REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3437/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B. iz O., (OIB: …), koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz O., protiv tuženika K. b. c. O. iz O., (OIB: …), radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-448/2022-2 od 11. svibnja 2022., kojim je potvrđeno rješenje o troškovima postupka iz presude na temelju priznanja Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-1696/2020-7 od 7. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno rješenje o trošku postupka sadržano u dijelu pod točkom II. izreke presude na temelju priznanja prvostupanjskog suda (kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 5.662,09 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, „osim kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom dosuđenom bruto iznosu“, koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže naznačeno u točci I. izreke te presude) - u odluci kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 546,87 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 7. ožujka 2022. do isplate.
2. Tužiteljica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv tog drugostupanjskog rješenja (u odbijajućem dijelu u kojemu nije njoj dosuđen parnični trošak od 1.328,12 kn) zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja:
„Je li kod odlučivanja o troškovima postupka kod stupnjevite tužbe relevantna naznačena vrijednost predmeta spora u trenutku pokretanja postupka podnošenjem manifestacijskog (neodređenog) zahtjeva ili vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja određenog (kondemnatornog) zahtjeva?
odnosno
Je li kod odmjeravanja parničnih troškova obzirom na postignuti uspjeh u sporu, u postupcima pokrenutih stupnjevitom tužbom mjerodavna naznačena vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja stupnjevite tužbe (manifestacijski zahtjev) ili se uspjeh stranke u parnici izračunava razmjerno uspjehu prema kondemnatornom tužbenom zahtjevu postavljenom u istoj parnici?
odnosno
Je li se kod odmjeravanja parničnih troškova obzirom na postignuti uspjeh u sporu uzima ona vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja svake pojedine parnične radnje ili se za cijeli postupak uzima vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom određenom tužbenom zahtjevu?
odnosno
Je li se podnesak kojim se postavlja određeni tužbeni zahtjev u slučaju stupnjevite tužbe, nakon što tuženik - poslodavac radi ekonomičnosti postupka sam izračuna razliku utuženih plaća, smatra obrazloženim podneskom iz Tbr. 8. t. 1. OT ili običnim podneskom Trb. 8. t. 3. OT?“.
3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.
4. Prijedlog tužiteljice da joj se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 11. svibnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.": to polazeći i od odredbe čl. 400. st. 2. ZPP- a, prema kojoj: „Revizija protiv odluke suda drugog stupnja kojom je pravomoćno odlučeno o troškovima postupka je dopuštena ako su ispunjene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona.“
6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Od toga polazeći, iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:
7.1. prije svega, da je osporeno rješenje doneseno prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, prema utvrđenju i shvaćanju drugostupanjskog suda: da „u konkretnom slučaju nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe koja je iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen već u tužbi“ (da „u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom iz odredbe članka 186.b ZPP-a. Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina istom nije poznata“); da je „tužiteljica u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena, a sve jer da ne raspolaže potrebnim podacima za izračun tražbine (iz navoda tužiteljice ne proizlazi da ne raspolaže obračunima plaća)“, to iako je „tužiteljica svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati rada ostvarila i po kom kriteriju pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja“; da, konkretno, nije bila ispunjena pretpostavka za stupnjevitu tužbu, „pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava“ („tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženik nije dostavljao obračunske liste niti je pak osporila narav odrađenih sati kako su isti specificirani u tim platnim listama niti je prije podnošenja tužbe tražila evidenciju radnog vremena, a kojem traženju da tuženik ne bi udovoljio“); da je podneskom od 3. ožujka 2022. tužiteljica samo specificirala i postavila konačan tužbeni zahtjev i takav ne spada u obrazloženi podnesak iz Tbr.8/1 Tarife; da je sud prvog stupnja pravilno nagradu za sastav navedenoga podneska obračunao sukladno Tbr.8/3 Tarife,
7.2. da, slijedom toga, dakle - jer je osporeno rješenje temeljeno na nizu okolnosti bitno različitih od situacije na kojoj predlagateljica gradi u prijedlogu postavljeno pitanje, od one situacije koju sugerira prihvatiti sadržajem toga pitanja (uz ostalo: da tužiteljica i nije postavila stupnjevitu tužbu, odnosno da za nju nisu bile ispunjene pretpostavke, s time da je u podnesku od 3. ožujka 2022. samo specificirala i postavila konačan tužbeni zahtjev), ispravnost kojih okolnosti (utvrđenja i shvaćanja iz prethodnog stavka 7.1.) po postavljenom pitanju revizijski sud ne može preispitivati
- obzirom da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP- a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (sukladno tome), ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati niti je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava) - odgovor na postavljeno pitanje, sve i da se kreira, u ničemu ne bi mogao biti (a to je relevantno za dopuštenost prijedloga) odlučan za odluku o u postupku nastalim troškovima - na naknadu kojih bi predlagateljica imala pravo,
7.3. da se, time, iz prijedloga ne može razabrati zašto bi to u njemu naznačeno pitanje - u usporedbi sa onime na čemu je osporeno rješenje temeljeno, bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti navod predlagateljice da o tome pitanju “još nije donijeta niti jedna revizijska odluka” iako (da) o njemu postoji “različita sudska praksa”,
7.4. odnosno, da prijedlog u svezi tog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tom pitanju u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu predlagateljica temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse).
8. Konkretno, prijedlog predlagateljice ne sadrži razloge zašto bi trebalo odgovoriti na u njemu postavljeno pitanje, onako kako je formulirano, a da bi to bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu i za odluku o konkretnom sporu:
8.1. kada se osporeno rješenje temelji samo na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, onim - kakve nisu utvrđene u odlukama drugostupanjskih sudova na koje se predlagateljica poziva i uspoređuje ih sa ovime, a koje uključuje u postavljeno pitanje i na njima ga temelji,
8.2. kada predlagateljica u prijedlogu nije naznačila ili konkretizirala (a to je bitno za dopuštenost prijedloga kada se temelji na shvaćanju da osporeno rješenje svoj osnov ima u neujednačenoj sudskoj praksi, sve u smislu navedene odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a, prema kojoj: „Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.") u kojim je to odlukama drugih sudova (odnosno revizijskog) izraženo neko shvaćanje (od onih koje pitanjem sugerira prihvatiti) koje bi bilo u suprotnosti sa nekim shvaćanjem iz osporene odluke - jer to (prema činjeničnim okolnostima na kojima je ona temeljena) nisu odluke na kojima temelji svoj prijedlog,
8.3. kada predlagateljica tako postavljenim pitanjem (formulacijom kojeg je ograničila svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ga obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu utvrđenja na kojima je osporeno rješenje temeljeno, da se prihvati njezino shvaćanje o ovima: dakle, da joj se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje nameće prihvatiti - ili kakve bi htjela, pravilno odlučeno o parničnom trošku.
9. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki).
10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
10.1. da pitanje iz podnesenog prijedloga nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporeno rješenje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
10.3. Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).
Zagreb, 6. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
