REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 199/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Petar Krnić, odvjetnik iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. (OIB: 26187994862), Zagreb, Miramarska 22, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-742/2018-2 od 18. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-44/2016-55 od 8. ožujka 2018., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 6.250,00 kn, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 6.150,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude te na ime imovinske štete iznos od 3.600,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 49.493,50 kn (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu točke II. izreke u kojem je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen, dok je djelomično prihvaćena žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda u točki III. izreke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu (točka II. izreke).

3. Tužitelj je protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev podnio reviziju pozivom na odredbe iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) te podredno pozivom na odredbe iz čl. 382. st. 2. ZPP. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude te podredno ih preinačiti. Potražuje trošak revizije.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, podredno odbaciti kao nedopuštenu. Potražuju trošak odgovora na reviziju u iznosu 6.250,00 kn.

5. Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

a) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela odluke prelazi 200.000,00 kn,

b) ako je presuda donesena u sporovima o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenju postojanja radnog odnosa,

c) ako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b toga Zakona.

6. U ovom predmetu koji se vodi radi naknade štete vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi iznos od 200.000,00 kn, pa je dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP. Stoga ju je ovaj sud kao takvu i razmatrao.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Revizija je neosnovana.

9. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

10. Nadalje, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju tužitelj ukazuje iz razloga što prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se vještači po drugom liječniku vještaku.

10.1. Tužitelju je u postupku bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a postupanje nižestupanjskog suda u smislu odbijanja dokaznog prijedloga tužitelja za novim vještačenjem po drugom vještaku, ne predstavlja nezakonito postupanje suda koje je rezultiralo nemogućnošću tužitelja da raspravlja pred sudom. Naime, okolnost da sud nije prihvatio navedeni dokazni prijedlog ne znači da je tužitelj bio onemogućen u raspravljanju jer ocjena i izbor dokaza je ovlaštenje suda (čl. 8. ZPP), pa odbijanjem nekog dokaza kao suvišnog i ne svrsishodnog, sud ne čini povredu odredaba parničnog postupka jer prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nadalje, valja napomenuti da je suprotno navodima u reviziji, sud pri odbijanju dokaznih prijedloga tužitelja valjano obrazložio i razloge takve odluke.

10.2. Slijedom navedenog, a u situaciji kad je prvostupanjski sud zaključio da je vještak u cijelosti odgovorio na sva postavljena pitanja tužitelja i dao jasne odgovore na sve njegove primjedbe te u cijelosti prihvatio njegov nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan i precizno sačinjeno s pravilima struke, pravilno je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem novog vještačenja po drugom vještaku. Stoga prvostupanjski sud, jednako kao ni drugostupanjski sud, takvim postupanjem nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

11. Nadalje tužitelj u reviziji, ističući da se drugostupanjski sud nije očitovao na sve žalbene navode, sadržajno ukazuje i na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, počinjene po drugostupanjskom sudu.

11.1. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, odgovorio na žalbene navode od odlučnog značenja za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

12. Predmet spora je naknada neimovinske štete (zbog povreda prava osobnosti) i imovinske štete (za tuđu pomoć i njegu, izgubljenu zaradu u obliku novčane rente, troškove putovanja na fizikalnu terapiju, specijalističke preglede te kupnju lijekova) koja je proizašla iz prometne nezgode u kojoj je tužitelj stradao kao vozač motocikla te zadobio teške tjelesne povrede, a za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj kao vozač motocikla nastradao 19. srpnja 2013. uslijed naleta osobnog automobila kojim je upravljao osiguranik tuženika, a koji je isključivo odgovoran za prometnu nezgodu i kao takav oglašen krivim presudom Općinskog suda u Našicama broj K-259/2013, od 17. listopada 2013.,

- da je tužitelj iz navedene prometne nezgode zadobio teške tjelesne ozljede povodom kojih je liječen u KBC Osijek i Specijalnoj bolnici dr. Nemec u Matuljima te imao šest operativnih zahvata nakon kojih je provodio je fizikalnu terapiju u Ofmir Bizovac i Otos Osijek,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prim. dr. Borne Wertheimera proizlazi da je tužitelj zbog pretrpljenih ozljeda imao bolove jakog intenziteta koji su trajali ukupno 14 dana (7 dana nakon povrede i 7 dana nakon svakog operacijskog zahvata, odnosno po jedan dan nakon svakog operacijskog zahvata), bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 90 dana i bolove blagog intenziteta još 180 dana, a zaostali bolovi blagog intenziteta koji će biti doživotni uračunati su u postotak umanjenja životne i radne aktivnosti,

- da je tužitelj trpio primarni strah jakog intenziteta 1 dan, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju 1 dan, srednjeg intenziteta u trajanju od 14 dana i lakog intenziteta u trajanju od 30 dana, a ovaj strah nije ostavio trajne posljedice iako je tužitelj bio pregleda i liječen i kod psihijatra,

- da je kod tužitelja postoji naruženost blagog stupnja zbog ožiljaka na lijevoj podlaktici vidljiva drugim osobama prilikom nošenja odjeće kratkih rukava,

