Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 75. Gž-2367/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Vlatke Fresl Tomašević predsjednice vijeća, Dubravke Penić Lukač članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Feuš članice vijeća, u parničnom predmetu 1. tužiteljice J. A. iz Z. OIB:… i 2. tužitelja I. P. iz Z., OIB:…, oboje zastupani po punomoćnici M. H., odvjetnici u Z., protiv 1. tuženika H. o. k. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnici u Z., te 2. tuženika M. K. iz Z., OIB:… kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete odlučujući o žalbama 1. i 2. tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-232/16-108 od 31. ožujka 2021, ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-232/16-113 od 3. svibnja 2021., u sjednici vijeća održano 7. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe oba tuženika kao djelomično neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2232/16-108 od 31.ožujka 2021. ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-232/16-113 od 3. svibnja 2021. godine u dijelu:

- pod točkom I. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno isplatiti 1.tužiteljici iznos od 11.071,05 kn/1.469,38 eura[1] sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 130,25 kn/ 17,29 eura od 15.5.2007. do isplate

- na iznos od 2.735,20 kn/ 363,02 eura od 15.6.2007. do isplate

- na iznos od 2.735,20 kn/363,02 eura od 15.7.2007. do isplate

- na iznos od 2.735,20 kn/363,02 eura od 15.8.2007.do isplate

- na iznos od 2.736,20 kn/ 363,02 eura od 15.9.2007.do isplate,

- pod točkom II. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno isplatiti 2. tužitelju iznos od 14.903,33 kn/1.978,01 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 175,33 kn/ 23,27 eura od 15.5.2007. do isplate,

- na iznos od 3.682,00 kn/ 488,69 eura od 15.6.2007. do isplate

- na iznos od 3.682,00 kn/ 488,69 eura od 15.7.2007. do isplate

- na iznos od 3.682,00 kn/ 488,69 eura od 15.8.2007. do isplate

- na iznos od 3.682,00 kn/ 488,69 eura od 15.9.2007. do isplate.

II. Preinačuje se gore citirana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u dijelu pod točkom I izreke kojim je naloženo 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno isplatiti 1. tužiteljici iznos od 235.540,41 kn/ 31.251,58 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno isplatiti 2. tužitelju iznos od 626.154,67 kn/ 83.105,00 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, te pod točkom III. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev 1. tužiteljice da joj 1. i 2. tuženik solidarno isplate iznos od 235.540,41 kn / 31.251,58 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.

Odbija se zahtjev 2. tužitelja da mu 1. i 2. tuženik solidarno isplate iznos od 626.154,67 kn/ 83.105,00 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

IV. Nalaže se 1. i 2. tužiteljima da 1. tuženiku i 2. tuženiku nadoknade trošak žalbenog postupka svakom u iznosu od 5.177,00 kn/ 687,11 eura u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno isplatiti 1. tužiteljici J. A. iznos od 246.611,46 kn, a 2. tužitelju I. P. iznos od 641.058,00 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose i sa dospijećem kako je to određeno u toč. 1. i 2. izreke presude, te je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 235.347,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2021. do isplate (toč. 3. izreke presude).

2. Protiv navedene presude žale se 1. i 2. tuženici iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 , 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelji u odgovoru na žalbu protive se navodima žalbe te predlažu istu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalbe tuženika su djelomično osnovane.

5. Tužbeni zahtjev za naknadu štete tužitelji temelje na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

- da ih je 2. tuženik kao odvjetnik zastupao u parničnom predmetu Općinskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-22835/03 u kojem su pravomoćnom i ovršnom presudom tužitelji trebali biti vraćeni na posao na radna mjesta kako je to presudom naloženo,

- da je 2. tuženik, kao punomoćnik oba tužitelja, uložio ovršni prijedlog radi vraćanja tužitelja na rad a temeljem pravomoćne i ovršne presude, međutim izvan zakonskog roka od 30 dana, zbog čega da je ovršni prijedlog pravomoćno odbačen rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-1443/07 od 26. svibnja 2008. koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gžovr-2905/09 od 13. listopada 2009.,

- da zbog tog propuštanja tužitelji nisu vraćeni na posao zbog čega im je prouzročena šteta u vidu izgubljene zarade, pa traže od 1. tuženika zbog propusta u obavljanju odvjetničke djelatnosti i 2. tuženika kao njegovog osiguratelja od odgovornosti od odvjetničke djelatnosti solidarnu isplatu štete i to 1. tužiteljica J. A. za razdoblje od travnja 2007. do veljače 2014., a 2. tužitelj za razdoblje od travnja 2007. do siječnja 2020.

