REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2385/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R., OIB …, iz Z., koju zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u P., protiv tuženika E. o. d.d., OIB …, iz Z., Pisarnica O., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva G. i P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, poslovni broj Gž-1607/2017-4 od 22. svibnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-19/02016-47 od 30. listopada 2017., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 223.160,00 kuna sa zateznom kamatom od presuđenja, 30. listopada 2017., do isplate, a od 1. svibnja 2017. pa nadalje, dok za to budu postajali zakonski razlozi, plaćati tužiteljici mjesečno rentu zbog tuđe pomoći i njege u iznosu od 3.710,00 kuna tako da je obvezan dospjele obroke platiti odjednom s dospijećem do petog dana u mjesecu za prethodni mjesec s pripadajućim zateznim kamatama na te iznose od dospijeća svakog mjesečnog obroka rente do isplate. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi naknade imovinske štete za troškove prijevoza iznos od 14.504,00 kuna sa zateznom kamatom od presuđenja 30. listopada 2017. do isplate. Ujedno je točkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade iznos od 151.316,12 kuna s pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u ovoj točki izreke, a od 1. lipnja 2017. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski razlozi, mjesečnu rentu zbog izgubljene zarade u iznosu od 3.904,99 kuna, i to tako da dospjele obroke plati odjednom, a ostale do petog dana u mjesecu za prethodni mjesec s pripadajućim zateznim kamatama na te iznose, od dospijeća svakog mjesečnog obroka rente do isplate. Tužbeni je zahtjev odbijen u točki IV. izreke u dijelu kojim je tražena naknada imovinske štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 21.168,00 kuna. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 56.125,00 kuna sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke djelomično odbijena kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu točke II. izreke presude (troškovi prijevoza) i točke III. izreke presude (izgubljena zarada). Nadalje je u točki II. izreke žalba tuženika djelomično uvažena te je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu točaka I. i V. izreke te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 146.120,00 kuna (umjesto iznosa od 223.160,00 kuna), sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počevši od presuđenja 30. listopada 2017. do isplate, a od 1. svibnja 2017. pa nadalje dok za to budu postajali zakonski razlozi plaćati tužiteljici mjesečno rentu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 2.470,00 kuna (umjesto iznosa od 3.710,00 kuna), tako da dospjele obroke plati odjednom, a buduće do svakog petog u mjesecu za prethodni mjesec s pripadajućim zateznim kamatama na te iznose od dospijeća svakog mjesečnog obroka rente do isplate. Nadalje je u točki II.b izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade parničnog troška iznos od 49.109,40 kuna (umjesto iznosa od 56.125,00 kuna), sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od presuđenja do isplate.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tuženik pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika.

5. Revizija nije osnovana.

6. Imajući na umu sadržaj i pravni domašaj odredbe članka 392.a stavka 1. ZPP, revizijski je sud ispitao pobijanu presudu u dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima revidenta, u postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što su u njoj navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama. Ovu bitnu povredu tuženik najprije nalazi u dijelu razloga koji se tiču tuženikova prigovora podijeljene odgovornosti tužiteljice za nastanak predmetnog štetnog događaja u opsegu od 30% kojeg tuženik veže uz tvrdnju da je tužiteljica protupravno postupala kao putnica u autobusu u kojem je pretrpjela štetu pa da je time doprinijela nastanku predmetnog štetnog događaja. Sudovi su taj prigovor otklonili i ocijenili da je tuženik u cijelosti odgovoran tužiteljici za štetu koja ona trpi. Ovakav zaključak revident osporava ističući da su sudovi pogriješili što su ocjenu izostanka doprinosa tužiteljice nastanku predmetnog štetnog događaja vezali uz ocjenu suda danu u postupku prvostupanjskog suda broj P-29/09 smatrajući da ocjena suda u pogledu prigovora doprinosa tužiteljice dana u tom predmetu ima učinak samo u tom predmetu.

