Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž R-2626/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Ines Kovačević , predsjednice vijeća, mr. sc. Iris Gović Penić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sanje Joka Umićević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. A., OIB:…, K., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika Javna vatrogasna postrojba P. J., K. (Općina P. J.), OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica A. B., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti rješenja, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2018- 40 od 6. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 6. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2018-40 od 6. srpnja 2022. u točki I izreke u cijelosti, u točki II izreke u dijelu kojim je utvrđeno da nije dopušteno rješenje o plaći Javne vatrogasne postrojba P. J., K., OIB:…, zastupan po zapovjedniku I. P., Klasa: 120- 01/18-01/01 Urbroj: 2125/11-08-18-4 od 17. listopada 2018. koji u toč. 1 izreke M. A., voditelj grupe, u službi Javne vatrogasne postrojba P. J., ostvaruje od 1. studenoga 2018. godine pravo na plaću koja se utvrđuje prema slijedećim osnovama i mjerilima za obračun: - po osnovi tekućeg rada – koeficijent 1,10, - po osnovi dodataka na radni staž 19,0%, - po osnovi neprekidnog radnog staža u državnim tijelima 8.0%, a u toč. 2 izreke dio plaće po osnovi dodataka za radni staž zaposleniku će se povećati za 0,5% svake godine nakon što navrši punu godinu radnog staža u točki III izreke u dijelu kojim je utvrđeno da nije dopušteno rješenje o plaći, izmjena od Javne vatrogasne postrojba P. J., K., OIB:…, zastupan po zapovjedniku I. P., Klasa: 120-01/18-01/01 Urbroj: 2125/11-08-18-7 od 27. prosinca 2018. koji u toč. 1 izreke M. A., voditelj grupe, u službi Javne vatrogasne postrojba P. J., ostvaruje od 1. prosinca 2018. godine pravo na plaću koja se utvrđuje prema slijedećim osnovama i mjerilima za obračun: - po osnovi tekućeg rada –koeficijent 1,10, - po osnovi dodataka na radni staž 19,5%, - po osnovi neprekidnog radnog staža u državnim tijelima 10,00%, a u toč. 2 izreke dio plaće po snovi dodataka za radni staž zaposleniku će se povećati za 0,5% svake godine nakon što navrši punu godinu radnog staža, te u točki VI izreke u cijelosti.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2018- 40 od 6. srpnja 2022. u točki II izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u odnosu na tužitelja donese rješenje o plaći koju je dobivao do 31. listopada 2018. za poslove voditelja smjene koje je obavljao do 31. listopada 2018. u Javnoj vatrogasnoj postrojbi P. J., K., te u točki III izreke u dijelu kojim naloženo tuženiku da u odnosu na tužitelja donese rješenje o plaći koju je dobivao do 31. listopada 2018. za poslove voditelja smjene koje je obavljao do 31. listopada 2018. u Javnoj vatrogasnoj postrojbi P. J., K. i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da sud naloži tuženiku da u odnosu na tužitelja donese rješenje o plaći koju je dobivao do 31. listopada 2018. za poslove voditelja smjene koje je obavljao do 31. listopada 2018. u Javnoj vatrogasnoj postrojbi P. J., K..

III Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2018-40 od 6. srpnja 2022. u točki VII izreke.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužitelja u dijelu kojim se tužitelj žali protiv točke VI izreke presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2018-40 od 6. srpnja 2022.

