Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž-1059/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić članice vijeća u pravnoj stvari 1. tužitelja Z. V. OIB… iz Z., 2. tužitelja B. R. OIB… iz Z., 3. tužitelja S. K. OIB… iz Z., 4. tužitelja P. T. OIB… iz Z., 5. tužiteljice J. K. OIB… iz Z., 6. tužitelja „P. – D. z. z. p. H.“ OIB… iz Z., 7. tužitelja I. R. OIB… iz Z., svi zastupani po punomoćniku M. D., odvjetniku u Z., protiv 1. tuženice Republike Hrvatske OIB…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel i 2. tuženika H. T. d.d., OIB… iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. B.ć, odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., D. & P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama 1. i 2. tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1177/18-125 od 29. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba 1. tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1177/18-125 od 29. siječnja 2021., u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i XIV. izreke.

II. Odbija se žalba 2. tuženika H. T. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1177/18-125 od 29. siječnja 2021., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII., IX. i XIV. izreke u odnosu na tog tuženika.

III. Preinačava se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. III., IV. V., VI., VII., VIII., IX. izreke kojim je 1. tuženici Republici Hrvatskoj naloženo da solidarno s 2. tuženikom isplati svakom tužitelju iznos od 925,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Odbacuje se žalba 2. tuženika H. T. d.d., podnesena protiv toč. XII izreke kao nedopuštena.

V. Nalaže se tužiteljima naknaditi 1. tuženici Republici Hrvatskoj trošak žalbe u iznosu od 625,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je djelomično ništavim Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži zaključen između tuženika dana 30.07.2001. godine u čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura, čl. 2.2. točka (II) u dijelu Dodatak 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži, čl. 1.1.2. Korištenje Usluga nepokretnih javnih telekomunikacija u dijelu u kojem je vremenska obračunska jedinica 1 minuta u unutrašnjem prometu (toč. I. izreke). Utvrđen je djelomično ništavim Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži zaključen između tuženika dana 30.07.2001. godine u čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura, čl. 2.2. točka (IV) u dijelu Dodatak 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži, čl. 1.1.1. Pretplata, pod točkom 2. - vrsta pretplatnika - privatni 1 linija, i to do dana 18.05.2005. godine (toč. II. izreke). Naloženo je tuženicima da solidarno isplate I., II., III., IV., V., VI. i VII. tužiteljima svakome iznos od po 925,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. III., IV., V., VI., VII., VIII. i IX. izreke. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenjem i djelomične ništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži zaključenog između tuženika dana 30.07.2001. godine u čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura, čl. 2.2. točka (I) te u dijelu Dodatak 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži, čl. 1.1.2. Korištenje Usluga nepokretnih javnih telekomunikacija, jedinstvena tarifa u unutarnjem prometu (toč. X. izreke), kao i sa dijelom zahtjeva kojim traže utvrđenje da je ništav Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži zaključen između tuženika dana 30.07.2001. godine u čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura, čl. 2.2. točka (IV) te u dijelu Dodatak 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži, čl. 1.1.1. Pretplata, pod točkom 2. - vrsta pretplatnika - privatni 1 linija, nakon dana 18.05.2005. godine (toč. XI. izreke). Ujedno su I. do VII. tužitelji odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuju isplatu i daljnjeg iznosa od 2.075,00 kn (toč. XI. izreke). U točki XIV. odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv dijela navedene presude žalbe su podnijeli tuženici i to 1. tuženik protiv toč. I. do IX. i toč. XIV. izreke, a 2. tuženik protiv toč. I. do IX. i toč. XII. i XIV. izreke iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP). Predlažu preinačiti presudu u pobijanim dijelovima i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška, ili istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbi.

3. Žalba 1. tuženice je djelomično osnovana, dok je žalba 2. tuženika djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao krajnjih korisnika javne govorne usluge u nepokretnoj mreži za utvrđenje ništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži od 30.7.2001. i Dodatka 1. tom Ugovoru sklopljenog između tuženika, kao i zahtjev za solidarnu isplatu (povrat) iznosa od 3.000,00 kn svakom tužitelju koji su kao korisnici javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži platili u razdoblju od 1.8.2001. do 1.8.2006. s osnova mjesečne pretplate na temelju odredbi predmetnog ugovora, čiju ništavost traže.

