REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-8924/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D.K. i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. D.K., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 4. kolovoza 2022., broj: 40 Pp-1010/2022-9, u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. D.K. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. D.K. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna (tristokuna) /39,82 (tridesetdeveteuraiosamdesetdvacenta) EUR[1] , u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 4. kolovoza 2022., broj: 40 Pp-1010/2022-9, u ponovljenom postupku, proglašeni su krivima okr. D.K. i okr. N.N. da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je, svakome, izrečena novčana kazna u iznosu 384,25 kuna, koju su dužni platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezani su i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 250,00 kuna, svaki okrivljenik.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okr. D.K., putem branitelja odvjetnika S.K., zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se žalba prihvati, a pobijana presuda preinači na način da se okr. D.K. oslobodi od optužbe odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik smatra da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, jer presuda nema razloga o krivnji (ni i izreke, a ni iz obrazloženja nije vidljivo s kojim je to oblikom krivnje žalitelj počinio prekršaj) te jer su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni.

5.1. Međutim, kod tvrdnji da ni i izreke, a ni iz obrazloženja nije vidljivo s kojim je to oblikom krivnje on počinio prekršaj, okrivljenik zanemaruje odredbu čl. 25. Prekršajnog zakona, koja jasno propisuje, između ostalog, da je kriv za prekršaj onaj počinitelj koji je postupao iz nehaja, dok se namjera, kao oblik krivnje, samo iznimno može propisati propisom o prekršaju. Dakle, za postojanje krivnje dovoljan je nehaj, kako je to propisano odredbom čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona, dok se namjera utvrđuje kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, a o čemu se ne radi kod inkriminiranog djela prekršaja. Nadalje, nije u pravu okrivljenik ni kada tvrdi da su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni. Naime, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda. Kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenika u tom dijelu nije osnovana.

6. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka (iako se, zapravo, radi o žalbenoj osnovi povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava), okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud trebao ispitati navode okr. Nenada Novaka da je u vezi istog događaja podnio privatnu tužbu protiv žalitelja zbog kaznenog djela uvrede i da se po toj tužbi vodi kazneni postupak, jer se u tom slučaju, na temelju čl. 10. Prekršajnog zakona, ovaj prekršajni postupak ne može dalje voditi.

6.1. U odnosu na te, po ocjeni ovog suda, neosnovane žalbene navode, okrivljeniku se napominje da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 10. Prekršajnog zakona. Ovo stoga što su zaštitni objekti kaznenog djela uvrede iz čl. 147. Kaznenog zakona i prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira potpuno različiti, a pri ocjenjivanju radi li se o identičnim kažnjivim radnjama, što je pretpostavka za ocjenu dolazi li u obzir primjena načela ne bis in idem odnosno čl. 10. Prekršajnog zakona, treba voditi računa, između ostalog, i o prirodi kažnjivog djela. S obzirom na potpunu različitost zaštitnih objekata kao i činjenicu da za ispunjenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira opće nije bitan sadržaj vikom izgovorenih riječi, dakle uopće nije bitno radi li se u uvredljivim izrazima i psovkama ili ne, a za ispunjenje bića kaznenog djela uvrede iz čl. 147. Kaznenog zakona je sadržaj izgovorenih riječi odlučna činjenica koja čini konstitutivni element bića tog kaznenog djela, potpuno je jasno da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 10. Prekršajnog zakona, zbog čega nije bilo propusta u postupanju prvostupanjskog suda.

7. Zbog svega navedenog, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

8. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik se iscrpljuje u dokazivanju da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome što je on i kome, inkriminirane prilike, izgovorio. Međutim, za ostvarenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira nije bitan sadržaj vikom izgovorenih riječi, zbog čega su ovi žalbeni navodi neosnovani. Činjenica da je okr. N.N. tek u ponovljenom postupku predložio ispitivanje svjedoka A.N., B.J. i IvanI.Ž., koje dokaze je prvostupanjski sud izveo, nema nikakvog utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti iskaza ovih svjedoka, kao ni na pravilnost i točnost utvrđenog činjeničnog stanja, kako se to u žalbi pokušava prikazati.

9. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog suda, na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, iskaze svjedokinja E.K. i A.N., osnovano i pravilno djelomično prihvatio vjerodostojnim, a djelomično pristranim s obzirom da se radi o kćeri okr. D.K. odnosno supruzi okr. N.N. te je za takvu svoju ocjenu dao iscrpne i valjane razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud. Dakle, iz iskaza navedenih svjedokinja nesporno je utvrđeno da su obojica okrivljenika inkriminirane prilike vikali na javnom mjestu. Svjedokinja A.N. je kod svoje tvrdnje da je okr. D.K. vikao ostala kategorična i prilikom suočenja s ovim okrivljenikom te ovaj sud smatra da žalitelj bezuspješno pokušava obezvrijediti njen iskaz upućujući na njenu visoku životnu dob. Doista je neživotno, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, da kraj nespornih činjenica dugogodišnjih loših međusobnih odnosa između okrivljenika i mnogobrojnih intervencija policijskih službenika zbog narušavanja javnog reda i mira obojice okrivljenika, žalitelj baš inkriminirane prilike ne bi vikao, kako to pokušava prikazati u žalbi.

10. Zbog svega navedenog, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Iz sadržaja žalbe, evidentno je da žalitelj, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer žalitelj uopće ne iznose razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava (osim u dijelu koji je obrazložen u odlomcima 6 i 6.1. ove odluke). S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenik u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja za koji je i proglašen krivim, to žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

12. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenik navodi da mu je, s obzirom na njegovo imovno stanje, izrečena previsoka novčana kazna.

12.1. Suprotno tim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena vrsta i mjera kazne primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Prije svega treba navesti da je prvostupanjski sud izrekao blažu vrstu kazne, jer je za prekršaj za koji je okr. D.K. proglašen krivim propisana, osim novčane kazne, i kazna zatvora. Osim toga, prema podacima u spisu, okr. D.K. je do sada već dva puta pravomoćno prekršajno osuđivan, od čega jednom za isti prekršaj za koji je proglašen krivim i u ovom postupku. Upravo navedena činjenica da je okrivljenik specijalni povratnik u činjenju prekršaja, evidentno upućuje na njegovu izrazitu upornost i drskost u identičnom protupravnom ponašanju, zbog čega ovaj sud smatra da nema osnove za izricanje niže novčane kazne, a pogotovo ne za primjenu instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u žalbi. Kod takvog stanja stvari, okolnosti loše financijske situacije koje se ističu u žalbi i više su nego dovoljno našle odraza u izrečenoj novčanoj kazni.

13. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. rujna 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 4 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.