Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-156/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatović predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i mr. sc. Marijana Bitange članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. G. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog I. G. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Puli- Pola od 14. lipnja 2021. broj K-6/2020-46, u sjednici održanoj 6. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika odvjetnika P. P.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi I. G. za kazneno djelo iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

II Odbija se žalba optuženog I. G. kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi I. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te je na temelju članka 227. stavak 4. u vezi s člankom 48. stavak 2. i člankom 49. stavak 1. alineja 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi I. G. je obvezan da u cijelosti nadoknadi troškove kaznenog postupka i nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti, s tim da će visina tih troškova biti određena naknadno kada bude poznata sudu, kao i troškove punomoćnika oštećenika odvjetnika O. K. iz Z. i punomoćnika odvjetnika M.

I. iz P., čija će visina također biti naknadno određena, te paušalni iznos od 1.000,00 kn.

2. Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženi I. G.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku bez primjene odredaba o ublažavanju kazne izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

2.2. Optuženi I. G. se po branitelju P. P., odvjetniku u P., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da "se pobijana presuda ukine".

3. Odgovor na žalbu optuženika podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Puli- Pola, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

3.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi I. G. po branitelju odvjetniku P. P. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. U skladu sa zahtjevom postavljenim u žalbi optuženika, o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik, branitelj P. P. i državno odvjetništvo. Sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženika odvjetnika P. P., dok državni odvjetnik i optuženik, iako su o sjednici uredno izviješteni, na sjednicu nisu pristupili, pa je ista, sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog I. G. nije osnovana.

7. Optuženik smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., jer da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, time što u postupku nije izveden niti jedan dokaz obrane, pa stoga obrani nije dana mogućnost da putem osobe koja ima stručno znanje (vještaka toksikologa) preispita nalaz i mišljenje vještaka toksikologa S. B. Daljnjim navodima žalbe optuženik ističe da vještak toksikolog B. nije uzeo u obzir podatak da je optuženik nakon prometne nesreće pao u komu, te zadobio difuznu ozljedu mozga, a koja je po njegovom mišljenju mogla izmijeniti točnost rezultata računanja koncentracije alkohola u krvi tempore criminis. Međutim, citiranim navodima optuženik u suštini osporava ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno daje primjedbe na provedeno toksikološko vještačenje, pri čemu te primjedbe nisu adekvatno obrazložene. Za naglasiti je da je vještak toksikolog nakon izrade pisanog nalaza i mišljenja bio pozvan na raspravu na kojoj su mu stranke postavljale pitanja, pa je tako i obrana imala mogućnost postavljanjem pitanja razjasniti taj nalaz i mišljenje. Uvidom raspravni zapisnik od 9. lipnja 2021. utvrđeno je da je vještak S. B. odgovarao na pitanja obrane, a ta pitanja odnosila su se upravo na ono što optuženik sada u žalbi ponavlja. Dakle, optuženiku i njegovom branitelju na raspravi je pružena mogućnost da preispitaju nalaz i mišljenje. Za naglasiti je da je time ostvareno pravo stranke da ispita određeni dokaz, pa se ne može govoriti o povredi prava na pravično suđenje. Nezadovoljstvo optuženika odgovorima vještaka pri čemu ne daje neke jasne argumente u suštini predstavlja prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovisno o tome koliko je nezadovoljstvo stranke odgovorima vještaka utemeljeno i u vezi s tim je li dokazni prijedlog kojim se traži drugo vještačenje adekvatno potkrijepljen moguće je razmatrati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke.

7.1. Optuženik, nadalje, drži da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da "se presuda ne može ispitati jer je izreka presude proturječna razlozima presude". Taj vid ove bitne postupovne povrede nalazi ostvarenim time što je u izreci presude navedeno kako je optuženik neosuđivan, da bi na strani 13 u četvrtom odlomku bilo navedeno da mu je sud "kao otegotno cijenio dosadašnju prekršajnu kažnjavanost" pri čemu nigdje nije navedeno na kakve se prekršaje ta kažnjavanost odnosi. Međutim, nema govora o tom vidu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer se proturječje mora odnositi na neku odlučnu činjenicu, a to su one koje čine konstitutivne elemente inkriminiranog kaznenog djela. Time što je u izreci presude među osobnim podacima konstatirano da je optuženik neosuđivan (što se očito odnosilo na raniju kaznenu osuđivanost), a potom se u obrazloženju navodi da je prekršajno kažnjavan nije ostvareno proturječje koje bi se odnosilo na odlučnu činjenicu i koje bi pritom onemogućavalo ispitivanje presude. Što se pak tiče toga da u obrazloženju prvostupanjske presude nije navedeno zbog kojih je to prekršaja optuženik ranije osuđivan, time nije ostvaren žalbom naznačeni vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a druga je stvar je li ispravno sud prilikom odmjeravanja kazne raniju prekršajnu osuđivanost cijenio kao otegotnu okolnost, no to je činjenično pitanje vezano za odluku o kazni pa se u okviru potonje žalbene osnove može pobijati.

