Broj: Ppž-8859/2022

Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. R. Š., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okr. R. Š. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru od 4. srpnja 2022., broj: 71 SSS:

Pp-2444/2022, u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. R. Š. i potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. R. Š. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna/39,82 (trideset devet eura i osamdeset dva centa)[1] , u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru od 4. srpnja 2022., broj: 71 SSS: Pp-2444/2022 proglašena je krivom okr. R. Š. da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je na temelju tog zakonskog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu 7.000,00 kuna, u koju je uračunato oduzimanje slobode okrivljenika kao 600,00 kuna novčane kazne, tako da mu preostaje za platiti 6.400,00 kuna novčane kazne, koju je dužan platiti u roku od 180 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostale novčane kazne, uz obvezu na naknadu paušalnih troškova postupka u iznosu 700,00 kuna.

1 F tečaj konverzije 7,53450

2. Na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja baki D. T. na udaljenosti manjoj od 10 metara gdje god se ista nalazila, u trajanju od 2 mjeseca.

3. Istom presudom okr. R. Š. je na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona oslobođen od optužbe da bi na način činjenično opisan u t. VIII. u izreci počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

4. Protiv osuđujućeg dijela te presude okr. R. Š. je po braniteljici odvjetnici I. B. L. podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine u pobijanom dijelu, odnosno preinači sukladno žalbenim navodima, ili ublaži izrečena novčana kazna imajući u vidu sve olakotne okolnosti slučaja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenici pobijaju prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, u žalbi se ističe da „je izreka pobijane presude u pobijanim točkama nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno o odlučnim činjenicama izneseni su razlozi koji su nejasni i kontradiktorni te postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“.

7.1. Suprotno ovim potpuno paušalnim žalbenim navodima, kojima se zapravo samo prepisuje zakonski tekst odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona bez navođenja i jedne konkretne okolnosti u čemu bi se ta bitna povreda i sastojala, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo odlučne činjenice na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, pa kako, dakle, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

8. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je žalba u biti podnesena zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je neutemeljen stav prvostupanjskog suda da je nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret (osim dijela kojim je oslobođen od optužbe i koji se žalbom ne pobija).

8.1. Nije u pravu okrivljenik da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio njegov iskaz navodeći u obrazloženju presude da je izjavio da se osjeća krivim, navodeći u žalbi da se o krivnji očitovao da se ne smatra krivim. Naime, iz zapisnika o ispitivanju okrivljenika od 4. srpnja 2022. (str. 25 spisa), okrivljenik, pozvan sukladno čl. 171. a Prekršajnog zakona, da se očituje o optužnom prijedlogu i krivnji za prekršaj za koji ga se tereti, u odnosu na navode optužbe iskazao je:“Smatram se krivim za prekršajno djelo za koje se optužujem“, nakon čega se očitovao o svim točkama optužbe. Predmetni zapisnik okrivljenik je bez primjedbe vlastoručno potpisao i sadržaj istog ne dovodi u sumnju njegovu vjerodostojnost.

8.2. Okrivljenik ne spori da je predmetnog događaja ušao u verbalni sukob s bakom, no nakon što je ista verbalno napala njegovu trudnu suprugu te smatra da navedena okolnost predstavlja svojevrsnu nužnu obranu i razloge za isključenje krivnje. Prema čl. 18. st. 2. Prekršajnog zakona nužna obrana je ona koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Pojam „napada“ kod instituta nužne obrane podrazumijeva napad na život i tijelo i pod taj pojam se ne može podvesti nečije verbalno obraćanje, pa ni kada je počinjeno vikanjem ili sadržava vrijeđanje ili provokaciju. Stoga i pod pretpostavkom točnosti tvrdnje okrivljenika da je ušao u verbalni sukob s bakom ali da je prethodno baka verbalno napala njegovu ženu te je osjetio potrebu da je zaštiti, vrijeđanje bake riječima navedenim u izreci pobijane presude i pljuvanjem iste, okrivljenik nije postupao u nužnoj obrani i ne postoji okolnost iz čl. 18. st. 1. Prekršajnog zakona koja isključuje krivnju. Treba navesti da je okrivljenik prilikom suđenja pokazao punu svijest o neprihvatljivosti svog postupanja navodeći u obrani: „Žao mi je što sam počinio psihičko nasilje u obitelji prema baki D. T., trebao sam ja pozvati policiju kada je baka vrijeđala suprugu koja je trudna.“

