Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-173/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.–dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika u Zagrebu i optuženog T. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. veljače 2022., broj K-50/2021., u sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi T. B. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. Odbija se žalba optuženog T. B. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi T. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246 stavka 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog kao u izreci pobijane presude, te je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

2. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), oštećenom trgovačkom društvu I. I. P. d.o.o. je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je optuženom T. B. naloženo ovom trgovačkom društvu isplati 526.780,14 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. i 8. ZKP/08., optuženik je na ime troškova kaznenog postupka obvezan platiti paušalnu svotu od 3.000,00 kuna, te nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

4. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

5. Žalbu je pravodobno podnio i optuženi T. B. po branitelju N. Š., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu N. Š. – S. P. u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

8. Na zahtjev optuženika, u skladu s člankom 475. stavak 1. ZKP/08., o sjednici vijeća su izvješteni optuženik i njegov branitelj te državni odvjetnik, a sjednici je bio prisutan branitelj optuženika A. M., odvjetnik u Z., u zamjenu za odvjetnika N. Š., a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08. sjednica je održana u odsutnosti optuženog T. B. i državnog odvjetnika koji su o sjednici uredno izvješten.

9. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Na žalbu optuženog T. B., osim na žalbu zbog odluke o kazni

10. Nije u pravu optuženik kad u žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ističe da je prvostupanjski sud propustio dati razloge u odnosu na odlučnu činjenicu – je li postojala suglasnost glavne skupštine društava „I. i P.“ d.o.o. za sklapanje Ugovora o zajmu i Aneksa ugovora o zajmu, budući da mu se niti ne stavlja na teret da je postupio protivno odlukama navedenih tijela pa ta okolnost nije bitna za opstojnost inkriminiranog kaznenog djela.

10.1. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik nalazi u tome što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, u točki 19. naveo: „S druge strane sporno je da li je optuženik nakon sklapanja ugovora o zajmu postupao protivno odredbama čl. 252. st. 1. u svezi čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima, te sklopio aneks ugovora o zajmu u nakani da se trgovačko društvo M. p. d.o.o. znatno nepripadno materijalno okoristi …“, dok je u nastavku, u točki 31. naveo: „Iako je početak radnje izvršenja kaznenog djela prije stupanja na snagu Kaznenog zakona 1. siječnja 2013., budući da je kazneno djelo dovršeno 19. kolovoza 2013., ima se primijeniti upravo navedeni zakon primjenom čl. 3. st. 1. KZ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno“, iz čega bi proizlazilo da se radi o produljenom kaznenom djelu u odnosu na koje pravno pitanje sud nije naveo razloge iako je to bio dužan učiniti u skladu s odredbom članka 459. stavak 5. ZKP/08.

10.2. U svezi naprijed iznesenog optuženik pogrešno smatra da je u razlozima pobijane presude navedenim u točkama 19. i 31. njegovo postupanje tretirano kao produljeno kazneno djelo, jer to ne proizlazi iz citiranog sadržaja. Naime, optuženik je proglašen krivim za jedan događaj odnosno jednu financijsku transakciju do koje je u inkriminiranom razdoblju došlo između trgovačkih društava „I. i P.“ d.o.o i „M. p.“ d.o.o., koja je imala ishodište u ugovoru o zajmu kojeg je optuženik kao direktor oba trgovačka društva zaključio 22. kolovoza 2011., a ostale poduzete radnje – sačinjavanja aneksa ugovora, prijava potpisa u kartonu deponiranih potpisa u banci te nalog banci od 19. kolovoza 2013. da se izvrši povrat 536.780,14 kuna s računa „I. i P.“ d.o.o. na račun „M. p.“, kao greškom ovršenih sredstava, predstavljaju radnje koje je optuženik poduzeo u realizaciji inkriminiranog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., što je sud valjano i obrazložio. Prema tome, kako optuženiku nije stavljeno na teret da je s namjerom izvršio više odvojenih radnji koje bi inače, svaka za sebe, predstavljale posebna kaznena djela ali se zbog određenih sjedinjujućih faktora (istovrsnost radnji, vremenski kontinuitet te prostorna povezanost), kako je to i definirano u članku 52. stavku 1. KZ/11., sve te radnje spajaju u jedno produljeno kazneno djelo, promašena je njegova žalba tvrdnja da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao razloge u odnosu na taj pravni institut. Ujedno, na inkriminirano kazneno djelo sud je ispravno primijenio odredbe novog Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. – KZ/11.