- da je kod tužitelja nastalo umanjenje životnih i radnih aktivnosti u omjeru od 23% (za teško ograničenje pokretljivosti lijevog ručnog zgloba 20%, ukočenje distalnog radiocarpalnog zgloba 2%, hipotrofija muskulature 1%),

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega nakon izlaska iz bolnice tijekom 120 dana ukupno, nakon svih operacijskih liječenja, za vrijeme nošenja imobilizacije u trajanju od četiri sata dnevno, a nakon toga dva sata dnevno tijekom još 120 dana,

- da je cjelokupno liječenje trajalo dvije godine nakon ozljeđivanja,

- da je tuženik prije donošenja prvostupanjske presude isplatio tužitelju iznos od 68.850,00 kn na ime neimovinske štete te iznos od 14.400,00 kn na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu.

14. Na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski su sudovi zaključili da je tužitelj pretrpio povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te imajući u vidu trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, a vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja (nelagodnostima tijekom liječenja, dužini trajanja liječenja, starosti tužitelja i dr.), ocijenili su da tužitelju za neimovinsku štetu pripada iznos od 75.000,00 kn primjenom odredbi čl. 1046. st. 1. i čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), u svezi sa čl. 19. st. 2. ZOO, ali s obzirom da mu je po tom osnovu tuženik već isplatio iznos od 68.850,00 kn, dosudili su mu iznos od 6.150,00 kn.

14.1. Nadalje su ocijenili da tužitelju pripada naknada na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 18.000,00 kn (25,00 kn po satu za nekvalificiranu osobu) te mu s obzirom na već isplaćeni, po tom osnovu iznos od 14.400,00 kn, primjenom čl. 1095. ZOO dosudili daljnji iznos od 3.600,00 kn.

14.2. Ujedno su odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnova izgubljene zarade u obliku novčane rente u iznosu od 2.000,00 kn mjesečno počev od 1. veljače 2015. pa nadalje te izgubljenu zaradu kao razliku između visine naknade za bolovanje i pune plaće tužitelja u iznosu od 15.000,00 kn pozivom na odredbu čl. 221.a, budući su zaključili da tužitelj nije dostavio dokaz koliko je zarađivao prije štetnog događaja te kolika su primanja tužitelja bila za vrijeme provedeno na bolovanju u svezi štetnog događaja i kolika je sada plaća tužitelja kako bi se mogao donijeti zaključak o eventualno izgubljenoj zaradi.

14.3. Nadalje, preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove liječenja (troškove putovanja na fizikalnu terapiju u Bizovac i Osijek, plaćanje dijela troškova specijalističkih pretraga i operacija u privatnoj Specijalnoj bolnici dr. Nemec u Matuljima te troškovi kupovine lijekova koje ne pokriva HZZO) odbili su kao neosnovan. Za troškove putovanja na fizikalnu terapiju ocijenili su da tužitelj nije dokazao koje je točno troškove i u kojem iznosu imao, a glede troškova nastalih uslijed liječenja u Specijalnoj bolnici dr. Nemec, da tužitelj nema pravo na naknadu troškova obavljene zdravstvene zaštite odnosno na povrat troškova ukoliko je zdravstvenu zaštitu koristio u neugovornoj zdravstvenoj ustanovi te kao i da nema pravo na troškove lijekova koji nisu utvrđeni Osnovnom i Dopunskom listom lijekova, bez obzira da li je takav zahtjev postavio prema štetniku, u konkretnom slučaju tuženiku ili prema HZZO.

15. Tužitelj u reviziji kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 1085. ZOO kada su zaključili da tužitelj nema pravo na troškove liječenja ukoliko je zdravstvenu zaštitu koristio u neugovornoj zdravstvenoj ustanovi. Nadalje sadržajno osporava zaključak sudova da tužitelj nije dokazao visinu štete koja se ogleda u troškovima putovanja na fizikalnu terapiju u Bizovac i Osijek koju potražuje, smatrajući da su sudovi u toj situaciji trebali primijeniti odredbu čl. 223. st. 2. ZPP kao i zaključak o pravu tužitelja na izgubljenu zaradu čime smatra da je povrijeđena odredba čl. 1089. ZOO.

16. Odredbom čl. 1085. ZOO propisano je da je odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (st. 1.), ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu (st. 2.), kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st. 3.) te da će se naknada u novcu dosudit će oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (st. 4.).

16.1. Odredbom čl. 1089. ZOO propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi (st. 1.), visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo (st. 2.), pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (st. 3.) kad je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom učinjenim namjerno, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika (st. 4.).

16.2. Odredbom čl. 33. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17) propisano je da bolničku zdravstvenu zaštitu osigurana osoba ostvaruje u ugovornim bolničkim ustanovama za liječenje bolesnika oboljelih od akutnih, subakutnih i kroničnih bolesti, u pravilu, u najbližoj ugovornoj bolničkoj ustanovi prema mjestu svojeg prebivališta, odnosno boravišta koje sa Zavodom imaju ugovorenu i mogu pružiti potrebnu zdravstvenu zaštitu.

16.3. Nadalje, odredbom čl. 87. navedenog Pravilnika propisano je da osigurana osoba koja je zdravstvenu zaštitu ostvarila mimo uvjeta i načina propisanih Zakonom, ovim Pravilnikom i drugim općim aktima Zavoda na području Republike Hrvatske u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi ili kod ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse, u drugoj državi EU protivno uvjetima propisanim općim aktom Zavoda o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, u zdravstvenoj ustanovi ili kod zdravstvenog radnika privatne prakse u Republici Hrvatskoj s kojima Zavod nije sklopio ugovor o provođenju zdravstvene zaštite, koja je nabavila ortopedsko ili drugo pomagalo te dentalno pomagalo/napravu, kod neugovornog isporučitelja, odnosno kupila lijek koji nije utvrđen osnovnom listom lijekova i dopunskom listom lijekova obvezna je u cijelosti snositi troškove pružene zdravstvene zaštite, ortopedskog ili drugog pomagala te dentalnog pomagala/naprave, odnosno lijeka (st. 1.). Iznimno od stavka 1. ovoga članka osigurana osoba kojoj je u zdravstvenoj ustanovi ili kod zdravstvenog radnika privatne prakse s kojima Zavod nije sklopio ugovor o provođenju zdravstvene zaštite pružena zdravstvena zaštita u hitnom slučaju iz članka 25. ovoga Pravilnika ima pravo podnijeti zahtjev za povrat troškova te zdravstvene zaštite te u slučaju da liječničko povjerenstvo Zavoda utvrdi da se radi o zdravstvenoj zaštiti pruženoj u hitnom slučaju i odobri povrat sredstava, ostvariti povrat troškova, ali najviše u visini koju Zavod plaća ugovornim provoditeljima zdravstvene zaštite za tu vrstu zdravstvene zaštite (st. 2.).

17. Polazeći od činjenice da je tužitelj odbio liječenje odnosno nastavak liječenja u ustanovi kojoj se do tada liječio te nije nastavio liječenje u bilo kojoj drugoj medicinskoj ustanovi u Republici Hrvatskoj koja ima ugovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (dalje:HZZO), a koje bi onda pokrivalo takve troškove te posebno jer nije dokazao tvrdnje da je do tada došlo do neadekvatnog liječenja te da mu se odgovarajuće liječenje nije moglo pružiti na odgovarajući način u medicinskim ustanovama koje imaju ugovor s HZZO-om, već upravo suprotno proizlazi iz vještačenja, činjenica da je tužitelj odabrao nastavak liječenja u privatnom zdravstvenoj ustanovi, iako je isti uslugu mogao dobiti i kod ugovorne zdravstvene ustanove, utječe da nastali troškovi liječenja u privatnom zdravstvenoj ustanovi ne mogu pasti na teret tuženika što proizlazi iz odredbi čl. 33. i čl. 87. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, pa je u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno nije moglo doći do pogrešne primjene odredbe čl. 1085. ZOO na koju tužitelj u reviziji ukazuje.

17.1. Nadalje, zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnova izgubljene zarade sudovi su odbili uz primjenu odredbe čl. 221.a ZPP, budući da tužitelj na kome je bio teret dokaza, nije dostavio dokaz koliko je zarađivao prije štetnog događaja te kolika su primanja tužitelja bila za vrijeme provedeno na bolovanju u svezi štetnog događaja i kolika je sada plaća tužitelja kako bi se mogao donijeti zaključak o eventualno izgubljenoj zaradi, pa stoga ni glede ovog dijela tužbenog zahtjeva nije moglo doći do pogrešno primjene materijalnog prava, odnosno odredbe čl. 1089. ZOO kako to tužitelj u reviziji navodi.

18. U odnosu na navode tužitelja da je sud temeljem čl. 223. st. 2. ZPP mogao utvrditi visinu štete koju je tužitelj imao u svezi putovanja radi liječenja povodom ozljede nastale iz prometne nezgode te radi kupnje lijekova, ističe se da se ta odredba može primijeniti samo u situaciji kada se visina štete ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, ili ako potpuno razjašnjenje okolnosti o kojima ovisi odluka o nekim od više u istoj tužbi istaknutih zahtjeva koji su beznačajni u odnosu prema ukupnom iznosu svih istaknutih zahtjeva povezano s teškoćama koje su nerazmjerne s važnošću tih zahtjeva, što u ovom predmetu nije slučaj, jer se u ovom slučaju visina štete mogla objektivno utvrditi da je tužitelj predložio kvalitetne dokaze za svoje tvrdnje glede štete i njezine visine, jer je tužitelj mogao dostaviti dokaz o pojedinačnim troškovima u odnosu na putovanja koja je imao, kao i račune za lijekove koje je kupovao te preporuku za korištenje tih lijekova i time nedvojbeno dokazati imovinsku štetu koju je pretrpio iz tih osnova, kao i njezinu visinu.

19. Navodi u kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku, stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

20. Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude (točka I. izreke).

21. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju sukladno čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban (točka II. izreke).

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil