Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 16 Gž R-2548/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, te mr. sc. Iris Gović Penić sutkinje izvjestiteljice i Ines Kovačević, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. (OIB:…) iz V., kojeg zastupa kao punomoćnik K. L., odvjetnik iz V., protiv tuženika C. o. d.d. (OIB:…) iz Z., kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-67/2019-39 od 28. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 6. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-67/2019-39 od 28. travnja 2022.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 9. rujna 2013. godine na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta likvidator III, kao i eventualnih naknadno sklopljenih aneksa na temelju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tužena donijela 4. listopada 2019. godine i da tužitelju na temelju te odluke nije prestao radni odnos kod tužene.

2. Nalaže se tuženoj da u odnosu na tužitelja donese odluku o poslovno- uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 9. rujna 2013. godine s ponudom izmijenjenom ugovora o radu i dotle mu prizna sva prava iz radnog odnosa počev od 6. siječnja 2016."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.900,00 kuna, u roku 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tuženi u odgovoru na žalbu predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a posebno valja istaknuti da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, s obzirom da su razlozi prvostupanjske presude jasni i neproturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, te stoga prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

7. Tužitelj u ovom sporu prije svega osporava dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom od 4. listopada 2019.

8. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je odlukom tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju otkazan ugovor o radu od 9. rujna 2013. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta L.. III, kao i svi eventualno naknadno sklopljeni aneksi, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i to zbog neopravdanog izostanka sa rada. U obrazloženju odluke navodi se da je tužitelj dana 20. rujna 2019. zaprimio poziv za povratak na rad od 19. rujna 2019., međutim, nije došao na posao u ponedjeljak 23. rujna 2019., koji je prvi idući radni dan. Istovremeno, da tužitelj nije sukladno čl. 37. Zakona o radu u roku od tri dana, a niti nadalje, tuženiku dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju niti bilo kakvo drugo opravdanje svog izostanka sa rada. Da slijedom navedenog radnik od 23. rujna 2019. pa nadalje neopravdano izostaje s rada čime je počinio osobito tešku povredu obveze iz ugovora o radu zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

9. Dalje proizlazi da je tužitelj dana 9. travnja 2018. zasnovao radni odnos u Ministarstvu hrvatskih branitelja RH, Područni odjel V.. Presudom Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-26/2017-9 od 8. prosinca 2017., koja je pod točkom I. izreke potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-24/18-2 od 27. studenog 2018., utvrđeno je da nije dopušten otkaz ugovora o radu broj 27/21/01 od 9. rujna 2013. koji je otkaz tuženik dao tužitelju Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. listopada 2015. te da prema tome radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na posao i to na radno mjesto koje odgovara njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu.

9.1. Pravomoćnošću prethodno navedene presude uspostavljen je radnopravni status kakav bi tužitelj imao da otkaza nije bilo.

9.2. Dakle, tužiteljev radni odnos temeljem ugovora o radu od 9. rujna 2013. nije prestao te je tuženik dužan tužitelja vratiti na posao na kojem je radio do nedopuštenog otkaza ugovora u radu, a ako to nije moguće, rasporediti ga na drugo odgovarajuće radno mjesto.

10. Iz postupka proizlazi da je radno mjesto l.. III, na kojem je tužitelj radio prije donošenja nedopuštene odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju od 14. listopada 2015., ukinuto zbog organizacijskih promjena kod tuženika tijekom 2015. godine te da tuženik tužitelja u izvršavanju pravomoćne sudske odluke iz točke 9. ove presude nije mogao vratiti na to radno mjesto, već je bio dužan vratiti ga na radno mjesto na koje ga je objektivno mogao rasporediti u skladu s novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta, a koje odgovara tužiteljevim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu.

11. Tuženik je dopisom od 19. prosinca 2018. temeljem presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-26/2017 od 8. prosinca 2017. pozvao tužitelja da dođe na posao dana 27. prosinca 2018. u poslovne prostorije tuženika u Zagrebu, radi dogovora oko rasporeda na konkretne poslove.

Tužitelj se tom pozivu odazvao te je došao u poslovne prostorije tuženika gdje su se tužitelj i tuženik pokušali dogovoriti o tome koje je radno mjesto odgovarajuće za tužitelja pri čemu je tuženik ponudio tužitelju radno mjesto l.. sa mjestom rada u Z. i koeficijentom 2,50 (koji koeficijent je tužitelj imao na radnom mjestu u V.), ali se nije postigao dogovor jer tužitelju nije odgovaralo promijeniti mjesto rada odnosno jer je ponuđeni koeficijent za obavljanje tih poslova sa mjestom rada u Z. bio nizak. Nakon toga tužitelj je putem punomoćnika dostavio tuženiku dopis u kojem navodi da mu nije prihvatljiv ponuđeni nacrt ugovora te da tužitelj predlaže sporazum na način da se stranke dogovore oko otpremnine, plaća za vrijeme nezaposlenosti kao i plaćanja mirovinskog osiguranja za vrijeme nezaposlenosti.

Tuženik je dopisom od 8. siječnja 2019. pozvao tužitelja da dođe na rad sukladno pozivu od 20. prosinca 2018. i to bez odgode, po primitku tog dopisa i ponude ugovora o radu, navodeći da bitni elementi ugovora o radu koji je tužitelj posljednji sklopio s tuženikom dana 9. rujna 2013. nisu promijenjeni, i to plaća i radno mjesto, dok u odnosu na mjesto rada tuženik je ponudio mjesto rada sukladno postojećoj organizaciji rada i sistematizaciji radnih mjesta, budući da je društvo centraliziralo poslovanje na način da su svi poslovi vezano uz naknadu šteta sistematizirani unutar radnih mjesta koja su ustrojena u sjedištu tuženika u Z., a sa mjestom rada u V. postoje samo poslovi prodaje osigurateljnih proizvoda.

12. Tužitelj po tom pozivu od 8. siječnja 2019. nije došao na rad, nije opravdao izostanak, već se javio tuženiku na način da osporava ponudu ugovora o radu. Dopisom od 23. siječnja 2019. tuženik je ponovno pozvao tužitelja da odmah po primitku tog poziva odnosno najkasnije prvi sljedeći radni dan dođe na posao na adresu Poslovnica u V., … 4, u 8,00 sati.

Tužitelj se tom pozivu nije odazvao.

13. Dana 13. veljače 2019. tužitelj je temeljem pravomoćne i ovršne presude pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Ovr-587/2019 podnio prijedlog za ovrhu radi vraćanja na rad u kojem predlaže određivanje ovrhe na način da se naloži tuženiku da u roku 8 dana tužitelja vrati na posao na radno mjesto koje odgovara njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu, tako da donese odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 9. rujna 2013. za radno mjesto l.. III s mjestom rada u V., s ponudom izmijenjenog ugovora. U dijelu u kojem predlaže način ispunjenja obveze vraćanja na rad (tako da tuženik donese odluku o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora) prijedlog za ovrhu odbijen je kao neosnovan jer u tom dijelu tužitelj zahtijeva ispunjenje onoga što nije predviđeno ovršnom ispravom.

14. U ovom parničnom postupku tužitelj ponovno zahtijeva da se tuženika obveže na donošenje odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora.

15. Sud prvog stupnja ističe da je postupanje poslodavca kada radniku predlaže sklapanje ugovora o radu s izmijenjenim uvjetima s prethodnim otkazom postojećeg ugovora o radu, uređeno odredbama čl. 123. Zakona o radu.

Prema prihvaćenoj sudskoj praksi, radi se o pravu koje pripada poslodavcu, kojim se on može, ali i ne mora poslužiti, što slijedi iz odredbe čl. 2. i 3. tog članka u kojima se govori o ponudi koju poslodavac upućuje radniku, a koju ponudu radnik može, ali i ne mora, prihvatiti u roku koji odredi poslodavac, a koji ne smije biti kraći od 8 dana.

