REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4105/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P., OIB ..., Ž., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Ž., protiv tuženika P. B. Z. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i partneri, Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 95.000,00 kn / 12.608,67 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1685/2020-13 od 15. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1685/2020-13 od 15. lipnja 2021. i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba u Ugovoru o kratkoročnom kreditu, broj 5010717873 od 16. 04. 2019. sklopljenog između tužitelja N. P., Ž., OIB: ... kao korisnika kredita i tuženika P. B. Z. d.d., Z., OIB: ... kao kreditora i to u članku 11. koji glasi: „Prijevremena otplata: Korisnik kredita može u potpunosti ili djelomično prijevremeno otplatiti kredit uz prethodnu obavijest Kreditoru, uz upute Kreditora i uvjete pripisane aktima Kreditora koji važe na dan prijevremene otplate.” što je tuženik dužan priznati.

II. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., Z., OIB: ... isplatiti tužitelju N. P., Ž., OIB: ... iznos od 95.000,00 kn (devedesetpettisuća kuna) / 12.608,67 EUR (dvanaesttisućašestoosam eura i šezdesetsedam centi) sa zateznim kamatama koje teku od 25. veljače 2020. do isplate po stopi koja je jednaka referentnoj stopi prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 8 postotnih poena i to u roku od 8 dana.“

2. Nalaže se tužitelju da u roku od osam dana tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.850,00 kn (šesttisućaosamstopedeset kuna) / 909,15 EUR (devetstodevet eura i petnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2022. do isplate po stopi od 5,31% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn (devetstotridesetsedam kuna i pedeset lipa) /124,43 EUR (stodvadesetčetiri eura i četrdesettri centa) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništetna odredba čl. 11. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 5010717873 od 16. travnja 2019. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „Prijevremena otplata: Korisnik kredita može u potpunosti ili djelomično prijevremeno otplatiti kredit uz prethodnu obavijest Kreditoru, uz upute Kreditora i uvjete pripisane aktima Kreditora koji važe na dan prijevremene otplate.” Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 95.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 25. veljače 2020. do isplate. Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. lipnja 2021. do isplate.

2. Prvostupanjski sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna, jer je suprotna čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), u vezi s čl. 322. ZOO-a. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski je sud zaključio da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja naknadu dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala ostvariti za vrijeme trajanja tog ugovora, odnosno izmaklu korist. Međutim, prijevremenom otplatom kredita banka nije pretrpjela kreditni ni kamatni rizik da bi po toj osnovi mogla ostvarivati eventualnu štetu. Kad bi se ta naknada smatrala ugovornom kaznom (čl. 350. st. 1. ZOO-a), prijevremeno ispunjenje dužnikovih obveza ne može se smatrati neurednim ispunjenjem ili kašnjenje s ispunjenjem.

2.1. Uz navedeno, prvostupanjski sud je shvaćanja da je ispunjenje ugovorne odredbe korisnika kredita davatelju kredita isplatom naknade zbog prijevremene otplate kredita, u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno s ravnotežom prava i obveza te jednakog omjera vrijednosti uzajamnih činidaba. Sudionici u obveznom odnosu dužni su uzdržavati se od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a naplatom sporne naknade korisniku kredita je otežano ispunjenje ugovora prije roka, što mu po zakonu pripada. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da tuženik nije bio pošteni stjecatelj i morao je znati da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja naknadu dijela iznosa kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do isteka trajanja ugovora, što je protivno čl. 1024. ZOO-a.

3. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik smatrajući da je njeno obrazloženje nepravilno, nejasno i nepotpuno, jer je sud propustio cijeniti sve dokaze. Prije svega, sud je pogrešno utvrdio da je tuženik odobrio tužitelju dugoročni kredit s namjenom plaćanja dobavljača i trajnih obrtnih sredstava, jer je riječ o ugovoru o kratkoročnom kreditu s namjenom financiranja proljetne sjetve - rod 2019. do prodaje. Tužitelj je svojevoljno potpisao ugovor, spremno preuzeo isplatu sredstava iz kredita, zatražio prijevremenu otplatu, prijevremeno otplatio kredit te svojevoljno platio naknadu za prijevremenu otplatu. Tuženik je naknadu obračunao primjenom čl. 6. Ugovora čiju valjanost tužitelj ne dovodi u pitanje.

3.1. Daljnjim žalbenim navodima tuženik ističe da korisniku kredita nije otežano ispunjenje ugovora prije roka, jer je već kod potpisivanja ugovora znao i pristao na tu ugovornu odredbu. Tužitelj nije ni tvrdio da mu je zbog toga vraćanje kredita bilo otežano pa nije jasan takav zaključak prvostupanjskog suda. Protivi se i zaključku suda o tuženikovom nepoštenom stjecanju, a niti je riječ o naplati kazne, naknade štete ili kamata; osim toga, sud nije ni obračunao koliko bi iznosila kamata za preostalo razdoblje otplate kredita da bi mogao izvesti takav zaključak. Sam tužitelj je tijekom postupka naveo da kada se zbroje iznosi ugovorenih kamata koje je tužitelj morao platiti do kraja ugovornog razdoblja, da te kamate iznose 41.643,20 kn iz čega je očito da se ne radi o naplati kamata i da su ti navodi promašeni. Ugovor ne predviđa naplatu kazne ili naknadu štete ili kamate, nego naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno aktima tuženika koji su sastavljeni sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, što je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Dakle, nije riječ o ugovornoj kazni ili neostvarenim kamatama, nego o jednoj od bankarskih naknada koju tuženik obračunava i naplaćuje u redovnom poslovanju. Zaključno, protivi se i odluci o troškovima postupka te predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Tuženikova žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a).

7. Zaključak je ovoga suda da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio uz nepravilnu primjenu odredaba čl. 323. ZOO-a i čl. 1024. ZOO-a, pritom nije pravilno ocijenio narav sporne naknade i pogrešno je ocijenio dokaze na kojima je utemeljio pobijanu presudu, što je u konačnici rezultiralo nepravilnom i nezakonitom odlukom o tužbenom zahtjevu.

8. Predmet ove parnice je utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 11. Ugovora o kratkoročnom kreditu zaključenog 16. travnja 2019. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, za iznos kredita od 4.750.000,00 kn, s namjenom financiranja proljetne sjetve rod 2019. do prodaje po redovnoj kamatnoj stopi od 3,50% godišnje. Tužitelj se obvezao koristiti kredit u ugovorenom roku najkasnije do 30. lipnja 2019., te otplatiti kredit u pet jednakih uzastopnih mjesečnih rata, svaka po 950.000,00 kn, od kojih prva dospijeva 29. veljače 2020., a posljednja 30. lipnja 2020. Spornom ugovornom odredbom iz čl. 11. Ugovora, stranke su ugovorile mogućnost korisnika kredita u potpunosti ili djelomično prijevremeno otplatiti kredit uz prethodnu obavijest kreditoru, uz upute kreditora i uvjete propisane aktima kreditora koji važe na dan prijevremene otplate. U odredbi čl. 6. Ugovora (koja nije predmetom tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti) stranke su ugovorile obvezu korisnika kredita platiti kreditoru naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 2% od iznosa prijevremene otplate, najmanje 1.000,00 kn.

9. Nije sporno da je ugovor potpisan nakon što je tužitelj 3. travnja 2019. prihvatio tuženikovu ponudu od 29. ožujka 2019. koja je sadržavala podatke o spornoj naknadi jednako kao u Ugovoru. Nije sporno niti to da je po tužiteljevom zahtjevu od 24. veljače 2020., tuženik tužitelju 25. veljače 2020. dostavio obračun prijevremene otplate kredita iz kojeg proizlazi da je preostao za uplatu iznos od 4.856.355,87 kn, od čega nedospjela glavnica iznosi 4.750.000,00 kn, nedospjele redovne kamate do tog dana 11.355,87 kn i naknada za prijevremenu otplatu kredita 95.000,00 kn. Istoga dana, tužitelj je izvršio plaćanje ukupnog iznosa.

10. Tužitelj je tvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna, pozivajući se u bitnome na sljedeće: a) riječ je o ugovornoj kazni, odnosno unaprijed određenoj visini štete što je suprotno odredbi čl. 350. st. 3. ZOO-a; b) ta je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te jednake vrijednosti činidaba; c) stranke o tome nisu pregovarale i naknada nije jasno određena; d). suprotna je odredbi čl. 1024. ZOO-a, jer je zapravo riječ o naknadi dijela kamata koje je banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora.

11. Suprotno tužiteljevim tvrdnjama, ovaj sud zaključuje da rezultati dokaznog postupka upućuju na to da je Ugovor rezultat suglasne volje ugovornih strana, da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora pa tako i sa spornom ugovornom odredbom kojom su stranke ugovorile pitanje naplate naknade u slučaju prijevremenog vraćanja kredita. Tužiteljev zastupnik po zakonu je to izričito i potvrdio pred sudom, a ugovorne su strane pravne osobe koje u poslovanju tereti dužnost postupanja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Sporna ugovorna odredba nije zabranjena, njome su stranke izrazile slobodu uređenja ugovornih odnosa pa ovaj sud ne nalazi osnove za zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti, iz razloga koji se nastavno obrazlažu.

12. Općim odredbama obveznog prava propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (čl. 322. st. 1. ZOO-a). Ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i cijelog ugovora, ako on može opstati bez takve odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen; čak će i u takvom slučaju ugovor ostati valjan kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO-a).

13. S obzirom na narav sporne tražbine koja predstavlja ugovorenu naknadu koju korisnik kredita plaća davatelju kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, valja krenuti od odredbe čl. 1024. ZOO-a kojom je propisana mogućnost korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, uz određene uvjete. On je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.). U takvom slučaju, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Dakle, tom zakonskom odredbom nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade niti ima mjesta zaključku da bi takva ugovorna odredba bila protivna prisilnom propisu, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva, odnosno javnom poretku. Naprotiv, njome su stranke uredile tužiteljevo zakonito pravo i mogućnost na prijevremeni povrat kredita, koje je u ovom slučaju tužitelj iskoristio.

14. Ovaj sud ne nalazi osnove niti za zaključak da je samim ugovaranjem sporne naknade otežano tužiteljevo pravo na prijevremenu otplatu kredita. Niti je tužitelj ičim potkrijepio takvu tvrdnju, a nesporno je u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznat s tom ugovornom odredbom koja mu je prezentirana i u ponudi za sklapanje ugovora.

15. Rezultati izvedenih dokaza ne pružaju osnovu niti za zaključak da je zapravo riječ o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete u visini dijela neisplaćenih kamata zbog prijevremenog povrata kredita, odnosno o kamatama za razdoblje od dana vraćanja kredita pa do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Takvo uračunavanje kamata kod prijevremene otplate kredita nije dopušteno (čl. 1024. st. 4. ZOO-a), a iz tuženikovog obračuna prijevremene otplate kredita ne proizlazi da je riječ o nedopuštenom obračunavanju kamata; obračun sadrži stavke od kojih je iznosa i po kojoj osnovi on sačinjen, uključujući i spornu ugovorenu naknadu. Dakle, riječ je o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatio sklapanjem ugovora i koja se naplaćuje u točno određenim uvjetima, prilikom prijevremene otplate kredita.

16. Treba naglasiti i to da Ugovor o kreditu nastaje u trenutku kad se strane suglase o bitnim sastojcima, iznosima i uvjetima davanja kredita (čl. 1021. u vezi s čl. 247. ZOO-a). Stoga ugovorne odredbe o načinu i uvjetima prijevremene otplate kredita predstavljaju nuzgredne sastojke ugovora (čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a), bez kojih ugovor može opstati. Tužitelj je potpisivanjem Ugovora pristao i na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita za koju je izričito navedeno na koji se način ona određuje (čl. 11.): uz prethodnu obavijest kreditoru, uz upute kreditora i uz uvjete propisane aktima kreditora koji važe na dan prijevremene otplate. Dovodeći spornu ugovornu odredbu u vezu s odredbom čl. 6. Ugovora, nema dvojbe da je tužitelj potpisivanjem Ugovora pristao na plaćanje te naknade koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 2% od iznosa prijevremene otplate, a slobodno je dao i volju da prihvaća sve naknadne izmjene uvjeta banke (čl. 11. str. 8. Ugovora, str. 16. spisa) mada do promjene nije došlo, jer je i u vrijeme prijevremene otplate kredita riječ o istom postotku i visini naknade. No, to je bitno za napomenuti s obzirom na stilizaciju odredbe iz čl. 11. Ugovora, neovisno o tome što je u čl. 6. Ugovora naknada određena jasnim parametrima i što se zapravo te dvije odredbe istog pravnog posla u konkretnom slučaju ne mogu promatrati odvojeno.

17. Tužitelj je bio dužan pri sklapanju ugovora upotrijebiti povećanu pažnju, uključujući i procjenu rizika vezano uz prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj je Ugovor uredno potpisao i to potvrdio pred sudom, izjavivši i to da ga na potpisivanje nitko nije prisilio. Tužitelj tijekom postupka nije ni iznosio činjenice iz kojih bi se dalo zaključiti da je sporna ugovorna odredba suprotna načelima savjesnosti i poštenja, te da je ona prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Zato nije jasan takav uopćeni zaključak prvostupanjskog suda iz pobijane presude, koji nema uporišta u rezultatima dokaznog postupka.

18. Uzimajući u obzir narav sporne naknade, nema osnove niti za primjenu odredbe čl. 350. st. 1. ZOO-a, jer sporna ugovorena naknada ne predstavlja ugovornu kaznu. Ugovorna se kazna može ugovarati samo u slučaju ako dužnik ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njenim ispunjenjem, odnosno ako obvezu neuredno ispuni; ona se ne može ugovoriti za novčane obveze.

19. Slijedom svega navedenoga, zaključak je ovoga suda da tužiteljev zahtjev nije osnovan, odnosno da nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a time niti za povrat iznosa kojeg je tužitelj tuženiku s te osnove platio. Iznijeto shvaćanje sadržano je i u drugim odlukama ovoga suda (npr. Pž-4182/2020, Pž-1558/2017, Pž-3646/2020, Pž-5327/2018, Pž- 1572/2018). Zato je preinakom pobijane presude, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (čl. 373. ZPP-a).

20. Tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, osnovom ostvarenog uspjeha u parnici, primjenom čl. 154. st. 1. i čI. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: OT), i to: za sastav odgovora na tužbu i zastupanja na dva ročišta u iznosima od po 1.000,00 kn (Tbr. 7.1., 8.1. i 9.1. OT), za sastav podneska od 5. svibnja 2021. iznos od 250,00 kn po Tbr. 8.3. (a ne u zatraženom iznosu od 1.000,00 kn, jer nije riječ o podnesku iz Tbr. 8.1. OT), te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.5. OT), što uvećano za PDV od 937,50 kn ukupno iznosi 4.687,50 kn. Zato je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak u tom iznosu, dok je tuženikov zahtjev za naknadu troška u iznosu od 937,50 kn, za više zatraženi trošak za sastav jednog podneska od 750,00 kn uz PDV od 187,50 kn, odbijen kao neosnovan (čl. 166. ZPP-a). Pritom se napominje da u dijelu kojim je zatraženo plaćanje sudske pristojbe, zahtjev nije postavljen sukladno čl. 164. ZPP-a pa mu taj trošak nije niti mogao biti dosuđen. Navedeni trošak od 4.687,50 kn valja uvećati za priznati trošak pristupa svjedoka na ročište 600,00 kn, sukladno dostavljenim ispravama (čl. 249. st. 3. ZPP-a) te trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn i PDV od 312,50 kn (Tbr. 10.1. OT), što sveukupno iznosi 6.850,00 kn. Sukladno zahtjevu suđene su i kamate primjenom niže kamatne stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, od donošenja ove odluke i sukladno zahtjevu stranke (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

21. Napominje se da su novčani iznosi u uvodu i izreci presude iskazani i u valuti EUR, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22), čl. 43. i 48.

Zagreb, 7. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić