REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3462/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.d. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva P. i p. d.o.o. u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Stalna služba u Sesvetama, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-455/2020-7 od 15. ožujka 2022., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-556/2019-93 od 27. studenog 2019., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Tužena Republika Hrvatska dužna je na ime naknade štete platiti M. d.d. iznos od 718.486,39 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 17.044.294,76 kuna do ukupno zatraženog iznosa 17.762.781,15 kuna kao neosnovan.

III. Odbija se prvi eventulano kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu izmakle koristi u iznosu od 13.831.880,06 kuna kao neosnovan.

IV. Tužena Republika Hrvatska dužna je na ime naknade štete platiti M. d.d. iznos od 10.529.682,64 kune s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Tužena Republika Hrvatska dužna je na ime naknade troškova postupka platiti M. d.d. iznos od 2.024.342,59 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 28.studenog 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška kao neosnovan.“.

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je potvrđena i djelomično je preinačena presuda suda prvog stupnja tako da je presuđeno:

„I. Odbija se žalba tužitelja M. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-556/2019-93 od 27. studenog 2019., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom I. i IV. izreke, te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom V. i VI. Izreke i u tom dijelu sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. d.d. koji glasi:

„Tužena Republika Hrvatska dužna je na ime naknade štete platiti tužitelju M. d.d. iznos od 718.486,39 kuna te iznos od 10.529.629,64 kuna, sve to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.024.342,59 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Nalaže se tužitelju M. d.d. naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, parnični trošak u iznosu od 1.390.010,00 kuna, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju M. d.d. naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak žalbe u iznosu od 96.862,50 kuna, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.“.

3. Protiv presude suda drugog stupnja prijedlog za dopuštenje revizije podnosi tužitelj zbog pitanja koja glase:

„1. Da li sudovi postupku naknade štete zbog nezakonitog i/ili nepravilnog rada upravnih tijela mogu kao prethodno pitanje ispitivati zakonitost i pravilnost odluka upravnog tijela i Upravnog suda koje je Ustavni sud ukinuo svojom odlukom ili su ih sama upravna tijela u ponovljenim postupcima ukinuli kao nezakonite. (čl. 12. Zakona o parničnom postupku)?

2. Da li parnična strana mora dokazivati činjenicu da je konačna građevna dozvola postala pravomoćna iako protiv iste nitko nikada nije pokrenuo upravni spor ili se radi o činjenici koju zakon pretpostavlja (čl. 221. st. 3. Zakona o parničnom postupku)?

3. Da li pravna stajališta žalbenog suda izraženim u ukidnom rješenju kojim je ukinuta presuda vežu prvostupanjski i žalbe sud?

4. Da li činjenica što je Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja poništilo svoja rješenja i osnažilo prvobitnu lokacijsku i građevnu dozvola odnosno ukinulo odluke koje su dovele do obustave građevinskih radova u duljem periodu predstavlja nezakoniti i nepravilni rada tijela državne uprave i da li te činjenice daju investitoru pravo na naknadu štete nastalu zbog Odvjetničko društvo K., H. I. V. j.t.d. V., obustave gradnje osnovom čl. 154. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima i čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave?

5. Da li investitor eventualnu štetu nastalu zbog obustave gradnje mora ukalkulirati u cijenu stanova i poslovnih prostora koje je prodavao, odnosno prodavati stanove i poslovne prostore skuplje od cijene koju mu diktira tržište, i/ili trpjeti poskupljenje investicije, zbog toga što su nezakonito i nepravilno upravna tijela obustavila zakonitu izgradnju, na temelju konačne građevne dozvole (koja je bila i pravomoćna), ili ima pravo na naknadu svih vidova štete (uključivo i izmakle koristi) temeljem gore navedenog čl. 154. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima i čl. 13 Zakona o sustavu državne uprave?

6. Da li činjenica što je investitor od svog prednika preuzeo dovršetak projekta izgradnje u vrijeme obustave gradnje i kojem je njegov prednik ustupio (cedirao) sva svoja potraživanja osnovom naknade štete prema upravnim tijelima RH zbog obustave gradnje, predstavlja okolnost da je na svoju štetu dopustio drugome poduzimanje neke radnje, pa nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom (čl. 163. st. 1. Z00/91)?“,

ističući da se radi o pitanjima koja udovoljavaju uvjetima iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) za dopuštenje revizije.

4. Na prijedlog za dopuštenje revizije je odgovoreno.

5. Prema ocjeni ovog suda kako su u ovom postupku radilo o zahtjevu kojeg tužitelji temelje na odštetnoj odgovornosti tužene zbog nepravilnog i nezakonitog rada tijela državne uprave, vodeći računa da se u takvim postupcima kao i u svakoj drugoj odštetnoj parnici oštećeni mora dokazati štetu, štetnu radnju i uzročnu vezu između štete i štetne radnje, to po ocjeni ovog suda odgovori na postavljena pitanja ovise o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, i time ne se ne radi o pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

Time što je sud drugog stupnja ocijenio da ne postoje elementi za utvrđivanje odštetne odgovornosti tužene nije odstupio od prakse ovog suda u parnicama gdje je utvrđeno da takva odgovornost postoji jer je u tim postupcima za razliku od ovog postupka utvrđeno da su ostvareni svi elementi koji dovode do odštetne odgovornosti.

6. Osim toga činjenica da su odluke tijela uprave na koja se tužitelji pozivaju i koje odluke su tijekom postupka izmijenjene u korist singularnog prednika tužitelja ne dovodi nužno do odštetne odgovornosti tužene jer su u ovom postupku odluke upravnih tijela bile potvrđene odlukom suda, pa bi se eventualno moglo raditi od odgovornosti države za rad suda, ali takve tvrdnje tijekom postupka nisu iznesene niti se zahtjev tužitelja bazira na eventualnom pogrešnom radu suda pri čemu treba naglasiti odgovornost tužene za rad sudova se ocjenjuje po posve drugim parametrima i može postojati samo ako je do štete došlo zbog namjere ili grube nepažnje prilikom donošenja odluke od strane suca ili sudskog vijeća.

7. Zbog svega gore navedenog valjalo je odbaciti prijedlog tužitelja i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 392. u svezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.