16. Dakle, kako se i na odnose između poslodavca i radnika iz ugovora o radu primjenjuju opća načela obveznog prava temeljem čl. 8. Zakona o radu, sud prvog stupnja zaključuje da se i u ovom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju pitanje ponude jedne ugovorne strane drugoj ugovornoj strani i eventualnog prihvata ponude druge ugovorne strane (čl. 253. – 265. ZOO). Odnosi koji nastaju slanjem ponude i eventualnim prihvatom ponude zasnivaju se na dobrovoljnosti kako ugovorne strane koja upućuje ponudu tako i ugovorne strane koja može ili ne mora ponudu prihvatiti.

16. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja zaključuje da se tuženiku kao poslodavcu ne može naložiti niti ga se može prisiliti da tužitelju dade otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu.

Budući da se tuženika kao poslodavca ne može prisiliti da tužitelju dade otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, u situaciji kada tužitelj ne može prihvatiti ponuđeni ugovor o radu, sud prvog stupnja smatra da je tužitelju bilo na raspolaganju raskinuti ugovor o radu od 9. rujna 2013., koji je bio važeći jer je radnopravni status tužitelja uspostavljen pravomoćnošću sudske odluke, ili tražiti zaštitu svog prava na temelju odredbe čl. 133. Zakona o radu.

16.1. Naime, ukoliko je tužitelj smatrao da je ponuđeni ugovor o radu nezakonit, nedopušten ili ništav, sud prvog stupnja smatra da je imao mogućnost u posebnoj parnici pobijati zakonitost ponuđenog ugovora o radu, ali je za to vrijeme bio dužan ispunjavati svoje obveze iz ponuđenog ugovora o radu, a to je obavljati posao kod tuženika. U protivnom, došlo bi se u situaciju da tužitelj svojim postupcima u nedogled tvrdi da ga tuženik nije vratio na odgovarajuće radno mjesto. Kod toga, nije pravo radnika da bude vraćen na radno mjesto koje on smatra za sebe najprihvatljivijim, već suprotno tome, pravo izbora radnog mjesta na koje će se vratiti radnik pripada poslodavcu, uz uvjet da to radno mjesto odgovara radnikovu radnom iskustvu, stručnoj spremi i radnim sposobnostima.

17. Imajući u vidu da je tuženik tužitelju tijekom 2015. odnosno u tijeku reorganizacije poslovanja, nudio sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova specijaliste za o. š. i i. s mjestom rada u Z., koje poslove tužitelj nije prihvatio, a što je utvrđeno uvidom u presudu Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-26/2017-9 od 8. prosinca 2017., zatim da je tuženik prema novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužitelju, osim poslova specijaliste za obradu šteta i imovine, mogao ponuditi obavljanje poslova radnog mjesta l. š., koji bi po svom sadržaju u najvećoj mjeri odgovarali poslovima radnog mjesta L.. III, za koje je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu, zatim činjenicu da su se u poslovnici u V. nastavili obavljati samo poslovi prodaje i to na radnom mjestu zastupnik u osiguranju, te da je tuženik tužitelju iznimno, prema posljednjem pozivu za vraćanje na rad od 19. rujna 2019., imao namjeru organizirati obavljanje poslova radnog mjesta l. š. sa mjestom rada u V., sud prvog stupnja zaključuje da nije jasno koji su to poslovi za koje tužitelj smatra da odgovaraju njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu, a niti sam tužitelj se tijekom postupka o tome nije izjasnio.

17. Pored navedenog, imajući u vidu činjenicu da se tužitelj, nakon pravomoćnosti presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-26/2017-9 od 8. prosinca 2017., kojom je tuženiku naloženo vraćanje tužitelja na posao, obratio tuženiku sa prijedlogom sporazumnog rješenja spora na način da tuženik tužitelja prijavi kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje do vremena zaposlenja u Ministarstvu hrvatskih branitelja RH i da mu izvrši isplatu plaće za vrijeme 27 mjeseci nezaposlenosti, zatim činjenicu da je tužitelj takav prijedlog za sporazumno rješenje nastale situacije sa tuženikom na način da se dogovore oko isplate dužnih novčanih iznosa ponavljao i na sastanku u Z. dana 27. prosinca 2018. kao i na sastanku u Zagrebu dana 12. svibnja 2019., u svezi sa činjenicom da je tužitelj od 9. travnja 2018. u radnom odnosu u Ministarstvu hrvatskih branitelja RH, Područni odjel V., sud prvog stupnja smatra da tužitelj stvarno nije bio zainteresiran za nastavak rada kod tuženika.