Obrazloženje

1.Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Utvrđuje se da nije dopušteno rješenje o rasporedu na radno mjesto Javne vatrogasne postrojba P. J., K., OIB: 28339712752, zastupan po zapovjedniku I. P., Klasa: 112-02/18-02/01 Urbroj: 2125/11-08-18-5 od 17. listopada 2018. kojim se u toč. 1 izreke M. A., rođen … 1959. u Š. sa srednjom stručnom spremom, na dan 31. listopada 2018. zatečen na radnom mjestu voditelj smjene u Javnoj vatrogasnoj postrojbi P. J., sa danom 1. studenog 2018. godine raspoređuje se na radno mjesto voditelj grupe, u toč. 2 izreke plaća se utvrđuje posebnim rješenjem, u toč. 3. izreke ostala prava i obveze iz radnog odnosa proizlaze iz Statuta i ostalih općih akata Javne vatrogasne postrojba P. J., u toč. 4 izreke prigovor na ovo rješenje ne odlaže izvršenje istog, te se nalaže tuženiku Javna vatrogasna postrojba P. J., K., OIB:…, zastupan po zapovjedniku I. P., da tužitelja M. A., K., OIB:… vrati na poslove voditelja smjene u Javnoj vatrogasnoj postrojbi P. J., K., a ako takvog nema onda na poslove koji su tome odgovarajući.

II. Utvrđuje se da nije dopušteno rješenje o plaći Javne vatrogasne postrojba P. J., K., OIB:…, zastupan po zapovjedniku I. P., Klasa: 120-01/18-01/01 Urbroj: 2125/11-08-18- 4 od 17. listopada 2018. koji u toč. 1 izreke M. A., voditelj grupe, u službi Javne vatrogasne postrojba P. J., ostvaruje od 1. studenoga 2018. godine pravo na plaću koja se utvrđuje prema slijedećim osnovama i mjerilima za obračun: - po osnovi tekućeg rada – koeficijent 1,10, - po osnovi dodataka na radni staž 19,0%, - po osnovi neprekidnog radnog staža u državnim tijelima 8.0%, a u toč. 2 izreke dio plaće po osnovi dodataka za radni staž zaposleniku će se povećati za 0,5% svake godine nakon što navrši punu godinu radnog staža, te se nalaže tuženom Javna vatrogasna postrojba P. J., K., OIB:…, zastupan po zapovjedniku I. P., da u odnosu na tužitelja M. A., K., OIB:…, donese rješenje o plaći koju je dobivao do 31. listopada 2018. za poslove voditelja smjene koje je obavljao do 31. listopada 2018. u Javnoj vatrogasnoj postrojbi P. J., K..

III. Utvrđuje se da nije dopušteno rješenje o plaći, izmjena od Javne vatrogasne postrojba P. J., K., OIB:…, zastupan po zapovjedniku I. P., Klasa: 120-01/18-01/01 Urbroj: 2125/11-08-18-7 od 27. prosinca 2018. koji u toč. 1 izreke M. A., voditelj grupe, u službi Javne vatrogasne postrojba P. J., ostvaruje od 1. prosinca 2018. godine pravo na plaću koja se utvrđuje prema slijedećim osnovama i mjerilima za obračun: - po osnovi tekućeg rada – koeficijent 1,10, - po osnovi dodataka na radni staž 19,5%, - po osnovi neprekidnog radnog staža u državnim tijelima 10,00%, a u toč. 2 izreke dio plaće po osnovi dodataka za radni staž zaposleniku će se povećati za 0,5% svake godine nakon što navrši punu godinu radnog staža, te se nalaže tuženom Javna vatrogasna postrojba P. J., K., OIB:…, zastupan po zapovjedniku I. P., da u odnosu na tužitelja M. A., K., OIB:…, donese rješenje o plači koju je dobivao do 31. listopada 2018. za poslove voditelja smjene koje je obavljao do 31. listopada 2018. u Javnoj vatrogasnoj postrojbi P. J., K..

IV. Odbacuje se kao nedopuštena tužba u dijelu kojim se traži utvrditi da nije dopuštena odluka tuženika, Upravnog vijeća, Klasa:112-02/18-01/01, Ur.broj: 2125/11- 08-18-5 od 24. prosinca 2018. kojim je u točki 1. Izreke prigovor tužitelja na rješenje o rasporedu od 17. listopada 2018. utvrđeno da to vijeće nije nadležno za odlučivanje o predmetu navedenoga rješenja.

