REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4075/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ODVJETNIČKO DRUŠTVO D. I. P. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik N. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika HEP-Proizvodnja d.o.o., Zagreb, OIB ..., radi isplate iznosa od 500.000,00 kn / 66.361,40 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2435/2019-19 od 11. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2435/2019-19 od 11. lipnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika K. H. iz Z. poslovni broj Ovrv-4070/2019 od 30. svibnja 2019. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.100,00 kn, a odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužbeni zahtjev odnosi na plaćanje naknade za pravne usluge zastupanja tuženika u postupku koji se vodio pred Stalnim arbitražnim sudištem pri Komori. Ugovor o pružanju pravnih usluga zastupanja tuženika kojeg su stranke sklopile 14. srpnja 2016. raskinut je 23. travnja 2018., prije okončanja arbitražnog postupka i tužitelju je opozvana punomoć za zastupanje. Sporna tražbina odnosi se na naknadu za tri parnične radnje (sastav podnesaka od 21. rujna 2016., 17. srpnja 2017. i 10. siječnja 2018.) u iznosu od 150.000,00 kn što uvećano za PDV iznosi 187.500,00 kn, dok je iznos od 312.500,00 kn tuženik platio. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 4. Ugovora, jer arbitražnim pravorijekom tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava tih podnesaka.

3. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj se protivi pobijanoj presudi navodeći da je zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), jer prvostupanjski sud nije izveo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama, nije cijenio provedene dokaze ili ih nije cijenio na valjan način, a obrazloženje je proturječno izvedenim dokazima. Tužitelj tvrdi da se prvostupanjski sud u pogrešnom kontekstu bavio sadržajem arbitražnog pravorijeka i činjenicom da tuženiku pravorijekom nisu priznate utužene radnje, a propustio je utvrditi da mu je tuženik platio 50% vrijednosti svake radnje, uključujući i sporne podneske. Predmet ove parnice je neplaćena razlika do 50% iznosa pune vrijednosti radnji koje je tužitelj poduzeo pred Arbitražnim sudištem, za što tužitelj smatra da mu pripada, jer je Ugovor raskinut i punomoć opozvana pa se osnovanost i visina poduzetih radnji ne može cijeniti primjenom Ugovora nego primjenom Tarife, a na odluku o tužbenom zahtjevu je bez utjecaja što u arbitražnom postupku nije priznata naknada za te podneske.

3.1. Tužitelj i u žalbi navodi da je zajednička namjera stranaka bila zastupanje tuženika u arbitražnom postupku do pravomoćnog okončanja pa je zato i ugovoreno plaćanje preostalih 50% naknade za poduzete radnje tužitelju u slučaju pravomoćnog pravorijeka u tuženikovu korist. Time su stranke zaštitile tuženikov interes i olakšale mu teret snošenja troškova zastupanja, ali i tužiteljev interes ostvarenja koristi. Odredba čl. 4. Ugovora kojom se plaćanje razlike naknade zastupanja vezuje uz pravomoćan ishod arbitražnog postupka, ima smisla samo ako se tužitelju omogući zastupanje do pravomoćnog okončanja postupka. S obzirom na to da je tuženik ugovor prije raskinuo, tužitelj nije dužan čekati ishod postupka niti pravo na naknadu za zastupanje tuženika ovisi o tom postupku. Raskidom ugovora otpao je pravni temelj danih činidbi što upućuje na nužnost primjene Tarife. Raskid ne podrazumijeva oslobođenje od drugih obveza, u ovom slučaju od obveze plaćanja punog iznosa naknade za poduzete radnje, neovisno od činjenice koja je bila predviđena Ugovorom te je li se u punom iznosu tuženik i naplatio.

4. Odgovarajući na tužiteljevu žalbu tuženik je osporio njenu osnovanost, ukazujući na to da su stranke ugovorile mogućnost otkaza ugovora i/ili opoziva punomoći, pa njihova zajednička namjera nije bila da tužitelj zastupa tuženika do okončanja arbitražnog postupka. Tuženik je ugovor raskinuo prije pravomoćnog okončanja postupka, a pravne radnje koje je tužitelj poduzeo izvršene su prije raskida ugovora i za to je tužitelj primio naknadu, dok je dio naknade bio uvjetovan budućim događajem i on je plaćen po ostvarenju uvjeta. Osim osnovanog i zakonitog otkaza ugovora i opoziva punomoći, tužitelju su plaćene sve radnje po čl. 4. Ugovora, tj. 50% naknade neovisno o tome hoće li one biti suđene ili ne, a plaćena mu je i razlika od 50% po radnji za troškove dosuđene i priznate arbitražnim pravorijekom.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a).

7. Predmet spora odnosi se na plaćanje dijela naknade za pružene usluge odvjetničkog zastupanja tuženika u arbitražnom postupku, i to u visini neplaćene razlike od 50% po poduzetoj radnji. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu za parnične radnje poduzete u zastupanju tuženika, i to u punoj vrijednosti radnji po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), a ne samo u plaćenom mu iznosu koji predstavlja 50% iznosa po Tarifi, kako su stranke ugovorile. Osnovu za svoj zahtjev tužitelj nalazi u činjenici što je tuženik raskinuo Ugovor i opozvao mu punomoć prije pravomoćnog okončanja arbitražnog postupka, pa smatra da su i Ugovor i arbitražni pravorijek bez utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu.

8. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno odlučio odbiti tužbeni zahtjev. Pritom, razlozi na koje se prvostupanjski sud pozvao sami za sebe nisu dostatni za odluku o tužbenom zahtjevu i pobijana presuda ne sadrži valjano i potpuno obrazloženje. Prvostupanjski sud je propustio ispitati narav ugovornog odnosa među strankama, čime je u potpunosti izostala i primjena materijalnog prava. Ujedno je izostao i zaključak o razlozima učinka arbitražnog pravorijeka u ocjeni tužbenog zahtjeva, jer samo pozivanje na čl. 4. st. 2. Ugovora ne daje odgovor na to sporno pitanje. Iz tih je razloga pobijana presuda zahvaćena i bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, ali osnovom ovlasti iz čl. 373.a ZPP-a ovaj sud može presudu potvrditi, jer bitne činjenice dijelom nisu sporne, a sporne je moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza.

9. Iz rezultata dokaznog postupka proizlaze ove činjenice:

- stranke su bile u ugovornom odnosu na temelju Ugovora o zastupanju od 14. srpnja 2016., s Aneksom od 29. prosinca 2017., kojim su ugovorile pružanje pravnih usluga zastupanja tuženika u postupku koji se vodio pred Stalnim arbitražnim sudištem pri Komori broj AS-P-2001/34. Odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno je da će tužitelj tuženiku izdavati račune za izvršenu uslugu u visini 50% naknade propisane tarifom za pojedinu poduzetu radnju (st. 1.). U slučaju pravomoćnog pravorijeka u korist tuženika, tuženik će tužitelju platiti razliku od 50% naknade obračunate po izdanim računima i dosuđenog i naplaćenog iznosa troškova za odvjetničko zastupanje (st. 2.).

- u pogledu trajanja Ugovora, stranke su ugovorile trajanje „do pravomoćnog okončanja postupka na period do 31. prosinca 2018., odnosno do realizacije vrijednosti ugovora ako ona nastupi ranije ili do otkaza ugovora i/ili opoziva punomoći“ (čl. 2. Ugovora, koji je izmijenjen Aneksom). Stranke su ugovorile, i to da će „u slučaju da do 31. prosinca 2018. ne dođe do pravomoćnog okončanja postupka ili da prije isteka navedenog roka dođe do realizacije vrijednosti ugovora, sklopiti novi ugovor s novim rokom važenja i vrijednošću ugovora, ako u međuvremenu ne dođe do otkaza ugovora i/ili opoziva punomoći“ (čl. 2. st. 2. Aneksa).

- tuženik je 23. travnja 2018. tužitelja obavijestio da raskida ugovor i opozvao mu punomoć za zastupanje te mu naložio da više ne poduzima nikakve daljnje radnje u tom predmetu.

- arbitražnim pravorijekom od 11. veljače 2019. tuženik (u tom postupku drugotuženik) je obvezan na solidarnu isplatu iznosa od 10.542.027,50 kn s kamatama, a odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu za iznos od 39.925.583,64 kn. U pogledu odluke o troškovima, odmjeren mu je trošak u iznosu od 626.400,00 kn. - tuženik je 15. ožujka 2019. tužitelju uplatio iznos od 312.500,00 kn na ime razlike naknade za poduzete radnje zastupanja u arbitražnom postupku, a za koje mu je prije okončanja arbitražnog postupka sukladno ugovoru platio 50% naknade. Navedeni iznos tuženik je platio nakon arbitražnog pravorijeka, čime je tužitelju platio preostalih 50% iznosa naknade za one radnje koje je njemu priznao arbitražni sud. - tužitelj je naknadu za poduzete sporne tri parnične radnje (sastav tri podneska), prije ove parnice (tijekom trajanja ugovornog odnosa s tuženikom) naplatio sukladno Ugovoru, dakle u visini od 50% vrijednosti po Tarifi. Preostalih 50% nagrade za te tri radnje (utužena tražbina) tuženik tužitelju nije platio niti po primitku arbitražnog pravorijeka, pozivom na to da ih arbitražni sud tuženiku nije priznao.

10. Uvažavajući suprotstavljene tvrdnje stranaka, u ovoj je parnici trebalo ispitati od kakvog je utjecaja odredba čl. 4. Ugovora u pogledu plaćanja preostalog dijela neplaćene naknade, za radnje koje je tužitelj u zastupanju tuženika poduzeo u vrijeme važenja Ugovora i u vrijeme valjane punomoći za zastupanje tuženika. Sporno je od kakvog je značaja arbitražni pravorijek na tužiteljevo pravo koje on u ovoj parnici želi ostvariti, a tiče se naplate 50% neplaćene naknade za tri radnje, s obzirom na to da ih arbitražni sud tuženiku nije dosudio. Napominje se da je iznos od 312.500,00 kn nesporno tuženik tužitelju platio na ime 50% naknade za radnje priznate arbitražnim pravorijekom (pet radnji), koje pritom nije umanjio za 1/5 sukladno pravorijeku.

11. Stranke su sklopile ugovor o zastupanju s trajanjem na određeno vrijeme, a ne isključivo do dovršetka arbitražnog postupka kako tužitelj u žalbi ističe. Stranke su u čl. 2. Ugovora drugačije Ugovorile, pa tako i mogućnost otkaza ugovora i/ili opoziva punomoći, što se u konkretnom slučaju i ostvarilo. Zakonsko je pravo nalogodavca otkazati ugovor, odnosno zastupanoga opozvati punomoć. Činjenica je da bi tužitelj sukladno Ugovoru imao pravo na punu naknadu po Tarifi, ali samo za radnje dosuđene i priznate arbitražnim pravorijekom, za koje mu je tuženik prethodno već platio 50% naknade. Činjenica je i da je tuženik tako postupio i tužitelju platio preostalih 50% iznosa ugovorene naknade, ali samo za radnje koje je arbitražni sud tuženiku dosudio, iako je ugovorni odnos među strankama tada već prestao. Preostale su tri radnje za koje tužitelj drži da mu pripada utužena razlika od 50% do punog iznosa Tarife neovisno o arbitražnom pravorijeku, ističući kao osnovu upravo prestanak ugovornog odnosa s tuženikom i otkaz punomoći. S druge strane, tuženik tvrdi da su pravne radnje koje je tužitelj poduzeo po njegovom nalogu izvršene prije raskida Ugovora i da je tužitelj za to primio naknadu, dok je ostatak uvjetovan budućim događajem i isplaćen je po ostvarenju uvjeta.

12. Stranke su bile u ugovornom odnosu koji sadržajno obuhvaća i ugovor o nalogu i punomoć (čl. 763. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Nalogoprimac poduzima posao za račun nalogodavca, a kako za stjecanje svojstva i ovlasti zastupnika postoje posebni pravni temelji, na osnovi ugovora o nalogu nalogoprimac ne postaje nalogodavčev zastupnik i poslove koje poduzme, poduzet će u svoje ime, a ne u ime zastupnika. No, ugovor o nalogu ne isključuje mogućnost da nalogodavac ovlasti nalogoprimca za zastupanje, a on će to učiniti davanjem punomoći. Zato, ako uz sklopljeni ugovor o nalogu (a ugovor o pružanju pravnih usluga to i jest) nalogodavac opunomoći nalogoprimca za zastupanje u poduzimanju onih poslova koji su predmet ugovora o nalogu, tada će nalogoprimac te poslove poduzimati ne samo za račun, nego i u ime nalogodavca. U konkretnom slučaju, upravo je riječ o takvom ugovornom odnosu koji obuhvaća i ugovor o nalogu i punomoć.

13. Tuženik se, kako u pisanoj korespondenciji prije ove parnice, tako i tijekom parnice, poziva na njegov odustanak od ugovora i raskid pa se ističe da su uz opće načine prestanka ugovora, Zakonom propisani posebni slučajevi prestanka takvog ugovora, među kojima i prestanak na temelju nalogodavčevog prava na odustanak od ugovora (čl. 779. ZOO-a) jednostranom izjavom volje. Odustanak od ugovora dovodi do prestanka ugovora, a kako je riječ o prestanku ugovora koji još nije u cijelosti ispunjen, za zaključiti je da je odustanak zapravo jedan od oblika raskida ugovora, jer on i izaziva one opće posljedice koje izaziva i raskid ugovora. Dakle, pravni učinci odustanka od ugovora sastoje se u raskidu ugovora uz zakonom propisane opće posljedice takvog načina prestanka ugovora (čl. 368. ZOO-a), ali i uz posebne učinke, uvažavajući činjenicu da se kod odustanka radi o prestanku ugovora u okolnostima u kojima nalogoprimac ispunjava (ili je ispunio) svoje obveze. Zato je Zakonom propisano da u slučaju nalogodavčevog odustanka, nalogoprimac ima pravo na naknadu troškova, na naknadu štete pretrpljene zbog odustanka i na odgovarajući dio naknade. U pogledu odgovarajućeg dijela naknade (arg. iz čl. 776. st. 2. ZOO-a) pripada mu razmjerni dio ukupne naknade koji odgovara onom dijelu posla kojeg je obavio, u odnosu prema poslu koji bi bio obavljen u cijelosti. U slučaju raskida ugovora po općim pravilima, savjesna ugovorna strana ima pravo na naknadu štete (čl. 360. ZOO-a) i osnovni je učinak takvog prestanka pravo na povrat danog i naknadu štete; u ovom slučaju po prirodi stvari ne dolazi do restitucije već do prava na naknadu za učinjenu činidbu.

14. Uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja, zaključak je i ovoga suda da tužitelj nema pravo na naknadu pune vrijednosti naknade za sporne tri radnje u zastupanju tuženika. Prije svega, stranke su doista dogovorile isplatu 50% nagrade odmah po izvršenju svake radnje, a za ostatak su dogovorile isplatu u slučaju pravomoćnog pravorijeka u korist tuženika, i to za dosuđeni i naplaćeni iznos troškova. Tužitelj bi imao pravo na utuženi iznos naknade za svaku radnju i na naknadu štete (čl. 779. st. 2. ZOO-a) da s tuženikom nije postignut drugačiji dogovor. Ta zakonska odredba ne može se promatrati ili tumačiti odvojeno od sadržaja pisanog ugovora između stranaka, iako je on prestao tuženikovim odustankom, odnosno ne može se promatrati mimo ispunjenja uvjeta po kojima bi tužitelj imao pravo na naknadu preostalih 50% naknade. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora svjesno preuzeo na sebe rizik da dio naknade moguće neće nikada naplatiti, i to u slučaju ako tuženik izgubi spor i ako mu arbitražni sud ne prizna određene troškove. Tužiteljev pravni položaj ne može popraviti tuženikov odustanak od ugovora i tužitelj ne može doći u povoljniji pravni položaj od onoga u kojem bi bio da do tuženikovog odustanka od ugovora nije došlo. Drugim riječima, da do odustanka od ugovora o nalogu (zastupanju) nije došlo, tužitelj također ne bi imao pravo na naknadu spornih 50% naknade za navedene tri radnje, jer mu taj trošak u arbitražnom postupku nije suđen. Svako drugačije tumačenje konkretne situacije dovelo bi do tužiteljevog ostvarenja koristi kojoj se on, ni u najpovoljnijoj situaciji (u slučaju da je zastupao tuženika do kraja arbitražnog postupka, da je tuženik uspio u tom postupku) nije mogao nadati, jer mu arbitražni sud trošak nije priznao. S obzirom na sve iznijeto, uvažavajući činjenicu da je Ugovor prestao te da tužitelju ne može pripasti veća korist od one koju je mogao očekivati da je ugovor ostao na snazi, tužitelj izostankom plaćanja 50% naknade za sporne tri radnje koje mu ni arbitražni sud nije priznao, nije ni pretrpio štetu. U tom je smislu učinak arbitražnog pravorijeka od značaja u ocjeni tužbenog zahtjeva.

15. Slijedom svega navedenog, pobijana presuda je potvrđena (čl. 373.a ZPP-a).

16. Napominje se da je novčani iznos u uvodu presude iskazan i u valuti EUR, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22), čl. 43. i 48., uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450.

Zagreb, 7. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić