REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3075/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice DD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Željko Eror, odvjetnik u Osijeku i 2. tužiteljice BD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Klinički bolnički centar Osijek iz Osijeka, J. Huttlera 4. OIB 89819375646, kojeg zastupa punomoćnik ČD, uz sudjelovanje umješača Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica HD, radi naknade štete, odlučujući o reviziji 1. tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-593/2017-2 od 25. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj 12 P-1068/2012-73 od 12. lipnja 2017., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev i to 1. tužiteljice za naknadu štete od ukupno 337.930,00 kuna, te 2. tužiteljice za naknadu štete od 292.000,00 kuna, sve sa zateznim kamatama od podnošenja odštetnog zahtjeva, i to imovinske štete kao umanjena imovine, te neimovinske zbog povrede prava osobnosti.
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi 1. tužiteljica UD, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11.,148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) ističući revizijske azloge iz odredbe čl. 385. st. 1. t. 1. i 3. ZPP. Predlože preinačiti pobijanu presudu i zahtjeva troškove postupka.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija nije osnovana.
5. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora u odnosu na revidenticu prelazi iznos od 200.000,00 kuna.
5.1. Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
5.2. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu podnesene revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Predmet spora je naknada izvanugovorne štete zbog propusta tuženika u liječenju.
7. Nižestupanjski sudovi su zaključili da ne postoji krivnja tuženika za smrt, sada pokojnog FD, prilikom liječenja tog pacijenta kod tuženika, i to kako prilikom prijama i dijagnoze tako i pri terapiji i smještaju, te da nedostaje uzročna veza između smrti i izostanka smještaja tog pacijenta na jedinicu intenzivne liječenja (dalje: JIL).
8. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bila počinjena bitna povreda parničnog postupka budući da su jasni, potpuni i pravilni razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovanim, a isto tako pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Radi navedenog nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koje se ukazuje u reviziji.
9. Revizijski navodi pretežito se iscrpljuju u prigovorima o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi s nepravilnim zaključcima sudova i s pogrešno primijenjenim materijalnim pravom. Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega ovaj sud nije mogao ni ispitivati niti uzeti u razmatranje te prigovore.
10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).
11. Revidentica ističe da je tuženikova odgovornost zbog propusta u liječenju objektivna. Ovaj sud je pravnog shvaćanja, izraženog u nizu svojih odluka, da bolnica kod propusta u liječenja odgovara po načelu pretpostavljene krivnje. Ono je sadržano je u odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18. i 126/21.) i regulira da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
11.1. Dakle, ovdje se radi se o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, po načelu presumirane krivnje, gdje citirana odredba znači da oštećenik treba dokazati da postoji šteta, štetna radnja te uzročna veza, a osoba koja odgovara za štetu (pa tako poslodavac liječnika, medicinske sestre, ustanova i sl.) neće odgovarati za štetu ako se utvrdi da nema uzročne veze između postupanja zdravstvene ustanove i nastale štete i ako tuženik dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
12. Nadalje, revidentica prigovara da se propust tuženika ogleda u činjenici da pacijent nije odmah smješten na JIL jer da, prema nalazu i mišljenju vještaka, bi za 50% bila veća šansa za preživljenja, a da je premještaj učinjen prekasno i da nije bio dostatan za preživljenje.
13.1. Kraj utvrđenja prvostupanjskog suda da je prilikom dolaska pacijenta verificirana vrlo izražena anemija i snižena vrijednost krvnog tlaka, uz vrtoglavicu, slabost i bljedilo, sve to kod pacijenta u dobi od 70 godina uz dijagnozu šećerne bolesti i znacima kardijalne slabosti, da je započeto adekvatno liječenje infuzijama i transfuzijom te blokatorom H2 receptora, zbog prepoznatog krvarenja u gornjem probavnom traktu, te kraj mišljenja vještaka o potrebi inicijalnog smještaja pacijenta na JIL, no da je to zavisno o uvjetima kod tuženika i mogućnostima struke, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o neispunjenju pretpostavki za odgovornost za štetu
– uzročne veze i krivnja tuženika.
13.2. Činjenica je s jedne strane da je vještak naznačio da bi vjerojatnost preživljenja na JIL bila znatno veća, i to zbog intenzivnijeg monitoriranja pacijenta, ali je isto tako naznačio da "...konačan učinak koji se mjeri hemodinamskom stabilizacijom bolesnika ne bi bio različit". Upravo citiranim, s obzirom na odgovornost za štetu po načelu presumirane krivnje, dokazano je da je do smrtnog ishoda došlo bez krivnje tuženika.
13.3. Pored toga, fibrilacija atrija postojeća kod pacijenta, prema nalazu i mišljenju vještaka, a što sud utvrđuje, nije bila odlučujuća za loš konačni ishod. Utvrđeno je i to da je uzrok infarkta miokarda kronična i generalizirana ateroskleroza uzrok smrti, uz prisutne druge čimbenike rizika, dob i dijabetes. Pritom, po dijagnosticiranom infarktu, pacijent je odmah smješten u koronarnu jedinicu i odmah potom na JIL. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da nije počinjena tzv. liječnika greška.
13.4. Učinjena je dijagnostika i terapija u skladu s pravilima medicinske struke, kao što bi bila učinjena i na JIL-u, a na kojoj jedinici bi on samo bio intenzivnije monitoriran, međutim konačni učinak hemodinamske stabilazije ne bi bio različit, a kako je prethodno i obrazloženo. Odgovornost bolnice postoji ako je greška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja, a što u ovom slučaju ne egzistira.
14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, o reviziji 1. tužiteljice odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 6. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
