o kaznenom djelu razbojničke krađe potrebno je na nedvojbeni način utvrditi da je prije toga počinjeno kazneno djelo krađe, kao temeljni uvjet tog kaznenog djela. Smatra da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je on počinio krađu koluta za namatanje električnog kabla s obzirom da se bez njega uputio prema svom automobilu kada je uočio neke osobe na dvorištu i namjera mu je bila da što prije napusti predmetno dvorište bez bilo kakvih stvari, a u čemu su ga pokušale spriječiti te osobe te je upravo tada došlo do sukoba s oštećenim A. Š..

10.10. Iako uz žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude, optužena A. Č. uvodno ističe i žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz samog sadržaja izjavljene žalbe proizlazi da optuženica, u suštini, pobija pravilnost, a ne potpunost utvrđenih odlučnih činjenica s obzirom da u ovom djelu izjavljene žalbe žaliteljica ne navodi koje dokaze je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju trebao provesti tijekom dokaznog postupka, a nije ih proveo, radi eventualnog razjašnjenja spornih činjenica, a u svrhu pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja.

10.11. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženica ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je ona, prije fizičkog sukoba s oštećenim A. Š., počinila kazneno djelo krađe jer niti u jednom trenutku nije bila u posjedu koluta za namatanje električnih kablova. Također smatra kako je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da je do sukoba s ovim oštećenim došlo iz razloga kako bi se ukradena stvar zadržala budući da je ona, u konkretnoj situaciji, došla u fizički sukob s oštećenim kako bi odbila njegov protupravni napad na njezinog supruga i nju pa je tom prigodom postupala u nužnoj obrani, na koji način žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja istovremeno povezuje i sa žalbenom osnovom povrede kaznenog zakona.

10.12. Po ocjeni drugostupanjskog suda u pravu su optuženici kada tvrde da je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, pogrešno utvrđeno.

10.13. Naime, nije sporno da je inkriminiranog dana u dvorištu kuće koja je vlasništvo oštećenog A. Š. najprije došlo do fizičkog sukoba između optuženog P. Č. i ovog oštećenog, a potom i do fizičkog sukoba između optužene A. Č. i tog istog oštećenog. Navedeno proizlazi ne samo iz suglasnih obrana optuženika već i iz iskaza oštećenog A. Š. u kojem je u cijelosti potvrdio navode optuženika da se

I Kž 677/2018-21

najprije fizički sukobio s optuženikom, a potom i s optuženicom, a ove činjenice posredno potvrđuju i ispitani svjedoci J. Š. i oštećeni Ž. K. koji su suglasno naveli kako su po dolasku na mjesto događaja vidjeli da je oštećeni A. Š. bio sav krvav po licu. Isto tako nije sporno da je ovom fizičkom sukobu prethodio događaj u kojem je optuženi P. Č., nakon što se vozilom zaustavio u dvorištu, u jednom momentu otišao u kuću te je kroz prozor kuće na dvorište izbacio metalni kolut s električnim kabelom, a da optužena A. Č. niti u jednom trenutku nije ulazila u navedenu kuću niti je bila u doticaju s navedenim metalnim kolutom, a što sve također proizlazi iz suglasnih iskaza optuženika i oštećenog A. Š. koji su jedini bili nazočni kada se sve ovo odvijalo.

10.14. S druge strane, po ocjeni suda drugog stupnja, u pravu su optuženici kada smatraju da je na temelju provedenog dokaznog postupka i tako utvrđenih činjenica ostalo dvojbeno je li tom prigodom počinjeno kazneno djelo krađe metalne konstrukcije za struju, ako jeste kakva je u tome bila stvarna uloga svakog od optuženika, a osobito optužene A. Č. te što je bio pravi razlog fizičkog sukoba između optuženika i oštećenog A. Š., njihova namjera da zadrže tu metalnu konstrukciju ili njihov pokušaj bijega s mjesta događaja prije dolaska policijskih službenika. Naime, točkom 2. izreke pobijane presude optuženici su proglašeni krivima da su zajedno, u cilju da se domognu vrijednih predmeta, ušli u kuću oštećenog A. Š. i iz kuće u dvorište iznijeli metalnu konstrukciju za struju u trenutku kada je u dvorište došao oštećeni, vlasnik kuće, koji ih je pokušao spriječiti u bijegu do dolaska policije, nakon čega su optuženici nasrnuli na njega i izudarali ga rukama i nogama po tijelu kako bi zadržali navedenu konstrukciju. Međutim, iz suglasnih obrana optuženika, a što svojim iskazom ne opovrgava niti oštećeni A. Š., ne proizlazi da je optužena A. Č. u bilo kojem trenutku ulazila u predmetnu kuću, sudjelovala u iznošenju te metalne konstrukcije i njezinom nošenju jer se ona čitavo vrijeme nalazila u neposrednoj blizini parkiranog automobila ili u samom automobilu. Isto tako, barem za sada, postoje određene nejasnoće, nepreciznosti i djelomične kontradikcije u pogledu trenutka u kojem je optuženi P. Č. odbacio spornu metalnu konstrukciju. Tako iz obrane ovog optuženika proizlazi da je njegova supruga išla obaviti nuždu sa strane, a da je on sam ušao u kuću i kroz prozor izbacio metalnu konstrukciju, a kada je krenuo iz kuće vidio je A. Š. koji je išao prema njemu i vikao “lopovi, što radite“, nakon čega je ispustio taj kabel iz ruku. Taj kabel je mislio odnijeti u auto, no kada je vidio A. Š. kako se užurbano kretao prema njemu, ušao je u svoj auto i krenuo ga upaliti. S druge strane i oštećeni A. Š. u svom iskazu nije bio dovoljno precizan i jasan o tome u kojem trenutku je optuženik od sebe odbacio navedenu metalnu konstrukciju. Tako u jednom dijelu svog iskaza navodi da je optuženik ovu metalnu konstrukciju odbacio od sebe u trenutku kada je on, po dolasku u dvorište, opsovao i upitao optuženike što rade, dok u drugom dijelu tog istog iskaza navodi kako je u jednom trenutku muška osoba pokušavala sjesti na vozačevo mjesto, da ju je on uhvatio za jaknu s obje ruke i izvlačio iz vozila, time da je isti, neposredno prije toga, bacio željeznu konstrukciju s kabelima. Dakle, iz ovakvih različitih iskaza optuženika i oštećenog doista postoji dvojba u pogledu činjenice kada je došlo do odbacivanja sporne metalne konstrukcije za struju, a što je, po ocjeni suda drugog stupnja, važno kako bi se na temelju toga, ali i drugih okolnosti ovog konkretnog slučaja moglo na nedvojbeni način utvrditi je li kazneno djelo krađe dovršeno ili se eventualno radilo o pokušaju tog kaznenog djela s

I Kž 677/2018-21

obzirom da za dovršenje kaznenog djela krađe nije dovoljna samo radnja oduzimanja tuđe pokretne stvari i stvarna detencija te stvari nego i mogućnost njezinog nesmetanog odnošenja sa prostora koji je pod nadzorom, u vlasništvu oštećenika i zadržavanja u posjedu pa se doista s pravom postavlja pitanje kakva je tempore criminis bila stvarna namjera optuženika. I na koncu u pravu su optuženici kada, barem za sada, osporavaju i činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda da je na temelju provedenog dokaznog postupka i tako utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno i bez bilo kakve sumnje utvrđeno da su optuženici primijenili fizičku silu prema oštećenom A. Š. s ciljem da zadrže prethodno ukradenu stvar.

