Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 17 Gž R-1010/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika B. J. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. A., dipl. iur. iz saveza, Z., protiv tuženika-protutužitelja K. H. k.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku u Z., radi vraćanja na posao i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2933/2019-41 od 26. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 6. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2933/2019-41 od 26. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u dijelu u kojem zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen.
II. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn/207,38 EUR[1] .
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev za sudskim se raskidom Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2012. sklopljen između tužitelja i tuženika sa danom 1. listopada 2014. godine (točka I. izreke). Tuženiku-protutužitelju naloženo je da tužitelja-protutuženika vrati na posao s pravima i obvezama iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2012., na radno mjesto "vozač viličara", ili drugo odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju, radnom iskustvu i sposobnostima (točka II. izreke), dok je dio tužbenog zahtjeva za isplatom preostalog iznosa naknade štete u iznosu do 36.759,57 kn odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).
2. Protiv točke I. i II. izreke i odluke o troškovima parničnog postupka žali se tuženik-protutužitelj (dalje u tekstu presude tuženik) iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti.
3. Tužitelj-protutuženik (dalje u tekstu presude tužitelj) je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna i proturječna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.
6. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev jer je u izreku presude dodao riječi "znanju i radnom iskustvu" čime je prema tuženiku dodao dodatne kriterije za odabir zamjenskog radnog mjesta. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom zahtijevao da ga tuženik vrati na rad na radno mjesto "vozač viličara" ili na drugo odgovarajuće mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Postupanjem suda prvog stupnja odnosno dodavanjem riječi "znanju i radnom iskustvu" nije promijenjen identitet tužbenog zahtjeva jer ni na koji način niti je izmijenjana obveza tuženika a niti su dodani dopunski kriteriji za ispunjavanje te obveze. Stoga u konkretnom slučaju, nije ostvaren bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju ukazuje tuženik.
7. U žalbenom stadiju ponovljenog prvostupanjskog postupka sporno je da li su ispunjene pretpostavke za sudski raskid ugovora na prijedlog tuženika kao poslodavca iz čl. 117. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR), te, posljedično tome, da li su ispunjene pretpostavke da se tužitelja, nakon što je pravomoćno utvrđena nedopuštenost otkaza, vrati na posao. 8. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:
- da je utvrđeno je da je nedopušten otkaz Ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 10. ožujka 2014. i Odlukom kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava od 2. travnja 2014.,
- da tuženik nije dokazao tužiteljevu neučinkovitost u radu,
- da tuženik nije dokazao da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć,
9. Tuženik žalbenim navodima osporava ocjenu suda prvog stupnja da u postupku nije dokazao tužiteljevu neučinkovitost u radu. Međutim, u tom dijelu sud prvog stupnja je pravilno utvrdio činjenično staje za što je dao jasne, logične, i ovom sudu u potpunosti prihvatljive razloge koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik uopće nije dokazao da je tužitelj imao normu, te da je tužitelj, osim poslova koji su bili mjeriljivi SAP-LES sustavom, obavljao i poslove koji nisu evidentirani tim sustavom i koje tuženik nije objektivno i cjelovito cijenio. Na temelju takvih utvrđenja pravilna je ocjena suda prvog stupnja da u postupku nije utvrđena tužiteljeva neučinkovitost u radu tijekom 2013. godine.
10. Također, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj tijekom 2004. i 2005. odnosno prije otkazivanja ugovora o radu nije bio pisano upozoravan na kršenje obveza iz radnog odnosa, te da protokoli o razgovoru koje je sastavljao tuženik ne mogu imati taj karakter. Naime, da bi se radilo o upozorenju na obveze iz radnog odnosa potrebno je da isto sadrži upozorenje radniku na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povreda radnih odnosa. U konkretnom slučaju, protokoli o razgovoru ne sadrže takvo upozorenje, pa je pravilno sud prvog stupnja ocijenio da se ne radi u upozorenjima iz čl. 111. st. 1. ZR odnosno čl. 110. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05) koji je bio na snazi u vrijeme sastavljanja protokola. Pravilno je u tom smislu prvostupanjski sud ocijenio da se sadržajno radi o bilješkama koje je poslodavac sastavljao kako bi radnicima ukazivao na uočene pogreške u radu, te da tuženik nije dokazao da bi tužitelj ponavljao greške na koje mu je tuženik kao poslodavac ukazivao. U tom smislu pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da na strani tužitelja nije utvrđeno kontinuirano kršenje radnih obveza kako to tvrdi tuženik, te da stoga isto ne može predstavljati okolnost koja bi opravdala određivanje sudskog raskida ugovora o radu na zahtjev tuženika kao poslodavca.
11. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio i činjenicu da prijenos poslovne cjeline odnosno središnjeg skladišta u kojem je radio tužitelj na drugu pravnu osobu ne predstavlja okolnost koja bi upućivala da nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika više nije moguć. To pogotovo kada se ima u vidu da je prijenos izvršen tijekom parničnog postupka, te da su poslovi koje je obavljao tužitelj povjereni drugom trgovačkom društvu čiji je jedini osnivač upravo tuženik.
12. Tuženik u žalbi ističe i da je prije otkazivanja tužitelj odbio ponudu tuženika da nastavi rad na drugom radnom mjestu, te da tužitelj bio nezainteresiran da se javi na natječaje za radno mjesto na kojem je radio, a koje natječaje je raspisivalo trgovačko društvo na koju je prenijeta poslovna cjelina. Međutim, navedene okolnosti, suprotno stavu tuženika, ne predstavljaju razloge koju opravdano upućuju da nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika nije moguć.
13. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja kojom je prihvatio tužiteljev tužbeni zahtjev za vraćanjem na rad. Naime, u konkretnom slučaju pravomoćno je utvrđeno da otkaz koji je tuženik dao tužitelju nije dopušten. Također, kako je ranije već i navedeno, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za određivanje sudskog raskida ugovora o radu na zahtjev poslodavca. Imajući u vidu navedeno, pravilna je i odluka suda o vraćanju na posao, te je u tom dijelu sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 116. st. 1. ZR. Pritom je potrebno i navesti i da vraćanje radnika na posao u smislu predmetne zakonske odredbe pretpostavlja vraćanje na radno mjesto za koje je sklopljen ugovor o radu, a ako takvog mjesta nema onda na odgovarajuće poslove, pa se tuženik te svoje obveze ne može osloboditi pozivajući se na nemogućnost da tužitelja vrati na ranije poslove opravdavajući se da nema potrebe za radom na poslovima iz razloga što su isti povjereni drugom trgovačkom društvu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr-654/08 od 22. siječnja 2009.).
14. Sud prvog stupnja pravilno je postupio i kada nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka. Naime, kao je tuženik izgubio parnicu, to nisu ispunjene pretpostavke da se tuženiku dosude troškovi parničnog postupka. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvatio.
15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.
16. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).
17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 6. rujna 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Žulj, v.r.