8. Međutim, ocjenu o neosnovanosti prigovora podijeljene odgovornosti sudovi nisu dali isključivo vezujući tu ocjenu uz ocjenu suda danu u predmetu prvostupanjskog suda broj P-29/09, iako su naveli da je i u tom predmetu odbijen tuženikov prigovor podijeljene odgovornosti. Naprotiv, svoju su ocjenu o neosnovanosti tuženikova prigovora podijeljene odgovornosti sudovi dali i na temelju drugih u postupku izvedenih dokaza te su tu ocjenu obrazložili argumentiranim, ozbiljnim, uvjerljivim i dostatnim razlozima i vezali su je, među ostalim, i za činjenice koje čine sadržaj bića kaznenog djela za kojeg je vozač vozila osiguranog kod tuženika koji je prouzročio predmetnu prometnu nesreću oglašen krivim. Naime, u postupku koji se inače vodi radi naknade štete imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći od punoljetnosti tužiteljice, 6. listopada 2011., troškova prijevoza od 6. listopada 2011. do 13. svibnja 2012. i naknade štete zbog izgubljene zarade, utvrđeno je da je tužiteljica, u dobi od nepunih četrnaest godina, teško ozlijeđena u prometnoj nesreći od 1. listopada 2007. kada se kao putnica nalazila u autobusu osiguranom kod tuženika kojim je obavljan prijevoz učenika na relaciji B. D. - B. - Z. - Osnovna škola F. K. A. P.. Nesreća se dogodila nakon ulaska u autobus učenika na stajalištu u Z. pri čemu je vozač autobusa propustio uputiti učenike da sjednu na sjedalo, pa je nekoliko učenika ostalo stajati u blizini zadnjih vrata autobusa, iako je vozač znao da ručica mjenjača zbog tehničke dotrajalosti i slobodnog hoda može prilikom ubacivanja u peti stupanj prijenosa dodirnuti prekidač za otvaranje zadnjih vrata i otvoriti ih te na taj način ugroziti sigurnost učenika što se i dogodilo.

9. Tako je utvrđeno da je zbog propusta vozača da obrati dovoljno pažnje na hod ručice mjenjača vozač pritisnuo prekidač za otvaranje zadnjih vrata autobusa i otvorio ih, pa su učenice K. M. i tužiteljica M. R. koje su stajale u blizini zadnjih vrata ispale iz autobusa na tlo kojom prilikom je K. M. pri padu udarila glavom u metalnu zaštitnu ogradu i zadobila teške tjelesne povrede zbog kojih je umrla u bolnici, a tužiteljica M. R. zadobila također teške tjelesne povrede zbog kojih će trpjeti trajne posljedice. Vozač autobusa je upravo opisanim postupanjem ostvario obilježja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće iz članka 272. stavak 4. u svezi članka 272. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona te je pravomoćnom presudom zbog tog kaznenog djela proglašen krivim.

