REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 619/2019-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1-tužiteljice M. G., OIB …, iz G. D., 2-tužiteljice M. T., OIB …, iz D. P., 3-tužiteljice D. M., OIB …, iz D. P., i 4-tužiteljice N. M., OIB …, iz D. P., sve zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku u Z., protiv I-tuženika I. T., OIB …, iz I., i II-tuženice J. T., OIB …, iz Z., oboje zastupani po punomoćniku H. J., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J. & p. j.t.d. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4288/18-2 od 4. rujna 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-419/18-37 od 24. svibnja 2018., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4288/18-2 od 4. rujna 2018. pod točkom II. izreke i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženici I. T. iz I., OIB … i J. T. iz Z., OIB … dužni su I tužiteljici M. G. iz G. D., OIB …, II tužiteljici M. T. iz D. P., OIB: …, III tužiteljici D. M. iz D. P., OIB …, i IV tužiteljici N. M. iz D. P., OIB …, platiti kunsku protuvrijednost iznosa od 30.000 eura po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se na kunsku protuvrijednost iznosa od 25.000 eura teče od 31. 12. 2002. pa do isplate, a na kunsku protuvrijednost iznosa od 5.000 eura tekuću od 01. rujna 2003. pa do isplate, te im naknaditi parnični trošak a sve to u roku od 15 dana." (točka I/ izreke). Naloženo je tužiteljicama naknaditi 1-tuženiku I. T. i 2-tuženici J. T. (dalje u tekstu: tuženici) troškove parničnog postupka u iznosu od 20.968,75 kn (točka II/ izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba 1-tužiteljice M. G., 2-tužiteljice M. T., 3-tužiteljice D. M. i 4-tužiteljice N. M. (dalje u tekstu: tužiteljice) te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja na kunsku protuvrijednost iznosa od 12.500,00 EUR teče od 31. prosinca 2002. do isplate, a na kunsku protuvrijednost iznosa od 2.500,00 EUR od 1. rujna 2003. do isplate, kao i zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke). Nadalje, preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 23. lipnja 2005. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška te u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška te je u tome dijelu suđeno tako da je naloženo tuženicima isplatiti tužiteljicama iznos od 15.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 23. lipnja 2005. do isplate i to, do dana 31. prosinca 2005. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i nadoknaditi im troškove parničnog postupka u iznosu od 7.812,50 kn, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 20.968,75 kn (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnose tuženici na temelju odredbe članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP). Predlažu preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz naknadu im troškova parničnog postupka kao i troškova revizije, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Iz odredbe članka 382. stavka 2. ZPP proizlazi da se revizija na temelju članka 382. stavka 2. može podnijeti u onim slučajevima kada se ne može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP.

5.1. Obzirom je u ovom predmetu pobijana presuda donijeta na temelju odredbe članka 373.a ZPP, to je u ovom predmetu dopuštena revizija na temelju članka 382. stavka 1. točka 3. ZPP.

5.2. Slijedom navedenog, revizija tuženika bez obzira na zakonsku odredbu na koju se pozivaju kao procesnu osnovu podnošenja izvanrednog pravnog lijeka ima se smatrati revizijom u smislu članka 382. stavka 1. ZPP i stoga se pobijana presuda ispituje sukladno odredbi članka 392.a. stavka 1. ZPP.

6. Revizija tuženika je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s osnove ispunjenja ugovorne obveze iz ugovora o zajmu.

8. Tijekom postupka je utvrđeno:

- da su tužbu podnijeli N. M. pok. M. i A. M. pok. M. (braća), s time da je A. M. preminuo prije podnošenja tužbe pa je tužba u odnosu na njega odbačena, a N. M. je umro tijekom prvostupanjskog postupka pa su sada tužiteljice njegove nasljednice (nećakinje),

- da su tuženici naveli da ne poznaju tužitelja (N. M.) i da nisu od njega pozajmili novac,

- da je svjedok S. M. iskazala da je A. M. bio dobar prijatelj s P. K. te je P. K. od njezina pokojnog supruga i pokojnog N. M. posudio novac za P. prijatelja I. T., ovdje 1-tuženika, da je to bilo 2002. u iznosu od 34.000,00 ili 35.000,00 EUR koji su trebali vratiti u roku od 2 mjeseca, a koje nisu vratili te su naknadno zatražili još 500,00 EUR koje novce su njezin pokojni suprug i N. M. dali tuženicima, da je P. K. bio dobar s njezinim suprugom, da su njezin suprug i pokojni N. poznavali 1-tuženika, da je ona bila u kući kada su N. i njezin suprug predali novce P. K., te je bila prisutna kada je njezin suprug predao 500,00 EUR P. K., da je ona sa suprugom išla kod I. T. da potpiše ugovor s njezinim suprugom o posuđenom novcu te da je taj ugovor potpisan, odnosno potpisali su ga njezin suprug, P. K. te tuženici, da od posuđenog novca nisu ništa vratili, a da su to novci od njezinog supruga i N., oni su živjeli u zajedničkom domaćinstvu, a navedeni ugovor se nalazi u spisu kod suda,

- da je svjedok P. K. iskazao da je bio prisutan kada je pok. A. M. predao 25.000,00 EUR tuženicima, u kući tuženika, to je bilo 2002., misli da je napravljena potvrda o tome da je novac predan te misli ali nije siguran da je i on potpisao to potvrdu, još jednom je bio prisutan kada je pokojni N. M. dao 5.000,00 EUR 1-tuženiku I. T., da je on bio nazočan no nije od tužitelja preuzimao novce, oni su to sami međusobno regulirali, a koliko mu je poznato 1-tuženik I. T. nije vratio tužiteljima novce, poznato mu je da su pokojni tužitelj i pokojni A. M. više puta odlazili u kuću tuženika da im vrate novce, da on nije posredovao u preuzimanju i davanju novaca, da je 5.000,00 EUR predao pokojni N. M. u njegovoj kući u P..

9. Na temelju navedenog sud prvog stupnja je zaključio da je jedino što je zajedničko iskazima svjedoka jest da tuženici novce nisu vratili te je ocijenio da ne može iskaze svjedoka uzeti kao vjerodostojne iz razloga što su u suprotnosti jedan s drugim, čak i u iznosu posuđenog novca, o tome kome su ti novci bili predani, o tome da navodno postoji po jednom svjedoku ugovor, a po drugom svjedoku potvrda o primljenom novcu, pa i u tome da navodno P. K. nije primio novce od tužitelja već su to tužitelji i tuženici regulirali međusobno. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud ocijenio da prednik tužiteljica nije uspio dokazati činjenične navode iz tužbe pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

10. Drugostupanjski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja u odnosu na iznos od 15.000,00 EUR ocjenjujući da se radi o zajedničkom novcu na strani zajmodavca odnosno o djeljivoj obvezi u smislu odredbe članka 412. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) pa da se utuženi iznos dijeli na dva zajmodavca. Smatra da tužiteljicama, kao pravnim sljednicima jednog od vjerovnika ugovora o zajmu pripada pravo na isplatu polovine utuženog iznosa pa na temelju odredbe članka 373.a ZPP preinačuje u tom dijelu prvostupanjsku presudu, smatrajući utvrđenom odlučnu činjenicu da su danas pok. N. M., pravni prednik tužitelja i njegov brat, danas pok. A. M., 2002. godine pozajmili tuženicima 25.000,00 EUR, a 2003. daljnji iznos od 5.000,00 EUR, koje iznose tuženici nikada nisu vratili. Po ocjeni drugostupanjskog suda, isplatom predmetnih iznosa od strane pravnog prednika tužitelja danas pok. N. M. i njegovog brata danas pok. A. M. tuženicima, uspostavljen je ugovorni odnos iz ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 557. stavka 1. ZOO.

11. Međutim, osnovano tuženici u reviziji sadržajno navode da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, kada je bez ocjene i obrazloženja o vjerodostojnosti iskaza svjedoka prihvatio kontradiktorne iskaze svjedoka.

12. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Međutim, kod ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima. Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i onda kada sud nije obrazložio koje činjenice odlučne za odluku smatra istinitima i na čemu zasniva tu svoju odluku, kao i onda kad ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije, te iz kojih razloga je tako postupio.

13. Stoga je, obzirom je izostala ocjena dokaza drugostupanjskog suda, valjalo u pobijanom dijelu ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet u tom dijelu vratiti tom sudu na ponovno suđenje, na temelju odredbe članka 394. stavka 1. ZPP.

14. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem.

15. O troškovima cjelokupnog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. stavka 3. ZPP).

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.