10.3. Također, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. optuženik nalazi i u tome što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u točki 15.1. naveo da … „u preostalom dijelu, kad nastoji prikazati da je sve činio u skladu sa dogovorom s F. M. (…) demantiraju ga rezultati dokaznog postupka koji njegovu obranu čine neuvjerljivom…“, koji zaključak prvostupanjskog suda, kako ističe u žalbi, nije moguće ispitati jer nisu navedeni koji su to dokazi.

10.4. Suprotno prethodno iznesenom žalbenom navodu, prvostupanjski je sud u odnosu na spornu činjenicu – tvrdnju optuženika da je Aneks ugovora o zajmu sačinio u dogovoru s F. M., nakon temeljite i sveobuhvatne analize iskaza svjedoka koje je ispitao tijekom postupka (F. M., T. W. S. i S. T.), u točkama 20. do 27. pobijane presude izložio vrlo iscrpne i jasne razloge zbog kojih je utvrdio da ova tvrdnja optuženika nije uvjerljiva, odnosno da okolnosti sklapanja aneksa ugovora o zajmu nisu bile sporazumno dogovorene između optuženika i F. M..

10.5. Zbog svih naprijed iznesenih razloga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nije osnovana.

11. Nije u pravu optuženik kad u žalbi zbog povrede kaznenog zakona ističe da radnje koje mu se stavljaju na teret ne predstavljaju kazneno djelo. Optuženiku se stavlja na teret da je kao direktor društva „I. i P.“ d.o.o., u dogovoru s F. M., kao jednim od suvlasnika ovog društva, zaključio ugovor o zajmu s društvom „M. p.“ d.o.o., u kojem je bio vlasnik i direktor, a nakon što u ugovorenom roku društvo „M. p.“ d.o.o. nije vratilo pozajmljeni iznos, društvo „I. i P.“ d.o.o. se naplatilo na temelju bianco zadužnice, da bi nakon toga optuženik, koristeći činjenicu da je bio direktor oba društva, bez znanja F. M., sačinio i potpisao aneks ugovora o zajmu na temelju kojeg je ponovno s računa društva „I. i P.“ d.o.o. na račun društva „M. p.“ d.o.o. vratio ta novčana sredstva, s neistinitim obrazloženjem da su greškom ovršena. Ovako opisano postupanje, suprotno onom što optuženik navodi u žalbi, ima sve elemente kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., jer je optuženik povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa te je društvu „I. i P.“ d.o.o. , o čijim se interesima bio dužan brinuti, prouzročio imovinsku štetu u iznosu od 526.780,14 kuna, pa je njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona neutemeljena. U tom kontekstu nije prihvatljiv stav optuženika koji smatra da bi se u konkretnom slučaju radilo o građanskopravnom sporu između dva pravna subjekta i da se na taj odnos trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima.

12. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdio.

12.1. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik obrazlaže reinterpretirajući sadržaj izvedenih dokaza te navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da F. M. nije znao za postojanje aneksa ugovora o zajmu jer je takav zaključak suprotan svjedočkom iskazu samog F. M., kao i iskazu svjedoka T. F..

12.2. Međutim, iznesenim žalbenim navodima optuženik nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja odlučnih činjenica te razloga zbog kojih je sud prvog stupnja ocijenio njegovu obranu kao neuvjerljivu i neistinitu.

12.4. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud svjedočki iskaz F. M. cijenio kao vjerodostojan jer je svjedok logično, uvjerljivo i dosljedno opisao sve bitne okolnosti vezane uz njegov dogovor s optuženikom vezane uz ugovor u zajmu od 22. kolovoza 2011. kao i sve ono što je uslijedilo nakon toga, a što je prethodno opisano u točki 11.