10. U opisanim su okolnostima, ocjenjujući tuženikov prigovor podijeljene odgovornosti tužiteljice, odnosno njenog doprinosa nastanku predmetnog štetnog događaja, sudovi posebno cijenili da je vozač autobusa znao za mogućnost otvaranja vrata dodirom mjenjača prilikom ubacivanja u peti stupanj u prekidač za otvaranje zadnjih vrata postavljen na kontrolnoj tabli autobusa, ali je unatoč tome upravljao autobusom i dopustio učenicima kao putnicima u autobusu da stoje na dijelu autobusa. Time je ocijenjeno da je vozač propustio obratiti pozornost na djecu koja su stajala u dijelu autobusa u blizini vrata koja se mogu otvoriti i upozoriti ih na to. Stoga su sudovi zaključili da je uzrok predmetne nesreće isključivo u postupanju vozača koji je upravljao neispravnim autobusom i kojemu su se tijekom vožnje zbog tehničke dotrajalosti mjenjača i slobodnog hoda prijenosom u veću brzinu i doticanjem mjenjača u prekidač za otvaranje vrata otvorila vrata autobusa, a da vozač, znajući za tu mogućost, nije upozorio djecu da tijekom vožnje sjede na sjedalima i da ne stoje u blizini izlaznih vrata znajući da se vrata mogu otvoriti što se i dogodilo jer je došlo do ispadanja tužiteljice iz autobusa. S druge strane, sudovi su ocijenili da tužiteljica kao djevojčica od nepunih četrnaest godina života nije mogla znati za tehničku neispravnost autobusa i mogućnost otvaranja vrata tijekom vožnje niti je slijedom toga imala opravdanog razloga sumnjati da je u tolikoj mjeri stajanje u autobusu u blizini vrata za vrijeme trajanja vožnje opasno. Stoga su sudovi ocijenili neosnovanim prigovor podijeljene odgovornosti, a naprijed navedeni razlozi za takvu ocjenu su potpuni, jasni i nimalo proturječni.

11. Pravilno tuženik navodi da okolnost što štetna radnja predstavlja kazneno djelo ne isključuje postojanje podijeljene odgovornosti. Međutim, sadržaj razloga koje sud navodi u obrazloženju pobijane odluke upućuje da su sudovi to imali na umu, ali su u bitnom ocijenili da tuženik pritom podcjenjuje značenje činjenice da je autobus kojeg je on osigurao konkretne prigode prevozio djecu, a ne odrasle osobe, čime tuženik podcjenjuje značenje i domašaj propusta vozača da upozori djecu na opasnosti koje im kao osjetljivoj kategoriji putnika prijete pri vožnji neispravnim autobusom jer prijevoz djece i inače, a osobito neispravnim autobusom, sam po sebi upućuje na dodatni oprez koji je u okolnostima konkretnog slučaju posve izostao što je upravo imalo za posljedicu nastanak štetnog događaja. U takvim okolnostima razlozi koje su sudovi dali za odbijanje prigovora podijeljene odgovornosti nisu izostali, a oni koji su dani nisu nejasni ni proturječni.

11.1. Sudovi su nadalje dali jasne i uvjerljive razloge i za zaključak o potrebi tužiteljice za tuđom njegom i pomoći te gubitku radne sposobnosti jer su se oslonili na nalaze i mišljenja vještaka koja su cijenili pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP, kao i na medicinsku dokumentaciju tužiteljice. U odnosu na revizijske navode prema kojima okolnost da tužiteljica kao osoba s invaliditetom putuje uz pratnju čak i u daleke krajeve (Australija) u posjet svojoj teti dovodi u pitanje zaključak suda o njezinoj potrebi za tuđom njegom i pomoći u trajanju od osam sati dnevno, valja odgovoriti da se te dvije okolnosti međusobno ne isključuju jer je notorno da uređena društva u cijelom svijetu nastoje sve životne sadržaje, uključujući i avio prijevoz u daleke krajeve, u većoj ili manjoj mjeri, učiniti dostupnim i prilagoditi i osobama s invaliditetom, pa čak i onima vrlo visokog i najvišeg stupnja, jer je to civilizacijski doseg modernog svijeta. Utoliko ni okolnost na koju ukazuje tuženik ne dovodi u pitanje spomenuti zaključak sudova.

