Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-284/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. S. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 7. travnja 2022., broj K-49/2021., u sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog Ž. S., ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Djelomično se prihvaća žalba optuženog Ž. S. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni za kaznena djela za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na način da se za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 34. KZ/11. (kazneno djelo pod točkom 1.), na temelju istih propisa te uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. (kazneno djelo pod točkom 2.), na temelju istog propisa se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11. optuženi Ž. S. se osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja te vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 9. kolovoza 2021., pa nadalje.

III. U ostalom dijelu žalba optuženog Ž. S. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

IV. Na temelju članka 486. stavak 2. u svezi članka 123. stavak 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), protiv optuženog Ž. S. istražni zatvor se produljuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud optuženog Ž. S. proglasio krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv imovine i to kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 34. KZ/11., za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, i kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a na temelju članka 51. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. kolovoza 2021., pa nadalje.

2. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11., od optuženika je oduzet jedan kuhinjski nož dužine cca 21 cm, dužine oštrice 11 cm te je određeno da se ovaj predmet ima uništiti.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. i 6. ZKP/08., optuženik je obvezan na da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 13.051,00 kuna kao i da plati paušalnu svotu od 500,00 kuna.

4. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi Ž. S. po branitelju B. M., odvjetniku u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se preinači na način da se blaže kazni i da se oslobodi od plaćanja troškova kaznenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća su izvješteni optuženik i njegov branitelj odvjetnik B. M., koji su u žalbi to zahtijevali, kao i državni odvjetnik. Putem audio-video uređaja uspostavljena je veza između ovog suda i Zatvora u Splitu, u kojem su se nalazili optuženik i njegov branitelj, pa je sjednica time održana u njihovoj prisutnosti, a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti državnog odvjetnika koji je o njoj uredno izvješten.

8. Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na presudu

I

9. Nije u pravu žalitelj kad u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je izreka pobijane presude u odnosu na kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 2., za koje je proglašen krivim, nejasna. Naime, žalitelj smatra da činjenični opis ovog kaznenog djela treba sadržavati imovinsku korist koju je optuženik ostvario budući da, kako navodi u žalbi, to predstavlja zakonsko obilježje djela, pa s obzirom na to da imovinska korist nije naznačena u činjeničnom opisu, izreka pobijane presude zbog toga nije jasna.

9.1. Prethodno izneseni stav žalitelj nije točan. Naime, objekt kaznenog djela razbojništva iz članka 230 stavka 1. KZ/11. je tuđa pokretna stvar, a kazneno djelo je dovršeno oduzimanjem te stvari, dok se kvalificirani oblik ovog kaznenog djela, kako je to propisano u stavku 2., ostvaruje ako je pri tome uporabljeno kakvo oružje ili opasno oruđe. Prema tome, samim prisvajanjem tuđe pokretne stvari – kako i glasi zakonski opis tog djela, počinitelj stiče neposrednu imovinsku korist, što je u skladu s definicijom imovinske koristi iz članka 87. točke 22. KZ/11., pa činjenični opis djela, suprotno žalbenim navodima, ne treba sadržavati novčani ekvivalent odnosno protuvrijednost oduzete stvari. Pri tome treba reći da stvar sama po sebi, kao predmet razbojništva ili nekog drugog kaznenog djela protiv imovine (krađa), i ne mora imati imovinsku vrijednost budući da se tim kaznenim djelima može protupravno prisvojiti npr. isprava odnosno ček ili kreditna kartica, što počinitelju daje mogućnost da na posredan način, korištenjem ovih predmeta, ostvari imovinsku korist.

9.2. Nije u pravu optuženik niti kad u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka ističe da prvostupanjski sud nije dao dostatne i valjane razloge o kazni u odnosu na svaku kaznu zatvora koja je utvrđena za svako pojedino kazneno djelo i u odnosu na jedinstvenu kaznu zatvora.

9.3. Suprotno naprijed iznesenoj tvrdnji prvostupanjski je sud, kako to proizlazi iz onog što je navedeno u pobijanoj presudi pod točkama 22. do 22., u odnosu na odluku o kaznama koje je utvrdio za svako pojedino kazneno djelo ali i jedinstvenu kaznu zatvora, naveo sve olakotne i otegotne okolnosti koje su utjecale na izricanje tih kazni, a druga je stvar je li sud te okolnosti pravilno cijenio u smislu da kazna po vrsti i mjeri bude veća ili manja, s čim u vezi će ovaj drugostupanjski sud u nastavku, pri razmatranju žalbene osnove odluke o kazni, dati razloge o osnovanosti žalbe.

9.4. Prema tome, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., nije osnovana.

10. Nije u pravu optuženik kad u žalbi, samo paušalno, ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon, ne navodeći doista o kojoj povredi kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. se radi. Tvrdnja žalitelja da je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo do povrede kaznenog zakona predstavlja tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, što ne predstavlja povredu kaznenog zakona propisanu u članku 469. točka 1.-6. ZKP/08.

11. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u tome što iz svjedočkog iskaza oštećenog T. M. proizlazi da je optuženik, nakon što ga je ispred obiteljske kuće u K. S., P. b. …, napao kuhinjskim nožem govoreći mu da mu dade motor i novac, tom prilikom motor ostavio na tom mjestu, ali ga optuženik nije uzeo već se samo udaljio, zbog čega smatra da se u odnosu na kazneno djelo iz točke 1., radi o dobrovoljnom odustanku od kaznenog djela.

11.1. Naprijed izneseni stav žalitelja nije prihvatljiv. Naime, da bi odustanak od kaznenog djela bio dobrovoljan, to postupanje mora biti rezultat osobne i slobodne odluke počinitelja koji, iako svjestan da prema svim okolnostima može nastaviti radnju izvršenje djela budući da ne postoje bilo kakve prepreke da to učini, mijenja svoju odluku (akt slobodne volje počinitelja) glede nastavka izvršenja djela te odustaje od njega.

11.2. Budući da je optuženi Ž. S. u svojoj obrani naveo da se uopće ne sjeća inkriminiranog događaja, u tom slučaju nije moguće niti utvrditi stvarne razloge odnosno motive zbog kojih je isti napustio mjesto događaja, bez da je uzeo oštećenikov motor, i je li do toga došlo uslijed njegove autonomne odluke da prekine radnju izvršenja djela, zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti institut dobrovoljnog odustanka iz članka 34. KZ/11.

11.3. U okviru ove žalbene osnove žalitelj ponovno ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio vrijednost novčanika koji je optuženik oduzeo od oštećenog D. O. (kazneno djelo pod točkom 2. u izreci), međutim, kako je to i obrazloženo pod točkom 8.1., ta okolnost ne predstavlja zakonsko obilježje inkriminiranog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11.

11.4. Nadalje, kazneno djelo razbojništva dovršeno je oduzimanjem (aprehenzijom) tuđe pokretne stvari uporabom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će napasti na njezin život ili tijelo. Dakle, ne radi se pokušaju već o dovršenom kaznenom djelu razbojništva ako je pokretna stvar oduzeta neovisno o tome je li cilj djela – protupravno prisvajanje – ostvaren, pa je stoga neosnovan žalbeni navod optuženika da bi se radilo o pokušaju tog kaznenog djela jer je oštećenom D. O. (kazneno djelo pod točkom 2. u izreci) vraćen novčanik sa svim stvarima koje je u njemu držao (bankovne kartice).

11.5. Također, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja žalitelja, a s obzirom da boluje od simptomatske epilepsije i da u inkriminirano vrijeme nije uzimao propisanu terapiju, te imajući u vidu da nije uzeo motor koji je oštećenik ostavio, da ovakvo ponašanje ozbiljno dovodi u sumnju i utvrđenje prvostupanjskog suda da je postupio s ciljem da se okoristi i utvrđenje odnosno zaključke sudske vještakinje dr. S. B. glede njegove ubrojivosti.

11.6. Suprotno naprijed iznesenim tvrdnjama, upravo iz ponašanja optuženika prilikom počinjenja oba kaznena djela, s obzirom da nije sporno da je pri napadu na oštećene T. M. i D. O. uporabio kuhinjski nož, tražeći od M. da mu da motor i 2.000,00 kuna, a od O. novčanik i novac, proizlazi jasna i nedvojbena namjera optuženika da na protupravan način - prijetnjom opasnim oruđem da će napasti na život ili tijelo neke osobe, oduzme tuđe pokretne stvari, pa je promašena njegova tvrdnja da inkriminirana kaznena djela nije počinio u cilju da se okoristi.

11.7. Što se tiče nalaza i mišljenja sudske vještakinje za psihijatriju dr. S. B. i sudskog vještaka za neurologiju dr. sc. A. M., koji su utvrdili da optuženik nema znakova težih duševnih smetnji te su zaključili da je u vrijeme počinjenja inkriminiranih kaznenih djela bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno (listovi 263.- 273. spisa), prvostupanjski je sud ovaj zaključak, a budući da je temeljen na prihvaćenim i provjerenim znanstvenim metodama te objektivnim podacima iz medicinske dokumentacije, ispravno cijenio kao vjerodostojan, što žalitelj u žalbi nije doveo u pitanje jer nije iznio niti jedan protuargument kojim bi osporio utvrđenja vještaka. Uostalom, na raspravi od 23. veljače 2022., upravo uz suglasnost optuženika i njegova branitelja je prvostupanjski sud pročitao pisani nalaz i mišljenje naprijed navedenih vještaka na koji isti nisu imali primjedbe, pa su navedene tvrdnje optuženika koji u žalbi pokušava dovesti u pitanje vjerodostojnost zaključaka vještaka, neosnovane.

11.8. Zbog svega naprijed iznesenog prvostupanjski je sud, i po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na temelju kojih je onda ispravno zaključio da se u ponašanju optuženika ostvaruju sva bitna zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i 2. u svezi člana 34. KZ/11. i članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., za koja ga je proglasio krivim, pa je u tom dijelu njegova žalba neosnovana.

12. Međutim, u pravu je žalitelj kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, s obzirom na to da je za svako od kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i 2. u svezi članka 34. KZ/11. i članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. utvrdio kazne zatvora u trajanju od četiri godine, te ga je na temelju članka 51. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, izrekao mu prestroge kazne.

12.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je kao olakotno optuženiku cijenio to što se ispričao oštećenicima, narušeno zdravstveno stanje i činjenicu da oštećenici nisu zainteresirani za njegov kazneni progon, a kao otegotno jačinu ugroze zaštićenog dobra i optuženikovu raniju višestruku osuđivanost uglavnom zbog kaznenih djela s elementima nasilja.

12.2. S pravom žalitelj ističe da je pri odmjeravanju kazni na način kako je to navedeno u točki 11., prvostupanjski sud precijenio utvrđene otegotne okolnosti - njegovu raniju osuđivanost i jačinu ugroze zaštićenog dobra, a istodobno nije dovoljno cijenio utvrđene olakotne okolnosti te uzeo u obzir da je kazneno djelo iz točke 1. pobijane presude, koje je počinjeno na štetu T. M., ostalo u pokušaju, u kojem se slučaju za to kazneno djelo po zakonu može izreći blaža kazna, a isto tako kazneno djelo iz točke 2., koje je počinjeno na štetu D. O., ne sadrži neki jači stupanj ugroze koji bi odstupao od načina na koji se ova djela redovito čine. Pri tome je prvostupanjski sud optuženiku utvrđenu olakotnu okolnost odnosno činjenicu da se ispričao oštećenicima zbog počinjenja kaznenih djela, trebao više cijeniti, jer je time pokazao ne samo samokritičnost spram vlastitih postupaka već i to da je svjestan da su ovakve njegove radnje društveno neprihvatljivi te da zaslužuju prijekor i osudu.

12.3. U kontekstu naprijed iznesenih razloga ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da se i izricanjem blažih kazni od onih koje je prvostupanjski sud izrekao optuženiku može postići svrha kažnjavanja, pa mu je za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od tri godine, a na temelju članka 51. stavka 2. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Ova kazna, po ocjeni drugostupanjskog suda, u dovoljnoj mjeri izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela te je primjerena ličnosti optuženika, težini počinjenih djela i okolnostima tih djela pa će se njome postići i ciljevi specijalne i generalne prevencije koje svrhe kažnjavanja su predviđeni u članku 41. KZ/11.

12.4. U izrečenu kaznu zatvora, na temelju članka 54. KZ/11., optuženiku je valjalo uračunati vrijeme uhićenja, kao i vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 9. kolovoza 2021., pa nadalje.

12.5. Zbog svega naprijed iznesenog, a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

II

13. Nakon što je prvostupanjski sud donio prvostupanjsku presudu, na temelju članka 123. stavka 2. ZKP/08. protiv optuženog Ž. S., rješenjem broj K-49/2021. od 7. travnja 2022. je produljen istražni zatvor budući da mu je izrečena kazna zatvora teža od pet godina.

13.1. Kako se optuženik nalazi u istražnom zatvoru, a prvostupanjska presuda je preinačena zbog odluke o kazni te je za inkriminirana kaznena djela optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine, ovaj drugostupanjski sud, u skladu s člankom 486. stavak 2. ZKP/08. je ispitao postoje li razlozi za istražni zatvor, te je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za primjenu, odnosno produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženika, i to iz zakonske osnove članka 123. stavak 1. točka 3. ZKP/08.. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je optuženik ranije višestruko osuđivana osoba zbog kaznenih djela s elementima nasilja (ubojstvo u pokušaju, teška tjelesna ozljeda, napad na službenu osobu itd.), a ti elementi sadržani su i u kaznenim djelima iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11., za koje je isti osuđen, što upućuje na opravdanu opasnost da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti istovrsno kazneno djelo, pa su time ostvarene pretpostavke iz članka 123. stavak 1. točka 3. ZKP/08. da mu se istražni zatvor produlji.

U odnosu na rješenje

14. U pravu je žalitelj kad u žalbi zbog odluke o troškovima kaznenog postupka ističe da je prvostupanjski sud, kad ga je obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 14.051,00 kuna, zanemario da sud, prema odredbi članka 148. točka 6. ZKP/08., okrivljenika može osloboditi od obveze da naknadi u cijelosti i djelomično troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osobe koje je on dužan uzdržavati.

14.1. Iako iz osobnih podataka za optuženog Ž. S. proizlazi da je isti nezaposlen i da je njegovo imovno stanje loše, prvostupanjski sud ga je obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka s obrazloženjem … „da sudu nisu dostavljeni nikakvi dokazi temeljem kojih bi možebitno postojali uvjeti za oslobođenje okrivljenika od plaćanja troškova.“ Međutim, kako to proizlazi iz naprijed citirane zakonske norme, imovno stanje optuženika i mogućnosti da ga obveže da naknadi troškove kaznenog postupka, utvrđuje prvostupanjski sud koji, na temelju prikupljenih podataka donosi odluku o tome, pa je pogrešan stav suda da je optuženik trebao priložiti potrebne dokaze i zatražiti oslobođenje od plaćanja troškova kaznenog postupka.

14.2. Zbog naprijed iznesenog valjalo je prihvatiti žalbu optuženika i ukinuti pobijanu presudu u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka, o čemu će, sukladno članku 148. stavku 4. ZKP/08. ponovno odlučiti predsjednik vijeća.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.