V. Odbacuje se kao nedopuštena tužba u dijelu kojim se traži utvrditi da nije dopuštena odluka tuženika, Upravnog vijeća, Klasa:112-02/18-01/01, Ur.broj: 2125/11-08-18-5 od 24. prosinca 2018. kojim je u točki 2. Izreke prigovor tužitelja na rješenje o plaći od 17. listopada 2018. utvrđeno da to vijeće nije nadležno za odlučivanje o predmetu navedenoga rješenja.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi prouzročeni parnični trošak tužitelju u iznosu od 2.500,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 7. srpnja 2022. kao dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u preostalom dijelu za iznos od 28.417,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.”

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I, II, III i VI žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

Žalbu je protiv točke VI i VII izreke izjavio i tužitelj također zbog svih žalbenih razloga.

3. Žalba tužitelja je u dijelu koji se odnosi na točku VI izreke prvostupanjske presude nedopuštena, a u preostalom dijelu je neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP). Potpuno je i pravilno utvrđeno činjenično stanje te je djelomično pravilno, a djelomično nepravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da nije dopušteno tuženikovo rješenje o rasporedu na radno mjesto, klasa: 112-02/18-02/01 urbroj: 2125/11-08-18-5 od 17. listopada 2018. kojom se tužitelj sa srednjom stručnom spremom na dan 31. listopada 2018. zatečen na radnom mjestu voditelja smjene sa danom 1. studenoga 2018. raspoređuje na radno mjesto voditelj grupe, odnosno da nije dopuštena odluka upravnog vijeća od 24. prosinca 2018. da isto nije nadležno za odlučivanje o predmetu koji je predmet navedenog rješenja. Tužitelj traži i da se utvrdi da nisu dopuštena niti rješenja o plaći koja su donesena povodom predmetnog rješenja o rasporedu na radno mjesto.

6. Sud prvog stupnja, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključuje da je tužitelj tužbu podnio pravodobno sukladno čl. 133. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17 i 98/19) jer je protiv spornih odluka tuženika postupio u rokovima iz čl. 133. Zakona o radu.

7. Ova utvrđenja i ocjenu pravodobnosti tužbe u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, tužitelj je u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, zahtijevao od tuženika ostvarenje svoga prava, a kako tuženik u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva tužitelja nije udovoljio tom zahtjevu, tužitelj je pravodobno u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

8. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da je ključan razlog zbog kojega je tužitelj raspoređen na niže radno mjesto njegovo odbijanje voditi evidenciju o radnom vremenu kako je to nalagao poslodavac, a koje odbijanje koincidira neposredno sa donošenjem pobijanog rješenja o rasporedu.

8.1. Naime, u prvom dijelu 2018. kod tuženika je izvršen inspekcijski nadzor te je utvrđeno da su zaposlenici tuženika radili u turnusima, a ne po osam sati i rasporedu zapovjednika (kako zapovjednik tvrdi). Povodom ove povrede podnesen je i optužni prijedlog i u odnosu na tuženika donesena osuđujuća presuda.

Sud prvog stupnja ističe da se prema Pravilniku o načinu vođenja evidencije radnog vremena u evidenciju moraju upisivati istiniti i stvarni podaci o radu, jer o istome ovisi i određivanje godišnjeg odmora i plaćenog dopusta. Suprotno postupanje, a tako i potvrđuje inspektorica koja je obavila nadzor, jest postupanje na štetu radnika. Naime, tada se plaća obračunava kao da su radili osam sati.

8.2. Sud prvog stupnja ne prihvaća da navod zapovjednika da mu inspektorica ne djeluje dovoljno stručno i da mu je rečeno da se žalio da ne bi bila donesena osuđujuća presuda, tim više što postoji i naputak zapovjednika koji je dao 24. kolovoza 2018. kojim traži od radnika od 1. rujna 2018. da u evidenciju rada u rubrikama godišnji odmor i plaćeni dopust upisuju broj sati koji bi radili da nisu na godišnjem odmoru ili plaćenom dopustu dok je M. A. samo nekoliko dana prije naložio pisanom zapovijedi da u evidenciju godišnjih odmora i plaćenih dopušta piše po osam sati, do daljnjega.

8.3. Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada tuženika iz 2013. propisano je da operativni djelatnici od 03. do 07. radnog mjesta rade u smjenskom sustavu (turnusu; 12/24; 12/48 sati), s time da su raspoređeni u smjene sukladno rasporedu rada koji donosi zapovjednik Postrojbe, dok je novim Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada tuženika od 8. studenoga 2018., koji je stupio na snagu nakon donošenja pobijanog rješenja o rasporedu, propisano u čl. 10. da operativni djelatnici rade u smjenskom sustavu rada, s time da su raspoređeni u smjene sukladno rasporedu rada koji donosi zapovjednik Postrojbe; dakle u spornom periodu izričito je naveden rad u turnusu koji je različit od čistog smjenskog rada koji je i različito definiran i Kolektivnim ugovorima; a u isto vrijeme sud prvog stupnja smatra da po logici stvari ne može postojati smjenski i rad u turnusima.

Sukladno tome, sud prvog stupnja ističe da je tuženik trebao poštivati svoje propise odnosno rad u turnusima i vrednovati ga kroz pravilnu evidenciju radnog vremena, posebice jer tužitelj u spis dostavlja tumačenja iz 2015. nadležnog Ministarstva da se vatrogascu godišnji odmor utvrđuje prema rasporedu radnog vremena u sustavu turnusa, a postoje i sudske presude u kojima su sudjelovali zaposlenici tuženika u kojima se upućuje na isto.

Eventualni Sporazumi koji ne bi podržavali ovakav način računanja na koje se zapovjednik poziva, a koje su na štetu radnika i protivni propisima samog tuženika, sud prvog stupnja smatra da se nisu smjeli primjenjivati, ovo imajući na umu i osnovni postulat iz radnog prava: da se za radnika uvijek primjenjuje najpovoljnije pravo.

8.4. Sud prvog stupnja naglašava da, da je sve ispravno vođeno, ne bi bila donesena osuđujuća presuda zbog pogrešnog evidentiranja radnog vremena u vremenu obavljenog nadzora u prvoj polovici 2018. (kada je bio na snazi Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada tuženika iz 2013. koji propisuje rad u turnusima).

8.5. Nadalje, i iz navoda svjedoka proizlazi da su tužili tuženika, u ranijem periodu, jer da evidencija prisutnosti na radu nije odgovarala isplaćenoj plaći zbog čega da su i dobili spor.

8.6. Sud prvog stupnja smatra da se ne može govoriti da je tužitelj kategorički odbijao voditi evidenciju prisutnosti, već je odbijao voditi onako kako je to tražio tuženik, a za koju je s pravom sukladno i ranijim mišljenjima, ispravno smatrao da je na štetu njega i kolega iz njegove smjene koju vodi. Uostalom, propisano je i aktima tuženika da se radnik dužan sadržavati, sukladno Pravilniku tuženika iz 2015., od ponašanja kojim bi mogao prouzročiti štetu poslodavcu u bilo kojem obliku.

8.7. Sud prvog stupnja smatra da bi bila prouzročena šteta neispravnim vođenjem evidencije na štetu radnika (čime se nepotrebno generiraju sudski sporovi) odnosno prekršajna odgovornost u obliku novčane kazne poslodavaca. Isto tako naglašava da je zapovjednik odgovorna osoba tuženika i da mu je tužitelj kao voditelj smjene bio neposredno podređen. Međutim, sud prvog stupnja smatra da riječ zapovjednika, posebice ne u administrativnom dijelu, nije ona koja se ne smije preispitivati posebice pored navedenih materijalnih dokaza i sudskih odluka koje upućuju da takvo postupanje nije ispravno i na štetu je radnika i samog tuženika.

8.8. Konačno, sud prvog stupnja naglašava da zapovijed mora biti u skladu sa propisom, ne suprotna istom, a postupanje po propisima i načelo zaštite od štete je iznad hijerarhije i isto veže sve zaposlene pa i zapovjednika.

8.9. Isto tako, nastavno na pojašnjenje zapovjednika od 24. kolovoza 2018. (koje stupa na snagu 1. rujna 2018.) da se u evidenciju rada u rubrikama godišnji odmor i plaćeni dopust upisuje broj sati koji bi radili da nisu na godišnjem odmoru ili plaćenom dopustu s naputkom da u dane koje radnik nije raspoređen na rad, kao i dane subote i nedjelje ili blagdana ne upisuje ništa; tužitelj je potvrdio sukladno očitovanju koje je uložio kao prigovor od 16. listopada 2018. da je istina da je odbijao voditi evidenciju nazočnosti na radu jer se subote, nedjelje i blagdani ne mogu upisivati, odnosno dok se navedene nejasnoće ne razriješe, kao i zbog prisile koja se na njega vrši. Prema tumačenju predsjednice zajedničke komisije za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora djelatniku koji radi u turnusu, ako radi za blagdan ili neradni dan, plaća mu se povećava za taj dan, a prekovremeni rad obračunava mu se po isteku mjeseca kao rad koji prelazi redovni mjesečni fond sati.

8.10. Tumačenjem naprijed navedenog naputka zapovjednika sud prvog stupnja smatra da je sporno je li se općenito u dane subote i nedjelje ili blagdana ne upisuje ništa ili samo ako u to dane radnik nije raspoređen. Pri tome naglašava da je u pravomoćnoj presudi prvostupanjskog suda donesenoj po tužbi radnika tuženika protiv tuženika kao poslodavca, poslovni broj: P-21/2013, koja je priložena u preslici spisa Inspektorata rada utvrđeno slijedeće: da je tužiteljima kao zaposlenicima tuženika obračun plaće izvršen kao da rade u redovnom radnom vremenu od ponedjeljka do petka po osam sati dnevno odnosno prema redovnom mjesečnom fondu sati pri čemu tuženik nije uzeo u obzir da redovni mjesečni fond sati iznosi više od redovnog mjesečnog fonda radnih sati koji je relevantan za obračun plaća djelatnika koji rade u turnusima. Naime, u mjesecima u kojima zakonom određeni blagdani i neradni dani padaju u radne dane, mjesečni fond sati veći je od mjesečnog fonda radnih sati pa je tužiteljima ignoriranjem mjesečnog fonda radnih sati kao broja sati koje su oni stvarno dužni odraditi utvrđen manji broj odrađenih prekovremenih sati slijedom čega im nije isplaćena plaća za sate prekovremenog rada.

8.11. Sud prvog stupnja smatra da navedeno može opravdati i naprijed navedeno očitovanje tužitelja od listopada 2018. i njegovu bojazan za ispravnim računanjem i (ne)upisivanjem radnih sati u dane subote i nedjelje ili blagdana zaposlenicima tuženika i to kao voditelja smjene koji isto ovjerava svojim potpisom, bez prethodne edukacije, a imajući u vidu i ranije nepravilnosti odnosno dvojbenosti na koje je ukazivao, a koje su se ispostavile točnim.

8.12. U odnosu na odbijanje zapovijedi tužitelja i u drugim segmentima prvostupanjski sud iz iskaza svjedoka nije zaključio da bi tužitelj odbijao zapovijedi, niti to nedvojbeno proizlazi iz spisu priložene dokumentacije, posebice one koje se odnose na intervencije za koje je postrojba osnovana, dapače svjedoci tvrde da je tužitelj bio profesionalan. U prilog navedenome smatra da govori i rasprava od 17. ožujka 2022. kada se govori i disciplinskoj odgovornosti tužitelja, gdje članovi Upravnog vijeća navode da nema krivnje M. A. već se govori i o eventualnoj odgovornosti zapovjednika – pa sud prvog stupnja zaključuje da ni tu nije nedvojbeno utvrđeno kakvo neopravdano ponašanje tužitelja.