12. Nadalje, po ocjeni revizijskog suda, tuženik nije onemogućen u raspravljanju, pa time nije počinjena ni bitna povreda iz članka 364. stavka 2. točke 6. ZPP, time što su odbijeni njegovi daljnji dokazni prijedlozi na okolnosti osnovanosti prigovora podijeljene odgovornosti. Naime, tvrdnje revidenta iz revizije prema kojima je tužiteljica bila naslonjena leđima na vrata u autobusu, kao i tvrdnje vozača saslušanog u svojstvu svjedoka u predmetu P-29/09 o tome da je on u više navrata pozivao putnike da sjede u vozilima tijekom vožnje, suprotne su činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je vozač oglašen krivim, a čime je vezan sud u skladu s člankom 12. stavkom 3. ZPP. To stoga što je u činjeničnom je opisu kaznenog djela za koje je vozač pravomoćno oglašen krivim navedeno da je vozač propustio uputiti učenike da sjednu na sjedala, kao i da je nekoliko učenika ostalo stajati u blizini zadnjih vrata, a ne naslonjena na zadnja vrata. Stoga tvrdnja revidenta da je tužiteljica "vjerojatno bila naslonjena na vrata" zbog svoje proizvoljnosti ne upućuje na potrebu daljnjeg dokazivanja, jednako kao ni tvrdnja revidenta da vozač nije mogao vidjeti stoji li netko u blizini zadnjih vrata zato što prema činjeničnom opisu kaznenog djela proizlazi da je na tom mjestu stajalo nekoliko djece, pa s obzirom na veličinu prostora na izlaznim vratima autobusa, ocjena suda o nepostojanju potrebe daljnjeg preispitivanja i dokazivanja djeluje sasvim uvjerljivo.

13. U odnosu na istaknutu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, treba odgovoriti da zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza ovisi o ocjeni je li takvim postupanjem sud nezakonito uskratio stranci mogućnost raspravljanja. U konkretnom je slučaju revidentu raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predloži dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a u pogledu okolnosti da nije prihvaćeno sve ono što je predložio i što je time nezadovoljan, ne može utemeljeno iznositi tvrdnje o počinjenoj povredi. Uz to, valja navesti da pitanje popravlja li se stanje tužiteljičinog zdravlja ili ne jest pitanje činjenične naravi o kojem se u revizijskoj fazi postupka ne raspravlja (argument iz članka 385. ZPP), pa se takvi navodi ne mogu razmatrati ni u okviru bitne povrede iz točke 6. stavka 2. članka 354. ZPP, posebno u kontekstu u postupku utvrđene činjenice da je zbog posljedica predmetnog štetnog događaja kod tužiteljice prisutna teška ovisnost o drugim osobama bez medicinski opravdanog očekivanja promjena na viši indeks odnosno na poboljšanje funkcionalnog stanja.

13.1. Osim toga, prijedlozi za izvođenje dokaza na okolnosti razjašnjenja pitanja potrebe tužiteljice za tuđom njegom i pomoći u punom opsegu pravilno su ocijenjeni nepotrebnim zato što je tužiteljica zatražila tuđu njegu i pomoć u opsegu od osam sati dnevno, a ne 24 sata dnevno, dakako imajući na umu sve u postupku utvrđene činjenice koje se tiču njezina ukupnog zdravstvenog stanja (o čemu će u nastavku biti više riječi).

13.2. Jednako tako, sudovi nisu onemogućili tuženika u raspravljanju ni kada nisu prihvatili njegov prijedlog za izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja visine štete koja se odnosi na izgubljenu zaradu jer okolnost da je pomoćni grafičar za unos teksta zanimanje iz skupine zanimanja s nižom, a ne srednjom, stručnom spremom nije odlučna kod činjenice da tužiteljica zbog posljedica prometne nesreće za koju odgovara tuženik nije završila ni srednju školu, već onu koju je mogla završiti (po prilagođenom programu), a u spisu nema naznaka da tužiteljica po redovnom tijeku stvari ne bi završila srednju školu da nije onemogućena zbog posljedica predmetne nesreće.

13.3. S tim u vezi treba uzeti u obzir i da sudovi, u skladu s odredbom članka 220. stavka 2. ZPP, imaju ovlaštenje ocjenjivati provedene dokaze i odlučivati o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa postupanjem prema tom ovlaštenju, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan, drugostupanjski sud nije povrijedio pravo revidenta.

