REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3283/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasmina Češo-Žanić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika TIM Topusko d.d., Topusko, Školska 35, OIB: 24370218091, kojeg zastupa punomoćnik Nikica Ferić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1510/2018-2 od 29. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku broj Pr-13/2017-23 od 13. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„1. Utvrđuje se da je odluka tuženika TIM TOPUSKO d.d., Topusko, Školska 35, OIB 24370218091, o redovitom otkazu ugovora o radu od 22. studenog 2016. tužitelju NH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nedopuštena.

2. Raskida se Ugovor o radu sklopljen između tuženika TIM TOPUSKO d.d., Topusko, Školska 35, OIB 24370218091 i tužitelja NH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], sklopljen 28. veljače 2013. s danom 19. ožujka 2017..

3. Tuženik TIM TOPUSKO d.d., Topusko, Školska 35, OIB 24370218091, dužan je tužitelju NH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete isplatiti iznos od 12.884,58 kn kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , počev od 20. ožujka 2017. do isplate.

4. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

5. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku od 13. kolovoza 2018. poslovni broj Pr-13/2017-23 u toč. 1., 2., 3. i 5. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev na utvrđenje da Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem od 22. studenoga 2016. nije dopuštena, da se raskida ugovor o radu od 28. veljače 2013. sa danom 19. ožujka 2017., te naknadi šteta od 12.884,58 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 20. ožujka 2017. do isplate.

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 4.000,00 kn u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbe od 1.250,00 kn u roku od 8 dana.“

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati u cijelosti kao osnovanu reviziju tužitelja i preinači pobijanu presudu, a podredno da prihvati reviziju te predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji tužitelja drugostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju u reviziji ukazuje tužitelj. To stoga što pobijana presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju pobijane presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, pa presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim otkaza Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja od 22. studenog 2016., sudski raskid Ugovora o radu s danom 19. ožujka 2017. i isplata naknade štete.

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je Odlukom tuženika od 22. studenog 2016. tužitelju otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2013. za radno mjesto KV Zavarivač 3, zbog skrivljenog ponašanja - povrede obveze iz radnog odnosa (dalje: Odluka),

- da iz obrazloženja Odluke proizlazi da je tuženik bio u poslovnom odnosu s tvrtkom Signal sistem d.o.o. iz Pule koja tvrtka je od tuženika naručila posao izrade i ugradnje panel ograde; da je tužitelj zajedno s još 23 druga radnika tuženika bez opravdanog razloga odbio raditi dana 1. i 2. rujna 2016. iako je bio prisutan na radnom mjestu, što je negativno utjecalo na poslovanje tuženika, da tuženik zbog neizvršenja radnih zadataka od strane radnika nije izvršio ugovoreni posao prema tvrtki Signal sistem d.o.o. zbog čega je tvrtka Signal sistem d.o.o. 2. rujna 2016. stornirala narudžbu tuženiku, da je odbijanjem izvršenja radova radnik prouzročio poslodavcu štetu u visini od 321.132,50 kuna, a da je došlo i do povrede njegova poslovnog ugleda; zatim da je odredbom članka 7. stavak 1. Zakona o radu propisano da je temeljna obveza radnika da osobno obavlja rad, a koju obvezu je tužitelj prekršio odbijanjem izvršavanja radnih zadataka 1. i 2. rujna 2016.,

- da je tužitelj dana 1. i 2. rujna 2016. bio nazočan na radnom mjestu, ali svoje radne zadatke nije obavljao,

- da su radnici tuženika prekinuli rad jer im je dan ranije isplaćena plaća bez stimulativnog dijela od 30%, o čemu da su radnici bili obaviješteni mjesec dana ranije putem oglasne ploče tuženika,

- da je provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužitelju, a kojem otkazu se Radničko vijeće protivilo,

- da tuženik prethodno nije upozorio tužitelja na obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza Ugovora o radu,

- da tuženik tužitelju nije omogućio iznošenje obrane.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, iako je ocijenio da je tužitelj povrijedio obvezu iz odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR), prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik kao poslodavac prije otkazivanja Ugovora o radu tužitelju trebao postupiti prema obvezi iz odredbe članka 119. stavak 1. i 2. ZR odnosno, da je trebao prethodno tužitelja upozoriti na obveze iz radnog odnosa i omogućiti mu da iznese svoju obranu.

11. Zbog navedenog, ocjenjujući da tuženik nije dokazao kako isti nije izvršio svoj ugovoreni posao prema tvrtki Signal Sistem d.o.o. zbog toga što je 1. i 2. rujna 2016. tužitelj odbio raditi na poslovima izrade i ugradnje panel ploča za Međunarodnu zračnu luku Zagreb (MZLZ), zbog čega da bi ista tvrtka stornirala narudžbu, kao niti da je zbog toga što je te dane tužitelj odbiti raditi na poslovima izrade i ugradnje panel ploča za MZLZ isti prouzročio tuženiku štetu u iznosu 321.132,50 kuna, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetni otkaz Ugovora o radu nedopušten, slijedom čega je pozivom na odredbe članka 115. i 119. ZR prihvatio predmetni tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu.

11.1. Pozivom na odredbu članka 125. ZR prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja za sudski raskid Ugovora o radu i dosudio tužitelju naknadu štete u iznosu od tri prosječne mjesečne plaće.

12. Međutim, ocjenjujući da u situaciji kada je tužitelj dva dana uzastopce dolazio na posao odbijajući izvršavati radne zadatke sa još 23 druga radnika tuženika, a da za to nije imao opravdani razlog, što se svakako negativno odrazilo na proces rada i proizvodnje, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan, zaključujući da je otkaz koji je tuženik dao tužitelju dopušten. Također je ocijenio da s obzirom na težinu tih povreda obveza iz ranog odnosa nije opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane i da ga pisano upozorava na obveze iz radnog odnosa. Pri tom je drugostupanjski sud ocijenio kako činjenica neisplate stimulativnog dijela plaće ne može biti razlog za samovoljno obustavljanje rada već za rješavanje tog eventualnog prijepora postoje legitimni načini predviđeni ZR, a što tužitelj i drugi radnici nisu koristili.

13. Tužitelj u reviziji prije svega ističe da je drugostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o činjenici da je tužitelj obavljao bilo kakve poslove vezane za Zračnu luku Zagreb, pa da isti nije niti mogao odbiti izvršavati poslove koji mu nisu niti naloženi. U tom dijelu tužitelj zapravo ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga reviziju nije moguće podnijeti (članak 385. ZPP). Pritom valja naglasiti da je i prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dobio radne zadatke 1. i 2. rujna 2016., no da isti ta dva dana nije radio, već je stao s radom iz razloga što mu je bila prethodno smanjena plaća, odnosno što mu nije bila isplaćena stimulacija plaće, te da isti u ta dva dana nije ništa radio. Stoga su irelevantni navodi tužitelja da isti nije obavljao poslove za Zračnu luku Zagreb.

14. Nadalje, tužitelj u reviziji iznosi prigovor pogrešne primjene materijalnog prava navodeći kako je tuženik postupio suprotno odredbama članka 119. stavak 1. i 2. ZR jer nije pisano upozorio tužitelja na kršenje obveze iz radnog odnosa. To osobito stoga što je od dva dana nerada (1. i 2. rujna 2016.) do odluke o donošenju otkaza Ugovora o radu prošlo više od 2 mjeseca.

15. Drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

16. Odredbom članka 115. stavak 1. točka 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), između ostalog, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), a sukladno odredbi članka 135. stavak 3. ZR teret dokazivanja da postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu.

17. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili činjenice (kojima je ovaj sud vezan), da je jedan od razloga za otkaz Ugovora o radu tužitelju bio i taj što tužitelj dva uzastopna radna dana (1. i 2. rujna 2016.) nije izvršavao svoje radne obveze odnosno da je dolazio na posao, ali je odbio izvršavati radne zadatke, pri čemu se i sam tuženik u Odluci o otkazu Ugovora o radu kao razlog otkazivanja pozvao, između ostalih navedenih razloga, upravo i na kršenje obveze iz članka 7. stavak 1. ZR.

18. Prema odredbi članka 7. stavak 1. ZR poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

19. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je temeljna obveza radnika u radnom odnosu osobno obavljanje posla kojeg mu je odredio poslodavac.

20. Tužitelj je u konkretnom slučaju uz još 23 druga radnika tuženika, dva uzastopna radna dana odbijao izvršavati radne zadatke koje mu je naložio tuženik, čime je prekršio svoju obvezu iz članka 7. stavak 1. ZR.

21. Ovdje također valja reći, da poslodavac u Odluci o otkazu može navesti jedan ili više razloga za otkaz, ali je za dopuštenost odluke o otkazu dovoljno da je poslodavac dokazao postojanje samo jednog razloga za otkaz.

22. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tuženik u Odluci o otkazu pored ostalih razloga za otkazivanje Ugovora o radu naveo kao razlog otkaza i tužiteljevo odbijanje rada dva radna dana (1. i 2. rujna 2016.) koji razlog je tuženik dokazao, pravilno je i prema shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. ZR kada je zaključio da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz Ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja, jer je tužitelj odbijanjem rada povrijedio temeljne obveze iz radnog odnosa.

23. Stoga, suprotno revizijskim navodima, u situaciji kada je tuženik dokazao jedan od razloga za otkaz Ugovora o radu navedenih u Odluci o otkazu Ugovora o radu (da tužitelj nije dva dana radio na radnom mjestu), tada nije odlučna činjenica je li tuženik dokazao ostale razloge otkazivanja navedene u toj Odluci.

24. Prema odredbi članka 119. stavak 1. i 2. ZR, prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, te je poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

25. U konkretnom slučaju, kada je tužitelj odbio dva dana uzastopce izvršavati radne zadatke uz još 23 druga radnika tuženika, a da nije dokazao da za to ima opravdan razlog, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da pisanim putem upozori tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa.

26. Iz istih razloga također nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane u smislu odredbe članka 119. stavak 1. i 2. ZR.

27. Pritom također valja reći da činjenica neisplate stimulativnog dijela plaće zbog koje su tužitelj i još 23 radnika prekinuli rad ne može biti razlog za samovoljno obustavljanje rada. To stoga što su za rješavanje tog eventualnog prijepora radnici imali pravo koristiti Zakonom o radu propisana legitimna sredstva, pa i prekid rada (štrajk) pod uvjetima propisanim ZR, a što tužitelj i drugi radnici nisu koristili, pa je i zbog navedenih okolnosti pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane, kao i da ga pisanim putem upozorava na kršenje obveza iz radnog odnosa.

28. Nadalje, s obzirom da je u ovom slučaju riječ o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika iz članka 115. stavak 1. točka 3. ZR, a ne o izvanrednom otkazu Ugovora o radu iz članka 116. stavak 1. ZR koji poslodavac može otkazati samo u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji u smislu članka 116. stavak 2. ZR, to nije od utjecaja na pravilnost odluke o dopuštenosti otkaza Ugovora o radu revizijski navod tužitelja da je od tužiteljevog nerada do otkaza Ugovora o radu prošlo više od dva mjeseca.

29. Zbog svega navedenog, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

30. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa