REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 404/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. P., OIB … iz N., kojeg zastupa punomoćnica B. R., odvjetnica u P., protiv I. tuženice B. T., OIB … iz N., II. tuženika A. J., OIB … iz N., koje zastupaju punomoćnici I. O., odvjetnica u U. i mr. sc. S. P., odvjetnik s uredom u Z. i III. tuženika G. M. iz N., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u P., radi brisovne tužbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-151/16-2 od 5. prosinca 2016., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Gž-151/16-4 od 30. siječnja 2017., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-776/2015-100 od 21. listopada 2015., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli- Pola poslovni broj Gž-151/16-2 od 5. prosinca 2016., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Gž-151/16-4 od 30. siječnja 2017. kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđen je ništetnim ugovor o kupoprodaji sklopljen između stranaka i ovjeren 16. ožujka 2007. te je poništen dodatak kupoprodajnog ugovora ovjeren 3. srpnja 2007. i specijalna punomoć ovjerena 2. srpnja 2007. kojim je dodatkom kao predmet prodaje označena nekretnina k.č.br. 2736 k.o. N. (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na poništenje ugovora o kupoprodaji sklopljenog između parničnih stranaka ovjeren 16. ožujka 2007. (točka II. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na upis brisanja prava vlasništva tuženih na nekretnini k.č.br. 2736 k.o. N. uz istodobni upis prava vlasništva tužitelja (točka III. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka IV. i V. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvoga stupnja u točkama I., IV. i V. izreke te je odbijen tužbeni zahtjev upravljen na ništetnost ugovora, poništenje dodatka ugovoru i poništenje specijalne punomoći (točka I.1. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka I.2. izreke). Odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja i dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev upravljen na poništenje ugovora o kupoprodaji i na upis brisanja prava vlasništva tuženika (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Podnosi i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, odnosno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troška revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. U ovoj je pravnoj stvari dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (redovna revizija) pa sud nije odlučivao o reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (izvanrednoj reviziji) čiji se navodi sadržajno svode na one istaknute u redovnoj reviziji.

7. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet ovoga postupka bilo je utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji, njegovo poništenje, poništenje dodatka tom ugovoru, poništenje specijalne punomoći i brisanje prava vlasništva tuženika na nekretnini koja je predmetom kupoprodaje.

8.1. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da je tužitelj od O. N. kupio stan nad kojim je postojalo stanarsko pravo ugovorom o prodaji od 18. lipnja 1996. te da je dodatkom tom ugovoru od 23. ožujka 2007. tužitelj zastupan po III. tuženiku preuzeo obvezu isplatiti preostalu dio duga po osnovi kupoprodajne cijene što je i učinio. Nadalje, utvrđuje da je tužitelj III. tuženiku 12. veljače 2007. izdao punomoć, a 2. srpnja 2007. i specijalnu punomoć na temelju kojih je III. tuženik sa I. tuženicom i ranijim tuženikom M. J. 16. ožujka 2007. sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine, a 3. srpnja 2007. i dodatak tom ugovoru kojeg je predmet bio stan (kuća) u zgradi sagrađenoj na k.č. 2736 k.o. N. i temeljem kojeg su se ovi uknjižili kao vlasnici te nekretnine. Nadalje, utvrđuje da prava namjera tužitelja nije bila opunomoćiti III. tuženika na potpisivanje ugovora i primitak cijene, već na izvršenje radnji u svrhu uknjižbe prava vlasništva tužitelja te da je III. tuženik prekoračio granice ovlaštenja koje tužitelj nije naknadno odobrio. Utvrđeno je i da je tužitelja radi uknjižbe prava vlasništva zastupala odvjetnica T. M. Konačno, utvrđeno je i da je ugovorena cijena bila višestruko niža od realne tržišne vrijednosti nekretnine te da je kao vlasnik predmetne nekretnine upisan G. N. Na temelju takvih utvrđenja sud prvoga stupnja zaključuje da je III. tuženik prekoračio granice ovlasti i I. tuženici i M. J. prodao tužiteljevu nekretninu te da takav ugovor ne proizvodi pravne učinke i da je ništav, ali i da bi bio osnovan njegov zahtjev za poništenje zbog prekomjernog oštećenja te da tužitelj nije dostavio isprave iz kojih bi proizlazilo da bi se mogao dopustiti upis prava vlasništva tužitelja na cijeloj k.č. 2736 k.o. N. Stoga prihvaća zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o prodaji, poništenje dodatka ugovoru i poništenje specijalne punomoći, dok odbija zahtjeve upravljene na poništenje ugovora i upis brisanja prava vlasništva tuženika uz istodobni upis prava vlasništva tužitelja.

