REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 981/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. C. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. o. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & P. iz Z., radi uznemiravanja i diskriminacije, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-156/17-7 od 23. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-9012/13-45 od 16. studenoga 2016., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženik isplati iznos od 200.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. 1.). Tužiteljica je obvezana tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 19.887,50 kn (toč. 2.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) postavljajući pritom pitanja za koja tužiteljica smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizije tužiteljice nije osnovana.

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2639/2017 od 4. veljače 2020. ocijenjeno da u sporovima pokrenutim prema odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/08 – dalje: ZSD) revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP je uvijek dopuštena.

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Tužiteljica u ovom predmetu potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 200.000,00 kn, a to iz razloga što ju je tuženik u razdoblju od 10. svibnja 2005. do 12. travnja 2011. uznemiravao i diskriminirao na radnom mjestu u odnosu na druge radnike. Kod toga tužiteljica tvrdi da joj nije bila omogućena edukacija kao ostalim radnicima, da su joj uskraćene potrebne informacije, promidžbeni materijal, korištenje godišnjeg odmora, da joj je uskraćen novac za putne troškove, kao i da joj nije bila osigurana oprema i sredstva za rad kao drugim radnicima.

9. Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužiteljice iz razloga što tužiteljica u tužbi, a niti tijekom postupka nije navela zabranjeni temelj diskriminacije u postupanju tuženika prema tužiteljici, a iz rezultata dokaznog postupka, ocjene provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica u odnosu na druge zaposlenike tuženika od strane nadređene osobe bila stavljena u nepovoljniji položaj, odnosno da bi time ista bila dovedena u stanje straha ili u neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da tužiteljica nije navela koje su joj edukacije bile uskraćene, kada i gdje su takve edukacije održane i koji su eventualno zaposlenici tuženika bili upućeni na takve edukacije, koje tužiteljici nisu bile omogućene,

- da tužiteljica nije dokazala da bi ju tuženik uznemiravao na način da je promijenio bravu na vratima ureda s ciljem da bi zaposlenike koji rade u tom uredu onemogućio u obavljanju poslova njihova radnog mjesta,

- da je iz iskaza svjedoka B. P. utvrđeno da je tužiteljica imala ključeve svog ureda, a da i sama tužiteljica potvrđuje da je ključeve dobila u svibnju 2010. kada se vratila s bolovanja,

- da je sudu prvog stupnja nelogično da bi tuženik poslao opomenu vještaku koji je bio tužiteljičin klijent, jer bi time tuženik nanio štetu samom sebi,

- da nije utvrđeno da bi tuženik uznemiravao tužiteljicu na način da bi joj uskratio pravu na korištenje godišnjeg odmora 2009. i 2010., time da tužiteljica nije niti navela je li pokušala realizirati korištenje godišnjeg odmora sukladno odredbama Zakona o radu,

- da tužiteljica nije dokazala da bi ju tuženik uznemiravao na način da joj je uskraćivao novac za putne troškove, jer nije navela na koja se putovanja taj novac odnosi,

- da tužiteljica nije navela koji su joj alati uskraćeni od strane poslodavca, niti je navela kada je i je li od poslodavca zahtijevala određene alate i sredstva za rad,

- da tužiteljica nije navela koje joj je informacije tuženik uskratio, a radi kojih bi ista bila izolirana u odnosu na druge zaposlenike,

- da tužiteljica neosnovano tvrdi da ju je tuženik spriječio u formiranju tima, time da nije tijekom postupka navela koje je osobe predložila za svoj tim i koje je osobe tuženik eventualno odbio zaposliti,

- da je neosnovana tvrdnja tužiteljice da je tuženik svoj ured preselio iz pješačke zone u centru V. na drugu, znatno lošiju lokaciju, a kako bi se nanijela šteta tužiteljici,

- da je tužiteljica kod tuženika zadužila mobilni aparat s punjačem i baterijom, digitalni fotoaparat s punjivom baterijom, punjačem za baterije i torbicom i multifunkcijski uređaj.

11. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su u cijelosti odbili zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u cijelosti. Pri tome se posebno ističe da tužiteljica nije navela temelj diskriminacije u smislu čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD). Prema odredbi čl. 1. st. 1. i 2. ZSD propisana je zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Kod toga se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po gore navedenim osnovama. U čl. 3. st. 1. ZSD propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz čl. 1. st.

1. ZSD, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Kako tužiteljica nije navela osnove diskriminacije, to je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u cijelosti odbijen.

12. Tužiteljica u reviziji prije svega ukazuje da je teret dokazivanja u sporovima prema ZSD na poslodavcu. Navedena tvrdnja je točna, no da bi se navedeno moglo primijeniti, tužiteljica je bila dužna učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije te navesti osnove diskriminacije iz čl. 1. st. 1. ZSD. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

13. Tužiteljica u reviziji ističe da je bila diskriminirana u edukaciji i stručnom usavršavanju (obrazovanju). No, navedena tvrdnja tužiteljice ne predstavlja diskriminaciju u smislu ZSD, jer da bi se radilo o diskriminaciji tada bi tužiteljica trebala biti stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike, prema nekoj od osnova za diskriminaciju. Sama činjenica da tužiteljici nije omogućena neka od edukacija, odnosno da ju tuženik nije obavijestio, niti ju pozvao na edukaciju, ne predstavlja diskriminaciju, ako do takvog postupka tuženika nije došlo zbog pripadnosti tužiteljice određenoj rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom položaju, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, stupnju obrazovanja, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom nasljeđu, rodnom identitetu, izražavanju ili spolnoj orijentaciji.

14. Tvrdnje koje tužiteljica iznosi u tužbi, tijekom postupku, te koje ponavlja u reviziji mogle bi eventualno predstavljati mobing. Naime, mobing odnosno zlostavljanje na radnom mjestu ili šikana, predstavlja specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina osoba sustavno i dugotrajno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takvo ponašanje često puta dovodi, zbog visoke učestalosti i dugog trajanja, do značajnih mentalnih, psihosomatskih i drugih zdravstvenih poremećaja kod osobe izložene takvom zlostavljanju, uzrokujući time povredu prava osobnosti. No, kod mobinga je teret dokaza na tužiteljici, a u konkretnom slučaju tužiteljica takvo ponašanje tuženika, odnosno osoba nadređenih tužiteljici kod tuženika nije dokazala.

15. U reviziji tužiteljica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, a što upućuje na pobijanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane nižestupanjskih sudova. Zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385.), a takvi revizijski razlozi tužiteljice nisu ocijenjeni osnovanim.

16. Slijedom navedenog revizija tužiteljice se ukazuje u cijelosti neosnovanom, radi čega je valjalo istu odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.