5. Osnovanost zahtjeva temelje na tvrdnji da je Ugovorom o izmjenama Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži od 30. srpnja 2001. i Dodatka 1. tom Ugovoru dana 1.8.2001 stupio na snagu novi Tarifni obračun za telefonske usluge kojim je područje Republike Hrvatske pretvoreno u jednu tarifnu zonu i uveden sustav kojim je kao obračunska jedinica utvrđena jedna minuta, time da se svaka započeta sekunda obračunava kao jedna minuta, i kojim je određena naplata telefonske pretplate kao tzv. naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava. Tvrde da su tuženici prilikom donošenja nove tarife propustili provesti zakonom predviđenu proceduru propisanu čl. 28. st. 4. i 39. st. 7. Zakona o telekomunikacijama („Narodne novine“, broj 76/99, 128/99 – dalje: ZT), da nije ostvarena „troškovna orijentiranost“ cijene i zaštita korisnika (čl. 98. st. 5. t. 5. ZT), da je 2. tuženik povrijedio troškovne principe, jer je njegov trošak u očitom nerazmjeru s cijenom i načinom obračuna telefonske usluge i dobiti, i da naplatom telefonske preplate kao naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava isključivo ostvaruje dobit za koju ne nudi nikakvu protuuslugu, kao i da su tuženici novu tarifu donijeli koristeći poziciju jače ugovorne strane i nemogućnost pregovaranja krajnjih korisnika.

6. U postupku nije bilo sporno je Vlada Republike Hrvatske 16.9.1999. temeljem ovlasti proizišlih iz odredbe 98. st. 5. Zakona o telekomunikacijama („Narodne novine“, broj 76/99, 128/99 – dalje: ZT) donijela Odluku o dodjeli koncesije HT – u za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži i da je 22.9.1999. sklopila s 2. tuženikom Ugovor o koncesiji, predmet kojega je bila koncesija za obavljanja javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži. U skladu s tim ugovorom 2. tuženik je uslugu unutrašnjeg telefonskog prometa, tj. uslugu fiksne nepokretne mreže naplaćivao na način da je teritorij države podijelio na promet unutar županije i promet između županija (dvije zone), a cijenu impulsa mjerio je kroz sekunde tako da je jedan impuls u razgovorima unutar županije odgovarao svakoj 180, 240 i 360 sekundi, a u međužupanijskom prometu impuls je odgovarao jedinici razgovora od 36, 48 i 72 sekunde, uz cijenu jednog impulsa od 0,22 kn, koji obračun je odgovarao čl. 6. Ugovora o koncesiji i njegovim dodacima.

7. Nadalje nije sporno da je Vlada Republike Hrvatske sklopila s 2. tuženikom 30.7.2001. Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži i Dodatak 1. tom ugovoru kojim je uvedena nova tarifna struktura radi prilagodbe predstojećoj liberalizaciji tržišta koja se očekivala nakon 1.1.2003. godine.

8. Isto tako, nije sporno da su tuženici II. Izmjenama i dopunama Ugovora o koncesiji od 17.10.2001. međusobno konstatirali da je došlo do smanjenja potražnje za priključcima u nepokretnoj mreži zbog povećanja mobilne telefonije i da 2. tuženik kao koncesionar temeljem Ugovora o koncesiji ima isključiva prava da bude operater nepokretne javne telekomunikacijske mreže i da pruža javne govorne usluge putem nepokretne mreže na cijelom teritoriju Republike Hrvatske do 31.12.2002.

9. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. U ovom je parničnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom izvanredne revizije tužitelja u ovom postupku rješenjem poslovni broj Rev-2093/12-5 od 10.6.2015. ukinuo odluke nižih sudova i izrazio pravno shvaćanje da se pitanje aktivne legitimacije trećih (zainteresiranih) osoba koje se pozivaju na ništavost ugovora o koncesiji (u situaciji kada ništavost nije uređena posebnim zakonom) utvrđuje prema općim odredbama obveznog prava i da u krug zainteresiranih osoba koje se mogu pozvati na ništavost ugovora, u smislu odredbe čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) ulaze i one treće osobe koje nisu sklopile ugovor o koncesiji, ali taj Ugovor na njih proizvodi pravni učinak, te da pored općih odredbi obveznog prava i Zakona o telekomunikacijama zahtjeve tužitelja treba cijeniti i u kontekstu zaštite potrošača kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP).