13.4. Konačno, suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP jer je odgovorio na sve odlučne žalbene navode. Kod ove bitne povrede nije odlučno da žalbeni sud odgovara na sve žalbene navode, već samo na one koji su od odlučnog značaja, a što su je drugostupanjski sud i učinio. 14. U postupku su bile nesporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:.

- da je 1. listopada 2007. na državnoj cesti broj … iz smjera F. u smjeru P., vozač osiguranika tuženika, upravljajući autobusom registarske oznake i broja … i namijenjenog za prijevoz učenika, prilikom manevra prijenosa mjenjača vozila u peti stupanj, aktivirao prekidač na komandnoj tabli uslijed čega su se otvorila vrata na autobusu kojom je prigodom učenica K. M. počela ispadati iz autobusa, dok je tada maloljetna tužiteljica pri pokušaju pomoći uhvatila navedenu učenicu, a kako u tome nije uspjela, obje su zajedno ispale iz vozila,

- da je vozač autobusa znao za mogućnost otvaranja vrata na navedeni način, a time i za mogućnost ugrožavanja sigurnosti djece jer je veći broj djece stajao na nogama u blizini zadnjih vrata autobusa prilikom vožnje, a vozač ih je propustio uputiti da sjednu na sjedala koje otvaranje vrata je moglo ugroziti sigurnost djece,

- da djeca nisu bila upoznata s mogućnošću takvog iznenadnog otvaranja vrata autobusa,

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj K-7/09 vozač osiguranika tuženika I. M. proglašen krivim što je 1. listopada 2007. kao vozač tvrtke B. T. T. d.o.o., upravljajući autobusom registarskih oznaka … državnom cestom … iz smjera F. u smjeru P., prilikom prijevoza učenika na relaciji B. D. - B. - Z. - Osnovna škola f. K. A. P., protivno odredbi članka 164. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i članka 3. Pravilnika o uvjetima koje moraju ispunjavati vozila kojima se prevoze djeca, nakon ulaska u autobus učenika propustio učenike uputiti da sjednu na sjedala tako da je nekolicina učenika ostala stajati u blizini zadnjih vrata autobusa premda je znao da ručica mjenjača zbog tehničke dotrajalosti i slobodnog hoda može prilikom ubacivanja u peti stupanj prijenosa dodirnuti prekidač za otvaranje zadnjih vrata postavljen na kontrolnoj tabli i otvoriti ih te time ugroziti sigurnost tako prevoženih učenika, lakomisleno držeći da se to neće dogoditi, u vožnji pri prebacivanju u peti stupanj prijenosa, propustio obratiti dovoljnu pažnju na hod ručice mjenjača te je istom pritisnuo prekidač za otvaranje zadnjih vrata autobusa i otvorio ih, uslijed čega su maloljetne učenice K. M. i tužiteljica M. R. koje su stajale u blizini zadnjih vrata ispale iz autobusa na tlo, kojom prilikom je K. M. pri padu udarila glavom u metalnu zaštitnu ogradu i zadobila ozljede od kojih je preminula, a tužiteljica M. R. zadobila natučenje mozga te druge ozljede, sve kvalificirane kao teške tjelesne ozljede,

- da tužiteljica nije doprinijela nastanku štetnog događaja,

- da je tužiteljica navedene prigode, zbog ispadanja iz autobusa, zadobila teške tjelesne ozljede, i to: traumatski šok, natučenje glave i mozga, krvarenje ispod tvrde moždane opne u lijevoj čeono tjemenoj regiji s posljedičnom moždanom komom, natučenje prsnog koša i desnog plućnog krila, zgnječenje i brojne udarnoderne rane lijevog donjeg ekstremiteta, otvoreni lom dijafize lijeve bedrene kosti, lom gležnja lijeve goljenične kosti, natučenje zdjelice i lom lijeve stidne kosti, smanjenje desnog vidnog polja, amputaciju petog prsta lijeve noge, spastičnu tetraparezu uz razvoj kontrakture oba gornja ekstremiteta više desno poslije nagnječenja mozga, kontrakture zglobova desne potkoljenice te inkontinenciju (nemogućnost zadržavanja urina), a naknadno je posljedično kod nje došlo i do razvoja posttraumatske epilepsije,

- da je zbog zadobivenih ozljeda kod tužiteljice ostala kraća lijeva noga i nemogućnost izvođenja pokreta u lijevom kuku za više od 50% pokretljivosti u svim smjerovima, nestabilno lijevo koljeno, defekt mišića lijeve natkoljenice i potkoljenice valgus deformacija lijeve noge, amputacija malog prsta lijevog stopala, a to je sve praćeno trajnim glavoboljama, povremenim zamućenjem vida, nemogućnošću hoda, osim na kratkim relacijama uz pomoć druge osobe, a kretanje na duge staze moguće je samo u kolicima. Barthelov indeks izmjeren 22. siječnja 2016. iznosio je 45 što podrazumijeva tešku ovisnost o drugim osobama i ne očekuje se promjena na viši indeks odnosno na poboljšanje funkcionalnog stanja, dok je svrha redovitih rehabilitacija održavanje sadašnjeg stanja i sprječavanje progresije oštećenja funkcionalnog statusa,

- da kod tužiteljice postoji potreba za trajnom tuđom pomoći i njegom nestručne osobe u punom opsegu, odnosno osam sati dnevno, i u utuženom razdoblju od njezine punoljetnosti, odnosno od 7. listopada 2011. pa nadalje,

- da kod tužiteljice, s obzirom na njezino zdravstveno stanje, od posljedica predmetnog štetnog događaja ne postoji preostala radna sposobnost niti za poslove za koje je školovana niti za bilo koje duge poslove,

- da je tužiteljica nakon predmetnog štetnog događaja, zbog posljedica povređivanja nastavila školovanje za osobe s invaliditetom i školovala se u Centru za odgoj i obrazovanje D. u Z. te je u toj ustanovi stekla strukovnu kvalifikaciju pomoćni grafičar za unos teksta i da, prema podacima HZZ, osobe s takvom kvalifikacijom traže posao oko 18 mjeseci.,

- da je tužiteljica tijekom školovanja u Z. vikende i praznike provodila kod kuće, otac je osobnim vozilo dolazio po nju u Z. i dovozio ju kući za vikende i praznike te ju vraćao u Z. radi školovanja, a troškove prijevoza automobilom snosila je sama od novca koji joj je isplaćen na ime naknade štete,

- da je tužiteljica u razdoblju od 7. listopada 2011. do 13. svibnja 2012. kada je završila školovanje dolazila kući na vikende i praznike te ju je otac najmanje 14 puta (što podrazumijeva 14 odvoza i 14 dovoza) vozio automobilom u Z. i vraćao kući, a da visina troškova prijevoza u jednom pravcu iznosi 518,00 kuna,

- da je tužiteljica kod Centra za socijalnu skrb P. primila naknadu za tuđu pomoć i njegu u razdoblju od 7. listopada 2011. do 13. svibnja 2012. u iznosu od 9.375,00 kuna, od 14. svibnja 2012. do 31. svibnja 2012. u iznosu od 625,00 kuna, a od 1. lipnja 2012. do 1. svibnja 2017. mjesečno je primala 1.250,00 kuna, što iznosi ukupno 85.000,00 kuna,

- da visina naknade za tuđu pomoć i njegu iznosi 15,00 kuna po satu, slijedom čega naknada za tuđu pomoć i njegu u razdoblju od 7. listopada 2011. do 1. svibnja 2017. iznosi ukupno 15.408 sati odnosno iznos od 231.120,00 kuna koji je iznos umanjen za iznos naknade isplaćene od Centra za socijalnu skrb P., po istoj osnovi i za isto razdoblje, što daje iznos razlike u visini od 146.120,00 kuna,

- da je tužiteljici i ubuduće potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 248 sati mjesečno, što prema cijeni sata od 15,00 kuna iznosi 3.720,00 kuna i umanjeno za iznos invalidnine od 1.250,00 kuna iznosi 2.470,00 kuna mjesečno,

- da izgubljena zarada tužiteljice zbog nemogućnosti zaposlenja za razdoblje od 1. travnja 2014. do svibnja 2017. prema duljini čekanja od 18,27 mjeseci iznosi 150.316,12 kuna za stručnu spremu kakvu ima tužiteljica, za područje županije P.-s., odnosno, 3.904,99 kuna mjesečno.

15. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stana sudovi su obvezali tuženika na naknadu imovinske štete tužiteljici za troškove prijevoza u iznosu od 14.504,00 kuna s pripadajućom kamatom, a po osnovi imovinske štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 151.316,12 kuna do 30. travnja 2017. s pripadajućom kamatom od dospijeća do isplate kao i rentu zbog izgubljene zarade u iznosu od 3.904,00 kuna od 1. lipnja 2017., te konačno za tuđu pomoć i njegu do 31. svibnja 2017. u iznosu od 223.160,00 kuna s pripadajućom kamatom i rentu zbog tuđe njege i pomoći u iznosu od 3.710,00 kuna mjesečno počevši 1. svibnja 2017.

16. Neutemeljeno tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva. Naime, u naprijed opisanim činjeničnim okolnostima sudovi su pravilno primijenili odredbu članka 1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kada su ocijenili da tužiteljica nije doprinijela nastanku predmetnog štetnog događaja zato što prijevoz djece neispravnim autobusom uz izostanak upozorenja djeci na tu neispravnost i izostanak uputa za siguran prijevoz i u tim okolnostima predstavlja osobito veliku opasnost za sigurnost prometa i prijevoza djece koju ni odrasle osobe, a naročito djeca, ne mogu razumno unaprijed predvidjeti. U takvim je okolnostima zaključak suda o isključivoj odgovornosti tuženika za predmetni štetni događaj utemeljen na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

17. Jednako je tako rezultat pravilne primjene materijalnog prava i prihvaćanje tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete zbog troškova prijevoza radi liječenja jer taj trošak tužiteljici kao opravdan pripada na temelju odredbe članka 1095. stavka 1. ZOO.

18. Što se tiče izgubljene zarade i rente zbog izgubljene zarade, pravilno je sud primijenio odredbu članka 1089. i 1095. stavka 2. ZOO kada je tužiteljici dosudio dospjele iznose i rentu po ovoj osnovi. Naime, s obzirom na činjenicu da je kod tužiteljice nastupio trajni gubitak radne sposobnosti i da kod nje ne postoji preostala radna sposobnost, što je sve posljedica predmetnog štetnog događaja, pravilno su sudovi primijenili spomenute zakonske odredbe kada su prihvatili i ovaj zahtjev. To stoga što je u postupku utvrđena namjera tužiteljice za stjecanjem zarade nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja do čega krivnjom tuženika nije došlo, što je utvrđeno postojanje objektivne vjerojatnosti da bi tužiteljica kao oštećenica doista i ostvarivala ovu zaradu i što je krivnjom tuženika to njezino pravo upravo povrijeđeno.

19. Isto se odnosi i na tuđu pomoć i njegu u kojem je dijelu pravilno primijenjena odredba članka 1095. stavka 1. i 2. ZOO jer su sudovi utvrdili da je tužiteljici potrebna tuđa njega i pomoć, utvrdili su opseg te potrebe, činjenicu da joj tu pomoć pružaju članovi obitelji i da visina jednog sata iznos ukupno 15,00 te su, u skladu s tim, utvrdili i dosudili ukupnu štetu po ovoj osnovi kako u dospjelom jednokratnom iznosu, tako i u dijelu koji se odnosi na rentu.

20. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.