12.5. U kontekstu naprijed iznesenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da oštećenik nije znao za postojanje aneksa ugovora o zajmu jer u suprotnom ne bi aktivirao bianco zadužnicu na temelju koje je društvu „I. i P.“ d.o.o. izvršen povrat novca koji je ovo društvo pozajmilo društvu „M. p.“ d.o.o., niti bi u tom slučaju, neposredno nakon saznanja za aneks ugovora o zajmu, protiv optuženika podnio kaznenu prijavu. Da je to tako proizlazi i iz svjedočkih iskaza T. W. S. (list 223. – 224.) djelatnice u tvrtki „I. i P.“ d.o.o., koja je iskazala da je oštećenik, budući da tvrtka „M. p.“ d.o.o. nije vraćala pozajmljeni iznos, više puta tražio optuženika da vrati novac, što ovaj nije učinio, i S. T. (list 224. -225.), djelatnice knjigovodstvenog servisa „N. T.“ d.o.o., koje je vodilo poslovne knjige za tvrtku „I. i P.“ d.o.o., koja je iskazala da joj je oštećenik negdje 2013. rekao da optuženik ne vraća pozajmicu te da je odlučio poslati zadužnicu na naplatu.

12.6. Konačno, i iz iskaza vještaka za ekonomsko financijske poslove dipl. oecc. S. K. (list 215.-216.) proizlazi da aneks ugovora o zajmu u kojem je ranije ugovorena kamatna stopa u ugovoru o zajmu od 10% promijenjena na svega 1%, uz rok dospijeća do 31. prosinca 2022., se ima smatrati minimalnom i neuobičajenom jer se na taj način obezvređuju pozajmljena sredstva, što također, kao je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, govori u prilog tvrdnji F. M. da s optuženikom nije dogovorio zaključenje aneksa ugovora o zajmu jer za to nije postojao nikakav opravdani financijski interes, budući da je takav aneks ugovora za tvrtku „IPP i Partneri“ d.o.o. nedvojbeno bio nepovoljan.

12.7. Kraj takvog stanja stvari za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja optuženika koji, pokušavajući dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza F. M., u žalbi ističe da je isti u svom iskazu naveo da je na preporuku T. F. pristao dati predmetni zajam društvu „M. p.“ d.o.o. i da mu je isti garantirao povrat tog zajma, što u svom svjedočkom iskazu T. F. nije potvrdio, navodeći da mu nisu poznati detalji u vezi predmetne pozajmice i aneksa tog ugovora na temelju kojega je izvršen povrat sredstava s račun tvrtke „I. i P.“ d.o.o na račun tvrtke „M. p.“ d.o.o. Naime, posve je irelevantno na čiju je preporuku F. M. s optuženikom dogovorio zaključenje ugovora o zajmu, pri čemu T. F. nije bio nikakav garant, kako se to u žalbi pokušava prikazati, jer to u svojim svjedočkim iskazima nisu naveli niti M. niti F., kao što je irelevantno i to što M. u svezi nevraćanja pozajmljenog iznosa novca nije o tome obavijestio T. F., na što optuženik u žalbi također upire.

12.8. Isto tako, s obzirom da je nedvojbeno utvrđeno da je optuženik kao direktor društava „I. i P.“ d.o.o. i „M. p.“ d.o.o., bez znanja F. M., suvlasnika društva „I. i P.“ d.o.o., iskoristio svoj položaj te je u ime oba društva potpisao aneks ugovora o zajmu, na koji je način protupravno drugoj pravnoj osobi pribavio imovinsku korist a nanio štetu društvu o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti, uopće je bespredmetno govoriti o tome je li u konkretnom slučaju postojala suglasnost glavne skupštine društva za sklapanje ugovora o zajmu i aneksa ugovora o zajmu, koje razloge optuženik iznosi u žalbi.

12.9. Iako je optuženik u žalbi naveo da se žali i zbog toga što je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, u obrazloženju žalbe nije naveo u čemu se sastoji ova žalbena osnova, a kako svojom žalbom nije doveo u ozbiljnu sumnju pravilnost i pouzdanost svih odlučnih činjenica na temelju kojih je prvostupanjski sud utvrdio da je počinio inkriminirano kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

13. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu ističe da F. M. nije bio aktivno legitimiran postaviti ovaj zahtjev. Naime, točno je da F. M. u trenutku kad je 22. kolovoza 2013. podnio prijedlog za kazneni progon protiv optuženika u kojem je, u ime društva „I. i P.“ d.o.o., postavio imovinskopravni zahtjev, nije bio direktor tog društva. Međutim, nakon toga, 1. travnja 2016. kad je ispitan kao svjedok, F. M. postavio je imovinskopravni zahtjev kod kojega je ostao i na raspravi 1. lipnja 2016., a u to je vrijeme, prema podacima iz sudskog registra (list 313–314.), i to od 25. rujna 2013., nesporno bio direktor društva „I. i P.“ d.o.o., i osoba ovlaštena da zastupa ovo društvo, pa je, suprotno žalbenim navodima, bio aktivno legitimiran da u ime ovog društva postavi imovinskopravni zahtjev.