6. Prvostupanjski sud utvrđuje postojanje odgovornosti 2. tuženika M. K., te 1. tuženika kao njegovog osiguratelja za štetu koja je tužiteljima nastala zbog propuštanja roka za podnošenje ovršnog prijedloga radi vraćanja tužitelja na rad zaključujući da je kontrola rokova temeljna odvjetnikova obaveza prema Zakonu o odvjetništvu i Kodeksu odvjetničke etike, glava IV, točka 42., utvrđuje da kod tužitelja nema doprinosa nastaloj šteti jer su se tijekom spornog perioda pokušavali zaposliti, međutim u tome nisu uspjeli te u pogledu visine zahtjeva prihvaća nalaz i mišljenje vještaka R. te dosuđuje 1. tužiteljici štetu u vidu izgubljene zarade za razdoblje od travnja 2007. do veljače 2014. kada je tužiteljica otišla u invalidsku mirovinu (sa danom 20. veljače 2014.) iznos od 246.611,46 kn, a drugotužitelju izgubljenu zaradu za razdoblje od travnja 2007. do siječnja 2020. kada je 2. tužitelj otišao u mirovinu (15. siječnja 2020.) iznos od 641.058,00 kn.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

8. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda, a nije niti sporno:

- da je pred Općinskim sudom u Zagrebu vođen postupak pod brojem Pr- 22835/03 po tužbi 1. tužiteljice J. A. i 2. tužitelja I. P. protiv poslodavca A. d.o.o. radi utvrđenja nedopuštenosti odluka tuženika od 13. studenog 2003. (obavijesti o prenošenju ugovora o radu na novoga poslodavca), te odluke od 2. prosinca 2003. (odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava), radi vraćanja tužitelja na posao i to 1. tužiteljice na radno mjesto „konobar – točitelj pića“, te 2. tužitelja na radno mjesto „voditelj poslovanja 1“, u kojem postupku prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, te je presuda postala pravomoćna 20. ožujka 2007.

- da je u navedenom predmetu tužitelje zastupao punomoćnik, ovdje 2. tuženik M. K.,

- da su dana 5. lipnja 2007. tužitelji putem svog punomoćnika, ovdje 2. tuženika stavili prijedlog za ovrhu radi vraćanja tužitelja na rad koji je u konačnici rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu Ovr-1443/07od 26. svibnja 2008. odbačen jer je prijedlog za ovrhu podnesen izvan zakonom predviđenog roka, a koje rješenje je potvrdio i Županijski sud u Zagrebu broj Gžovr-2905/09 od 13. listopada 2009.,

- da su tužitelji izdali odvjetniku M. K. punomoć da ih zastupa, između ostalog u parničnom i ovršnom postupku zbog vraćanja na rad i isplate izgubljene zarade.

9. U takvim okolnostima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je 2. tuženik odgovoran za propust u zastupanju tužitelja u ovršnom postupku.

Tako prema čl. 7. st. 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj: 9/94.), odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike.

Prema st. 2. čl. 7. Zakona o odvjetništvu, odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

10. Kontrola rokova kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pripada među temeljne odvjetnikove obveze, pa kako je 2. tuženik propustio podnijeti ovršni prijedlog radi vraćanja tužitelja na rad u zakonskom roku, a što je imalo za posljedicu odbacivanje ovršnog prijedloga ovdje tužitelja radi vraćanja na rad to se ne radi o savjesnom pružanju pravne pomoći, zbog čega postoji odgovornost 2. tuženika za prouzročenu štetu nastalu kao posljedica propuštanja roka za podnošenje ovršnog prijedloga za vraćanje tužitelja na rad, a u smislu čl. 1045 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 – dalje: ZOO), jer tužitelji su zbog tog propusta izgubili svoje zaposlenje u tvrtki A. d.o.o. i plaću koju su trebali primati temeljem tog radnog odnosa.

Prema čl. 14. st. 1. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika, predmet osiguranja je zakonska odgovornost odvjetnika za štetu koju prouzroče trećim osobama, obavljanjem odvjetništva, dok se prema članku 18. Uvjeta osiguranim slučajem u smislu tih uvjeta smatra svaki pojedinačno određeni propušten oblik pravne zaštite ili učinjena pogreška prema članku 15. stavku 2. tih uvjeta, kojim se trećim osobama prouzrokuje šteta, pa temeljem navedenih odredbi odgovara i 2. tuženik kao osiguravatelj.

11. Međutim, odštetna odgovornost odvjetnika zbog navedene pogreške (propusta) u zastupanju postoji samo ako bi stranka uspjela u izgubljenom postupku ovrhe da je prijedlog pravovremeno podnesen, jer se samo u tom slučaju može govoriti o postojanju uzročne veze između propusta odvjetnika u zastupanju i štete koja je nastala kao posljedica nepravilnog zastupanja.

12. U tom smislu nije sporno da je poslodavac tužitelja poslovni prostor u kojem su radili tužitelji iznajmio D. J. i to temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora buffet „R.“ od 12. studenog 2003., na rok od 5 godina (čl. 17. Ugovora), kao i da se čl. 10. tog Ugovora zakupnik obvezao preuzeti u radni odnos na neodređeno vrijeme 4 radnika zaposlena u predmetnom lokalu sa istim opsegom prava i obveza koje su radnici imali kod zakupodavca.

Radi navedene okolnosti poslodavac je istovremeno prenio ugovore o radu oba tužitelja na zakupoprimca, čemu su se tužitelji i protivili, te ustali sa tužbom radi zaštite svojih prava koju zaštitu su u konačnici i ostvarili na način da je pravomoćnom presudom utvrđeno da su odluke tuženika od 13. studenog 2003. – obavijest o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca u odnosu na tužitelje nedopuštene te je naloženo tuženiku vratiti tužitelje na posao i to 1. tužiteljicu na radno mjesto „konobar – točitelj pića“, a 2. tužitelja na radno mjesto „voditelj poslovanja I“.

13. Sud prvog stupnja utvrđuje da je djelatnost poslodavca tužitelja A. d.o.o. pripremanje i pružanje usluga prehrane, pripremanja i usluživanja pića i napitaka, pružanje usluge smještaja te djelatnost priređivanja igara na sreću i zabavnih igara, a koja djelatnost u potpunosti odgovara stručnoj spremi oba tužitelja, te da za svoje poslovanje raspolaže sa cijelim nizom ugostiteljskih objekata kojima se pružaju usluge jela i pića, što u potpunosti odgovara stručnoj spremi tužitelja, pa zaključuje da u slučaju da je 2. tuženik na vrijeme predao ovršni prijedlog za vraćanje na posao tužitelja, da su u toj tvrtki postojali radni zadaci koje bi tužitelji mogli obavljati.

14. Takav zaključak po stavu ovog drugostupanjskog suda je pogrešan.

15. Osnovano tuženici u žalbi ističu da su tužitelji trebali dokazati da je A. d.o.o. imala potrebe za njihovim radom i da ih je mogla vratiti na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.

Naime, u situaciji kada je poslodavac dao u zakup lokal u kojem su radili tužitelji, tužitelji se bez obzira na postupak prisilnog vraćanja na rad ne bi mogli vratiti na prijašnje radno mjesto. Stoga je na tužiteljima bio teret dokaza da bi se mogli vratiti na rad kao konobar – točitelj pića i voditelj poslovanja I u neki drugi ugostiteljski objekt, odnosno da je poslodavac imao potrebu za njihovim radom i slobodna radna mjesta u nekom drugom ugostiteljskom objektu.

Osnovano 1. tuženik ističe da ta činjenica nije dokazana odlukama o širenju predmeta poslovanja ili pak odlukama o povećanju temeljnog kapitala. Upravo suprotno, sama činjenica da je poslodavac prilikom davanja u zakup tog lokala prenio njihove ugovore o radu na novog zakupoprimca ukazuje da za njihovim radom nije imao potrebe.

16. Stoga po stavu ovog suda, tužitelji iako bi formalno bili vraćeni na rad u postupku ovrhe, istima bi zbog poslovno uvjetovanih razloga prestao ugovor o radu jer njihovih radnih mjesta kod poslodavca u lokalu u kojem su radili kod poslodavca više nije bilo, odnosno poslodavac je prestao imati potrebu za njihovim radom jer je prestao djelovati u poslovnom prostoru kojeg je predao u zakup D. J..

17. Dakle, odgovornost za naknadu štete tuženika bila bi ograničena do isteka otkaznog roka tužitelja, pa je u tom smislu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu vremena u kojem tužiteljima pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade, a nedostaju i bitne činjenice za presuđenje u tom smislu koje je ovaj sud utvrdio temeljem ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP.

18. Iz dopisa HZMO od 26. veljače 2018. (list 343 spisa) proizlazi da je 1. tužiteljica neprekidno zaposlena kod tuženika preko 20 godina. Naime, 1. tužiteljica je prije tuženika bila zaposlena u HUP Z. d.d. i njegovim prednicima, te je njen ugovor o radu u smislu čl. 129. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 38/95, 17/01 – dalje: ZR) HUP Z. d.d. prenio na A. d.d., a temeljem čl. 129. st. 2. ZR radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. toga članka zadržava u svezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima iz radnog odnosa sva prava koja je stekao do dana prijenosa ugovora o radu. Tužiteljica bi stoga temeljem čl. 120. ZR ostvarila otkazni rok od 3 mjeseca.

19. Iz preslike radne knjižice za 2. tužitelja (list 334-337) proizlazi da je isti bio neprekidno zaposlen kod tuženika 21 godinu. Drugotužitelj je također bio zaposlen u HUP Z. d.d. i njegovim prednicima, te je i njegov ugovor prenesen u smislu čl. 129. ZR na A. d.d. pa bi u smislu čl. 120. ZR ostvario otkazni rok od 3 mjeseca.

20. Kako bi tužitelji da je prijedlog za ovrhu podnesen pravovremeno bili vraćeni na rad tijekom svibnja 2007., to im pripada šteta s osnova izgubljene zarade do zaključno kolovoza 2007. koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

21. Na žalbene navode tuženika valja još odgovoriti da okolnost da su tužitelji odbili ponudu novog zakupnika D. J. da nastave raditi za njega pod istim uvjetima 2003. godine nema značaj odgovornosti tužitelja za štetu. Naime, upravo su tužitelji protiv odluke tuženika o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca zatražili sudsku zaštitu svog prava iz radnog odnosa, te su s pravom očekivali da će takva odluka tuženika biti utvrđena nedopuštenom, te naloženo poslodavcu tužitelja da ih vrati natrag na rad. Kako je u konačnici njihov tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti pravomoćnom sudskom presudom od 20. ožujka 2007., to se tuženik ne može pozivati na odgovornost tužitelja koji da su mogli nastaviti radni odnos kod novog poslodavca pod jednakim uvjetima, jer su tužitelji tada s pravom očekivali da će biti vraćeni na rad kod starog poslodavca, što je međutim spriječeno upravo propustom 2. tuženika.

22. Suprotno žalbenim navodima 1. tuženika tužiteljima na dosuđeni iznos pripada kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade tj. od 15. tog u mjesecu za prethodni mjesec, a sve temeljem čl. 1086. i čl. 29. ZOO. 23. Slijedom svega navedenog valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na 1. tužiteljicu za iznos od 11.071,05 kn, a u odnosu na 2. tužitelja za iznos od 14.903,33 kn, sve temeljem čl. 373.a ZPP, a za preostali iznos preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev 1. 2. tužitelja.

24. Preinačenjem presude izmijenjen je uspjeh stranaka u sporu.

Uspjeh tužitelja u sporu je 51,5% (100% osnova + 3% visina= 103/2=51,5%), a uspjeh tuženika 48,5%, pa kako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove sukladno čl. 154. st. 4 ZPP, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

Prvotuženiku i i 2. tuženiku je sukladno omjeru uspjeha priznat trošak sastava žalbe svakom u iznosu od 3.800,00 kn prema Tbr. 10. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.377,00 kn, dakle svakom trošak u iznosu od 5.177,00 kn, pa je temeljem čl. 166. ZPP odlučeno kao u izreci pod točkom IV. ove presude.

25. Odgovor na žalbu nije bio potreban trošak radi vođenja parnice, pa je temeljem čl. 155. ZPP odlučeno kao pod točkom V.

U Zagrebu 7. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.