8.13. Sud prvog stupnja smatra da pisana očitovanje tužitelja iz spisa ne treba poistovjećivati sa odbijanjem izvršenja zapovijedi jer i svjedoci kažu da se ista pišu nakon izvršene zapovijedi i ne proizlazi da bi bilo zabranjeno niti je tužitelj jedini pisao takva očitovanja, pisali su i drugi, a nitko od njih nije ovako degradiran. Naime, svjedoci su i danas radnici tuženika pa sud prvog stupnja smatra da je malo vjerojatno da bi imali interes iskazivati u korist tužitelja koji više nije zaposlenik tuženika jer iskazujući na ovaj način riskiraju svoj odnos s poslodavcem s time da su ovako iskazivali i oni koji nisu (više) u sporu sa tuženikom na ime naknade plaće.

8.14. Proizlazi međutim iz tih iskaza da su tužitelj i zapovjednik znali imali napet odnos zbog neslaganja u stavovima, ali sud prvog stupnja smatra da to nije utjecalo na samo funkcioniranje postrojbe. Međutim, iz iskaza svjedoka proizlazi i da su jednom potpisali peticiju da se zapovjednika smijeni što nije realizirano, pa proizlazi da očito zapovjednik nije imao problem samo sa tužiteljem jer navedeno je da su svi zaposleni potpisali navedenu peticiju.

8.15. Sud prvog stupnja smatra da ovo potpisivanje peticije sukladno provedenom dokaznom postupku može biti povezano sa postupanjem zapovjednika i očito pogrešnim nalogom za vođenjem evidencije na štetu zaposlenika (za što su i dobili sudsku presudu protiv tuženika u svoju korist), a i nejednakim postupanjem prema zaposlenicima koje se ističe kao problem.

8.16. Iz svega navedenoga sud prvog stupnja zaključuje da nije bilo osnove donijeti pobijana rješenja na štetu tužitelja i njegovih prava iz radnog odnosa. Naime, ovako postupanje tužitelja ne može se nazvati neposluhom ili odbijanjem izvršavanja zapovijedi već zauzimanjem za ispravno postupanje. Prvostupanjski sud nije izveo zaključak da bi tužitelj namjerno opstruirao rad postrojbe i otežavao zapovjedniku već je stekao dojam da se radi o principijelnoj osobi sa dugogodišnjim iskustvom koji je bio poštovan u svom kolektivu i zauzimao se za prava sebe i svojih kolega.

8.17. Sijedom iznesenoga, sud prvog stupnja smatra da zbog navedenoga nije trebao trpjeti štetu i zapovjednik nije imao osnove donijeti pobijano rješenje o rasporedu tužitelja na niže rangirano mjesto kao ni posljedično predmetna popratna rješenja o plaći, ovo jer nije bilo stvarne potrebe za takvim novim rasporedom već se radi o nepotkrijepljenoj degradaciji i to netom prije odlaska tužitelja u planiranu mirovinu.

8.18. Također, sud prvog stupnja smatra da navodi da tužitelj nije bio dovoljno kvalificiran nisu dokazani, a ovo jer je prema propisima formalno zadovoljavao radnom mjestu voditelja smjene sukladno Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada tuženika iz 2013. (kao i sada voditelja odjeljenja prema javno objavljenom Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada tuženika od 8. studenoga 2018.), koji posao je, po mišljenju svih drugih, osim zapovjednika, uspješno i obavljao.

8.19. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja je odlučio kako je naznačeno u točkama I-III izreke prvostupanjske presude.

9. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim. Naime, iz provedenog dokaznog postupka, a kako je to utvrdio i sud prvog stupnja, proizlazi da tuženik nije imao opravdani razlog za degradiranje tužitelja odnosno za donošenje rješenja o rasporedu tužitelja na drugo radno mjesto. Riječ je o odluci koja je posljedica toga što tužitelj nije pristao postupati po nalogu zapovjednika Postrojbe o načinu vođenja evidencija o prisutnosti na radu koji je suprotan zakonu.

S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da rješenje o rasporedu nije dopušteno, a posljedično tome niti rješenja o plaći koja su temeljem takvog rasporeda donesena.

9.1. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj umirovljen i da ne može biti vraćen na radno mjesto odnosno da je tužba u tom dijelu neizvršiva treba istaknuti da tužitelj, iako je umirovljen, ima pravo tražiti vraćanje na rad i ponovno regulirati svoj radnopravni status kod tuženika. Naime, time što je umirovljen ne gubi pravo vratiti se na posao po pravomoćnoj sudskoj presudi kojom je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nedopušten. No, hoće li to svoje pravo koristiti ovisi o njegovoj volji, a nije od utjecaja na odluku suda o vraćanju na posao niti na urednost tužbe odnosno ovršivost presude jer posljedica utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu je i pravo radnika da se vrati na poslove prema ugovoru o radu koji mu je nezakonito otkazan. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 56. st. 1. Zakona o vatrogastvu (Narodne novine br.125/19) koji je trenutno na snazi i time relevantan za razrješenje ovog spornog pitanja. Prema toj odredbi pitanja radnopravnog položaja profesionalnih vatrogasca koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju se opći propisi o radu odnosno kolektivni ugovori koji obvezuju poslodavca.

Prema čl. 55. Zakona o vatrogastvu, pored uvjeta propisanih općim propisom o radu, profesionalnom vatrogascu prestaje služba odnosno radni odnos:

1. utvrđivanjem prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, danom izvršnosti rješenja nadležne službe

2. kada je pravomoćno osuđen za kazneno djelo koje je prepreka za zaposlenje na radno mjesto profesionalnog vatrogasca, danom zaprimanja obavijesti o pravomoćnosti presude

3. ako se sazna da u vrijeme prijma u vatrogasnu službu nije ispunjavao uvjete propisane ovim Zakonom, danom zaprimanja obavijesti

4. kad se sazna da je u vrijeme prijma u vatrogasnu službu postojala zapreka propisana ovim Zakonom, danom zaprimanja obavijesti

5. ako odbije raspored na drugo radno mjesto sukladno svojoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, danom kada je trebao početi raditi na novom radnom mjestu.

6. ako odbije raspored na drugo radno mjesto sukladno svojoj stručnoj spremi i utvrđenoj tjelesnoj i motoričkoj sposobnosti u ponovljenom izvanrednom pregledu, danom kada je trebao početi raditi na novom radnom mjestu

7. danom ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu prema propisima koji uređuju mirovinsko osiguranje i propisima o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, a da ujedno ne ispunjava uvjete zdravstvene sposobnosti za obavljanje vatrogasne djelatnosti.

Dakle, Zakon o vatrogastvu ne propisuje prestanak službe po sili zakona u situaciji kada radnik ima pravo na mirovinu, osim ako ne ispunjava uvjete zdravstvene sposobnosti za obavljanje vatrogasne djelatnosti, a što u postupku nije utvrđeno. S druge strane prema čl. 112. t. 4. Zakonu o radu, kao općem propisu o radu, radni odnos prestaje kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore. Pri tome, korištenje prava na starosnu mirovinu isključivo je pravo radnika te ne predstavlja obvezu radnika, a niti mogućnost poslodavca, da po stjecanju uvjeta radnika za korištenjem tog prava dođe do prestanka radnog odnosa.

Dakle, po ovom osnovu radni odnos bi tužitelju sukladno općem propisu o radu mogao prestati po sili zakona, no s obzirom da postoji mogućnost da se radni odnos i nastavi, tuženik je prestanak ugovora o radu po ovoj osnovi morao izričito navesti tijekom postupka i pozvati se na zakonsku osnovu prestanka ugovora o radu, a što on nije učinio, pa se ne može zaključiti da je tužitelju ugovor o radu prestao po sili zakona sukladno čl. 112. t. 4. Zakona o radu.

Konačno, treba istaknuti i to da sukladno čl. 33. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13 i dr.) pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Dakle, riječ je o pravu na mirovinu, a ne o obvezi osiguranika da ide u mirovinu, pa radnik koji uspije u sporu radi tvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, ima pravo, primjenom čl. 99. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, na obustavu mirovine. Naime, prema čl. 99. st. 1. navedenog Zakona, korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine se obustavlja. Dakle, tužitelj ima pravo zahtijevati obustavu mirovine, ako se na to odluči.

10. Tuženik u žalbi ističe da je autonomno pravo zapovjednika Postrojbe da odlučuje o rasporedu poslova unutar Postrojbe.

Međutim, pravo zapovjednika Postrojbe ne može podrazumijevati i pravo raspoređivanja na drugo radno mjesto bez suglasnosti radnika, a bez postojanja opravdanog razloga za takav raspored koji je na štetu radnika i kojemu se radnik protivi. Pri tome treba naglasiti da niti jednim propisom nije određeno da radnik ne bi imao pravo osporavati rješenje o rasporedu i rješenja o plaći koji su predmet ovog spora, dok prema čl. 133. Zakona o radu radnik ima pravo osporavati (svaku) odluku poslodavca kojom je povrijeđeno neko njegovo pravo.

11. U odnosu na žalbene navode da nije utvrđeno za koje je radno mjesto tužitelj zasnovao radni odnos treba istaknuti da ti navodi nisu pravno važni jer su predmet spora dopuštenost tuženikovih rješenja o rasporedu na drugo radno mjesto i rješenja o plaći za novo radno mjesto. Iz provedenog postupka ne proizlazi da bi za ocjenu dopuštenosti tih odluka pravno bio važan sadržaj ugovora o radu, s tim da tuženik niti u žalbi ne pojašnjava zašto bi taj ugovor bio od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva.

12. Nadalje, rješenja o plaći nisu dopuštena jer se odnose na radno mjesto na koje je tužitelj nezakonito raspoređen pa nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je plaća zakonito određena za radno mjesto na kojem je tužitelj stvarno radio. Naime, radnik se nakon utvrđenja nedopuštenosti odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko njegovo pravo treba dovesti u pravnu poziciju u kojoj bi bio da nedopuštene odluke nije bilo. Da takve odluke nije bilo ne bi bila donesena niti sporna rješenja o plaći pa tužitelj ima pravo osporavati i rješenja o plaći, dok će se pitanja vezana uz isplatu razlike u plaći rješavati među strankama naknadno, bilo u izvansudskom bilo u sudskom postupku.

13. Pravilno je sud prvog stupnja i odluku o troškovima parničnog postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi s Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012 i dr.).

14. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio zatezne kamate koje teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) te ocijenio da ostali troškovi tužitelja, a koji se odnose na izbivanje iz pisarnice i putne troškove tužiteljevog punomoćnika koji ima sjedište u Z., nisu bili nužni, pa su žalba tuženika protiv točke VI izreke prvostupanjske presude i žalba tužitelja protiv točke VII izreke prvostupanjske presude odbijene kao neosnovane.

15. Međutim, tuženik osnovano u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da donese nova rješenja o plaći. Naime, za prihvaćanje takvog tužbenog zahtjeva nema pravne osnove, odnosno tužitelj ne može osnovano zahtijevati da se naloži tuženiku da donese takvo rješenje.

16. Zbog navedenoga žalba tuženika pretežnim dijelom je kao neosnovana odbijena, a dijelom je prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na nalaganje tuženiku da donese nove rješenje o plaći kao odbijen kao neosnovan, sve primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. t. 3. ZPP-a.

17. Žalba tužitelja u dijelu koji se odnosi na točku VI izreke prvostupanjske presude nedopuštena jer je tužitelj u dijelu odluke iz točke VI izreke u cijelosti uspio.

18. Zbog navedenoga je žalba tužitelja u dijelu koji se odnosi na točku VI izreke prvostupanjske presude kao nedopuštena odbačena primjenom čl. 367. st. 1. ZPP-a.

19. O tuženikovom trošku sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a. Naime, tuženik je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojega nisu nastali posebni troškovi pa mu ne pripada pravo na naknadu troška koji je nastao povodom izjavljivanja žalbe.

U Zagrebu 6. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Ines Kovačević, v.r.