11. U postupku je prvostupanjski sud u bitnome utvrdio:

- da je 2. tuženik do 31.12.2002. imao isključivi monopol na usluge nepokretne mreže kao jedini pružatelj takve usluge na teritoriju Republike Hrvatske, i da tužitelji kao krajnji korisnici javne govorne usluge u nepokretnoj mreži nisu imali mogućnost odabira drugog pružatelja usluga;

- da su tuženici čl. 2. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži od 30.7.2001. u čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura čl. 2.2. toč. (II) i dijelu Dodatak 1., čl. 1.1.2. uveli novu tarifnu strukturu koja je bila u primjeni od 1.8.2001., prema kojoj se svaka započeta minuta računa kao cijela minuta, odnosno obračunska cijena jedne minute koja u vremenu od 7,00 -19,00 sati iznosi 0,23 kn, dok je u vremenu od 19,00 do 7,00 sati smanjena i cijena jedne minute iznosi 0,115 kn,

- da je u čl. 2. istog izmijenjenog koncesijskog ugovora, u čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura, čl. 2.2. toč. (IV) i dijelu Dodatak 1., čl. 1.1.1. Pretplata, pod toč. 2. – vrsta pretplatnika – privatna 1 linija uvedena jedinstvena mjesečna pretplata za privatne pretplatnike u iznosu od 60,00 kn;

- da spornim izmjenama Ugovora o koncesiji koji je stupio na snagu 1.8.2001. nije je bila uspostavljena zaštita korisnika, niti sveobuhvatno, niti kroz obračun poziva prema nepokretnim mrežama, jer je privatnim korisnicima koji najveći promet ostvaruju u mjesnom prometu cijena računa porasla preko 20% u odnosu na cijenu koju su plaćali po starom cjeniku prije izmijene, čime je njihova pozicija kao potrošača bitno narušena u odnosu na cijenu koju su plaćali prije izmjene koncesijskog ugovora od strane tuženika;

- da je financijskim vještačenjem vještakinje G. D. utvrđeno da je uvođenje nove tarife imalo različite učinke na razgovore unutar županija od onih obavljenih između županija, jer su unutar županijski razgovori (kojih je najviše) poskupjeli između 1,15 do 4,18 puta, ovisno o vremenu kada su se obavljali, a istovremeno su razgovori između županija pojeftinili od 16 do 58%, ovisno o vremenu kada su obavljani;

- da su u kolovozu 2001., kada je obračun telekomunikacijskih usluga vršen prema novoj tarifi (prema kojoj se svaka započeta minuta računa kao cijela minuta) svi tužitelji, osim 5. tužiteljice, kojoj je račun ostao isti, platili veći iznos na ime telekomunikacijskih usluga (kojeg dijela zahtjeva su se tužitelji odrekli na ročištu 28.3.2007.), kao i veći iznos mjesečne naknade (pretplate) od 50.00 kn po računu (mjesečna naknada za privatne korisnike iznosila je 60,00 kn, umanjena za vrijednost usluga 2. tuženika koja je iznosila 10,00 kn);

- da su prava tužitelja kao krajnjih korisnika i potrošača novom tarifom obračuna (u čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura, čl. 2.2. toč. (II) u dijelu Dodatka 1. izmijenjenog Ugovora o koncesiji narušena intervalom obračuna trajanja poziva kroz jednu minutu, čak i kada poziv traje manje, te da su u izmijenjenoj jedinstvenoj mjesečnoj pretplati koja je za privatne korisnike iznosila 60,00 kn – privatni korisnici (dakle i tužitelji) dobivali vrijednost usluge 2. tuženika u iznosu od 10,00 kn;

- da je odredba čl. 50. st. 1. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga („Narodne novine“, broj 84/95, 101/96, 105/96, 2/97 – dalje: Pravilnik) na kojoj je 2. tuženik temeljio svoje pravo na naplatu pretplate ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-II-2188/01, te je prestala važiti 31. listopada 2003.;

