Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Braće Radić 2, Varaždin

Poslovni broj: 8 Ps-6/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz K., V. 6, OIB..., zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku u V., protiv tuženika I. B., OIB... iz G., s privremenim boravištem na adresi K., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u OD K. i R. j.t.d., Varaždin, radi iseljenja, predaje u posjed nekretnine i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 26. srpnja 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, 7. rujna 2022. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku I. B., OIB... iz G., da isplati tužitelju R. B. iz K., OIB..., iznos od 1.787,14 kn/237,19 EUR (slovima: tisuću sedamsto osamdeset sedam kuna i četrnaest lipa/dvjesto trideset sedam EUR i devetnaest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 10. veljače 2022. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku I. B., OIB... iz G., da nadoknadi tužitelju R. B. iz K., OIB ..., troškove ovog postupka u iznosu od 365,08 kuna/ 48,45 EUR, (slovima: tristo šezdeset pet kuna i osam lipa/četrdeset osam EUR i četrdeset pet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja ove presude, 7. rujna 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbija se u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja R. B. iz K., OIB ..., povučena u dijelu kojim traži da se naloži tuženiku I. B. OIB... da iseli s nekretnine čkbr. 254, vrt u K. površine 322 čhv upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu, zk.ul.br. 382, k.o. K. te da navedenu nekretninu slobodnu od osoba i stvari preda u posjed tužitelju R. B., OIB ..., na način da istome preda ključeve kuće, sve roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. veljače 2022. podnio protiv tuženika tužbu radi iseljenja, predaje u posjed nekretnine i isplate. U tužbi navodi da je vlasnik nekretnine čkbr. 254, vrt u K. površine 322 čhv upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu, zk.ul.br. 382, k.o. K., a tuženik koji mu je sin je uz njegovo dopuštenje početkom 2020. privremeno uselio u njegovu kuću. Zbog neprikladnog ponašanja tuženika i narušenih međusobnih odnosa, u kolovozu 2020. opozvao je tuženiku dopuštenje za korištenje predmetne nekretnine i pozvao ga da se iz nje iseli, na što se tuženik oglušio, i dalje se koristi njegovom nekretninom te se odbija iseliti i predati nekretninu u samostalan posjed tužitelju, a i odbija sudjelovati u plaćanju režijskih troškova električne energije iako se grije na električnu grijalicu čime uzrokuje velike troškove električne energije koje plaća isključivo tužitelj. Na taj način, tuženik je, nakon što mu je opozvano dopuštenje za korištenje nekretnine, u razdoblju od 31.8.2020. do 31.1.2022. tužitelju uzrokovao troškove na ime električne energije u iznosu od 5.140,26 kn, koje unatoč pozivu tužitelja nije podmirio. Budući da je tužitelj kao vlasnik kuće opozvao tuženiku dopuštenje za daljnje korištenje nekretnine, tuženik se u njoj nalazi bez pravne osnove, a kako nije voljan iseliti te odbija podmiriti troškove električne energije, to tužitelj podnosi ovu tužbi i predlaže da sud usvoji u njoj postavljene tužbene zahtjeve.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da je tuženik sin tužitelja te da je uz dopuštenje oca živio u predmetnoj nekretnini, odnosno dijelu nekretnine, koristio je samo jednu sobu u kući u spornom periodu, a 27. veljače 2022. iselio je iz predmetne nekretnine te je vratio ključeve tužitelju i predao dio nekretnine koji je koristio u posjed tužitelja slobodnu od stvari i osoba. Koristio je električnu energiju za svoje potrebe, ali ju je koristio i tužitelj. Budući da koristi manji dio nekretnine od tužitelja, samo jednu sobu, i u kraćem periodu kroz dan, manje je kod kuće od tužitelja, proporcionalno tome troši i električnu energiju. Nije koristio električnu grijalicu za grijanje, već se grijao na peć na brikete, dok je s druge strane upravo tužitelj koristio električnu grijalicu za grijanje. Iz dokumentacije priložene uz tužbu vidljivo je da je u periodu od 31.8.2020. – 28.02.2021. ukupno potrošeno električne energije u iznosu od 961,38 kn, u periodu od 28.2.2021. – 31.08.2021. 1.980,58 kn, a u periodu od 31.8.2021. - 28.2.2022. obračuna za utrošenu el. energiju još nije bilo, ali pod pretpostavkom da je bila otprilike kao i godinu ranije (pa čak da je i bila dvostruko viša), to još uvijek ne iznosi utuženi iznos od 5.140,26 kn. Kako je dakle tužitelj je također trošio električnu energiju, nije logično da čitavu potrošenu električnu energiju želi naplatiti od tuženika. Stoga predlaže da sud po provedenom postupku odbije tužbu i tuženi zahtjev tužitelja kao neosnovan te da naloži tužitelju nadoknadu troškova ovog postupka tuženiku.

3. Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 23. svibnja 2022. povukao tužbu u dijelu kojem traži iseljenje iz kuće te predaju u posjed nekretnine, jer se tuženik po primitku tužbe iselio, čemu se tuženik nije protivio.

4. U dokaznom postupku pročitane su isprave u spisu predmeta: izvadak iz zk ul.382 k.o. K. ( na stranici 7 spisa), kazneni nalog OS Varaždin poslovni broj: 10 K-529/2021-2 od 29. prosinca 2021 ( na stranici spisa 8-10), računi Hep Elektra d.o.o. za isporučenu električnu energiju ( na stranicama 11-14 spisa), uplatnice ( na stranicama 15 spisa) te su saslušane i stranke u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjenjujući ih sve zajedno i svakog posebno, a to u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14, 70/19 i 80/22-dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Predmet spora je nakon što je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim traži iseljenje tuženika iz kuće te predaju u posjed nekretnine, zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 5.140,26 kuna koji je prema navodima iz tužbe platio za utrošenu električnu energiju u vrijeme kad je tuženik po njegovom dopuštenju koristio njegovu nekretninu za stanovanje te trošio električnu energiju.

8.Među strankama nije sporno da je tuženik po dopuštenju tužitelja koristio njegovu nekretninu za stanovanje, da u vezi s tim nisu sklopili ugovor u pisanoj formi, da su koristili električnu energiju te da je račune za utrošenu električnu energiju platio tužitelj. Sporno je da li je tuženik obveznik plaćanja utrošene električne energije, a ako je, koliko iznose troškovi utrošene električne energije i koliko od toga treba platiti tuženik.

9.Na temelju dokumentacije predane u spis predmeta sud je utvrdio:

- čitanjem tužbi priloženog izvatka iz zemljišne knjige da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine s tim da nije u pisanom izgrađena kuća koja prema činjeničnim navodima iz tužbe i odgovora na tužbu postoji na čestici katastarski broj 254 upisanoj u z.k. uložak br. 382 k.o.. K.,

- čitanjem odluke Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 10 K- 529/20212 od 29. prosinca 2021. da je tuženik kaznenim nalogom proglašen krivim za kazneno djelo prijetnje počinjeno na štetu tužitelja te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci uz primjenu uvjetne osude, što nije od značaja za rješavanje ovog spora, budući da je zahtjev za iseljenje tijekom postupka povučen,

- čitanjem u tužbi priloženih računa Hrvatske elektroprivrede Elektra d.o.o. da je trošak električne energije za razdoblje od 31. kolovoza 2020. do 28. veljače 2021. iznosio 961,38 kn, da je trošak električne energije za razdoblje od 28. veljače 2021. do 31. kolovoza 2021. iznosio 1980,85 kuna te da je tužitelj nakon toga po osnovi mjesečnih novčanih obveza za mjesece rujan 2021. listopad 2021. te siječanj i veljaču 2022. platio po 158,08 kn mjesečno, dakle ukupno za te mjesece 632,32 kn. Napominje se da je da je priložena i uplatnicama iz koje je razvidno da je tužititelj Elektri. d.o.o. 17. prosinca 2021. platio1565,98,00 kn, ali po stavu suda taj iznos ne treba uračunati u ukupan iznos nastalog troška električne energije u utuženom razdoblju, jer se odnosi na razliku koja nije plaćena po obračunu potrošnje za razdoblje od 28. veljače 2021. do 31. kolovoza 2021., koja kao što je već prethodno rečeno ukupno iznosi 1.980,58 kn, pa je dakle u utuženom razdoblju za utrošenu električnu energiju plaćeno 3.574,28 kuna, a ne 5.140,26 kuna kao što se navodi u tužbi.

10. O predmetu spora su iskazivale stranke, pa je sud i na temelju njihovih iskaza utvrdio odlučne činjenice na temelju kojih je donesena odluka u ovom sporu.

11. Tužitelj u svom iskazu navodi da se tuženik koji mu je sin doselio k njemu te mu je dopustio da živi godinu dana, a živio je kod njega tri godine, sve do kraja mjeseca veljače 2022. godine, da je tijekom tog vremena nastao dosta veliki trošak električne energije, 5.140,26 kuna, jer je tuženik za grijanje koristio električni uređaj, a nije htio plaćati račune za struju, iako je to od njega od njega tražio, da bi tuženik trebao platiti veći dio tog iznosa jer je električnu energiju koristio puno više nego on, ali se spreman s njim nagoditi na način da plati barem pola tog iznosa, da je prije nego se tuženik doselio taj trošak bio puno manji, električnu energiju je koristio samo za osvjetljenje, hidrofor, ledenicu, hladnjak i televizor, a potrošnja se povećala nakon doseljenja tuženika, da je on za grijanje koristio peć na kruta goriva koja je bila u kuhinji, a na taj način se nastavio grijati i nakon tuženikova doseljenja, za kuhanje je koristio plin, a za zagrijavanje vode se koristio bojler na drva koji je u kupaonici, da kuća ima podrum, prizemni dio i dograđeni dio koji se koristi za stanovanje, prizemni dio ima 20 m2, a dograđeni dio također 20 m2, da je tuženik za spavanje koristio dio kuće u prizemlju od 20 m2, a koristio je i kuhinju i kupaonicu, da su u kući živjeli samo on i tuženik, da je tuženik u kući boravio kad nije bio na poslu, na poslu je bio svakodnevno od 14-20 sati, a događalo se i to kad je bilo toplije vrijeme da je bio odsutan po dva dana obično vikendom, dok je tijekom zime rijetko kad bio odsutan iz kuće osim kad bi odlazio na posao, da je kupaonicu zagrijavao tako što je koristio topli zrak koji je dolazio iz kuhinje, a koja se zagrijavala korištenjem peći na kruta goriva te da nije koristio dio kuće u kojem je sin spavao, tamo je dolazio povremeno samo da si uzme odjeću i opremu koja mu je trebala.

12. Tuženik u svom iskazu navodi da je početkom 2020. došao živjeti kod tužitelja koji mu je otac, a odselio se krajem 2021., jer ga je otac maltretirao, kod oca je boravio u maloj sobici u kojoj je bila jedna žarulja, telefon i koristio je laptopt, da je nekoliko dana za grijanje koristio električnu grijalicu, ali ju je prestao koristiti jer mu je otac zbog toga prigovarao i iskopčao struju, pa je nakon toga kupovao drvene brikete u Pevecu i Kauflandu i za grijanje koristio peć na kruta goriva, da je u kući boravio vrlo malo, dolazio je kasno navečer jer je radio do 21,00 sat i često je bio odsutan zbog obveza prema sinu, pa s obzirom na to da je električnu energiju trošio vrlo malo, smatra da je od utuženog iznosa dužan platiti maksimalno 1.000,00 kn, da se s ocem kad se doselio dogovorio da ne treba plaćati troškove električne energije niti druge troškove te da će nabavljati hranu za njihove potrebe, što je i činio kupovao je hranu i s vremena na vrijeme napunio frižider, da je otac trošio električnu energiju puno više nego on, koristio je cirkular za piljenje drva koji radi na struju, hidrofor za vodu, jer nema gradski vodovod a imao je i grijalicu koju je koristio za grijanje auta u situacijama kad je auto bio smrznut, ide na sajam svaki četvrtak i subotom i vozi se autom pa kad bi auto ujutro bio smrznut koristio je grijalicu, da grijalicu koristi i u staroj kući za zagrijavanje prostorija u kojima drži sve i svašta te mu služe kao skladište, da prostorija u kojoj je boravio ima 16 m2, da otac nikad nije tražio da se odseli, a odselio se nakon što mu je otac u više navrata isključio struju, a jednom prilikom je i pozvao policiju te ga optužio da ga je fizički napao i prijetio što nije učinio već je otac fizički napao njega i zbog toga se vodi kazneni postupak protiv njega koji nije okončan, da je prema njegovim saznanjima otac struju prije nego se on doselio godišnje plaćao oko 1.400,00 kn.

13. Nakon pomne analize iskaza stranaka sud je prihvatio kao vjerodostojne iskaze stranaka u onim dijelovima u kojima oboje suglasno navode da je tuženik po dopuštenju tužitelja početkom 2020. doselio k tužitelju, nakon toga neko vrijeme živio kod tužitelja te da da su oboje koristili električnu energiju. Iskazi stranaka su u pogledu toga do kad je tuženik živio kod tužitelja, tko je u utuženom razdoblju treba plaćati električnu energiju, koliko iznosi trošak električne energije i koliko je koji od njih utrošio električne energije proturječni. Sud nije prihvatio kao vjerodostojan navod tuženika da se odselio krajem 2021., jer se u odgovoru na tužbu navodi da je odselio nakon utuženja 27. veljače 2022., pa je dakle tuženik kod tužitelja živio od početka 2020. do 27. veljače 2022. Nije prihvaćen kao vjerodostojan niti dio njegovog iskaza u kojem navodi da tužitelj nije tražio da snosi troškove električne energije te da je bilo dogovoreno da ih podmiruje tako što povremeno nabavljao hranu za potrebe kućanstva, što tužitelj odlučno i uvjerljivo osporava, jer nije životno niti logično da tužitelj koji je lošeg imovnog stanja, što je razvidno iz rješenja nadležnog tijela kojim mu je odobrena besplatna pravna pomoć u ovom postupku, nakon što je sinu dopustio da bez naknade živi kod njega, ne bi od njega tražio da snosi troškove električne energije, a ako je zaista postojao dogovor o kupnji hrane, tada bi bio dogovoren i iznos koji bi tuženik trebao za to utrošiti, a tuženik u svom iskazu o tome ništa nije rekao niti je konkretnije naveo što je od hrane kupio, kad je to učinio i koje iznose je za to utrošio.

14. Za rješavanje ovog spora treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza i 78/15). Prema čl. 20 tog zakona obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira, a prema čl.

65. tog zakona na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je. U ovom slučaju je riječ o obvezi iz ugovora o isporuci električne energije prema kojem utrošenu električnu energiju plaća potrošač, a potrošači su u ovom slučaju tužitelj i tuženik bez obzira na to što računi glase na tužitelja koji je kod Hrvatske elektroprivrede evidentiran kao kupac električne energije kao vlasnik nekretnine na kojoj se nalazi priključak budući da su u utuženom razdoblju oboje koristili nekretninu pa i električnu energiju. Među strankama naime nije sporno da je tužitelj tuženiku dopustio da koristi njegovu nekretninu bez naknade, a po logici stvari u vezi s tim nastaju određeni troškovi, a te troškove su po stavu suda bili obvezni podmirivati tužitelj i tuženik, budući da su oboje koristili nekretninu i trošili električnu energiju, a nisu ugovorili da ih podmiruje samo tužitelj niti se tužitelj očitovao da će sam podmiriti te troškove, što proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka. U takvom slučaju tužitelj koji je podmirio sve troškove električne energije ima pravo potraživati od tuženika povrat dijela iznosa plaćenog za utrošenu električnu energiju, jer ju je pored njega koristio i tuženik, pa je slijedom toga po tom osnovu nastala obveza tuženika prema tužitelju.

15. Na temelju iskaza stranaka je sud utvrdio da je tuženik živio kod tužitelja od početka 2020. godine do kraja veljače 2022., da su u tom vremenu oboje trošili električnu energiju, da tužitelj nije tražio da mu plaća naknadu za stanovanje, ali je od njega tražio da snosi troškove električne energije, pri čemu nije odredio u kojem omjer, niti je to među strankama dogovoreno. Iz tužbe proizlazi da tužitelj po osnovu troškova električne energije potražuje od tuženika 5.140,26 kuna te da se to odnosi na razdoblje od 31. kolovoza 2020. do 28. veljače 2020. Na temelju dokumentacije koju je tužitelj predao uz tužbu sud je utvrdio kao što je prethodno već rečeno da je tužitelj u tom vremenu za električnu energiju platio 3.574,28 kuna, a ne 5.140,26. kuna. S obzirom na to da su električnu energiju trošili i tužitelj i tuženik, što proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka, tužitelj nema pravo potraživati od tuženika da mu plati ukupan iznos troška električne energije, već samo dio tog iznosa. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj tražio od tuženika da snosi troškove električne energije, ali nije odredio niti je to među strankama ugovoreno koliko od tih troškova treba platiti tužitelj, a koliko tuženik, a iskazi stranaka su glede toga proturječni. Oboje su izjavili da su trošili električnu energiju, tužitelj je rekao da ju je trošio za osvjetljenje, hidrofor, ledenicu, hladnjak i televizor, a tuženik je rekao da ju je koristio za osvjetljenje, laptop te kraće vrijeme za grijanje električnom grijalicom. S obzirom na to da sud na temelju proturječnih iskaza stranaka nije mogao točno utvrditi koliko je električne energije utrošio tužitelj, a koliko tuženik, zaključio je da svaki od njih treba podmiriti polovicu nastalih troškova, što znači da tuženik treba po tom osnovu platiti tuženiku 1.787,14 kuna, budući da je ukupni trošak 3.574,28 kuna. Stoga je odlučeno kao u izreci ove odluke.

16. Budući da je tužitelj po primitku odgovora na tužbu povukao tužbu u dijelu kojim traži iseljenje i predaju nekretnine u posjed, sud je rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio povlačenje tog dijela tužbe.

17. Odluka o zateznim kamatama tekućim na predmetni glavnični iznos temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pa kako tužitelj zatezne kamate potražuje od 10. veljače 2022., a u to vrijeme je već platio sve račune za električnu energiju koji se odnose na utuženo razdoblje što je dokazao priloženim obračunima i uplatnicama, osnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate tekuće na glavnični iznos od tog datuma. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate se temeljem čl. 3. i čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15) određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

18. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Prema čl. 154 st. 2. Zakona o parničnom postupku ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Tužitelj je u ovoj parnici djelomično uspio, u pogledu dokazivanja osnove 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva 34,77%, iz čega proizlazi da je u parnici uspio 67,38%. U vezi s tim se napominje da djelomično povlačenje tužbe ne mijenja omjer uspjeha stranaka u parnici na štetu tužitelja, jer je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu za iseljenje i predaju u posjed nakon utuženja, tužba je podnesena 10. veljače 2022., a tuženik se prema navodima iz tužbe odselio 27. veljače 2022., a u takvom slučaju prema čl. 158. Zakona o parničnom postupku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik. Tuženik u pogledu dokazivanja osnove nije uspio u cijelosti, dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio 65,23%, iz čega proizlazi da je u parnici uspio 32,61%. Kad se od tužiteljevog postotka uspjeha u parnici, 67,38% odbije tuženikov postotak uspjeha u parnici, 32,61%, tužitelju kao stranci koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, kojeg je zastupao odvjetnik, dosuđeno je 34,77% njegovih troškova, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tuženik je stekao pravo na odvjetnika D. T. na temelju Rješenja Upravnog odjela za opću upravu Varaždinske županije Klasa: UP/I-70-03/21-01/132, Urbroj: 2186/1-10/22-7 od 3. siječnja 2022., kojim mu je odobrena sekundarna pravna pomoć u obliku zastupanja s opsegom od 70% besplatnosti naknade pružatelju pravne pomoći koja iznosi 252 bodova, odnosno 1.764,00 kuna. S obzirom na to odvjetnik tuženika nema pravo na nagradu za pojedine radnje poduzete u postupku na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14., 118/14. i 107/15. i 37/22., u daljnjem tekstu Tarifa), već prema čl. 2., 3. i 4. Uredbe o vrijednosti iznosa za utvrđivanje naknade za pružanje sekundarne pravne pomoći za 2022., (»Narodne novine«, br. 143/13. i 98/19.) donesene na temelju članka 37. stavka 2. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (»Narodne novine«, br. 55/2022.), prema kojima se naknada za pružanje sekundarne pravne pomoći koju pružaju odvjetnici za pojedine pravne radnje i pojedine vrste postupaka utvrđuje u bodovima, za 2022. vrijednost boda utvrđena je u visini od 7,00 kuna, vrijednosti iznosa naknade utvrđena je u bruto iznosu (s uključenim javnim davanjima iz naknade) za pojedine oblike sekundarne pravne pomoći, pa je u njoj sadržan i iznos poreza na dodanu vrijednost, a za svaku od radnji koje je tužiteljev odvjetnik poduzeo u ovom postupku isti ima pravo na naknadu od 50 bodova, dakle ukupno 150 bodova, što preračunato u kune budući da je propisana vrijednost boda 7,00 kuna iznosi ukupno 1.050,00 kuna. S obzirom na to da je tužitelju parnici djelomično uspio te mu pripada pravo na naknadu 34,77% nastalih troškova, što iznosi 365,00 kuna, taj iznos mu je dosuđen na ime naknade parničnih troškova. Kako je tužiteljev uspjeh u parnici veći od tuženikovog, tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen u cijelosti.

U Varaždinu 7. rujna 2022.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (čl. 348. st. 4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužitelju po punomoćniku D. T., odvjetniku u V.

2/ Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD K. & R. j.t.d. iz Varaždina