Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1306/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Verice Franić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: ..., Ministarstvo pravosuđa, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, protiv tuženice D. T. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima S. J., odvjetniku u odvjetničkom društvu J., G. i p., j.t.d. iz D., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3400/20 od 28. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se djelomično presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 3400/20 od 28. svibnja 2021. na način da se sudi:

„Nalaže se tuženici D. T. da u roku 15 dana isplati tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 84.913,89 kuna (osamdeset četiri tisuće devetsto i trinaest kuna i osamdeset i devet lipa)/11.270,00 eura (jedanaest tisuća i dvjesto sedamdeset eura)[1] sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. travnja 2010. do isplate po stopi od 14% godišnje od 1. travnja 2010. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3400/20 od 28. svibnja 2021. potvrđuje: a) u odbijajućem dijelu zatezne kamate koja bi na dosuđeni iznos od 84.913,89 kuna tekla po stopi višoj od dosuđene u točki I. izreke ove drugostupanjske presude,

b) u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 17.169,79 kuna sa zateznom kamatom koja bi na ovaj iznos tekla od 17. siječnja 2011. do isplate.

III. Nalaže se tuženici da u roku 15 dana s osnove nadoknade parničnog troška isplati tužiteljici iznos od 14.682,15 kuna (četrnaest tisuća šesto osamdeset i dvije kune i petnaest lipa) / 1.948,65 eura (tisuću devetsto četrdeset osam eura i šezdeset pet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio sada pobijanu presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

"Nalaže se tuženoj D. T. da isplati tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 102.083,68 kuna sa zateznom kamatom koja na iznos od 84.913,89 kuna teče od 1. travnja 2010. pa do isplate, a na iznos od 17.169,79 kuna od 17. siječnja 2011. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena te joj naknaditi prouzročene parnične troškove, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Nadalje, prvostupanjski je sud također odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tužiteljici da nadoknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 23.276,25 kuna.

3. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19. i 80/22., dalje ZPP). Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

5. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

6. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužiteljice da joj tuženica radi stjecanja bez osnove isplati ukupan iznos od 102.083,68 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja je točno navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

7. Prije svega potrebno je reći kako je u ovom predmetu prvostupanjski sud prvotno donio presudu 27. lipnja 2013. pod poslovnim brojem: Pi-44/11 kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev koji je i sada predmetan u ovom postupku. Nadalje, u točki II. izreke naložio je tužiteljici da nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kuna, dok je za više zatraženi parnični trošak od dosuđenog zahtjev tuženice odbijen kao neosnovan.

8. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka na navedenu prvostupanjsku presudu od 27. lipnja 2013., Županijski je sud u Splitu dana 19. veljače 2015. pod poslovnim brojem Gžo-621/2013 donio presudu kojom je odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke. U odnosu na odbijajući dio odluke o parničnom trošku, prvostupanjska presuda je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena na način da je tuženici dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kuna.

9. Protiv označene presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gžo- 621/13 od 19. veljače 2015. tuženica je podnijela reviziju. Odlučujući o reviziji tuženice, Vrhovni je sud Republike Hrvatske dana 26. svibnja 2020., pod poslovnim brojem Rev 1665/2016-2 donio rješenje kojim je u točki I. izreke prihvatio reviziju te ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gžo-621/2013 od 19. veljače 2015. kao i presudu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pi-44/11 od 27. lipnja 2013., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni je sud u točki II. izreke rješenja naveo kako se odluka o trošku povodom revizijskog postupka ostavlja za konačnu odluku.

10. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev-1665/2016-2 od 26. svibnja 2020. tužiteljica kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, postavila slijedeće pravno pitanje: "Može li se na obveznopravni odnos stjecanja bez osnove koji je nastao nakon stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (u kojem su se i isplata i otpadanje osnove po kojoj je isplata izvršena dogodili nakon 1. siječnja 2006.) primijeniti Zakon o obveznim odnosima iz 1991. iz razloga što je u presudi temeljem koje je izvršena isplata primijenjen Zakon o obveznim odnosima iz 1991., odnosno iz razloga što je štetni događaj nastao u vrijeme dok je bio na snazi Zakon o obveznim odnosima iz 1991.?".