17.1. Naime, od radnika se zahtijeva aktivnost u uspostavljanju njegovog radno- pravnog statusa, a u konkretnom slučaju ponašanje tužitelja po ocjeni suda prvog stupnja nedvojbeno ukazuje na suprotno odnosno da tužitelj, koji je kod tuženika radio 19 i pol godina, od toga 12 godina u V. na rukovodećem položaju, kao direktor filijale i šef službe š., nije bio zainteresiran za nastavak rada kod tuženika na radnom mjestu l. š..

17.2. Da je tužitelj bio zainteresiran za nastavak rada kod tužitelja na radnom mjestu l. š. s mjestom rada u V., bio je u mogućnosti odazvati se pozivu i doći dana 23. rujna 2019. u 8 sati u prostorije poslovnice tuženika u V., budući da je kontrolni pregled kod liječnika u Z. bio zakazan tek u 13,00 sati, ili po primitku poziva obavijestiti tuženika da to nije u mogućnosti napraviti toga dana i tražiti odgodu, što tužitelj nije učinio, iako je kod tuženika bio u radnopravnom statusu i unatoč tome što je poziv tuženika uslijedio temeljem rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-587/19 od 9. rujna 2019. u ovršnom postupku radi vraćanja na rad koji se vodi na prijedlog tužitelja. Tužitelj svoj nedolazak nije opravdao niti naknadno, sve do primitka poziva tuženika da iznese svoju obranu, u kojoj obrani opravdao je nedolazak dana 23. rujna 2019.

18. Slijedom navedenog, kada bi se prihvatilo da je tužitelj opravdao izostanak dana 23. rujna 2019., sud prvog stupnja zaključuje da proizlazi da tužitelj nije došao na posao u razdoblju od 24. rujna 2019. do 4. listopada 2019., ukupno osam radnih dana, niti je svoj izostanak opravdao, što predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i time opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

19. Sud prvog stupnja pravilno je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

20. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje tužitelja da je tuženik u utvrđenim okolnostima bio dužan tužitelju dati otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, odnosno da nisu bile ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu.

20.1. Tuženik je pozvao tužitelja da se javi na posao. Tužitelj je bio dužan odazvati se pozivu tuženika, a kako to nije učinio, niti je obavljao rad u razdoblju od 8 dana kako je to prethodno izloženo, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tuženik sukladno zakonu tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu zbog neopravdanog izostanka s posla.

22. S druge strane, niti jedan radnik, pa tako niti tužitelj, nema zakonsku osnovu očekivati, tražiti ili inzistirati na otkazu ugovora o radu iz bilo kojeg razloga. Poslodavac i radnik imaju pravo otkazati ugovor o radu, ali zakonom nije propisana niti jedna situacija u kojoj bi poslodavac, protiv svoje volje, bio dužan radniku dati otkaz ugovora o radu.

23. Razumljivo je da je tužitelj čije je radno mjesto u Virovitici ukinuto očekivao da će dobiti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu koji bi mu dao mogućnost da zadrži radno mjesto kod drugog poslodavca kod kojega se u međuvremenu zaposlio te da istovremeno ostvari pretpostavke za stjecanje prava na otpremninu.

Međutim, ne može temeljem tog očekivanja odbiti odazvati se pozivu poslodavca da se javi na posao i da započne sa radom.

24. Zbog navedenoga ponašanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje je dopušteno izvanredno otkazati ugovor o radu.

25. Zbog svega navedenoga, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

26. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

27. Trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje spora pa je i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen primjenom čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu 6. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.