8.3. Žalbom se ističe da sud nije dao jasne i valjane razloge zašto je određene dijelove iskaza okrivljenika prihvaćao kao istinite dok druge nije. Iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je prvostupanjski sud odluku o krivnji donio ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedokinje D. T. i njihovog međusobnog suočenja. U obrani je okrivljenik priznao da je vrijeđao baku riječima „jebem ti mater, marš u kurac, izdala si rod“, dok je poricao da bi je pljunuo i vrijeđao je riječima „posrala si rod“. Na provedenom suočenju sa svjedokinjom D. T. okrivljenik je promijenio svoju obranu navodeći da ju je vrijeđao riječima „jebem ti mater“, dok je ostali dio inkriminacije poricao. Budući je iskaz svjedokinje D. T., koja je teretila okrivljenika za počinjenje prekršaja prema optuženju, sud cijenio vjerodostojnim, pravilno je sud i obranu okrivljenika u dijelu koja je suglasna iskazu svjedokinje, cijenio istinitom. Pogrešno se ističe žalbom da sud ocjenjuje nelogičnim i neuvjerljivim dio iskaza u kojem okrivljenik pojašnjava da je branio trudnu suprugu i da je baka vrijeđala suprugu zbog čega je trebao zvati policiju. Naime, sud ocjenjuje nelogičnim i neuvjerljivim dio iskaza u kojem okrivljenik poriče krivnju na provedenom suočenju, obrazlažući takav stav okolnošću da sam okrivljenik navodi da nije smio braniti trudnu suprugu kad ju je baka vrijeđala, već je trebao pozvati policiju, te sud konstatira da ga navedena okolnost ne oslobađa od prekršajne odgovornosti.

8.4. Nadalje, protiv D. T. nije podnesen optužni prijedlog za verbalni napad na trudnu suprugu okrivljenika ni od strane ovlaštenog tužitelja, niti od strane supruge okrivljenika u svojstvu oštećenika tužitelja. Stoga, prvostupanjski sud nije ovlašten odlučivati o možebitnoj krivnji D. T., a kako je već rečeno, okrivljenik nije postupao u nužnoj obrani, jer se pod pojmom „napada“ ne može smatrati nečije verbalno obraćanje. U tom smislu dokaz ispitivanjem svjedoka supruge okrivljenika i njezinog brata je nepotreban, jer je činjenično stanje u dostatnoj mjeri utvrđeno do sada provedenim dokazima i njihovim izvođenjem ne bi se promijenilo utvrđeno činjenično stanje budući su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjenje i utvrđene. Pri tome, ističe se da je okrivljenik, suprotno navodima žalbe, izričito izjavio da „sud ne ispita njegovu suprugu koja je u četvrtom mjesecu rizične trudnoće i za nju je cijeli ovaj postupak stresan što bi znatno pogoršalo njeno stanje“. U odnosu na ispitivanje brata supruge okrivljenika, iz stanja spisa predmeta proizlazi da tijekom prvostupanjskog postupka okrivljenik nije predlagao navedeni dokaz, uslijed čega se, prijedlog za ispitivanjem navedenog svjedoka, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, istaknut tek sada u žalbenom postupku, ukazuje zakašnjelim. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao.

8.5. U odnosu na navode žalbe da je, sve i da su ostvarena bitna obilježja predmetnog prekršaja , prvostupanjski sud iz provedenih dokaza trebao utvrditi kako okrivljenik nije kriv jer kod istog nedostaje namjera vrijeđati baku odnosno povrijediti njezino dostojanstvo, ističe se da je za postojanje krivnje za prekršaj dovoljan nehaj, kako je to propisano odredbom čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona, dok se namjera utvrđuje kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, što u ovom prekršajnom predmetu nije slučaj.

8.6. Prvostupanjski je sud na osnovu personalnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Razloge prvostupanjske odluke prihvaća i ovaj sud, pa kako okr. R. Š. nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

8.7. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Po mišljenju žalbe povreda odredaba materijalnog prava ogleda se u činjenici da u odnosu na okrivljenika nisu ostvarena obilježja, odnosno postoje okolnosti koje ističu njegovu krivnju. U odnosu na ovu žalbenu tvrdnju podnositelj žalbe upućuje se na obrazloženje odlomka 8. ove presude.

10. U odnosu na primijenjenu sankciju, žalbom se predlaže ublažiti izrečenu novčanu kaznu imajući u vidu sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika.

10.1. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski je sud okr. R. Š. za počinjeni prekršaj izrekao primjerenu sankciju, koja nije prestroga.

10.2. Prvenstveno, odlučujući o prekršajnoj sankciji primijenjenoj u ovom prekršajnom postupku, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da je prekršaj okrivljenika činjenično opisan u izreci pobijane presude (a jednako je i u optužbi) pogrešno pravno kvalificiran. Naime, iz činjeničnog opisa razvidno je da je okrivljenik počinio nasilje na štetu bake, osobe starije životne dobi, koji prekršaj je sankcioniran odredbom čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i za koji je propisana novčana kazna od najmanje 12.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana. Čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisan je prekršaj nasilja u obitelji počinjen u nazočnosti osobe starije životne dobi, za koji je propisana novčana kazna od najmanje 7.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana. Dakle, pobijanom presudom i optužbom prekršaj okrivljenika je pogrešno pravno označen kao lakši oblik prekršaja te je počinjena povreda materijalnog prava u korist okrivljenika, koju međutim, ovaj drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 202. st. 4. Prekršajnog zakona, nije ovlašten ispraviti, rukovodeći se načelom zabrane reformatio in peius, odnosno da se presuda ne smije izmijeniti na štetu okrivljenika, ako je žalba podnesena samo u korist okrivljenika, a obzirom na činjenicu da je protiv pobijane presude žalbu podnio samo okrivljenik, a ne i tužitelj.

10.3. Cijeneći naprijed navedeno i sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, koja nije prestroga. Visina izrečene novčane kazne, po ocjeni ovog suda, primjerena je stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, a imajući u vidu vrijednost zaštićenog dobra, obitelj te cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja. Po ocjeni ovog suda, sve okolnosti koje se ističu u žalbi, našle su dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni u posebnom minimumu za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te ovaj sud smatra, da će se kažnjavanjem okrivljenika izrečenom novčanom kaznom postići svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Da je prvostupanjski sud uzeo u obzir imovinsko stanje okrivljenika ogleda se i u činjenici da je za plaćanje kazne okrivljeniku odredio rok od 180 dana, čime je također počinjena povreda materijalnog prava u korist okrivljenika, budući je čl. čl. 33. st. 11. Prekršajnog zakona propisan najdulji rok od tri mjeseca za plaćanje novčane kazne.

11. Zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja baki D. T. na udaljenosti manjoj od 10 metara gdje god se ista nalazila na zakonu je osnovana te je sud primjenu zaštitne mjere valjano obrazložio koje razloge prihvaća i ovaj sud, a žalitelj u žalbi ne ističe niti jedan žalbeni navod u odnosu na izrečenu zaštitnu mjeru. Imajući u vidu načelo razmjernosti duljina trajanja izrečene mjere od dva mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i s tim povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, po ocjeni ovog suda, u razmjeru je s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.

12. Uvodno naznačenu žalbenu osnovu odluke o troškovima prvostupanjskog postupka ovaj sud nije razmatrao budući ničim nije konkretizirana ni obrazložena.

13. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice. Naime, ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okr. R. Š.

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. rujna 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, braniteljicu, oštećenicu i tužitelja.