11. Slijedom navedenog Vrhovni sud Republike Hrvatske u označenom rješenju od 26. svibnja 2020. navodi kako je predmetnu problematiku potrebno sagledati u svijetlu slijedećih materijalno pravnih propisa: odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/01), odredbe članka 216. ZOO/91, odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO/05.), odredbe članka 1117. ZOO-a/05, odredbe članka 1163. stavak 1. ZOO-a/05. i odredbe članka 1165. ZOO-a/05.

12. Nadalje, Vrhovni je sud RH u predmetnom rješenju naveo i slijedeće: „U konkretnom je slučaju potrebno razlučiti dva relevantna pravna odnosa egzistirajuća među strankama; (onaj prvi) odnos naknade nematerijalne štete (prije tužiteljici, ovdje tuženoj) zbog smrti bliske joj osobe i (drugi) odnos obveze vraćanja stečenog bez osnove (prije tuženoj, ovdje tužiteljici).

Prvi je odnos bio predmet razmatranja u drugom parničnom postupku koji je prethodio ovome i koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. siječnja 2010. poslovnog broja Rev-935/08-2, dok je drugi odnos predmet razmatranja u ovome postupku. Ta su dva odnosa sadržajno i činjenično svakako usko povezana, jer odnos vraćanja stečenog bez osnove proističe iz činjenice donošenja revizijske odluke kojom se odlučivalo o naknadi nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe. Potonji se odnos nesumnjivo i nesporno ocjenjivao po odredbama materijalnog propisa primjenjivog u vrijeme nastanka te štete (dakle, ZOO-a/91).

Međutim, odnos stjecanja bez osnove (tj. temeljem osnove koja je naknadno otpala) je potpuno novi pravni odnos, nastao donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. siječnja 2010. poslovni broj Rev-935/08-2, kojom je, preinačenjem nižestupanjskih odluka, djelomično odbijen tužbeni zahtjev (čime je otpala osnova po kojoj je sporno primljeno) što je imalo posljedice na obvezu vraćanja dijela onoga što je isplaćeno po pravomoćnim nižestupanjskim odlukama prije njihovog preinačenja. Taj pravni odnos (stjecanja bez osnove) prije donošenja te, revizijske odluke nije egzistirao, te je do donošenja te odluke među strankama postojao samo odnos naknade štete.

U ovome se postupku nije odlučivao u okvirima instituta naknade štete, niti se toga doticalo, nego o nastanku odnosa stjecanja bez osnove kao pravnoj reperkusiji nastaloj činjenicom donošenja navedene revizijske odluke kojom se odlučivalo o obvezi naknade štete.

Ispunjenje svih pretpostavki koje se u konkretnom slučaju kumulativno moraju ispuniti kako bi došlo do primjene instituta stjecanja bez osnove (pa tako i pretpostavka otpadanja pravne osnove po kojoj je nešto primljeno u smislu stavka 3. članka 1111. ZOO-a/05, tj., u slučaju primjene odredbi ZOO-a/91, u smislu stavka 3. članka 210. ZOO-a/91), nastupilo je (tek) 7. siječnja 2010. – donošenjem revizijske odluke poslovnog broja Rev-935/08-2. Stoga se jedino može zaključiti da je taj, konkretni pravni odnos stjecanja bez osnove tada postao perfektan, pa i tada nastao. Slijedom navedenog, daljnjom primjenom odredbe članka 1163. stavka 1., a imajuću u vidu odredbu čl. 1165. ZOO-a/05, za zaključiti je da se ovaj spor ima rješavati primjenom instituta stjecanja bez osnove u svjetlu pravne regulacije određene odredbama ZOO-a/05.

Iz obrazloženog proizlazi da su nižestupanjski sudovi, primjenjujući odredbu čl. 216. ZOO-a/91 na konkretan slučaj, pogrešno primijenili materijalno pravo, a, obzirom da je zbog te povrede činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva), valjalo je, sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I. izreke.