13.1. Osim toga, s obzirom na učinke do kojih je došlo radnjama optuženika koji je na protupravan način, kako je to opisano u točki 11., s računa društva „I. i P.“ d.o.o. izvršio prijenos 526.780,14 kuna na račun društva „M. p.“ d.o.o., promašen je žalbeni navod da taj iznos ne predstavlja štetu za društvo „I. i P.“ d.o.o., već da se šteta eventualno sastoji samo od iznosa promijenjene kamatne stope po aneksu ugovora o zajmu, jer je upravo sačinjavanjem tog aneksa ugovora o zajmu optuženik, kao direktor društva „I. i P.“ d.o.o. povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa ovog društva.

13.2. Konačno, za ovaj drugostupanjski sud, u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, nisu prihvatljivi niti ostali žalbeni razlozi kojima optuženik problematizira ovu odluku, navodeći, a s obzirom da društvo „I. i P.“ d.o.o. svoju tražbinu prema društvu „M. p.“ d.o.o. koji je otišao u stečaj, propustilo prijaviti u stečajnom postupku, time izgubilo pravo od njega namiriti nastalu štetu, jer to nije od utjecaja na ostvarenje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku.

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni

14. U pravu je državni odvjetnik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud osudivši optuženika za inkriminirano kazneno djelo u trajanju od jedne godine, precijenio utvrđene olakotne okolnosti a istodobno nije dovoljno cijenio značaj utvrđenih otegotne okolnosti te mu je izrekao preblagu kaznu. U odnosu na žalbu optuženika koji, iako svoju žalbu zbog odluke o kazni nije obrazložio, s obzirom da je istaknuo ovu žalbenu osnovu, suprotno od državnog odvjetnika, očito je smatrao da mu je sud izrekao prestrogu kaznu, što za ovaj drugostupanjski sud, iz razloga koji će se u nastavku izložiti, nije prihvatljivo.

14.1. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijenio osobne i imovinske prilike, budući da je isti zaposlen i kao otac skrbi o dvoje maloljetne djece, dok mu je kao otegotno cijenio jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, budući da prouzročena šteta gotovo devet puta premašuje iznos od 60.000 kuna koji ovom djelu daje kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 246. stavku 1. i 2. KZ/11., kao i nekritičnost spram posljedica djela te činjenicu da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-67/2016. od 12. prosinca 2016. koja je postala pravomoćna 14. travnja 2021., osuđen zbog istog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11.

14.2. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije pravilno vrednovao značaj utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti u smislu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža i da se njome izrazi adekvatna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela. Naime, naprijed navedene otegotne okolnosti, imajući u vidu visinu novčanih sredstava za koje je optuženik oštetio trgovačko društvo „I. i P.“ d.o.o., a koji višestruko premašuje 60.000 kuna, koji je granični iznos da bi se radilo o kvalificiranom obliku kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., kao i činjenicu da je isti recidivist, po svom značaju znatno pretežu nad utvrđenim olakotnim okolnostima.

14.3. Slijedom naprijed navedenog, kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je prvostupanjski sud osudio optuženika se ukazuje kao preblaga, s obzirom da je to zakonski minimum kazne za inkriminirano kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., pa je stoga valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i za to kazneno djelo optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

14.4. Naprijed izrečena kazna zatvora, i po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, primjerena je težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se to kaznom, u smislu članka 41. KZ/11., osim specijalne prevencije, ostvariti i svrha generalne prevencije kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

14.5. Zbog svih naprijed navedenih razloga, a budući da nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službeni dužnosti, na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. valjalo je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., prihvatiti žalbu državnog odvjetnika te preinačiti pobijanu presudu u odnosu na odluku o kazni na način kako je to odlučeno pod točkom 1. u izreci, a na temelju članka 482. ZKP/08. odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu te u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.