REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2985/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz M. L., OIB … , zastupane po punomoćniku B. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika B. M. iz M. L., OIB … , zastupanog po punomoćnicama A. B.-K. i A. A., odvjetnicama iz M. L., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-1195/2018-4 od 11. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Pn-221/2017-12 od 8. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2022.
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:
- u stavku I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika naknaditi joj štetu od 532.870,95 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa,
- u stavku II. izreke, naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak od 19.982,62 kn (“dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tuženik odbijen”),
- u stavku III. izreke, “odbijena tužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti”.
2. Tužiteljica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:
"Da li je javni bilježnik koji se je prije toga uvjerio da ne može komunicirati s osobom koja bi trebala ovjeriti potpis - rukoznak na specijalnoj punomoći te otklonio ovjeriti potpis - rukoznak te osobe i naknadno na nagovor treće osobe, istom prigodom, ovjerio taj potpis, postupio protivno pravilima svoje struke, konkretno odredbama čl. 34. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, odnosno protivno datoj prisezi iz čl. 15. Zakona o javnom bilježništvu?
Da li bi bio odgovoran za štetu koja bi nastupila kao posljedica takvog njegovog činjenja?"
3. Tuženik je odgovorio na prijedlog i predložio da se ovaj odbaci.
4. Prijedlog tužiteljice da joj se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 11. ožujka 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".
6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Od toga polazeći, iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:
7.1. prije svega, da je osporena presuda donesena prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, prema utvrđenju drugostupanjskog suda:
- da “iz provedenih dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženi u vrijeme ovjere rukoznaka A. K. na specijalnoj punomoći 2. prosinca 2010. znao ili morao znati da je ona lišena poslovne sposobnosti, niti da je on suprotno odredbi članka 34. stavak 2. ZJB ovjerio rukoznak A. K. na toj specijalnoj punomoći od 2. prosinca 2010.”,
- da “iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica, koja je sa A. K. imala zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju, znala da je A. K. lišena poslovne sposobnosti, ali je tu činjenicu zatajila tuženom kao javnom bilježniku, upravo kako bi ishodila ovjeru rukoznaka A. K. 2. prosinca 2010. na specijalnoj punomoći temeljem koje je L. K. sin tužiteljice kao punomoćnik A. K. prodao kupcu S. L. kupoprodajnim ugovorom od 3. prosinca 2010. stan vlasništvo A. K., te od kupca primio kupoprodajnu cijenu za taj stan u iznosu 60.000,00 EUR”,
- da je “tuženi prilikom navedene ovjere rukoznaka A. K. na specijalnoj punomoći 2. prosinca 2010. postupio u skladu sa odredbom članka 77. stavak 1. ZJB, te nije bio dužan prema odredbi članka 77. stavak 4. ZJB ispitivati da li su ona i L. K. ovlašteni za dotični posao, uzimajući pritom u obzir da tuženi nije znao niti je morao znati da je A. K. tada bila lišena poslovne sposobnosti”,
- da “činjenica da je tuženi bio u dilemi 2. prosinca 2010. da li da ovjeri rukoznak A. K. koja je ležala u krevetu i nije govorila već je laganim pokretom glave potvrdila sadržaj punomoći koju je on - tuženi njoj prethodno pročitao, a što je sve tuženi naveo u svom iskazu na ročištu 16. travnja 2013. u predmetu Općinskog suda u Malom Lošinju broj P-416/12, ne daje dovoljni osnov za utvrđenje odgovornosti tuženog za štetu u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05,41/08,125/11, 78/15, u daljnjem tekstu ZOO) prema kojem tko drugome prouzroči štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, te prema stavku 2. predmnijeva se obična nepažnja. Stoga je neodlučno pozivanje tužiteljice na to da se radi naplate novčanog potraživanja kupca S. L. temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj P-416/12-15 od 29. studenog 2013., radi isplate iznosa 494.745,85 kn i parničnih troškova u iznosu 38.125,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate, dakle ukupno 532.870,95 kn, vodi ovršni postupak na stanu prijašnje vlasništvo A. K., a sada vlasništvo tužiteljice, pod brojem Ovr-1870/16 Općinskog suda u Rijeci.
Tvrdnje tužiteljice iz žalbe o tome da ona nije bila prisutna kada je tuženi ovjeravao rukoznak A. K. na specijalnoj punomoći 2. prosinca 2010. pa da nije mogla nagovarati tuženog da ovjeri rukoznak, već da su njezin sin L. K. i tuženi svjesno to učinili, obojica znajući da A. K. nije sposobna za sklapanje bilo kakvog pravnog posla, ne mogu se prihvatiti kao osnovane. Ovo stoga što osnovanost tih tvrdnji ne proizlazi iz provedenih dokaza….”,
dakle utvrđenju koje je u bitnome različito odnosno suprotno od onog kojeg predlagateljica postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti istinitim: da se tuženik „uvjerio da ne može komunicirati s osobom koja bi trebala ovjeriti potpis” (dakle, jer bi to podrazumjevalo: niti kimanjem glave), pa otklonio ovjeriti potpis - rukoznak te osobe i naknadno, tek “na nagovor treće osobe”, istom prigodom, ovjerio taj potpis,
7.2. da, slijedom toga, dakle - jer je osporena presuda temeljena na nizu okolnosti bitno različitih od situacije na kojoj predlagateljica gradi u prijedlogu postavljena pitanja, od one situacije koju sugerira prihvatiti sadržajem tih pitanja, ispravnost kojih okolnosti (utvrđenja i shvaćanja iz prethodnog stavka 7.1.) po postavljenim pitanjima revizijski sud ne može preispitivati - obzirom da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama tih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (sukladno tome), ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati niti je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava) - odgovor na postavljena pitanja, sve i da se kreira, u ničemu ne bi mogao biti (a to je relevantno za dopuštenost prijedloga) odlučan za odluku o predmetu spora,
7.3. da se, time, iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta u njemu naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti navod predlagateljice da o tim pitanjima još nije donijeta niti jedna revizijska odluka (da “nema prakse revizijskog suda)” - navod koji, takav, samo potvrđuje već istaknuto u stavku 7.2.: da “je osporena presuda temeljena na nizu okolnosti bitno različitih od situacije na kojoj predlagateljica gradi u prijedlogu postavljena pitanja”,
7.4. odnosno, da prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse).
8. Konkretno, prijedlog predlagateljice ne sadrži razloge zašto bi trebalo odgovoriti na u njemu postavljena pitanja, onako kako su formulirana, a da bi to bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu i za odluku o konkretnom sporu:
8.1. kada se osporena presuda temelji samo na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, onim - koje predlagateljica ne uključuje u postavljena pitanja.
8.2. kada predlagateljica tako postavljenim pitanjima (formulacijom kojih je ograničila svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ih obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu utvrđenja na kojima je osporena presuda temeljena, da se prihvati njezino shvaćanje o ovima: dakle, da joj se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje nameće prihvatiti - ili kakve bi htjela, pravilno odlučeno o njezinom zahtjevu.
9. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranci).
10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
11. Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).
Zagreb, 6. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug, v.r.