8.2. Drugostupanjski sud prije svega zaključuje da predmetni ugovor o prodaji nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva pa da po toj pravnoj osnovi tužitelj ne može osnovano tražiti utvrđenje ništetnosti jer da te okolnosti nije dokazao. Nadalje, sud drugoga stupnja polazi od činjenice da je ugovorom o prodaji bila ugovorena cijena od 80.000,00 kuna, ali polazi i od činjenice da je u zapisniku sačinjenom 19. i 20. ožujka 2007. i ovjerenog po javnom bilježniku 16. travnja 2007., a koji se nalazi u preslici spisa Porezne uprave, konstatirano da su kupci isplatili 93.400,00 Eura punomoćniku prodavatelja (III. tuženiku). Isto tako utvrđuje da taj iznos odgovara iznosu koju je kao vrijednost stana i zemljišta procijenio sudski vještak te da su takvu cijenu u svojim iskazima potvrdili i tuženici i svjedok P. T. Slijedom toga zaključuje da su tuženici doista i isplatili taj iznos pa da nema mjesta primjeni odredbe čl. 375. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) i poništenju predmetnog ugovora. U odnosu pak na punomoć koju je tužitelj dao III. tuženiku sud drugoga stupnja zaključuje da je punomoć od 12. veljače 2007. sadržavala samo pravo na prodaju i prijenos prava vlasništva, dok da je kasnija specijalna punomoć od 2. srpnja 2007 sanirano i pravo na primitak isplate kupoprodajne cijene, pri čemu i zaključuje da eventualne neisplata cijene nije element zbog kojeg bi predmetni ugovor bio ništetan već da samo može biti osnova za tražbinu isplate ugovorene cijene. Konačno zaključuje sud drugoga stupnja da su I. tuženica i prednik II. tuženika bili savjesni kupci kupujući nekretninu od tužitelja putem III. tuženika kao njegovoga punomoćnika koji im se legitimirao punomoći od 12. veljače 2007. i isplaćujući mu cijenu i kao takvi ne mogu snositi posljedice eventualnih ograničenja u punomoći koje njima nisu bile poznate ili za koje tužitelj nije dokazao da su im bile poznate. Stoga prihvaća žalbu I. i II. tuženika, a odbija žalbu tužitelja.

9. Tužitelj prvenstveno ističe razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pred sudom drugoga stupnja. Tako prvenstveno ukazuje da je odluka donesena primjenom odredbe čl. 373. a ZPP-a, a ne 373. ZPP-a. Kako je ova pogreška u pisanju sanirana odlukom suda drugoga stupnja o ispravku, tako nije od značaja na pravilnost i zakonitost same odluke. Nadalje, ističe počinjenje bitnih povredaba odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221. a i 229. ZPP-a i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U tom smislu ponajprije ukazuje da sud drugoga stupnja nije cijenio sve izvedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a te da je pobijana odluka nerazumljiva i proturječna. U odnosu na takve revizijske razloge tužitelju valja ukazati slijedeće. Pri donošenju odluke sud drugoga stupnja koristio je ovlaštenja iz odredbe čl. 373. a ZPP-a. Pri tome je prvenstveno otklonio tužiteljevu nesposobnost za rasuđivanje jer je sudski vještak utvrdio da je tužitelj bio sposoban za rasuđivanje. Otklonio je i postojanje prisile temeljeći takav zaključak na iskazu samog tužitelja koji negira bilo kakovu prisilu. U odnosu pak na prekomjerno oštećenje kao razlog poništenja ugovora o kupoprodaji sud drugoga stupnja prije svega polazi od zapisnika sačinjenog 19. i 20. ožujka 2007. koji su potpisali P. T. i A. J. kao predavatelji novca i III. tuženik kao primatelj isplate te svjedoci M. T., M. J. i T. T. te utvrđuje da je istim utvrđena isplata iznosa od ukupno 93.400,00 Eura što da odgovara vrijednosti procijenjenoj kod utvrđivanja visine porezne obveze. Nadalje, ocjenjuje iskaze svjedoka i tuženika te temeljem tih iskaza u povezanosti sa činjenicama utvrđenim u zapisniku na kojem su potpisi ovjereni kod javne bilježnice utvrđuje stvarno isplaćenu cijenu za predmetnu nekretninu od 93.400,00 Eura. Dakle, sud drugoga stupnja ne zasniva svoje utvrđenje o visini isplaćene cijene samo na zapisniku, već ga tumači i povezuje s ostalim izvedenim personalnim dokazima. Time ne čini bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a kako to pogrešno smatra revident. Pri ocjeni savjesnosti kupaca sud drugoga stupnja pak polazi od toga da se njima III. tuženik legitimirao punomoći od 12. veljače 2007. koja je sadržavala ovlaštenje na prodaju i prijenos prava vlasništva ali ne i na isplatu kupoprodajne cijene. Pritom zaključuje da je kasnijom punomoći sanirano i ovlaštenje na primitak kupoprodajne cijene. Međutim, ono što kao bitno zaključuje sud drugoga stupnja jest da se prilikom sklapanja ugovora o prodaji III. tuženik legitimirao punomoći koja sadrži ovlaštenje na prodaju i da su u tom smislu kupci bili savjesni. Time opet postupa u skladu s čl. 8. ZPP-a jer daje brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza koja rezultira takvim utvrđenjem. Dakle, po ocjeni ovoga suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a kako to smatra revident. Isto tako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer se pobijana presuda može ispitati budući sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. Konačno, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221. a i 229. ZPP-a jer je sud drugoga stupnja pravilno zaključio da tužitelj, s obzirom na provedeni dokazni postupak i tekst punomoći, nije dokazao da ista ne bi obuhvaćala ovlaštenje na prodaju nekretnine.

10. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentu valja odgovoriti slijedeće. Pravilno sud drugoga stupnja primjenjuje odredbu čl. 322. st. 1. ZOO-a jer tužitelj nije dokazao pretpostavke koje ta odredba traži za ništetnost ugovora. Isto tako pravilno zaključuje da bi se i u slučaju prekoračenja granica ovlaštenja radilo o situaciji iz čl. 312. st. 3. ZOO-a prema kojoj tada ugovor ne bi niti nastao, pa se ne bi mogao utvrditi ništetnim. S obzirom na utvrđenje da isplaćena cijena odgovara pravoj vrijednosti nekretnine, pravilno sud drugoga stupnja otklanja primjenu odredbe čl. 375. ZOO-a (prekomjerno oštećenje) kao razlog za poništenje ugovora. Isto tako pravilan je zaključak suda drugoga stupnja o tome da eventualna neisplata ugovorne cijene nije element zbog kojeg bi ugovor bio ništetan, već je osnova za tražbinu koja bi se odnosila upravo na takvu isplatu. Konačno, to što tužitelj eventualno nije dobio novac od svojeg punomoćnika ne čini kupce nesavjesnim u situaciji kada im se III. tuženik legitimirao punomoći koja sadrži ovlaštenje na prodaju što pravilno zaključuju i sud drugoga stupnja. Što se pak tiče revizijskih tvrdnji o povratu stečenog bez osnove u vidu brisanja prava vlasništva tuženika tužitelju valja odgovoriti da je takav njegov zahtjev pravilno odbijen jer isti nisu u vrijeme zaključenja glavne rasprave bili upisani kao vlasnici već je to bio G. N.

11. S obzirom na navedeno u točkama 9. i 10. obrazloženja i u nedostatku isticanja drugih revizijskih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednica

vijeća:

Mirjana Magud, v.r.