REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2213/2016-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. J., OIB: ... , iz V., kojeg zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik iz R., protiv tuženika E. o. d.d., OIB: ... , Z., kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i p. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 2910/2013-2 od 11. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1763/07 od 13. srpnja 2012., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika (u odnosu na prvo i drugo naznačeno pravno pitanje) i ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2910/2013-2 od 11. svibnja 2016. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1763/07 od 13. srpnja 2012., u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 35.010,00 kn (za fizičke bolove, strah, naruženost, tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja) te za izgubljenu zaradu za razdoblje od svibnja do prosinca 2004. godine, sve s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na treće, četvrto i peto pitanje.

III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 128.817,75 kn sa zateznim kamatama kako je to pobliže određeno u izreci (st. I. izreke), dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 110.864,11 kn sa zateznim kamatama (st. II. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 30.744,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (st. III. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 21.123,00 kn, a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan (st. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu st. I. izreke za iznos od 120.957,10 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos naknade štete s osnove izgubljene zarade u iznosu od 58.769,65 kn teče na pojedine mjesečne iznose od 15. svibnja 2004. do 15. kolovoza 2011. i na iznos od 62.187,18 kn od 13. srpnja 2012. do isplate, kao i u dijelu st. IV. izreke u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka (st. I. izreke). Ujedno je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u st. II. izreke (st. II. izreke), a preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu st. IV. izreke na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 21.123,00 kn (st. III. izreke). Nadalje, preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu st. I. i III. izreke na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izgubljene zarade u iznosu od 7.860,65 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od 15. rujna 2002. do 15. travnja 2004., te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 27.709,37 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (st. IV.) izreke.

3. Protiv drugostupanjske presude, tuženik je podnio reviziju u smislu čl. 382. st. 2. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u kojoj je predložio revizijskom sudu prihvatiti reviziju i drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak revizije.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je dopuštena i osnovana u odnosu na prvo i drugo pitanje, dok u odnosu na treće, četvrto i peto pitanje nije dopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja mu je nastala zbog teških ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 2. kolovoza 2002. koju je prouzročio osiguranik tuženika.

7. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7.1. Nadalje, prema odredbi st. 3. navedenog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Tuženik je u reviziji naznačio pet pravnih pitanja koja su po njegovoj prosudbi važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i to:

"1. Od kada, a u smislu pravilne primjene odredbi čl. 200., čl. 193. i čl. 195. u svezi s čl. 376. st. 1. ZOO/91, počinje teći subjektivni rok zastare za potraživanje naknade štete s osnove fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog naruženosti, tuđe njege i pomoći, te troškova liječenja, a sve vodeći računa o pravnim stajalištima iznesenim u odlukama Vrhovnog suda RH Revr-1020/10-2 od 1. rujna 2010., Rev- 1886/1999-2 od 19. ožujka 2003., Rev-2517/1995-2 od 23.studenoga 1995.?, odnosno je li, za potraživanje naknade štete s osnove fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog naruženosti, tuđe njege i pomoći, te troškova liječenja, zastarni rok počinje teći od dana završetka liječenja ili zastarni rok počinje teći od dana kada su prestali fizički bolovi i strah, od dana kada je postalo izvjesno da se naruženost više ne da ukloniti niti bitno smanjiti, od dana kada je prestala potreba za tuđom njegom i pomoći, te od dana kada su nastali troškovi liječenja, a sve vodeći računa o pravnim stajalištima iznesenim u odlukama Vrhovnog suda RH Revr-1020/10-2 od 1. rujna 2010., Rev-1886/1999-2 od 19.ožujka 2003., Rev-2517/1995-2 od 23. studenoga 1995.?,

odnosno je li je u primjeni odredbi čl. 200. i čl. 193. u svezi s čl. 376. st. 1. ZOO/91 drugostupanjski sud donio nezakonitu presudu zaključivši da zastara za traženje naknade štete s osnove fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog naruženosti, tuđe njege i pomoći, te troškova liječenja počinje teći od dana završetka liječenja, te je li radi toga osporenom presudom izneseno stajalište koje je u suprotnosti sa pravnim stajalištima iznesenim u odlukama Vrhovnog suda RH Revr- 1020/10-2 od 1. rujna 2010., Rev-1886/1999-2 od 19. ožujka 2003., Rev-2517/1995- 2 od 23. studenoga 1995.?

2. Od kada, a u smislu pravilne primjene odredbi čl. 195. u svezi s čl. 376. st. 1. ZOO/91, počinje teći subjektivni rok zastare za potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i naknade za vrijeme bolovanja, a sve vodeći računa o pravnom stajalištu iznesenom u odluci Vrhovnog suda RH Rev- 662/07-2 od 14. studenoga 2007.?,

odnosno počinje li za potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i naknade bolovanja zastarni rok teći od dana završetka liječenja ili zastarni rok počinje teći od dana nakon isplate naknade za bolovanje, a sve vodeći računa o pravnom stajalištu iznesenom u odluci Vrhovnog suda RH Rev-662/07-2 od 14. studenoga 2007.?,

odnosno je li u primjeni odredbi čl. 195. u svezi s čl. 376. st. 1. ZOO/91 drugostupanjski sud donio nezakonitu presudu zaključivši da zastara za traženje naknade štete na ime izgubljene zarade po osnovi razlike plaće i naknade za vrijeme bolovanja počinje teći od dana završetka liječenja te je li radi toga osporenom presudom izneseno stajalište koje je u suprotnosti sa pravnim stajalištem iznesenim u odluci Vrhovnog suda RH Rev-662/07-2 od 14. studenoga 2007.?

3. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika (ovdje podnositelja revizije) drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali i povrede čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava RH, budući je propustio ocijeniti i obrazložiti konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke koje je tuženik iznio u odnosu na zaključke iznesene u predmetnoj pobijanoj prvostupanjskoj presudi, pa je li radi toga pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim shvaćanjima iznesenim u odlukama Vrhovnog suda RH Revr-383/06-2 od 27. lipnja 2006., Rev-86/08-2 od 6. srpnja 2010. i Rev-x 1174/11-2 od 11. srpnja 2012.?,

odnosno, je li drugostupanjska presuda nezakonita kada drugostupanjski sud nije u istoj iznio razloga zbog čega smatra da bi u izgubljenu zaradu tužitelja trebalo uračunati i materijalne troškove u vezi s radom odnosno materijalne troškove odlaska i povratka s posla, a u kojem dijelu je tuženik osporavao prvostupanjsku presudu, te je li radi toga osporena drugostupanjska presuda opterećena nedostacima koje mora imati u smislu pravnih stajališta iznesenih u odlukama Vrhovnog suda RH Revr- 383/06-2 od 27. lipnja 2006., Rev-x 1174/11-2 od 11. srpnja 2012. i zbog čega je počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali i povrede čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava RH?

4. Ima li u smislu čl. 195. ZOO oštećenik pravo na naknadu štete s osnove izgubljene zarade u koju bi bili uključeni materijalni troškovi u vezi sa radom i troškovi putovanja na posao s posla, a sve imajući na umu pravno stajalište izneseno presudi Vrhovnog suda RH Rev-27/1995-2 od 25. lipnja 1998.?,

odnosno, je li drugostupanjska presuda u primjeni čl. 195. ZOO i odluke o visini dosuđene naknade štete s osnova izgubljene zarade nezakonita i u protivnosti sa pravnim stajalištem Vrhovnog suda RH Rev-27/1995-2 od 25. lipnja 1998. prema kojem naknada materijalnih troškova u vezi s radom ne predstavlja novčani primitak koji predstavlja izgubljenu zaradu?

5. Je li kod odlučivanja o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP pravilno uzeti u obzir samo parnične troškove tužitelja i dosuditi samo tužitelju parnični trošak postupka razmjerno tužiteljevu uspjehu u sporu ili pak treba uzeti u obzir i tuženikov uspjeh u sporu i ovisno o tome odlučiti o naknadi parničnih troškova pa i tuženiku dosuditi parnični trošak postupka sukladno uspjehu tuženika u parnici, odnosno, je li prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u smislu čl. 154. st. 2. ZPP pobijana presuda i rješenje drugostupanjskog suda s kojom tuženiku nije dosuđen parnični trošak ovoga postupka iako je tuženik u parnici uspio sa 49,54% utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-709/11-2 od 9. srpnja 2013., Rev-x-182/12-2 od 6. lipnja 2012., Rev-666/12-2 od 11. travnja 2012., Rev-x-785/10-4 od 1. lipnja 2011., Rev-331/11- 2 od 12. travnja 2011., Rev-811/10-2 od 28. prosinca 2011., Rev- 871/10-2 od 19. listopada 2011., Rev-1260/09-2 od 30. ožujka 2011., Rev-540/10-2 od 21. prosinca 2010., Rev-1687/09 od 8. travnja 2010., te zaključku sjednice broj 3/80 Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. lipnja 1980.?"

9. Obrazlažući važnost naznačenih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revident iznosi tvrdnju da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje (u odlukama koje su naznačene u pitanjima naznačenim u reviziji), ali je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

10. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije vijeće ovoga suda je ocijenilo da su prvo i drugo pitanje naznačeno u izvanrednoj reviziji važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te je pobijana odluka ispitana samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog postavljenih pravnih pitanja sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP.

11. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj u štetnom događaju 2. kolovoza 2002. doživio prometnu nezgodu kada mu je štetnik, osiguranik tuženika, upravljajući osobnim automobilom oduzeo prednost prolaska kolnikom kojim se kretao upravljajući motociklom pri čemu je pretrpio teške tjelesne ozljede - prijelom lijeve nadlaktične kosti, prijelom lijeve palčane kosti na tipičnom mjestu i prijelom stiloidnog nastavka lijeve lakatne kosti, iščašenje lijeve šake u ručnom zglobu, prijelom III., IV. i V. rebra desno, gnječnu razderotinu šake i lijevog koljena, ogrebotine gornjih i donjih ekstremiteta i potres mozga,

- da je završetak liječenja tužitelja bio 22. studenoga 2004.,

- da je tužitelj kontinuirano bio na bolovanju od 6. kolovoza 2002. do 22. lipnja 2005.,

- da je tužitelj trajno nesposoban za obavljanje poslova zaštitara te da je konačno 17. listopada 2006. Rješenjem HZMO Rijeka tužitelju utvrđena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- da postoji uzročna veza između umirovljenja i predmetne prometne nezgode.

12. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud odlučujući o istaknutom prigovoru zastare primjenjuje odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) u onom dijelu koji se odnosi na obveze nastale prije 1. siječnja 2006., prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja ju je počinila, s time da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U pogledu zahtjeva koji se odnosi na materijalnu i nematerijalnu štetu, osim dijela koji se odnosi na izgubljenu zaradu, prvostupanjski sud zauzima stav da se subjektivni zastarni rok od tri godine počinje računati od dana završetka liječenja, odnosno od 22. studenoga 2004. Obzirom da je tužba podnesena 10. svibnja 2007., zaključuje da potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Kada je riječ o izgubljenoj zaradi, stav je da to potraživanje zastarijeva od dana kada je prestala privremena spriječenost za rad te da od tada počinje teći rok zastare. Kako je tužitelj kontinuirano bio na bolovanju od 6. kolovoza 2002. do 22. lipnja 2005., zaključuje da niti to potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Odmjeravajući visinu materijalne i nematerijalne štete, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju po osnovi pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove iznos od 13.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 13.000,00 kn, za umanjenje životne aktivnosti priznaje mu 49.000,00 kn, od kojeg odbija naknadu koju je tužitelj, na ime tjelesnog oštećenja, primio od HZMO u visini od 21.822,82 kn, dosuđujući mu po toj osnovi iznos od 27.177,18 kn, a na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 6.250,00 kn. Nadalje, po osnovi potrebe za tuđom pomoći i njegom priznaje mu pravo na naknadu materijalne štete u visini od 1.680,00 kn, za troškove liječenja 1.080,00 kn, a na ime naknade štete za izgubljenu zaradu 66.630,57 kn.

13. Međutim, drugostupanjski sud zaključuje da kada je riječ o izgubljenoj zaradi, ona nije povremeno potraživanje, nego tražbina po osnovi naknade štete, te da zastarijeva u okviru zastarnog roka iz čl. 376. ZOO/91, što u konkretnom slučaju znači da je tražbina tužitelja, s osnove izgubljene zarade, zastarjela za sve one iznose koji dospijevaju do 15. travnja 2004., obzirom na to kada je podnesena tužba u ovom sporu, slijedom čega je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu. U preostalom dijelu, ocjenjuje prigovor zastare neosnovanim, kako u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu, tako i za naknadu materijalne i nematerijalne štete, jer je stav prvostupanjskog suda da se subjektivni rok zastare počinje računati od dana saznanja za štetne posljedice, a to je od dana završetka liječenja, odnosno 22. studenog 2004., u skladu s tumačenjem početka računanja subjektivnog roka zastare tražbine.

14. Odredbom čl. 376. ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

15. U odlukama revizijskog suda na koje se kao razlog važnosti prvog naznačenog pitanja pozvao revident zauzeto je shvaćanje da se saznanjem za štetu ne smatra samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine. S obzirom na zahtjeve za novčanu naknadu za različite oblike nematerijalne i materijalne štete, trenutak saznanja za svaku od tih šteta nije općenito uzeto vrijeme završetka liječenja, već je trenutak saznanja za štetu za pretrpljene fizičke bolove vrijeme kad su ti bolovi prestali, a najkasnije kad završi liječenje i stabilizira se zdravlje tužitelja narušeno štetnim događajem, za pretrpljeni strah - vrijeme kad je prestao, odnosno kad je postalo izvjesno njegovo trajnije postojanje, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti - vrijeme kad je završilo liječenje i stabiliziralo se tužiteljevo zdravlje, odnosno kad je tužitelj saznao za trajne posljedice zadobivenih ozljeda, za duševne boli zbog naruženosti - kad je nakon završenog stručnog nastojanja oko otklanjanja vidljivih posljedica ozljeda koje predstavljaju naruženje postalo izvjesno da se naruženost više ne može otkloniti niti bitno smanjiti, a za troškove tuđe pomoći i njege - vrijeme kad je prestala potreba za takvom pomoći.

16. Nadalje, u odluci revizijskog suda Rev-662/07 od 14. studenoga 2007., na koju se kao razlog važnosti drugog naznačenog pitanja pozvao revident, zauzeto je shvaćanje da je naknadu štete s osnove izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno moguće potraživati unutar zastarnog roka od tri godine iz čl. 376. ZOO, jer rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu čl. 373. ZOO, te da je trenutak saznanja za štetu po osnovi izgubljene zarade, odnosno razlike plaće i naknade za vrijeme bolovanja, neposredno nakon isplate naknade za bolovanje.

17. Stoga pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu početka tijeka zastare za naknadu štete za fizičke bolove, strah, duševne bolove zbog naruženosti, tuđu pomoć i njegu, te za izgubljenu zaradu, nije u skladu sa shvaćanjem ovog suda izraženog u većem broju odluka (primjerice Revr-1020/10-2 od 1. rujna 2010., Rev- 1886/1999-2 od 19. ožujka 2003., Rev-2517/1995-2 od 23. studenoga 1995., Rev- 662/07 od 14. studenoga 2007.), te su nižestupanjske odluke utemeljene na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, slijedom čega proizlazi da su prvo i drugo naznačeno pitanje važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

18. Međutim, kako su zbog pogrešnog pravnog pristupa ostale neutvrđene okolnosti saznanja za navedene oblike štete, odnosno gore navedene relevantne činjenice – kada su prestali fizički bolovi i strah, kada je postalo izvjesno da se naruženost više ne da ukloniti niti bitno smanjiti, kada je prestala potreba za tuđom njegom i pomoći, kada su nastali troškovi liječenja, te kada je isplaćena naknada za bolovanje – sudovi nisu adekvatno raspravili i ocijenili, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučiti kao u st. I. izreke.

19. Stoga, u ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će utvrditi trenutak saznanja za utužene oblike štete tužitelja, a prema gore navedenim stajalištima, pa će nakon toga biti u mogućnosti pravilno ocijeniti prigovor zastare.

20. Budući odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je istu ukinuti u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP.

21. S obzirom da su nižestupanjske odluke ukinute u pobijanom dijelu, treće, četvrto i peto pitanje naznačeno u reviziji nije od utjecaja za odluku u ovom sporu. Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, u odnosu na ta pitanja, reviziju tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu (st. II. izreke).

22. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (st. III. izreke).

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.