Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-21/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te sudaca Sande Janković i dr.sc. Tanje Pavelin, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. T., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 3. rujna 2021., broj K-21/2020-39, u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog J. T. i zamjenika njegovog branitelja, odvjetnika B. S.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog J. T. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku optuženi J. T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 1. i članka 153. stavak 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude za koje je osuđen temeljem članka 154. stavak 2. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina u koju je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. prosinca 2019. do 10. veljače 2020. i od 3. rujna 2021., pa nadalje.

2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) optuženi J. T. djelomično je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., dok se obvezuje platiti na ime sudskog paušala iznos od 2.000,00 kuna te temeljem članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08. nagradu opunomoćenika oštećenika, odvjetnika S. M. iz V. u iznosu od 15.750,00 kuna, uvećano za PDV 25% u iznosu od 3.937,50 kuna, što ukupno iznosi 19.687,50 kuna.

3. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni. Predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu optuženiku na način da optuženiku J. T. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

4. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku D. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbene navode i preinači pobijanu presudu, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te da se ukine istražni zatvor.

5. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu optuženika kao neosnovanu.

6. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. O sjednici drugostupanjskog vijeća na njihovo traženje obaviješteni su optuženik i njegov branitelj, odvjetnik D. S. te državni odvjetnik. Prisutnost optuženog J. T. na sjednici vijeća osigurana je u smislu članka 475. stavak 8. ZKP/08. uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaj), dok je u zamjeni za branitelja D. S. sjednici prisustvovao odvjetnik B. S. Državni odvjetnik, iako uredno pozvan, nije pristupio na sjednicu vijeća, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 474. stavak. 4. ZKP/08. Na sjednici drugostupanjskog vijeća optuženik i njegov branitelj, odvjetnik B. S., izjavili su da ostaju kod podnesene žalbe te su ukratko iznijeli njezin sadržaj, ostavši kod svog prijedloga iz žalbe.

8. Žalbe nisu osnovane.

9. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ovu žalbenu osnovu samo uvodno ističe, međutim, istu ne obrazlaže, već kroz žalbene navode u odnosu na činjenično stanje, koje smatra pogrešno i nepotpuno utvrđenim, sadržajno ističe da je ostvarena i navedena postupovna povreda. Stoga je pobijana presuda ispitana sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

10. U odnosu na žalbene navode o odbijanju dokaznih prijedloga obrane da se pribave podaci od škole O. o izostancima oštećene i njezine sestre J. Đ. za svibanj 2019. te da se na te okolnosti ispita razrednica kao i da se pribave podaci autoprijevoznika kada je elektronska karta oštećene evidentirana na sken uređajima, treba reći da okolnosti kojima je taj dokazni prijedlog obrazložen (utvrditi je li oštećena u inkriminirano vrijeme izostajala iz škole i u koje vrijeme, te je li odlazila autobusom u školu) i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu takvog karaktera da bi opravdavali izvođenje tih dokaza. Ovo zato što činjenični opis kaznenog djela uopće ne precizira točan datum počinjenja inkriminiranog kaznenog djela pa prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da se radi o nevažnim dokaznim prijedlozima u skladu sa odredbom članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08. pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na obrazloženje pobijane presude (stranica 26., točke 42. i 43.)

10.1. Suprotno daljnjim žalbenim navodima o povredi prava obrane neizvođenjem predloženih dokaza, ukazuje se optuženiku da su tijekom postupka izvedeni brojni drugi dokazi koji u cijelosti potvrđuju iskaz oštećenice o dinamici i kontekstu inkriminiranog događaja te odbijanjem tih dokaznih prijedloga nije povrijeđeno pravo obrane kako to neosnovano tvrdi žalitelj niti bi time bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. koju optuženik ne ističe ali je sadržajno obrazlaže.

11. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi da je osuđujuća presuda utemeljena isključivo na iskazu oštećene S. Đ. koja izravno tereti optuženika, dok svi ostali dokazi koji su provedeni ne terete optuženika izravno "…jer ostali personalni svjedoci prenose saznanja koja su dobili od oštećene ili govore u korist okrivljenika….". Suštinski, ovime optuženik osporava ocjenu dokaza prezentiranu u obrazloženju pobijane presude te u skladu s time preocjenjuje vjerodostojnost izvedenih dokaza, prije svega iskaza oštećenice, sugerirajući da nije kazneno odgovoran za počinjenje inkriminiranog mu kaznenog djela. Daljnjom žalbenom argumentacijom ističe iskaze privilegirane svjedokinje S. T., zatim J. F. (bivšeg dečka oštećene), D. J. i J. J. (sestre oštećenice).

11.1. Nije sporno da su optuženik i njegova supruga S. T. udomili oštećenu i njezine sestre S. Đ., D. Đ., J. Đ. i brata D. Đ. te da su zajedno živjeli u obiteljskoj kući u K. Iskazujući o odlučnim činjenicama, navedeni svjedoci imaju samo posredna saznanja o inkriminiranom kaznenom djelu silovanja. U tom kontekstu prvostupanjski sud, detaljnom analizom međusobnih obiteljskih odnosa te odnosa između žrtve i počinitelja kao udomitelja, kao i iskaza drugih svjedoka, članova udomiteljske obitelji, pravilno nalazi da je iskaz privilegirane svjedokinje S. T. u suprotnosti sa iskazom oštećene, ali i drugim kontrolnim dokazima te da je objektivno neprihvatljiv i iskonstruiran s ciljem da pogoduje optuženiku.

11.2. Ovo stoga, što je oštećenica o bitnim okolnostima događaja iskazivala bitno različito od privilegirane svjedokinje S. T., te u više navrata suglasno, detaljno i bez odstupanja od ranijih iskaza iskazivala o temeljnim detaljima događaja. Iskaz oštećenice je u cijelosti suglasan tzv. kontrolnim dokazima, iskazu svjedokinje D. Ž., njezine prijateljice, kojoj se povjerila da je silovana, da ju je silovao njezin udomitelj te joj je upravo ona predložila da to prijavi, iako je tada oštećena uopće nije slušala sve dok nije došla u novu udomiteljsku obitelj. Iz iskaza svjedokinje Lj. B. kao nove udomiteljice proizlazi da joj je oštećena spontano ispričala o tome da se bojala optuženika te da joj je rekla da ju je "…čiko silovao…" pri čemu je svjedokinja Lj. B. sigurna da je oštećena govorila istinu, jer je više puta provjeravala njezine navode tako što je provjeravala njezinu sposobnost shvaćanja onoga što je navela o silovanju. Upravo je navedena svjedokinja inicirala podnošenje kaznene prijave kod nadležnog Centra za socijalnu skrb.

11.3. Da se ne radi o lažnom terećenju optuženika za utvrđenu radnju spolne zlostave, kako to nastoji prikazati svjedokinja S. T., ali i svjedoci J. F. i J. J., kao i optuženik u svojoj obrani, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i na temelju rezultata sudsko-psihologijskog vještačenja specijaliste kliničke psihologije mr. J. B. koja je na temelju rezultata psihologijskih testiranja, procijenila da je oštećena općenito ograničeno sposobna iskazivati pred sudom u ulozi svjedoka, a što je povezano sa njezinim kognitivnim sposobnostima, crtama ličnosti, aktualnim psihičkim stanjem i sugestibilnosti u ulozi svjedoka. Sposobnost da istinito iskazuje o proživljenim događajima koji su predmet kaznenog djela utemeljena je na primjeni ljestvice za procjenu valjanosti (SVA Check lista za procjenu valjanosti izjave) i kriterijske analize sadržaja njezine izjave (CBCA). Činjenica da je oštećena ograničeno intelektualno sposobna ne dovodi u pitanje njezinu sposobnost valjanog i istinitog iskazivanja što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud kod ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Kod takvih osoba manja je vjerojatnost da će točno vremenski locirati proživljeni događaj s danom, datumom, godinom i vremenom, a puno je veća vjerojatnost da će koristiti šire vremenske oznake ili osobi bitne životne događaje, a to su upravo one okolnosti o kojima iskazuje oštećenica (mjesto i vrijeme počinjenja kaznenog djela), a žalitelj ih bez uspjeha nastoji osporiti žalbenim navodima.

11.4. Nastojeći u cijelosti obezvrijediti iskaz oštećene, optuženik u žalbi iskazu oštećenice suprotstavlja, prije svega, iskaz privilegirane svjedokinje njegove supruge S. T. koja pak iskazuje u potpunosti suprotno svjedocima D. Ž. i Lj. B. i tvrdi da je oštećena događaj prijavila iz osvetoljubivog motiva prema udomiteljskoj obitelji. Međutim, prvostupanjski sud tezu o osvetoljubivom motivu argumentirano otklanja kao objektivno neprihvatljivu i neutemeljenu na rezultatima provedenih dokaza, što potvrđuje, uz ostalo, i rezultat psihologijske analize iskaza oštećenice i njezinog ponašanja nakon događaja, (događaj nije prijavila samoinicijativno, osvetoljubivo, impulzivno i neposredno nakon događaja nego u kontekstu emocionalne bliskosti sa udomiteljicom koja je u konačnici i inicirala pokretanje kaznenog postupka).

11.5. Optuženik nadalje reproducirajući i preocijenjujući iskaz svjedokinje J. J. selektivno navodi samo one dijelove njezinog iskaza sa rasprave koji su dijametralno suprotani iskazu te svjedokinje sa dokaznog ročišta, a u odnosu na tvrdnju da je oštećena sve izmislila kako bi se osvetila udomitelju, optuženiku i njegovoj obitelji, jer se sa njima stalno svađala i nije htjela slušati. Međutim, žalitelj gubi iz vida da je prvostupanjski sud takav iskaz sa rasprave jasno i argumentirano otklonio kao nevjerodostojan, jer je životno uvjerljivo i logično da je svjedokinja, naknadno instruirana, iskazivala u cilju otklanjanja kaznene odgovornosti optuženika, kao i ostala braća i sestre oštećenice čiji su iskazi reproducirani tijekom rasprave. Naime, svjedokinja J. J. kao i njezini brat i sestra, D. Đ. i D. Đ. boravkom u udomiteljskoj obitelji optuženika izvjesno su razvili blizak emocionalni odnos sa optuženikom i njegovom suprugom te ih doživljavali kao roditelje, pa su i njihovi iskazi uvjetovani prekidom udomiteljstva nakon inkriminiranog događaja, zbog čega su nekritički prihvatili sugestiju da treba okriviti njihovu sestru, oštećenicu, a što sasvim životno prihvatljivo i logično razlaže prvostupanjski sud kada navodi razloge o tome zašto navedene iskaze samo djelomično prihvaća i cijeni vjerodostojnima u dijelovima koji su suglasni iskazu oštećenice i drugim brojnim dokazima. Ista argumentacija vrijedi i za različitosti između ranijeg i kasnijeg iskaza svjedoka J. J., što je prvostupanjski sud pravilno cijenio također u kontekstu njihovih udomiteljskih odnosa.

11.6. Optuženik se tijekom prvostupanjskog postupka branio iznoseći alibi da on u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno nije bio na mjestu gdje je kazneno djelo počinjeno, da je radio u A., pa da nije niti mogao biti počiniteljem ovog kaznenog djela. U žalbi ponavljajući navode svoje obrane o tome da nije točno utvrđeno vrijeme počinjenja kaznenog djela argumentirajući svoje navode iskazom svjedoka J. J., potpuno pogrešno osporava zaključke prvostupanjskog suda koji otklanjaju njegovu obranu utvrđujući da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela, sredinom svibnja 2019. godine on boravio na mjestu počinjenja kaznenog djela, u njegovoj obiteljskoj kući. Naime, nesporno je, na temelju podataka PP B. M. i podataka Nacionalnog informacijskog sustava za upravljanje državnom granicom o izlasku/ulasku u R. H. da se optuženik u R. H. vratio 10. svibnja 2019. gdje je boravio sve do 20. svibnja 2019., čime je isključeno da je bio izvan teritorija R. H. u vrijeme počinjenja inkriminiranog mu kaznenog djela. Na temelju tih podataka jasno proizlazi da se događaj odvijao upravo u vrijeme koje koincidira onom vremenu koje je navela oštećena koristeći se širom vremenskom oznakom i za nju bitnim događajima (odlazak u školu, pripreme za maturu, vježbe za ples Q.), pri čemu je za optuženikovu kaznenopravnu odgovornost potpuno irelevantno utvrđenje točnog datuma inkriminiranog mu događaja, na čemu uporno i neosnovano inzistira žalitelj.

11.7. Suprotno daljnjim žalbenim navodima, prvostupanjski sud na temelju detaljne analize sadržaja iskaza svjedoka J. F. zaključuje da taj svjedok također ima posredna saznanja o tome da je oštećenu silovao njezin udomitelj. Ocjenu o tome zašto navedeni svjedok, kao bivši dečko oštećene, nije povjerovao tome što mu je ispričala, prvostupanjski sud sasvim jasno i argumentirano otklanja tvrdnjom da su oštećena i svjedok bili u emotivnoj vezi dvije godine pa i u vrijeme inkriminiranog događaja, što i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda upućuje na krajnje subjektivne opservacije svjedoka koje relativiziraju pouzdanost iskaza tog svjedoka, tim više što je oštećena nakon inkriminiranog događaja prekinula vezu sa njime.

11.8. U odnosu na daljnje žalbene navode kojima optuženik "…želi ukazati na neke od neistinitosti u iskazima oštećenice…." treba reći da okolnosti koje optuženik taksativno navodi u žalbi (stranica 3, deveti odlomak i stranica 4, prvi odlomak) sadržajno nisu okolnosti odlučne za utvrđenje kaznenopravne odgovornosti optuženika pa, iako su evidentne manje različitosti i nedosljednosti u iskazima pobrojanih svjedoka i iskaza oštećenice u odnosu na dinamiku događaja, time nisu osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda o tijeku inkriminiranog događaja i vremenu počinjenja.

11.9. Zaključno, prvostupanjski sud je, suprotno navodima žalbe, pravilno i cjelovito izložio razloge zbog kojih sporne činjenice nalazi dokazanima pravilno analizirajući i adekvatno ocjenjujući dokaznu građu što u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te je žalba zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

12. Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni. Optuženik se nije izrijekom žalio zbog odluke o kazni, međutim, njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom članka 478. ZKP/08., sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

12.1. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije dovoljno vrednovao okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne te da je izrečena kazna neprikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Ističe da nije adekvatno cijenjena okolnost da je optuženik kazneno djelo počinio kao udomitelj oštećene (žrtve) koji je imao značajnu ulogu u životu žrtve tijekom njezinog djetinjstva i odrastanja, slijedom čega je žrtva izvjesno prema njemu imala veliko povjerenje neovisno o tome što žrtva ima status bliske osobe posebno ranjive zbog njezine dobi. Nadalje, državni odvjetnik ističe teške posljedice kaznenog djela koje proizlaze iz traumatiziranosti same žrtve, ali i njezinih sestara i brata kao kolateralnih žrtvi koje su također zbog vođenja kaznenog postupka upoznate sa traumatskim iskustvom njihove sestre i zbog toga izdvojeni iz "sigurne" sredine i premješteni u novu udomiteljsku obitelj, a što je po ocjeni državnog odvjetnika trebalo vrednovati kao otegotno optuženiku.

13. Naime, odmjeravajući kaznu sud prvog stupnja je osnovano optuženom kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost i usklađenost njegova ponašanja sa zakonima i društvenim normama, što i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda s obzirom na njegovu životnu dob (62 godine) ukazuje da je poštivao sve norme koje je društvo stavljalo pred njega te da je inkriminirano mu kazneno djelo ipak izolirani eksces u njegovom dosadašnjem primjerenom životu. Kao otegotno optuženiku je ispravno cijenjeno da su pobude i motivi za počinjenje kaznenog djela prevladali u odnosu na njegovo svojstvo udomitelja žrtve kao i da se visok stupanj krivnje optuženika očituje u činjenici jačeg ugrožavanja zaštićenog dobra (spolna sloboda) i pogibeljnosti počinjenog kaznenog djela što kod žrtve uključuje i povredu prava na slobodan izbor seksualnog partnera.

14. Ne umanjujući, ali ni ne obezvrjeđujući značaj konkretno utvrđenih okolnosti počinjenja kaznenog djela (svojstvo udomitelja, žrtva je bliska osoba, brojnost osoba koje su traumatizirane kaznenim djelom kao kolateralne žrtve), nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da se optuženiku utvrde dodatne otegotne okolnosti te da ga se strože kazni. Treba reći da, usprkos tome što se ovdje radi o teškom kaznenom djelu protiv spolne slobode, okolnosti koje navodi državni odvjetnik ne mogu biti dvostruko vrednovane na štetu optuženika, budući da se radi o okolnostima koje su već sadržane u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je proglašen krivim, a što samom kaznenom djelu daje teži značaj.

15. Stoga, imajući u vidu sve tako ispravno utvrđene okolnosti o kojima ovisi visina kazne u konkretnom slučaju, sud je osnovano optuženom J. T. izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Tako izrečena kazna, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, ukazuje se primjerena težini kaznenog djela i njegovim posljedicama kao i društvenoj opasnosti optuženog kao počinitelja, te se može opravdano očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u članku 41. KZ/11.

16. Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanoj presudi nisu nađene povrede kaznenog postupka iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., niti je na štetu osuđenika povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., temeljem odredbe članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb,7. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić,univ.spec.crim., v.r.