10.15. Naime, obranu optuženog P. Č. da je on sa suprugom, nakon što je prethodno odbacio metalnu konstrukciju za struju, htio pobjeći s mjesta događaja kada je vidio da se u dvorištu skupljaju neki ljudi na neki način potvrđuju u svojim iskazima oštećeni A. Š. i Ž. K. te svjedoci M. Š. i M. Š.. Tako oštećeni A. Š., koji je prvi došao u predmetno dvorište, navodi kako je u jednom momentu optuženik sjeo u auto u namjeri da napusti dvorište te ga je on u tom trenutku primio za jaknu i počeo izvlačiti iz automobila i istovremeno je vikao susjedima da zovu policiju, nakon čega je zadobio prvi udarac u trbuh. Njegove tvrdnje u cijelosti potvrđuje i oštećeni Ž. K. navodeći kako je podigao improvizirana metalna vrata kako bi spriječio izlaz vozila iz dvorišta te svjedok M. Š. koji je naveo kako je čuo oštećenog A. Š. da viče: „zaustavite ih, ne dajte im da pobjegnu“ i svjedok M. Š., koji se nalazio u automobilu optuženika, a koji je izjavio kako je optuženi P. Č. sjeo na mjesto vozača i krenuo vozilom prema natrag nakon čega je neki čovjek ili više njih podigao metalna vrata kako bi onemogućio da pobjegne iz dvorišta. Dakle, tvrdnja optuženika da je htio pobjeći iz dvorišta oštećenog A. Š., a koji ga je u tome htio spriječiti i zadržati do dolaska policije, te da se zbog toga s njime fizički sukobio, a ne kako bi zadržao ukradenu stvar, ne može se, barem za sada, isključiti kao logična i životno uvjerljiva u situaciji kada se u dvorištu osim samog oštećenog nalazi i više drugih osoba koje su neprijateljski raspoložene u odnosu na njega i njegovu suprugu. Stoga, a imajući u vidu sve naprijed navedeno ne može se, barem u ovom trenutku, sa sigurnošću zaključiti jesu li optuženici uporabili fizičku silu protiv oštećenog A. Š. s ciljem da ukradenu stvar zadrže, kako im se to stavlja na teret potvrđenom optužnicom, ili je do sukoba došlo iz razloga što su se isti pokušali udaljiti s mjesta događaja bez koluta za električni kabel, a kako bi na taj način izbjegli sukob s više drugih osoba koje su se u tom trenutku tamo zatekle, a među kojima se nalazio i ovaj oštećeni. Dakle, i po ocjeni ovog suda, u pravu su optuženici kada tvrde da tijekom dokaznog postupka nije na potpuno nedvojben način utvrđeno kakva je bila stvarna namjera optuženika u tom trenutku kada je došlo do fizičkog sukoba, najprije između optuženika i oštećenog, a potom između optuženice i oštećenog.

10.16. Imajući u vidu sve do sada izneseno, žalbenim navodima optuženika dovedeno je u sumnju utvrđeno činjenično stanje u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude, a kako je to navedeno u razlozima pobijane presude pa se stoga, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne može, barem za sada, uzeti da je činjenično stanje pravilno utvrđeno na način kako je ono utvrđeno u pobijanoj presudi, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. KZ/11.

I Kž 677/2018-21

10.17. Slijedom svega navedenog trebalo je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog P. Č. i žalbe optužene A. Č. u cijelosti, ukinuti prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude te predmet u tom dijelu uputiti nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku.

11. U ponovljenom postupku nadležni sud će ponovno izvesti sve već do sada izvedene dokaze, kao i one na koje stranke eventualno ukažu ili za koje se sam odluči da ih je potrebno provesti i na taj način će utvrditi pravno relevantno činjenično stanje u odnosu na sve odlučne činjenice koje se tiču inkriminacija koje se stavljaju na teret optuženicima, pri čemu će na temelju brižljive i kritične analize izvedenih dokaza, kako svakog za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, dovodeći ih nakon toga u vezu i s obranama samih optuženika donijeti odgovarajuće zaključke. Potom će na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, a koju će zatim valjano i obrazložiti.

12. Državni odvjetnik se žali i zbog odluke o kazni smatrajući da je prvostupanjski sud kod optuženog P. Č. podcijenio činjenicu njegove višestruke osuđivanosti zbog sličnih kaznenih djela, njegov stupanj krivnje i težinu počinjenog djela te posebno jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, što po mišljenju ovog žalitelja zahtijeva osudu na strožu kaznu od one koja je izrečena za kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude.

12.1. S druge strane optuženi P. Č. ističe kako je sud prvog stupnja pogriješio kada je istom uzeo kao otegotnu okolnost prijašnju osuđivanost za djelo iz opozvane uvjetne osude i time mu osim opoziva cijenio kao otegotnu okolnost još i osuđivanost za djelo iz opozvane presude, dok istovremeno nije kao posebno olakotnu okolnost cijenio činjenicu da je jedini skrbnik i hranitelj svoje dvoje malodobne djece koje je majka, u međuvremenu, napustila.

12.2. Ispitujući povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog P. Č. osnovanost odluke o kazni ovaj sud ocijenio je da je prvostupanjski sud, suprotno tvrdnjama optuženika, okolnost da je isti otac dvoje malodobne djece i da brine o njima pravilno cijenio kao olakotnu okolnost, dok su okolnost njegove dosadašnje osuđivanosti (u četiri navrata) te okolnost da je kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude počinio dok se u automobilu nalazilo jedno od njegove malodobne djece, pravilno vrednovane kao otegotne okolnosti.

12.3. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud kod utvrđivanja otegotnih okolnosti kod ovog optuženika trebao imati u vidu sve okolnosti pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno, izraženu upornost i agresivnost optuženika koju je iskazao kod svoje namjere da napusti predmetno dvorište te jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, a koji su nastali uslijed ovakve njegove inkriminirane radnje.

12.4. Stoga, sve naprijed navedene i utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani ovog optuženika te druge okolnosti izvršenja ovog djela, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., i po ocjeni ovog suda, od utjecaja su na to da kazna po vrsti ili mjeri za ovo

I Kž 677/2018-21

kazneno djelo bude lakša ili teža za počinitelja i o svima njima je prvostupanjski sud prilikom odabira vrste i visine kazne trebao voditi računa, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti i potom ih onda pravilno vrednovati.

12.5. Slijedom navedenog, a kada se ima u vidu sve naprijed rečeno, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, dok istovremeno nije u dovoljnoj mjeri valorizirao utvrđene otegotne okolnosti, druge okolnosti izvršenja ovog kaznenog djela te osobito ličnost počinitelja ovog djela. Naime, upravo višestruka osuđivanost ovog optuženika zbog različitih kaznenih djela, po ocjeni ovog suda, ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o njegovoj konstantnoj i trajnoj neusklađenosti s društveno prihvatljivim normama ponašanja te da se i u ovom slučaju radi o njegovoj opetovanoj sklonosti protupravnom postupanju, a ne incidentu u njegovom dosadašnjem životu. Pri tome također treba imati u vidu i činjenicu kako je očigledno da njegova ranija osuđivanost i bezuvjetne kazne zatvora nisu u potpunosti ostvarile svrhu kažnjavanja odnosno nisu na pravi način i u dovoljnoj mjeri utjecale na optuženika da više ne čini kaznena djela.

12.6. Stoga, sve naprijed navedeno, kako se to s pravom navodi u žalbi državnog odvjetnika, u konkretnom slučaju opravdava izricanje strože kazne zatvora optuženiku za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude, a zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim. Po ocjeni suda drugog stupnja upravo izrečenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca za navedeno kazneno djelo prvenstveno će se ostvariti svrha specijalne prevencije kako optuženik više ne bi činio ovakva, ali i druga kaznena djela, a istovremeno ovakva kazna u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovog kaznenog djela nanio žrtvi i društvu u cjelini, čime će se ostvariti i svrha generalne prevencije.

12.7. Stoga je trebalo, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženog P. Č. za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. osuditi na kaznu zatvora kako je to pobliže označeno pod točkom II. izreke ove odluke. Istovremeno je, postupajući povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog P. Č. te po službenoj dužnosti trebalo odlučiti da se neće opozivati uvjetna osuda koja je optuženiku izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru od 19. studenog 2013. broj K-875/13 budući da za tako nešto nisu ostvarene zakonske pretpostavke. Naime, uzimajući u obzir da je navedena presuda postala pravomoćna 12. travnja 2014. te da je vrijeme provjeravanja iznosilo tri godine, proizlazi da je krajnji rok u kojem se navedena uvjetna osuda mogla opozvati, sukladno članku 58. stavku 7. KZ/11., istekao 12. travnja 2019. Kako je u međuvremenu od trenutka donošenja prvostupanjske presude istekao rok u kojem se mogla opozvati uvjetna osuda to je radi otklanjanja povrede kaznenog zakona do koje je došlo na optuženikovu štetu trebalo prvostupanjsku presudu, u pogledu opoziva uvjetne osude iz citirane presude Općinskog suda u Zadru broj K-875/13 od 19. studenog 2013., preinačiti i odlučiti da se kazna zatvora izrečena tom presudom u trajanju od jedne godine neće uzeti kao utvrđena.

I Kž 677/2018-21

12.8. S obzirom da je optuženi P. Č. tijekom postupka jedno vrijeme bio lišen slobode u izrečenu kaznu zatvora, sukladno odredbi članka 54. KZ/11., uračunato mu je vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. siječnja 2017. do 18. travnja 2018.

13. Nisu u pravu oštećeni A. Š. i Ž. K. kada se žale zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Tako oštećeni A. Š. smatra da je prvostupanjski sud izveo sve potrebne dokaze kako bi utvrdio nastanak i mehanizam nastanka tjelesnih ozljeda te je stoga u ovom postupku morao donijeti odluku o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu na ime pretrpljenog straha i fizičkih bolova. S druge strane oštećeni Ž. K. ističe kako je sud prvog stupnja na osnovu utvrđenih podataka mogao odlučiti o njegovom imovinskopravnom zahtjevu s osnova povrede prava osobnosti te mu je trebao djelomično ili u potpunosti dosuditi postavljeni zahtjev, a ne ga uputiti u parnicu.

13.1. Međutim, iako osoba prema kojoj je uporabljena fizička sila prilikom počinjenja kaznenog djela nedvojbeno ima pravo na odgovarajuću pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da postojeći podaci kaznenog postupka s obzirom na nedostatno ispitane i utvrđene okolnosti koje su važne za donošenje takve odluke u odnosu na postavljene imovinskopravne zahtjeve ne pružaju dostatnu i pouzdanu osnovu kako za djelomično, tako i za potpuno presuđenje.

13.2. Stoga je u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno, pozivajući se na odredbu iz članka 158. stavka 2. ZKP/08.-17., oštećenog A. Š. i oštećenog Ž. K. s postavljenim imovinskopravnim zahtjevima uputio u parnicu.

14. S obzirom da je žalba optuženog P. Č. djelomično, a žalba optužene A. Č. u cijelosti osnovana zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, trebalo je, sukladno odredbi članka 483. stavka 1. ZKP/08.-22., pobijanu presudu u tom dijelu ukinuti i predmet uputiti nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku, a uslijed ovakve odluke žalba državnog odvjetnika u odnosu na to kazneno djelo postala je bespredmetna pa je uslijed toga riješeno kao u točki I. ove odluke. Kako je žalba državnog odvjetnika djelomično osnovana zbog odluke o kazni u odnosu na kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, sukladno članku 486. stavku 1. ZKP/08.-22., trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i žalbe optuženog P. Č., i po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, na način kako je to precizirano u točki II. izreke ove odluke. Budući da su u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženog P. Č. te u cijelosti žalbe oštećenog A. Š. i oštećenog Ž. K. neosnovane, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., trebalo ih je odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je odlučeno u točki III. izreke ove odluke.

Zagreb, 7. rujna 2022.

I Kž 677/2018-21

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.