- da ne postoje formalni razlozi na ništavost Ugovora o izmjenama Ugovora o koncesiji, kako to tvrde tužitelji, jer izričito zakonsko ovlaštenje Vlade Republike Hrvatske za dodjelu i sklapanje Ugovora o koncesiji 2. tuženiku proizlazi iz odredbe čl. 98. st. 5. ZT, što isključuje obvezu traženja i dobivanja prethodne suglasnosti nadležnih tijela (vijeća za telekomunikacije i dr.);

- da je 1. tuženica, koja je i omogućila 2. tuženiku monopol na svim telekomunikacijskim uslugama imala obvezu prije sklapanja izmijenjenog Ugovora o koncesiji tražiti od druge ugovorne strane da radi zaštite krajnjih korisnika obrazloži razloge naplaćivanja troškova i pretplate i da jasno navede koje troškove obuhvaća njegova obveza održavanja telekomunikacijskog sustava, a što tuženici nisu dokazali da je učinjeno;

- da Dodatak 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji sadrži cjenik, koji je bio objavljen u „Narodnim novinama“ broj 69/01, „kao Cjenik HT“, čime je pretvoren u opće uvjete ugovora koji predstavljaju sastavni dio pojedinačnih pretplatničkih ugovora, no da njime 2. tuženik nije jasno i potpuno informirao krajnje korisnike telekomunikacijskih usluga o razlozima obračuna naknade i vrstama troškova koje je imao za održavanje svoje infrastrukture i troškovima koji padaju na teret krajnjih korisnika;

- da su izmijenjene odredbe Ugovora o koncesiji u dijelu čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura kojim je kao vremenska obračunska jedinica u nepokretnoj mreži uvedena 1 minuta u unutrašnjem prometu i kojim je uvedena jedinstvena mjesečna pretplata za privatne pretplatnike u iznosu od 60,00 kn suprotne izričitom zakonskom propisu iz čl. 98. st. 5. ZT i stoga ništave;

- da kao posljedicu ništavosti odredbe o preplati tužitelji imaju pravo na povrat pretplate za razdoblje od 1.11.2003. do 19.5.2005. u iznosima od po 50,00 kn mjesečno ili ukupno 925,00 kn svaki (prema prednje citiranoj odluci Ustavnog suda toč. 50. Pravilniku o preplati stavljen je izvan snage 31.10.2003.).

12. Na temelju tih i tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je utvrdio da je Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži, kojeg su tuženici zaključili 30. srpnja 2001. djelomično ništav u dijelu odredbe čl. 2. Koncesionarove tarifne strukture i dijelu Dodatka 1. kojim je za korištenje usluga nepokretnih javnih telekomunikacija kao vremenska obračunska jedinica određena jedna minuta u unutrašnjem prometu i kojim su određeni novi iznosi pretplate i cijene za privatne korisnike (1 linija), te da su tuženici solidarno u obvezi vratiti tužiteljima plaćene iznose mjesečne pretplate na temelju djelomično ništavih odredbi izmijenjenog ugovora o koncesiji za razdoblje od 1.11.2003. do 19.5.2005. (18,5 mjeseci) u sveukupnom iznosu od po 925,00 kn svakom tužitelju, te je pozivom na odredbe čl. 98. st. 5. u vezi čl. 58. st. 5. t. 1. ZT, te čl. 105., u vezi čl. 103. ZOO presudio kao u izreci prvostupanjske presude.

13. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuju tuženici, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. Suprotno žalbenim navodima tuženika presuda sadrži jasne razloge o tome zašto je Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji od 30.7.2001. djelomično ništav u odredbama pobliže opisanim u toč. I. i II. izreke prvostupanjske presude.

14. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 265. ZPP zbog toga što u postupku nisu saslušani tužitelji kao stranke, niti takva povreda predstavljala bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 3. ZPP na koju je žaliteljica poziva u žalbi, jer da odredba propisuje povredu odredaba o zastupanju. Žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja protivno rješenju Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-8207/15-6 od 28.11.2017., kojim je ukinuto rješenje kojim je bio odbijen zahtjev za izuzeće vještaka za telekomunikacije Ž. M., u ponovljenom postupku odbio provesti vještačenje po novim vještacima i da je presudu temeljio na nalazu vještaka M., nisu osnovani. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja na ročištu 9.5.2018. prvo odredio provođenje novog financijskog i telekomunikacijskog vještačenja, a zatim od toga dokaza odustao, jer je ocijenio da provođenje predloženog vještačenja po vještaku za telekomunikacije nije potrebno za rješenje ovoga spora, već da su odlučni rezultati financijskog vještačenja tj. u kakvu su poziciju tužitelji kao krajnji korisnici dovedeni novim tarifnim načinom obračuna pretplate i impulsa 1.8.2001. u odnosu na obračun koji je vrijedio do tada. Kako je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka G. D. kao stručan i obrazložen, te svoju odluku nije uopće temeljio na nalazu i mišljenju vještaka za telekomunikacije Ž. M., to iznijeti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Nije zato počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 71. st. 7. i čl. 251. st. 2. ZPP, na koju se u žalbi poziva 2. tuženik, jer u postupku nije bilo traženo izuzeće financijskog vještaka G. D., već jedino vještaka za telekomunikacije, a njegov nalaz kao dokaz u ponovljenom postupku nije uopće cijenjen kao dokaz. Suprotno tvrdnjama žalitelja, nisu u postupku bili ispunjeni niti zakonski razlozi iz čl. 261. ZPP za provođenje novog financijskog vještačenja, kako to tvrdi 2. tuženik, jer je financijski vještak G. D. usmeno (dva puta) obrazložila svoj nalaz i mišljenje i otklonila sve prigovore tuženika, te je sud prvog stupnja osnovano njezin nalaz i mišljenje prihvatio kao stručan i obrazložen u cijelosti.

15. Premda je sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 305. ZPP, kada je nakon zaključenja glavne rasprave 18. rujna 2019., ponovno otvorio glavnu raspravu radi dopune postupka, jer iz sadržaja raspravnog zapisnika ne proizlazi da bi bilo kakva dopuna postupka na novoj glavnoj raspravni bila izvedena, no navedena povreda, na koju u žalbi upire 2. tuženik, nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

16. Žalbeni navod 1. tuženice da je sud dopustio preinaku tužbe tužitelja kojom su postavili zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka I., a za koji joj se nisu prethodno obratili sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a ZPP, nije osnovan, jer je navedena odredba ZPP-a kojom je propisana obveza tužitelja koji namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske da se prije podnošenja tužbe obrati nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora pod prijetnjom odbačaja tužbe, prvi puta propisana čl. 99. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 117/03 – dalje: ZID ZPP/03), koji je stupio na snagu 1. prosinca 2003., dok je tužba podnesena prije stupanja na snagu ovih izmjena.

17. Utvrđenja suda prvog stupnja prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, jer je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje.

18. Prema Zakonu o koncesiji („Narodne novine“, broj 89/92 – dalje: ZK) ugovor o koncesiji sklapa se između koncedenta (tijela javne vlasti) i koncesionara (privatne osobe određene odlukom o koncesiji u čiju korist je koncesija podijeljena) i sadržajno predstavlja ovlaštenje koncesionara da iskorištava određena dobra, izvodi određene radove ili obavlja kakvu djelatnost, te način i uvjete pod kojima će se obavljati djelatnost za koju je koncesija dodijeljena u skladu s odlukom o dodjeli koncesije). Takav ugovor predstavlja samo okvir u kojem koncesionar može obavljati djelatnost na koju se koncesija odnosi, dok svoje odnose s trećim (korisnicima) u obavljanju povjerene djelatnosti uređuje pojedinačnim ugovorima. U tom smislu ZT u čl. 12. st. 1. propisuje sklapanje takvog ugovora o koncesiji za obavljanje telekomunikacijskih usluga, temeljem kojega operator i stječe pravo obavljanja javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži.

19. U konkretnom slučaju granice djelovanja pobijanog dijela Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj proizlaze iz odredbi čl. 98. st. 1. i 5. t. 5., čl. 15. st. 3., čl. 12. st. 2. t. 3., čl. 39. st. 1. i 2. i čl. 28. st. 1. ZT, kako je pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

20. Naime, odredba čl. 98. 1. i 5. t. 5. ZT propisuje da će Vlada Republike Hrvatske dodijeliti koncesiju i sklopiti ugovor o koncesiji s HT d.d., kojim se mora utvrditi postupak određivanja najviše razine cijena koji se temelji na objavljenom cjeniku za korisnike telekomunikacijskih usluga koje se pružaju u skladu s isključivim pravima iz toč. 1., 2. i 3. istog stavka, u onom opsegu koji je potreban u svrhu osiguranja troškova orijentiranosti cijena, te zaštite korisnika, kao i da takav postupak zamjenjuje bilo kakvo pojedinačno odobrenje cijena ili potrebe određivanja cijena utvrđene tim Zakonom.