7.2. Iz izloženih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

8. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu smatra da je u ovom predmetu bilo krucijalno utvrditi kojom brzinom je bilo moguće savladati zavoj na kojem je došlo do nesreće, a što povezuje s podatkom da je na optuženikovom vozilu neposredno prije nesreće bila zamijenjena jedna guma, pri čemu osporava ispravnost provedenog prometnog vještačenja, kao i provedenog toksikološkog vještačenja. U pogledu potonjeg također ističe da nije u cijelosti poštovan Pravilnik o načinu uzimanja uzoraka krvi i urina, čime u suštini nastoji pobiti vjerodostojnost provedenog vještačenja temeljeći to na premisi da vještak nije imao dovoljno pouzdanih podataka za izračun i da nije uzeo u obzir da je optuženik neposredno nakon nesreće pao u komu.

8.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, detaljno i savjesno analizirao i kritički ocijenio, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

8.2. Prije svega činjenica što od optuženika nije uzet uzorak krvi i urina u dva navrata i što u obrascu AUK-2 pod točkom 26. nisu zalijepljene naljepnice s natpisima krv i urin istog broja kao na omotu i monovetama za krv i urin ne dovodi u sumnju vjerodostojnost i pouzdanost kako materijala koji su dostavljeni na vještačenje, tako i rezultata provedenog vještačenja. Naime, iz dopisa Službe kemijsko-fizikalnih i toksikoloških vještačenja od 31. ožujka 2017. (list 127) razvidno je da je ta služba pregledom pošiljke (uzoraka krvi i mokraće optuženog I. G.) utvrdila da su uzorci pakirani prema Pravilniku o uvjetima i načinu uzimanja krvi i urina od okrivljenika i drugih osoba te o uvjetima koje ovlaštene ustanove tijela moraju ispunjavati da bi mogle obavljati poslove analize krvi i urina ("Narodne novine" broj 86/2014.), što podrazumijeva da su prilikom vađenja krvi i uzimanja uzorka urina korištena sredstva i instrumenti koji ne utječu na koncentraciju alkohola u krvi. Nadalje, s obzirom na to da je optuženik u vrijeme uzimanja uzoraka krvi i urina bio u nesvjesnom stanju (komatozan), to je po prirodi stvari liječnik koji je potpisan u ime ustanove na obrascu AUK-2 bio specijalist anesteziologije i reanimacije intenzivnog liječenja pa cijeneći sve navedeno nema mjesta sumnji da je prilikom uzimanja uzoraka krvi i urina od optuženika postupljeno u cijelosti u skladu s pravilima struke, zbog čega baš ništa ne ukazuje na to da uzorci krvi i urina koji su dostavljeni na vještačenje nisu optuženikovi ili da su zagađeni na način da ne reprezentiraju stvarno stanje i koncentraciju alkohola u krvi i urinu optuženika u trenutku uzimanja uzoraka.

8.3. Najzad, vještak toksikolog S. B. je na temelju svog stručnog znanja, a koristeći se prihvaćenim znanstvenim metodama koje je primijenio na vrijednosti utvrđene koncentracije alkohola u uzorcima krvi i urina optuženika i uzimajući u obzir vrijeme uzimanja tih uzoraka i vrijeme prometne nesreće izračunao koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi optuženika tempore criminis. Identična metoda na temelju jednakih pokazatelja primjenjuje se u svim takvim slučajevima, pa su primjedbe optuženika u tom dijelu neprihvatljive. Vještak B. pritom je na raspravi dodatno objasnio da je optuženik prije uzimanja krvi i urina bio komatozan, što odgovara podacima navedenim u AUK-2 obrascu, da je primio prije uzimanja uzoraka određenu anesteziju odnosno druge lijekove, a da je utjecaj na koncentraciju alkohola u trenutku događaja koja se retrogradno preračunava od vremena vađenja prema vremenu prometne nezgode zanemarivo malen. Štoviše, dodao je da bi koncentracija alkohola, kada bi se uzela količina dodatka od 1500 ml infuzije bila samo manja, a ne veća, pa je utvrđena koncentracija alkohola u krvi u trenutku događaja sigurno najmanja. Takvo mišljenje i objašnjenje vještaka toksikologa opravdano je prihvatio prvostupanjski sud, budući da je ono logično i konzistentno, a pritom je shvatljivo i nestručnjaku, jer se dodavanjem određene količine infuzije u krvi zbog povećane količine krvi koncentracija alkohola u krvi može samo smanjiti, a ne povećati. Daljnji prigovor branitelja kako vještak nije uzeo u obzir komatozno stanje optuženika prije i za vrijeme uzimanja krvi ni na koji način nije obrazložen, niti taj prigovor optuženik ičim potkrjepljuje. U žalbi optuženik citira istrgnute dijelove uopćenog razmatranja vještaka dipl. ing Z. K. koje ni na koji način nije moguće dovesti u vezu s konkretnim predmetom, pa je osporavanje zaključaka provedenog toksikološkog vještačenja potpuno neprihvatljivo.

8.4. Optuženik također navodi da je u uzorcima krvi i mokraće optuženika utvrđena prisutnost midazolama, tiopentala i njegovog metabolita pentobarbitala, lidokaina, no to su podaci koje je toksikološki vještak potvrdio i pritom zaključio da ni na koji način ne utječu na koncentraciju alkohola u krvi optuženika i da ih nije uzimao u obzir prilikom donošenja mišljenja o tome pod utjecajem kojih sredstava je optuženik bio tempore criminis.

8.5. Daljnji prigovor optuženika odnosi se na provedeno prometno vještačenje, pri čemu ustraje na tvrdnji, koju je iznio tijekom postupka, kako je činjenica što je u stražnjem desnom pneumatiku na vozilu optuženika izmjeren tlak od 0,4 bara, a da je vještak prilikom relevantnih izračuna uzeo u obzir podatak da tlak zraka u svim pneumaticima odgovara preporukama proizvođača (od 1,8 do 2,2 bara). Međutim, optuženik istodobno zanemaruje da je prometni vještak naglasio kako je mjerenje tlaka zraka u pneumaticima provedeno tek tijekom vještačenja vozila, odnosno oko tri i pol mjeseca nakon prometne nesreće. Tada su izmjerene sljedeće vrijednosti: 1,6 bara u prednjem desnom pneumatiku, 1,9 bara u stražnjem lijevom pneumatiku, 0 bara u prednjem lijevom pneumatiku (koji je bio u ispuhanom stanju) i 0,4 bara u stražnjem desnom pneumatiku. Odgovarajući na raspravi na pitanje obrane je li moguće da je do ispuhivanja prednjeg lijevog pneumatika došlo neposredno prije prometne nesreće izjavio je da je kod prednjeg lijevog kotača pronađena tijekom vještačenja deformacija vanjskog ruba naplatka, a da je to oštećenje po njegovom mišljenju nastalo od posljedica prometne nesreće, zbog čega je i pad tlaka u pneumatiku posljedica prometne nesreće. Na daljnji upit bi li činjenica da je tlak zraka stražnjeg desnog pneumatika u trenutku nastanka prometne nesreće bio 0,4 bara utjecala na izračun brzine kojom je po mišljenju vještaka moguće svladati predmetni zavoj vozilom, vještak je naveo da formule za izračun brzine ne sadrže mogućnost implementacije parametara kao što su smanjeni tlak u pneumaticima.

8.6. Gore iznesenim prigovorima optuženik nastoji osporiti dio nalaza i mišljenja vještaka prometne struke S. M. da je predmetni zavoj bilo moguće savladati kod svih brzina do 120 km/sat. Međutim, optuženik ovdje gubi iz vida da je prema činjeničnom opisu inkriminacije proglašen krivim da je prometnu nesreću prouzročio ne zbog neadekvatne brzine (budući da je utvrđeno da se prilikom izlijetanja vozila s kolnika kretao brzinom od 67,3 km/h, a prije toga 72,7 km/h) nego zbog toga što se nije vozilom kretao sredinom obilježene prometne trake (dakle, da je prekršio odredbu

("Narodne novine" broj članka 46. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama

67/08., 48/10. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11., 80/13., 158/13. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14., 64/15, dalje: ZOSPC)). Za naglasiti je da je prometni vještak zaključio kako tehničkim putem na temelju poznatih pokazatelja nije moguće utvrditi uzrok gubitka nadzora nad vozilom. Ima li se na umu taj ničim osporen zaključak prometnog vještaka, opravdano je sud prvog stupnja zaključio da je optuženikova vožnja kojom je povrijedio odredbu članka 46. stavak 1. ZOSPC u izravnoj povezanosti s utvrđenom koncentracijom alkohola u krvi tempore criminis (1,34 g/kg) koja ga je činila apsolutno nesposobnim za sigurnu vožnju. Pritom treba naglasiti da je optuženik nesumnjivo, kako o proizlazi iz iskaza svjedoka P. P., prije nego što je krenuo prema P. iz G. promijenio stražnju lijevu gumu, te je do mjesta nesreće prešao određenu udaljenost da pritom stanje tog pneumatika očito nije ometalo njegovu vožnju, pa su prigovori optuženika kojima nastoji sugerirati uzrok nesreće drugačiji od utvrđenog neprihvatljivi.

8.7. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik, a presuda je u tom dijelu ispitana i po žalbi optuženika, u skladu s odredbom člankom 478. ZKP/08. prema kojoj žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

9.1. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio pravilno utvrđene otegotne okolnosti, koje u žalbi ponovno nabraja, kao i da utvrđene olakotne okolnosti ne opravdavaju primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne.

9.2. Prvostupanjski sud je olakotnim cijenio raniju kaznenu neosuđivanost optuženika, njegovu mlađu životnu dob, izraženo žaljenje, optuženikovo uvodno izjašnjenje da ne osporava odlučne činjenice osim što smatra da alkohol nije uzrok prometne nesreće, iskreno držanje pred sudom, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, činjenicu da je zaposlen i da je u prometnoj nesreći i sam teško tjelesno stradao, dok je otegotnim vrednovao njegovu raniju prekršajnu kažnjavanost i podatak da je u prometnoj nesreći još jedna osoba teško tjelesno ozlijeđena. Ovaj drugostupanjski sud zaključio je da je sud prvog stupnja neopravdano olakotnim cijenio optuženikovo uvodno izjašnjenje da ne osporava odlučne činjenice, jer je osporavanjem uzročne povezanosti alkohola i nastanka nesreće optuženik ustvari negirao počinjenje kaznenog djela i svoju odgovornost, pa nema govora o tome da je priznao odlučne činjenice. Dapače, uslijed izjašnjavanja optuženika bilo je potrebno provesti i prometno i tehničko i toksikološko vještačenje, pa nema govora o tome da je pridonio skraćenju postupka, (koji je trajao od ožujka 2017.). Također nije prihvatljivo olakotnim vrednovati iskreno držanje pred sudom jer se radi o frazi koja nema sadržaja, budući da prvostupanjski sud nije konkretizirao u čemu se sastoji iskrenost optuženika. Značaj podatka o optuženikovoj ranijoj kaznenoj neosuđivanosti u priličnoj je mjeri relativiziran kad se ima na umu njegova životna dob (tempore criminis bio je star svega 23 godine), a protek vremena od počinjenja djela nije toliki da bi se značajno trebao odraziti na kaznu. Stoga činjenica da je optuženik i sam teško tjelesno ozlijeđen u prometnoj nesreći, njegova mlađa životna dob i izraženo žaljenje u ukupnosti, a kraj ispravno konstatiranih otegotnih okolnosti, pri čemu se ranija prekršajna osuđivanost odnosi na četiri prekršaja počinjena u razdoblju od dvije godine iz oblasti Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pa nije zanemariva u kontekstu počinjenog kaznenog djela, nisu takve prirode da bi se tretirale kao naročito olakotne okolnosti iz članka 48. stavak 2. KZ/11., koje bi opravdavale sudsko ublažavanje kazne ispod zakonom zapriječenom minimuma za to kazneno djelo.

9.3. Iz tih razloga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana, dok žalba optuženika zbog odluke o kazni nije osnovana. Sve nabrojene okolnosti, ali i činjenica da je u toj prometnoj nesreći smrtno stradala mlada djevojka, kao i da je još jedna osoba pretrpjela teške tjelesne ozljede, uz navedene olakotne okolnosti, opravdavaju odmjeravanje kazne zatvora u trajanju od tri godine, koja odgovara posebnom zakonskom minimumu. Tom kaznom će se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ostvariti i svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

10. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482.

ZKP/08. presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.