U ponovljenom će postupku nižestupanjski sudovi, vezani gore zauzetim pravnim shvaćanjem ovog suda (čl. 394.a ZPP-a), utvrditi sve činjenice bitne za odluku u ovoj pravnoj stvari, pa tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva i potom donijeti novu, zakonitu odluku.“

13. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje od 26. svibnja 2020., predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjski je sud potom nakon ponovljenog dokaznog postupka, donio sada pobijanu presudu od 28. svibnja 2021. sadržaja kako je to već navedeno u ovoj drugostupanjskoj presudi.

14. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

15. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno iste proizlaze iz isprava koje se nalaze u predmetnom spisi i to kako slijed:

- da je presudom Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-877/05 od 9. studenog 2006. godine naloženo Republici Hrvatskoj (tamo tuženici, a ovdje tužiteljici) da s osnova naknade nematerijalne štete isplati D. T. (tamo tužiteljici, a ovdje tuženici) iznos od 360.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana presuđenja do isplate. Konkretno ovaj iznos je dosuđen D. T. kao satisfakcija radi duševnih boli koje trpi zbog smrti sina I. B., a za čiju smrt je odgovorna Republika Hrvatska (štetni događaj zbio se u lipnju 1991. godine),

- da je Republika Hrvatska podnijela žalbu protiv označene presude Općinskog suda u Dubrovniku u dijelu preko dosuđenog iznosa od 250.000,00 kuna do iznosa od 360.000,00 kuna, dakle za razliku od dosuđenih 110.000,00 kuna s ovog osnova,

- da je odlučujući o žalbi Republike Hrvatske, Županijski sud u Dubrovniku, pod poslovnim brojem: Gž-381/07 od 17. siječnja 2008., žalbu odbio kao neosnovanu te potvrdio pobijanu prvostupanjsku presudu,

- da je Republika Hrvatska dijelom isplatila D. T. dosuđeni iznos i to baš 250.000,00 kuna,

- da je D. T. podnijela protiv Republike Hrvatske prijedlog za ovrhu, radi naplate pravomoćno dosuđenog, a neisplaćenog joj iznosa od 110.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

- da je Općinski sud u Dubrovniku dana 17. ožujka 2008. pod poslovnim brojem: Ovr-266/08 donio rješenje o ovrsi kojim je odredio predloženu ovrhu,

- da je dana 21. travnja 2008. godine provedena ovrha po rješenju Ovr-266/08 te je sa računa državnog proračuna Republike Hrvatske u korist D. T. isplaćen iznos od 110.000,00 kuna (glavnica) i 23.563,26 kuna (zatezna kamata),

- da je Republike Hrvatske protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-381/07 od 17. siječnja 2008. podnijela reviziju,

- da je odlučujući o reviziji Republike Hrvatske, Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 7. siječnja 2010. pod poslovnim brojem: Rev - 935/08 -2 djelomično preinačio presudu Općinskog suda u Dubrovniku: broj P-877/05 od 9. studenog 2006. i presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-381/07 od 17. siječnja 2008. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete prihvaćen za iznos od 80.000,00 kuna kao i u odluci o parničnom trošku na način da je odbio tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete za iznos od 80.000,00 kuna kao neosnovan, te odlučio da je tuženica (Republika Hrvatska) dužna naknaditi D. T. trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 51.222,93 kune,

- da je D. T. označenu presudu Vrhovnog suda zaprimila 31. ožujka 2010.

16. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nalaze uporišta u izvedenim dokazima i njihovoj valjanoj ocjeni sukladno odredbi članka 8. ZPP-a. Uostalom parnične stranke nisu ni osporavale postojanje ovih činjenica.

17. Prvostupanjski sud u obrazloženju sada pobijane presude navodi kako su u posljednjih nekoliko godina protiv Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, dalje ESLJP, donesene dvije odluke kojima je utvrđeno, iako su postupci vođeni te su odluke donesene sukladno važećim zakonima, da je došlo do povrede prava pojedinaca na mirno uživanje vlasništva. To da su predmeti Čakarević protiv Republike Hrvatske povodom zahtjeva broj: 48921/13 koju odluku da je ESLJP donio 26. travnja 2018. i Solomun protiv Republike Hrvatske, a povodom zahtjeva broj: 679/11, koju da je ESLJP donio 2. travnja 2015.

18. Nadalje, prvostupanjski sud u bitnome ističe i slijedeće, a osvrćući se na predmet Čakarević protiv Republike Hrvatske: "Iz izložene odluke ESLJP-a proizlazi da odluke domaćih tijela kojima se u određenim okolnostima traži vraćanje onoga što je već isplaćeno predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva. Miješanje da je bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je ESLJP zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići."

19. Slično tome, a tumačeći odluku ESLJP-a u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi i slijedeće: „ESLJP smatra da su oduzimanjem pravnog učinka pravomoćnoj odluci vlasti prekršile načelo pravne sigurnosti sadržano u članku 6. stavak 1. Konvencije . Stoga se ne može tvrditi da je predmetno lišavanje vlasništva bilo zakonito u smislu Konvencije. Ovaj predmet stoga predstavlja neuspjeh priznavanja učinka presuđene stvari (res judicata) na pravomoćnu presudu donesenu u parničnom postupku. Ne može se smatrati da je javni interes koji nadjačava temeljno načelo pravne sigurnosti i podnositeljeva prava opravdao ponovno razmatranje spora i posljedično lišavanje podnositelja njegovog vlasništva. Stoga ESLJP zaključuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola broj. I. te je podnositelju zahtjeva dosudio 3.871,69 EUR na ime materijalne štete i 5.000 EUR na ime nematerijalne štete.“

20. Slijedom navedenog prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude zaključuje kako prema navedenim stavovima ESLJP-a pravomoćna i ovršna presuda pruža korisniku presude (tuženici) „legitimno očekivanje“ da će joj dug biti plaćen i da tako dosuđeni iznos predstavlja jedno od „vlasništva“ tuženice u smislu odredbe članka 1. Protokola broj I. Ukidanje takve presude da bi predstavljalo miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva i to posebno u slučaju kada je presuda izvršena, jer da bi usvajanje tužbenog zahtjeva predstavljalo „lišavanje vlasništva“ te da bi oduzimanjem pravnog učinka pravomoćnoj presudi bilo prekršeno načelo pravne sigurnosti sadržano u članku 6. stavak 1. Konvencije, a time bi predstavljalo i poništenje učinka presuđene stvari.

21. U zaključku obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud u bitnome ističe kako tuženica niti na jedan način nije doprinijela tome da presuda koja je preispitivana bude mijenjana retroaktivno te da je tuženica imala legitimno očekivanje da se presuda neće mijenjati retroaktivno. Naime da tuženica D. T. nije imala razloga sumnjati u osnovanost pravomoćne presude na temelju koje joj je izvršena uplata te da se trebala moći na nju osloniti. Činjenica da je sud naknadno izmijenio pravomoćnu i ovršnu presudu na temelju izvanrednog pravnog lijeka tužiteljice (revizije) da nije, te da ne može biti od utjecaja na konvencijsku zaštitu koju da tuženica uživa na temelju članka 1. Protokola broj I. Sukladno iznijetim pravnim shvaćanjima prvostupanjski je sud u konačnici odbio predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

22. Tužiteljica u žalbi pored ostalog, u bitnome ističe kako se u predmetnom slučaju ne mogu primijeniti pravna shvaćanja koje je u predmetima Solomun protiv Republike Hrvatske i Čakarević protiv Republike Hrvatske zauzeo ESLJP. Naime tužiteljica pojašnjava kako se u odlukama ESLJP-a u ovim predmetima, radilo o posebnim pravnim situacijama u kojima je zahtjev za zaštitu zakonitosti bio pravno sredstvo isključivo u rukama državnog odvjetnika i podložan isključivo njegovoj diskrecijskoj odluci, što da je otvaralo pitanja o jednakosti stranaka u postupku, odnosno u drugom predmetu da se isplata vršila na temelju odluke upravnog tijela primateljici za koju je sud utvrdio 4 bitne okolnosti iz kojih da je proizašlo njeno legitimno očekivanje za primjenu članka 1. Protokola broj 1. No, u predmetnoj pravnoj stvari prema pravnim shvaćanjima tužiteljice prvostupanjski sud nije utvrdio iz čega bi proizašlo legitimno pravo tuženice da se poziva na neku od odredbi Konvencije niti koje su to posebne okolnosti koje bi isključile primjenu zakonskih odredbi. U tom smislu tužiteljica u žalbi navodi kako bi, pod pretpostavkom da se prihvate razlozi i shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, instituti izvanrednog pravnog lijeka i stjecanje bez osnove bili besmisleni i bespotrebni, s obzirom da isti ne bi proizvodili nikakve pravne učinke.

23. Nakon razmatranja pobijane presude, žalbe tuženice i rezultata dokaznog postupka za reći je slijedeće.

24. Odredbom članka 394. a ZPP-a propisano je da sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.

25. Ovo znači da, pored ostalog, u predmetnom slučaju treba primijeniti institut stjecanja bez osnova u svijetlu pravne regulacije određene odredbama ZOO-a/05, s obzirom da na to upućuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom predmetnom „ukidnom“ rješenju broj: Rev 1665/2016-2 od 26. svibnja 2020.

26. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO/05 propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom stavka 3. istog članka određeno je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

27. Opseg vraćanja kod stjecanja bez osnove određen je odredbom članka 1115. ZOO-a/05. Tako je ovom odredbom propisano kako kod vraćanja onog što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Nadalje je za reći kako je odredbom članka 1117. stavak 1. ZOO-a/05 propisano kako se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljeda tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju. No, odredbom stavka 2. istog članka je određeno kako se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka te je dužan vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatom od trenutka kad je postao nepošten.

29. Već je navedeno kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 7. siječnja 2010. pod poslovnim brojem: Rev-935/08 -2 djelomično preinačio presudu Općinskog suda u Dubrovniku: broj P-877/05 od 9. studenog 2006. i presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-381/07 od 17. siječnja 2008. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete prihvaćen za iznos od 80.000,00 kuna, na način da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.

30. Također je za reći kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi i to kako je tužiteljica Republika Hrvatska, a s obzirom na sadržaj presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 935/08 od 7. siječnja 2010., pretplatila tuženici D. T. parnični trošak koji joj je isplaćen na temelju presude Općinskog suda u Dubrovniku broj: P-877/05 od 9. studenog 2006., odnosno Županijskog suda Dubrovniku, pod poslovnim brojem: Gž-381/07 od 17. siječnja 2008., iznos od 4.913,89 kuna. Ovo proizlazi i iz obračuna preplaćenog iznosa koji je sačinilo Ministarstvo obrane Uprave za financije i proračun, financijska služba; Klasa: 702-01/10-01/86; Ur. broj: 512M4- 0502-10-2 od 5. svibnja 2010.(str. 23. spisa). Navedeni izračun pretplate parničnog troška tuženica nije posebno osporavala.

31. Nadalje je za ponoviti kako je prvostupanjski sud utvrdio, štoviše ova činjenica je bila i nesporna, da je tuženica D. T., reviziju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 935/08 od 7. siječnja 2010. zaprimila 31. ožujka 2010. (tuženica je to putem punomoćnika izjavila na ročištu za glavnu raspravu od 15. svibnja 2013.)

32. Kod takvog stanja stvari tuženica je u obvezi isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 84.913,89 kuna (80.000,00 kuna neosnovano stečenog s osnova isplaćene nematerijalne štete + 4.913,89 kuna neosnovano stečenog s osnova isplaćenog parničnog troška = 84.913,89 kuna), a ovo na temelju odredbe članka 1111. stavak 3., odnosno odredbe članka 1117. stavak 2. ZOO-a/05. Na ovaj iznos od 84.913,89 kuna teče zatezna kamata od 1. travnja 2010. do isplate kako je to tužiteljica i zahtijevala, a prvostupanjski sud dosudio. Naime, stjecatelj (konkretno tuženica) u obvezi je isplatiti tužiteljici zatezne kamate na iznos od 84.913,89 kuna od dana kada je postala nepoštena, a to je od dana prihvaćanja izvanrednog pravnog lijeka (konkretno revizije), a ovo na temelju odredbi članka 1115. i 1117. stavak 2. ZOO- a/05. Stopa zatezne kamate dosuđena tužiteljici ovom drugostupanjskom presudom u suglasju je sa odredbom 29. stavak 2. ZOO-a/05.

33. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda koje je već navedeno u ovoj drugostupanjskoj presudi, kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan nije za prihvatiti. Posebno je za istaknuti kako se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi neosnovano poziva na presude ESLJP-a u predmetima Čakarević protiv Republike Hrvatske i Solomun protiv Republike Hrvatske u smislu da tuženica D. T. nije u obvezi vratiti tužiteljici stečeno bez osnove (u dijelu od 84.913,89 kuna) jer da je imala legitimno očekivanje da presuda na temelju koje su joj isplaćeni iznosi od ukupno 84.913,89 kuna neće biti retroaktivno mijenjana.

34. Naime Vrhovni je sud Republike Hrvatske presudom broj: Rev- 935/08 od 7. siječnja 2010. , a koju je tuženica D. T. (tamo tužiteljica zaprimila 31. ožujka 2010.) odlučivao u predmetu u kojem je vrijednost predmeta spora iznosila 110.000,00 kuna. Stoga je tužiteljica Republika Hrvatska (tamo tuženica) imalo pravo na podnošenje (redovne) revizije sukladno odredbi članka Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08.). Slijedom navedenog, a kako je tuženica, tamo tužiteljica, znala da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena, to se ne može u konkretnom slučaju raditi o tome da bi donošenje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: Rev-935/08, sadržaja kako je već navedeno, bilo suprotno pravnoj sigurnosti. Stoga u predmetnom slučaju nije moglo nastati legitimno očekivanje tuženice D. T., (tamo tužiteljice) utemeljeno na presudama Općinskog suda u Dubrovniku, broj: P-877/05 od 9. studenog 2005. i Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Gž-381/07 od 17. siječnja 2008. u odnosu na koje je odluke revizija Republike Hrvatske presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: 935/08- 2 od 7. siječnja 2010. djelomično prihvaćena te odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom nematerijalne štete D. T. u iznosu od 80.000,00 kuna.

35. Ovo pravno shvaćanje kako ne može biti govora o mogućnosti nastanka legitimnog očekivanja stranke da se presuda neće izmijeniti odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pravnoj situaciji kada stranke imaju uvijek mogućnost podnošenja (redovne) revizije iskazao je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-1142/2018 od 13. lipnja 2018., na koju se odluku s pravom u žalbi poziva tužiteljica. S tim u svezi za napomenuti je kako se odredbama članka 31. stavci 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 99/99., 29/02. i 49/02.) propisuje da su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni te su ih dužne poštovati sve fizičke i pravne osobe, odnosno da su sva tijela državne vlasti dužna u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.

36. Za navesti je i to kako pravne okolnosti u predmetima Čakarević protiv Republike Hrvatske i Solumun protiv Republike Hrvatske, o kojima je odlučivao ESLJP, nipošto nisu istovjetne okolnostima u ovom predmetnom parničnom postupku niti su bile iste okolnostima koje je razmatrao Ustavni sud Republike Hrvatske u već navedenom predmetu U-III-1142/2018 .

37. Slijedom navedenog žalba tužiteljice je djelomično osnovana, pa je prvostupanjsku presudu trebalo djelomično preinačiti i to na način kako je učinjeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

38. Tužiteljica je s osnova stjecanja bez osnova u predmetnom tužbenom zahtjevu zatražila i iznos od 17.169,79 kuna, a koji iznos da predstavlja obračunatu zateznu kamatu koja bi na iznos od 80.000,00 kuna (koji je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: 935/08- 2 od 7. siječnja 2010. odbijen kao neosnovan, a koji je prethodno isplaćen D. T., ovdje tuženici, na temelju pravomoćne presude).

39. U prilog osnovanosti visine zahtjeva od 17.169,79 kuna tužiteljica je dostavila obračun Ministarstva obrane Uprave za financije i proračun, financijska služba; Klasa: 702-01/10-01/86; Ur. broj: 512M4-0502-10-2 od 5. svibnja 2010.(str. 23. spisa).

40. Iz navedene isprave je razvidno kako je obračun zatezne kamate na iznos od 80.000,00 kuna izvršen za razdoblje od 9. studenog 2006. do 21. travnja 2008. te se na taj način došlo do iznosa od 17.169,79 kuna.

41. Već je višekratno navedeno kako je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: 935/08- 2 od 7. siječnja 2010. kojom je djelomično prihvaćena revizija Republike Hrvatske , a kojom je presudom odbijen tužbeni zahtjev D. T. (tamo tužiteljice) s osnova nematerijalne štete za iznos od 80.000,00 kuna, ovdje tuženica D. T. zaprimila 31. ožujka 2010.

42. Tuženica D. T. se u odnosu na primljeni iznos s osnova nematerijalne štete od 80.000,00 kuna smatra nepoštenim stjecateljem ovog iznosa od dana zaprimanja navedene presude Vrhovnog suda, dakle od 31. ožujka 2010., a ovo u suglasju sa odredbom članka 1117. stavak 2. ZOO-a. Naime ovom je odredbom propisano kako se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćenju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten. Dakle, stjecateljica D. T. postala je nepoštena 31. ožujka 2010., pa nije u obvezi isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj zatezne kamate koje bi na iznos od 80.000,00 kuna tekle prije 31. ožujka 2010. Slijedom navedenog žalba tužiteljice na prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 17.169,79 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom nije osnovana. Stoga je trebalo presuditi kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

43. Odredbom članka 166. stavak 2. ZPP-a propisano je da kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

44. Tužiteljica je bila zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu. Odredbom članka 163. ZPP-a je propisano kako se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

45. Tužiteljica je u ovoj parnici uspjela sa 83,18%, a tuženica sa 16,82%, pa je nakon odbijanja postotka uspjeha tuženice od postotka uspjeha tužiteljice, što je dovelo do rezultata 66,36%, proizašlo kako je tuženica upravo u ovom postotku u obvezi nadoknaditi parnični trošak tužiteljici, a ovo u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.

46. Tužiteljica je imala trošak zastupanja po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu na ročištima od 4. travnja 2013. 250 bodova, od 15. svibnja 2013. 250 bodova i od 19. travnja 2021. 250 bodova, dakle ukupno 750 bodova, a ovo na temelju odredbi T. br. 7. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje „Tarifa“). Pored toga tužiteljici je trebalo priznati parnični trošak sastava tužbe od 250 bodova, a na temelju T. br. 7. „Tarife“. Također tužiteljica je imala trošak sastava podnesaka od 30. travnja 2013. 250 bodova, te podneska od 24. veljače 2021. 250 bodova, dakle ukupno 500 bodova, a ovo na temelju T. br. 8. stavak. 1. „Tarife“. Nadalje, tužiteljica je imala trošak sastava žalbe od 3. srpnja 2013. 250 bodova kako je zatražila, te trošak sastava žalbe od 8.lipnja 2021. 312,50 bodova, dakle ukupno 562,50 bodova, a ovo u suglasju sa odredbom T. br. 10. stavak 1. „Tarife“. Konačno, tužiteljica je imala i parnični trošak sastava revizije od 150 bodova, kako je tužiteljica zatražila, a što nije na štetu tuženice, u suglasju sa odredbom T. br. 10. stavak 6. „Tarife“. Slijedom navedenog ukupni parnični trošak tužiteljice u ovom postupku iznosi 2.212,50 bodova.

47. Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (T.br. 50 „Tarife“) trošak navedenog zastupanja tužiteljice iznosi 22.125,00 kuna. Kao što je navedeno, tužiteljici je trebalo priznati i dosuditi parnični trošak u dijelu od 66,36%, koji tako obračunat iznosi 14.682,15 kuna. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 7. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.