21. Operator u skladu s odredbom čl. 12. st. 1., 2. t. 2. i 3. i čl. 39. ZT stječe pravo na obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži na temelju odluke o davanju koncesije i sklopljenog ugovora o koncesiji, time da je propisana obveza 2. tuženika na sklapanje ugovora s korisnicima svojih usluga i objava cjenika i promjene uvjeta poslovanja (koji su na taj način postajali općim uvjetima pojedinačnih pretplatničkih ugovora), dok je čl. 28. ZT propisana obveza korisnika usluga da za pružene telekomunikacijske usluge plaća cijenu prema cjeniku davatelja usluga.

22. Iz prednje navedenih odredbi ZT proizlazi da cjenik usluga uz Dodatak 1. Ugovora o izmjeni ugovora o koncesiji predstavlja okvir koji su sukladno odredbama ZT stranke tog ugovora morale utvrditi prilikom zaključivanja ugovora o koncesiji u svrhu „određivanja najviše cijene koji se temelji na objavljenom cjeniku za korisnike telekomunikacijskih usluga za korisnike telekomunikacijskih usluga, te zaštite „korisnika“.

23. Pravilan je pravni pristup prvostupanjskog suda da je 1. tuženica svojim odlukama i aktima omogućila 2. tuženiku isključivi monopol na svim telekomunikacijskim uslugama na čitavom teritoriju Republike Hrvatske do 31.12.2002., u kojem razdoblju krajnji korisnici tih usluga, kao potrošači i slabija stranka u odnosu na pružatelja usluga nisu niti mogli izabrati drugog pružatelja. Obveza Vlade Republike Hrvatske određena čl. 98. st. 5. ZT da sa 2. tuženikom kao koncesionarom jasno utvrdi postupak određivanja najviše razine cijena u opsegu koji je potreban u svrhu osiguranja troškovne orijentiranosti cijena i zaštite korisnika u cilju minimaliziranja profita 2. tuženika na štetu krajnjih korisnika, spornim izmjenama koncesijskog ugovora, nije međutim ostvarena. Tuženici su protivno prednje citiranom prisilnom propisu najvišu razinu cijena utvrdili upravo na štetu krajnjih korisnika čija zaštita nikako nije mogla biti ostvarena određivanjem obračunske jedinice poziva od jedne minute u unutarnjem prometu za svaku započetu sekundu telefonskog razgovora, pored činjenice da je 2. tuženik obračun mogao vršti, a krajnji korisnik platiti, prema stvarnom vremenu trajanja obavljenog razgovora.

24. Zaštita krajnjih korisnika nije ostvarena niti u pogledu nove ugovorene pretplate, jer su u pretplatničke ugovore tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane unesene odredbe o pretplati i njezinoj visini od 60,00 kn, od čega se svega 10,00 kn odnosilo na vrijednost usluge 2. tuženika, dok je ostalo nejasno na što se odnosilo preostalih 50,00 kn mjesečne pretplate.

25. S obzirom da su tužitelji kao krajnji korisnici telekomunikacijskih usluga ujedno i potrošači, to su sporne odredbe nepoštene i u smislu čl. 82. ZZP iz razloga što potrošaču nameću određene obveze, a da prije sklapanja ugovora nije imao mogućnost upoznati se s tim odredbama, dok istovremeno trgovcu dopuštaju da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predvidivog razloga. Posljedica takvih nepoštenih odredbi je njezina ništavost (čl. 87. ZZP).

26. Konačno, takvim nepoštenim odredbama povrijeđena su i načela jednake vrijednosti davanja i ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 11. i 15. ZOO), kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, jer tuženici nisu dali jasne razloge, niti je 2. tuženik, koji je do 31.12.2001. imao isključivi monopol na svim telekomunikacijskim uslugama na teritoriju Republike Hrvatske, obrazložio u čemu se konkretno sastoje troškovi vezani za održavanje telekomunikacijskog sustava i infrastrukture, koji su bili razlozi za povećanje pretplate, je li to učinjeno u svrhu osiguranja troškova orijentiranosti cijena i zaštite krajnjih korisnika i koji od tih troškova padaju na njihov teret, niti je dao razloge zbog kojih bi takav postupak zamijenio bilo kakvo pojedinačno odobrenje cijena ili potrebe određivanja cijena utvrđene tim Zakonom.

27. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 105., u vezi čl. 103. ZOO, prvostupanjski sud utvrdio da su sporne izmijenjene ugovorne odredbe iz izmijenjenog koncesijskog ugovora od 30. srpnja 2001. ništave, i to u čl. 2. Koncesionarova tarifna struktura, čl. 22. toč. (II) i dijelu Dodatka 1. u dijelu koji se odnosi na vremensku obračunsku jedinicu jednu minutu u unutarnjem prometu i u dijelu toč. 2., toč. 2.2.. toč, (IV) u dijelu Dodatak 1. u dijelu koji se odnosi na privatne pretplatnike 1 linija.

28. Pri tome je sud prvog stupnja sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pravilno ocijenio da su tužitelji kao krajnji korisnici telekomunikacijskih usluga morali kao jedna od stranka u dvostranom ugovoru biti upoznati o tome koji se dio troškova 2. tuženika vezanih za održavanje telekomunikacijskih usluga odnosi na njih kao krajnje korisnike, jer su kao potrošači sukladno ZZP/03 zaštićeni od obvezivanja pojedinim nepoštenim odredbama u cilju onemogućavanja trgovaca da u potrošačke ugovore unose nepoštene odredbe, kao što je ovdje bio slučaj.

29. Međutim odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koje se odnosi na isplatu (povrat) plaćenih iznosa mjesečne pretplate s osnova djelomične ništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je oba tuženika obvezao da svakom tužitelju solidarno isplate iznos od po 925,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, umjesto da je na to obvezao samo 2. tuženika H. T. d.d. Naime, pravne posljedica djelomične ništavosti u smislu odredbe čl. 104. st. 1., u vezi čl. 105. ZOO su te da je svaka ugovorna strana u slučaju ništavosti ugovora dužna vratiti drugoj strani ono što je primila po osnovi takvog ugovora. U konkretnom je slučaju upravo 2. tuženik kao pružatelj telekomunikacijskih usluga od tužitelja kao krajnjih korisnika tih usluga primio sporne mjesečne iznose pretplate na temelju djelomično ništavih odredni Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i zato je on u obvezi vratiti tužiteljima svakome po 915,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, dok takva obveza ne postoji kod 1. tuženica koja temeljem tih djelomično ništavih odredbi nije ništa primila od tužitelja. Ne postoji stoga solidarna obveza 1. tuženice za isplatu (povrat) plaćenih iznosa pretplate, kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja, zbog čega je u tom pobijanom dijelu žalbu 1. tuženice valjalo prihvatiti kao osnovanu i temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP prvostupanjsku presudu djelomično preinačiti i tužitelje odbiti sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim traže solidarnu isplatu (povrat) dosuđenih iznosa mjesečne pretplate u odnosu na 1. tuženicu Republiku Hrvatsku.

30. Kako je i nakon preinačenja uspjeh stranaka ostao podjednak, jer je 1. tuženica uspjela samo s dijelom zahtjeva koji se odnosi na za solidarnu isplatu, no ne i s dijelom koji se odnosi na djelomičnu ništavost ugovora, to odluka pod toč. XIV. izreke pobijane presude da svaka stranka snosi svoje troškove postupka nije dirana (čl. 154. st. 5. ZPP).

31. Žalba 2. tuženika odbačena je kao nedopuštena u pobijanom dijelu toč. XII. izreke, jer žalitelj nema pravni interes pobijati dio presude s kojim tužitelji nisu uspjeli u sporu (čl. 367. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP).

32. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1., 373. t. 3. i 366. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

33. Budući da je 1. tuženica u žalbenom postupku uspjela u omjeru od 50%, to joj je razmjerno uspjehu dosuđen zatraženi trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 kn primjenom Tbr. 10./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u vezi čl. 163. ZPP.

U Zagrebu, 6. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte