REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2647/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi zaštite od uznemiravanja radnika i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-412/2018-2 od 8. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-505/2012 od 18. rujna 2018., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
Utvrđuje se da je tužitelju IŽ, iz [adresa], povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled, kršenjem prava osobnosti za vrijeme rada kod tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, i to diskriminiranjem i uznemiravanjem od strane nadređenih.
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu nematerijalne štete u iznosu od 280.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2012. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 19.485,96 kuna.“
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu u odnosu na glavnu stvar (točka I. izreke) i trošak tužitelja (točka II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14
- dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže prihvatiti reviziju uz naknadu troškova postupka.
4. Odgovor na reviziju je podnio tuženik u kojem osporava revizijske navode tužitelja i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. U povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP, prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet ovog postupka je naknada štete zbog povrede prava osobnosti uslijed diskriminiranja, uznemiravanja i šikaniranja (mobinga) tužitelja od strane poslodavca (tuženika) u razdoblju od 1993. do 2011. godine.
8. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju se sadržajno poziva tužitelj, obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja uznemiravanja i šikaniranja tužitelja na radnom mjestu) od one koju je izveo sud u postupku koji je prethodio reviziji.
9. Revizijski navodi koji se svode na prigovor tužitelja da nije jasan stav suda zašto se ponašanje tuženika ne smatra zlostavljanjem tužitelja obzirom isto proizlazi iz medicinskog vještačenja, kao i ocjene izvedenih dokaza na okolnost protupravnih postupaka tuženika koji imaju obilježja mobinga, te iznošenje drugačijih zaključaka, suprotnih zaključcima suda, treba reći da tim prigovorom tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje. Međutim, prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa takvi navodi nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje od strane ovog suda.
10. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud da je temeljem službenih prepiski, pritužbi tužitelja, iskaza svjedoka, tužitelj dugi niz godina imao privilegirani status ne samo u odnosu na kolege koji rade u istom područnom uredu, već i u odnosu na kolege koji rade iste poslove u drugim uredima tuženika (primao plaću koja je određena za veći stupanj od stručne spreme koju ima, uz suglasnost i volju nadređenih, radio manje od 8 sati dnevno uz dvokratni rad i isplatu prekovremenih sati, da su mu bez upozorenja tolerirane odsutnosti s posla za vrijeme radnog vremena tuženika iako je imao obvezu pružati informatičku podršku kolegama i korisnicima).
10.1. Nadalje, je utvrđeno da poremećeni međuljudski odnosi između tužitelja i OŽ (kolege) koji su doveli do međusobne netrpeljivosti i nepovjerenja, nisu u vezi s poslom niti radnim mjestom, a da je tuženik za svaku pritužbu tužitelja reagirao adekvatnim radnjama. Postupanje tuženika, a koje postupanje se odnosi na poslovanje - usklađivanje s trenutačnim sustavom rada, organizacijom samog rada i odlučivanja o pravima iz radnog odnosa u vezi s načinom organizacije i poslovanja tuženika, tužitelj je subjektivno doživio kao osobni napad na njegova prava, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka u kojem se navodi da je njegovo psihičko zdravlje vezano za događaje na radnom mjestu, shvatio kao diskriminaciju.
10.2. Slijedom navedenoga, sudovi nižeg stupnja ocjenjuju da takvo tumačenje i doživljavanje tužitelja nema uporišta u stvarnim događajima i postupanjima tuženika, da je tužitelj dugi niz godina imao poseban, pa čak i privilegirani status, dok su odluke tuženika o njegovim zahtjevima temeljene na objektivnim kriterijima i razlozima – poput tehničkog usavršavanja poslovanja, opsega i naravi poslova, te koordinacije poslova s ostalim djelatnostima tuženika.
10.3. Stoga, sudovi nižeg stupnja zaključuju da tuženik nije svojim postupanjem povrijedio dostojanstvo tužitelja, niti postupanje tuženika ima obilježja diskriminacije po bilo kojoj diskriminatornoj osnovi u smislu članka 1., 2. i 3. Zakona o diskriminaciji („Narodne novine“ broj 85/08) i uznemiravanja u smislu članka 134. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11), te da tuženik svojim postupanjem nije ni na koji način prouzročio štetu tužitelju u vidu povrede prava osobnosti.
11. Prijeporna je u revizijskom stupnju postupka ocjena o tome je li postupanje tuženika prema tužitelju prilikom obavljanja poslova kod tuženika, imalo obilježja diskriminacije, šikanoznog postupanja (mobinga), odnosno postoje li u konkretnom slučaju sve pretpostavke za odgovornost tuženika za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti.
12. Prema shvaćanju ovoga suda, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
13. Prema odredbi članka 103. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.
14. Odredbom članka 5. stavak 4. ZR propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom članka 5. stavak 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.
15. Odredbom članka 130. ZR određena je zaštita dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, te je propisano da se postupak i mjere te zaštite uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.
16. Dakle, uznemiravanje iz odredbe članka 130. ZR vezano je isključivo uz diskriminatorske kriterije i kao takvo je osnova da bi se utvrdilo uznemiravanje.
17. Prema odredbi članka 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavak 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, uznemiravanjem u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavak 1. ZSD (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), koji imaju za cilj ili stvarno predstavljaju povredu dostojanstva osobe, a koji uzrokuju strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
18. Dakle, prema ZSD uznemiravanje će postojati samo ako je učinjeno zbog diskriminatorskih razloga: rase, spola, vjere i drugih utvrđenih temelja diskriminacije.
19. Prema odredbi članka 20. stavak 1. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.
20. Prvenstveno je za navesti da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi postupanjem tuženika bio diskriminiran i uznemirivan, niti navodi i jednu od osnova diskriminacije iz odredbe članka 1. stavak 1. ZSD.
21. U konkretnom slučaju tužitelj se nije pozvao ni na jednu osnovu diskriminacije, niti je o nekoj od zakonom propisanih osnova diskriminacije moguće zaključivati iz činjeničnih navoda tužbe i tužbenog zahtjeva. Ni sadržaj izvedenih dokaza ne ukazuje na izravno ili neizravno diskriminatorno postupanje tuženika u odnosu na drugog ili druge radnike tuženika po bilo kojoj od osnova izričito navedenih u članku 1. stavak 1. ZSD.
22. Imajući u vidu izloženo, te činjenice na kojima tužitelj temelji svoje tvrdnje o diskriminatornom ponašanju tuženika, pravilno je sud nižeg stupnja zaključio da se takve tvrdnje tužitelja ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe članka 1. ZSD i članka 5. stavak 4. ZR.
23. Isto tako, ne radi se niti o uznemiravanju, jer nije utvrđeno da bi se radilo o neželjenom ponašanju uzrokovanom nekom od osnova iz članka 1. stavak 1. ZSD.
24. Nadalje, mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.
25. S obzirom na navedeno, te osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog mobinga) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava.
26. Pritom treba reći da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.
27. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.
28. U smislu svega navedenoga, u konkretnom slučaju prema tvrdnjama tužitelja, štetnu radnju predstavljaju upravo pojedini (protupravni) postupci tuženika koja imaju obilježja šikanoznog postupka, odnosno mobinga. U postupku pred sudom nije utvrđeno da bi postupanja tuženika kao poslodavca imala elemente mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije s radnog mjesta tužitelja.
29. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelju ne pripada naknada štete zbog kako tvrdi, protupravnog (šikanoznog) ponašanja tuženika jer u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika.
30. Stoga, s obzirom da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika, slijedom čega su pravilno sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
31. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju članka 393. ZPP.
Zagreb, 6. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
