REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-4534/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište, Fakultet, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J. & G. u Z., protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO, OIB ..., Z., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Savska 41/4, radi isplate iznosa od 22.499,90 kn, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2224/2019 od 11. lipnja 2021., 7. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2224/2019 od 11. lipnja 2021. u točki I. i II. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2224/2019 od 11. lipnja 2021. naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 22.499,90 kn uvećan za zatezne kamate koje teku od 10. svibnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 5.576,00 kn, uvećan za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 11. lipnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke) i odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg parničnog troška od 1.199,00 kn ( točka III. izreke).

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio kako je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-830/15-10 od 14. siječnja 2016. I. R., kao tužitelja protiv Fakulteta, radi isplate naknade za rad u posebnim uvjetima rada, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu.

2.1. Osim toga, utvrđeno je da je tražbina I. R. naplaćena u ovršnom postupku koji se vodio protiv tužitelja, i to u ukupnom iznosu od 22.499,90 kn.

2.2. Također je prvostupanjski sud je utvrdio da je Vlada Republike Hrvatske sklopila Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje s nezavisnim sindikatom znanosti visokog obrazovanja 22. listopada 2010 te tako obvezala tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima isplati naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada.

2.3. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tuženica koja je s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja sklopila Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje trebala tužitelju doznačiti novčana sredstva koja su potrebna za isplatu dodatka u visini plaće radniku tužitelja, što je tuženica propustila učiniti. Shodno tome je prvostupanjski sud zaključio i da je prisilnom naplatom na temelju pravomoćne presude radniku dosuđenog iznosa, tužitelju nastala materijalna (imovinska) šteta jer je došlo do umanjenja njegove imovine, a što je uzrokovano upravo propustom tuženika kao štetnika da tužitelju doznači novčana sredstva potrebna za isplatu dodatka u visini plaće radniku tužitelja.

2.4. Tuženičin prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio ocijenivši da je šteta tužitelju nastala 9. svibnja 2019. kad je njegova imovina umanjena za utuženi iznos, a zahtjev za mirno rješenje spora tužitelj je podnio tuženici 8. srpnja 2019. te u smislu odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18) nije nastupila zastara za pokretanje predmetnog spora.

2.5. Prvostupanjski sud je ocijenio da se predmetni spor ne vodi između tužitelja i tuženika radi ispunjenja tuženičine obveze nego se radi o sporu radi naknade štete koja je tužitelju nastala propustom tuženice postupiti sukladno svojim obvezama.

2.6. Na temelju ovih utvrđenja prvostupanjski sud je primijenivši odredbu članka 1045. iz članka 1046. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev.

3. Protiv te presude u točkama I. i II. njene izreke žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev. Potražuje naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

4. Tuženica u žalbi u bitnome navodi kako tužitelj u prvostupanjskom postupku nije dokazao osnovne elemente štete i nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva i primjenu instituta naknade štete.

4.1. Osim toga, tuženica ističe da tužiteljeva tražbina po svojoj prirodi predstavlja izdatak za drugoga sui generis pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-284/2014-2, pa je zastaru trebalo cijeniti kroz odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Napominje da je obveza poslodavca utvrditi iznos plaće svojih zaposlenika i tuženica nije imala saznanja da je obveza isplate dodatka na plaću nastala, ni u kojem iznosu. Također, žaliteljica smatra da je pogrešno utvrđen trenutak nastanka štete u trenutku isplate tužiteljevom djelatniku, jer je šteta bila određena u trenutku dospijeća obveza ili je barem bila odrediva.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana.

8. Odredbom članka 107. stavka 1. točke 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj: 123/03, 198/03, 105/04, 74/04, 2/07, 46/07, 45/09, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17 i 96/18) propisano je da se visoka učilišta, a među koje spadaju i sveučilišta te fakulteti kao njegove sastavnice (članak 48. stavak 1. i 2. tog Zakona) financiraju iz državnog proračuna, a člankom 109. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju propisano je da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupan iznos za njihov rad, a oni svojim proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke.

9. S obzirom na to da je tuženica, odnosno Vlada Republike Hrvatske s nezavisnim Sindikatom znanosti visokog obrazovanja sklopila Kolektivni ugovor kojim je ugovoreno da zaposlenici koji rade u posebnim uvjetima imaju pravo na dodatak, tuženica je sukladno svojim zakonskim obvezama iz članka 107. stavka 1. točke 2. i članka 109. stavka 1. i 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebala tužitelju doznačiti sredstva potrebna za isplatu dodatka u visini plaće tužiteljevom djelatniku I. R., a što tuženica nije učinila.

10. Budući da tuženica nije doznačila tužitelju sredstva potrebna za isplatu dodatka plaće navedenog djelatnika tužitelja za utuženo razdoblje, tužitelj je na temelju pravomoćnih sudskih presuda isplatio svom djelatniku utuženi iznos za koji je pretrpio štetu u smislu odredbe članka 1045. stavka 1. i članka 1046. ZOO-a, koju mu je tuženica dužna nadoknaditi.

11. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare koji je ocijenio neosnovanim, primjenom odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odredbom je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila (stavak 1.), a u svakom slučaju za pet godina od kad je šteta nastala (stavak 2.).

12. Tužitelju je šteta nastupila danom isplate – 9. svibnja 2019. (članak 1086. Zakona o obveznim odnosima), a zahtjev za mirno rješenje spora je podnesen 8. srpnja 2019., unutar zakonskog roka od tri godine (članak 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima).

13. Predmet tužbenog zahtjeva nije stjecanje bez osnove (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima) i u konkretnom slučaju se ne primjenjuje odredba članka 1119. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženica nije imala obvezu prema tužiteljevom radniku i tužitelj koji je isplatio dodatak svom radniku time nije ispunio tuženičinu zakonsku obvezu prema I. R., nego je ispunio svoju obvezu prema radniku koja proizlazi iz radnog odnosa. Tuženica je imala obvezu osigurati sredstva tužitelju za isplatu dodataka za radna mjesta s posebnim uvjetima rada, što nije učinila, čime je počinila štetnu radnju i iz toga proizlazi njena odgovornost prema tužitelju, a ne iz instituta izdatka za drugoga. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i u sudskoj praksi ovog suda (predmeti Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2311/2020, Pž-4049/2020, Pž-5161/2020 i dr.).

15. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženica nije dovela u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 7. rujna 2022.

Sudac

Davor Pustijanac