Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-948/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja A. N., OIB: …, iz S., zastupanog po punomoćniku B. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po državnom odvjetništvu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2113/2014-75 od 16. svibnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2113/2014-75 od 16. svibnja 2022.:

- potvrđuje u točki I. izreke za iznos od 32.840,00 kn (slovima: trideset dvije tisuće osamsto četrdeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. lipnja 2014. do isplate, u točki III. izreke i u točki IV. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke za iznos od 7.200,00 kn (slovima: sedam tisuća dvjesto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. lipnja 2014. do isplate tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja kojim potražuje da mu tuženica na ime neimovinske štete isplati iznos od 7.200,00 kn (slovima: sedam tisuća dvjesto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. lipnja 2014. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak žalbe u iznosu od 225,00 kn/29,86 EUR (slovima: dvjesto dvadeset pet kuna/dvadeset devet eura i osamdeset šest centi)[1] .

III. Točka II. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženici da nadoknadi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu 40.040,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2014. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos 19.960,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženici da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.873,00 kune sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2022. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška."

2. Protiv točke I., III. i IV. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica 24. svibnja 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev za isplatu neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesni, psihički i duševni integritet te povrede prava na dostojanstvo u iznosu od 60.000,00 kn, a koja povreda je tužitelju nastala zbog neprimjerenih i neadekvatnih uvjeta u Zatvoru u Splitu, Centru za dijagnostiku u Zagrebu te Zatvoru u Puli, a za vrijeme izdržavanja kazne zatvora.

5.1. Tuženica je osporila osnovu i visinu te je istaknula prigovor zastare za sva potraživanja prije 19. ožujka 2010. Smatra da nesporna činjenica prekapacitiranosti zatvora i objektivne nemogućnosti da se u svakom slučaju osigura propisana kvadratura i kubikaža ćelije je nadoknađena omogućavanjem slobode kretanja tijekom dana.

5.2. Prvostupanjski sud je odbio prigovor zastare za razdoblje koje prethodi 19. ožujku 2010. smatrajući da je rok od tri godine iz članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje: ZOO) u odnosu na smještaj u pojedinom zatvoru počeo teći od dana kada je zatvorenik pušten iz konkretne zatvorske ustanove. Tužitelj da je boravio u Zatvoru u Splitu od 22. veljače 2010. do 20. prosinca 2011. pa da je najkasnije 20. prosinca 2011. mogao saznati za postojanje neimovinske štete u smislu saznanja o opsegu iste i osobi koja je uzrokovala štetu zbog čega da nije protekao zastarni rok jer je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 19. ožujka 2013., a tužba 18. lipnja 2014.

5.3. Prvostupanjski sud je u odnosu na uvjete u Zatvoru u Splitu, u kojem je tužitelj boravio od 22. veljače 2010. do 20. prosinca 2011. te od 17. prosinca 2012. do podnošenja odštetnog zahtjeva 19. ožujka 2013. (ukupno 760 dana), utvrdio da je tužitelj 636 dana bio smješten u sobi u kojoj je imao više od 3 m2, a manje od 4 m2 osobnog prostora, dok je 124 dana imao na raspolaganju više od 4 m2. Iz iskaza tužitelja te iz iskaza saslušanog svjedoka M. S. utvrdio je da su sobe bile prenatrpane, da su na sobi bili manji prozori na kojima su bile rešetke, da je unutar sobe bio wc koji je od sobe odijeljen zidovima visine 1 m i „kaubojskim vratima“ zbog čega da nisu imali intimu pri obavljanju nužde, da su u sobi bili smješteni pušači i nepušači, te da su se povremeno pojavljivali žohari i insekti.

5.4. Za vrijeme dok je tužitelj bio smješten u Centru za dijagnostiku u Zagrebu, a tamo je boravio od 20. prosinca 2011. do 18. siječnja 2012. (29 dana), da je bio smješten u prostoru u kojem je imao više od 3, ali manje od 4 m2 osobnog prostora, a u neke dane i manje od 3 m2. Isto tako je utvrđeno iz provedenih dokaza da se unutar soba nalazi sanitarni čvor koji je odvojen zidom visine 1,80 m i na kojem se nalaze tzv. „kaubojska vrata“.

5.5. U odnosu na uvjete u Zatvoru u Puli prvostupanjski sud je utvrdio da je u tom Zatvoru tužitelj boravio u vremenskom periodu od 18. siječnja 2012. do 19. lipnja 2012. (152 dana), od 10. listopada 2012. do 16. prosinca 2012. (68 dana), dok je od 19. lipnja 2012. do 3. rujna 2012. bio na prekidu kazne zbog operativnog zahvata, a u razdoblju od 4. rujna 2012. do 4. listopada 2012. u bijegu. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj 152 dana bio smješten u sobi u kojoj je imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora i manje od 10 m2, 60 dana je imao na raspolaganju 3,53 m2 osobnog prostora i 9,3 m3. Ukupno 212 dana da je bio smješten u sobi u kojoj je imao manje od 4 m2 osobnog prostora i 10 m3.

5.6. Prvostupanjski sud je također utvrdio da je tužitelj 15. veljače 2013. podnio zahtjev za zaštitu u kojem navodi da mu se ograničavaju prava na smještaj sukladno zdravstvenim, higijenskim i prostornim uvjetima, koji zahtjev je odbijen kao neosnovan rješenjem suca izvršenja Županijskog suda u Splitu broj Ik I-78/13 od 1. ožujka 2013. Isto tako da se u više navrata prituživao upravitelju Zatvora u Splitu na nezadovoljavajuće uvjete izvršavanja kazne zatvora.

5.7. Pri donošenju odluke prvostupanjski sud se pozvao na članak 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske prema kojim člancima je zabranjeno podvrgavanje bilo kakvom obliku zlostavljanja te da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Dužnost zaštite dostojanstva osuđenika da se temelji i na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja u članku 3. proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Nadalje, pozvao se na odredbe Zakona o izvršenju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13., 150/13. i 98/19.) i to na članak 14. stavak 1. točka 1., članak 74., 76., 78., 103. i na članak 3. Pravilnika o standardima smještaja i prehrani zatvorenika („Narodne novine“ broj 92/02.), a koje odredbe govore o pravu svakog zatvorenika na smještan primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, o tome kakove moraju biti prostorije u kojima borave zatvorenici, o održavanju tih prostorija, pripremi i posluživanju obroka te zdravstvenoj skrbi o zatvorenicima.

5.8. Prvostupanjski sud se pozvao i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Republike Hrvatske gdje su izneseni stavovi da površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku se smatra nedostatkom osobnog prostora koja kao posljedicu ima čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije. Oborivost navedene pretpostavke moguća je ako su kumulativno ispunjeni slijedeći čimbenici i to smanjenja potrebno minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna, takva smanjenja su popraćena dovoljno slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, te podnositelj zahtjeva je smješten u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru. U slučajevima kada se radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku da prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik pri ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim slučajevima da će se povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnosti ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim uvjetima.

5.9. Zaključno, prvostupanjski sud analizirajući sve provedene dokaze zaključuje da je za vrijeme boravka u Zatvoru u Splitu došlo do povrede tužiteljevog dostojanstva uslijed toga što je bio smješten u sobama manje kubikaže i površine od propisanog standarda Zakonom o izvršavanju kazne zatvora, zbog sanitarnog čvora koji se nalazi u sobi i nije u potpunosti odvojen od ostatka prostorije pa se šire mirisi i zvukovi te zbog problema sa žoharima i insektima u sobama, zbog kojeg ima pravo na dosudu pravične novčane naknade za 760 dana. U odnosu na uvjete u Centru za dijagnostiku u Zagrebu ista povreda je utvrđena zbog smještaja u sobama manje površine i kubikaže od propisanih standarda i zbog sanitarnog čvora koji nije bio potpuno zatvoren, a povreda je kontinuirano trajala 29 dana.

5.10. Ista stvar je i sa smještajem u Zatvoru u Puli gdje je tužitelj bio smješten i u sobama manjim od 3 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, te je također u sobi smješten i wc koji nije potpuno odvojen, zbog čega se ne osigurava intima zatvorenicima prilikom obavljanja nužde, a povreda je trajala 212 dana.

5.11. Prvostupanjski sud se osvrnuo na tvrdnju tuženice da je nedostatak prostora nadoknađen na drugi način, većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije, odnosno bavljenjem raznim aktivnostima, s tim što je teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način bio na tuženici. Tuženica tijekom postupka da nije predložila izvođenje niti jednog dokaza na temelju kojeg bi se mogle utvrđivati okolnosti da je tužitelju manjak prostora nadoknađen na drugi način. Tuženica da nije konkretizirala čime je točno nadoknađen manjak prostora niti je predložila izvođenje dokaza na te okolnosti.

5.12. Ukupno da je tužitelj proveo u neadekvatnim uvjetima u navedene tri ustanove 1001 dan te mu se primjenom članka 1100. stavak 1. ZOO-a dosuđuje pravična novčana naknada u visini od 40,00 kn za svaki dan, što ukupno iznosi 40.040,00 kn. Na navedeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe do isplate, dok je odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 19.960,00 kn.

5.13. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 2. ZPP- a, a visina parničnog troška utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.; dalje: ZSP).

6. U svojoj žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nije obrazložio visinu dosuđene naknade štete, odnosno na temelju kojeg važećeg pravnog propisa i na temelju kojih kriterija je dosudio tužitelju neimovinsku štetu.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio navedenu bitnu povredu, ali ne iz razloga kojeg navodi tuženica. Prvostupanjski sud je ovlašten po slobodnoj ocjeni ocijeniti visinu neimovinske štete, jer nema važećeg propisa koji propisuje koliko bi zbog neadekvatnih uvjeta smještaja zatvorenika istima pripadala pravična novčana naknada, pa je to ostavljeno na procjenu sudovima u svakom konkretnom slučaju.

6.2. Navedena bitna povreda je učinjena zbog toga što postoji kontradiktornost između broja dana koje je tužitelj proveo u Zatvoru u Splitu u neadekvatnim uvjetima kako je to utvrdio sud i broja dana kako to proizlazi iz službenih podataka Zatvora u Splitu na temelju kojih je prvostupanjski sud utvrđivao navedenu činjenicu.

6.3. U točkama 32., 33., 34. i 35. svoje odluke, prvostupanjski sud na temelju podataka Zatvora u Splitu o smještaju tužitelja, navodi od kojeg do kojeg datuma je tužitelj boravio u kojoj sobi, veličinu sobe, broj zatvorenika, kvadraturu osobnog prostora po zatvoreniku i kubikažu. U točki 36. svoje odluke navodi da iz tih podataka proizlazi da je tužitelj bio smješten u sobi u kojoj je imao više od 3 m2, a manje od 4 m2 osobnog prostora 636 dana, dok je 124 dana ima na raspolaganju više od 4 m2. U točki 71. svoje odluke navodi da je tužitelj boravio u neodgovarajućim uvjetima u Zatvoru u Splitu 760 dan, što je protivno utvrđenju da je 124 dana boravio u sobi veličine koja zadovoljava standarde u odnosu na kvadraturu i kubikažu. Zbog navedene pogreške tužitelju je dosuđena i veća pravična naknada koju je prvostupanjski sud određivao na način da je visinu naknade odredio po danu.

6.4. Međutim, kako je navedenu bitnu povredu moguće otkloniti primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP-a, to je ovaj sud preinačio pobijanu odluku za iznos od 6.200,00 kn koji je više dosuđen na temelju broja dana koje je tužitelj proveo u zatvorskim ustanovama u neadekvatnim uvjetima.

6.5. Kada se zbroje dani koje je tužitelj proveo u Zatvoru u Splitu, proizlazi da je isti proveo u toj ustanovi 729 dana, od čega treba odbiti 124 dana kada je bio smješten sukladno propisanim standardima, pa odatle proizlazi da je u Zatvoru u Splitu proveo 605 dana u neadekvatnom smještaju. Tome treba dodati 29 dana kada je bio smješten u Centru za dijagnostiku u Zagrebu i 212 dana smještaja u Zatvoru u Puli, pa proizlazi da je u neadekvatnom smještaju, u vremenskom periodu koji je obuhvaćen tužbom proveo 846 dana. Ovaj sud ocjenjuje da je visina pravične novčane naknade od 40 kuna po danu primjerena, pa proizlazi da bi tužitelju za 846 dana pripadala pravična novčana naknadu u iznosu od 33.840,00 kn, a ne u iznosu od 40.040,00 kn kako je to utvrdio prvostupanjski sud.

7. Tuženica također smatra da je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno iz razloga što nisu provedeni dokazi koje je predložila tuženica, a to je provođenje očevida u Zatvoru u Splitu i u Zatvoru u Puli.

7.1. Po ocjeni ovog suda provođenjem navedenih očevida ne bi se promijenilo utvrđeno činjenično stanje koje je utvrđeno na temelju podataka dobivenih iz ustanova za izdržavanje kazne zatvora, a koji se odnose na vrijeme boravka i prostor soba u kojima je tužitelj boravio, te nesporne činjenice da sanitarni čvor nije bio potpuno odvojen od prostora sobe, dok je u odnosu na prehranu, pružanje zdravstvene zaštite, postojanje odgovarajućeg osvjetljenja u sobama prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza zaključio kako navodi tužitelja u tom pravcu nisu osnovani, pa ih nije uzeo u obzir pri ocjeni postojanja uvjeta za naknadu neimovinske štete.

8. Nadalje, tuženica smatra da tužitelj nije dokazao protupravnost niti štetnu radnju u postupanju tuženice, kao ni uzročnost, odnosno vezu između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice, te da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj počinjenjem kaznenog djela sam uzrokovao svoj boravak u zatvoru, odnosno nije doprinio smanjenju štete za koju tvrdi da mu je nastala.

8.1. Ni jedan od navedenih razloga nije od utjecaja na valjanost prvostupanjske odluke jer je na Republici Hrvatskoj da osobama koje lišava slobode i koje smješta u ustanove zatvorskog sustava osigura da za vrijeme njihovog boravka ne budu izloženi nečovječnim i nehumanim uvjetima te da se zaštiti njihovo dostojanstvo. Isto tako, tužitelju se ne može kao doprinos u šteti uzeti činjenica da je on sam svojim ponašanjem, a što je nesporno, uzrokovao boravak u zatvoru pa time i štetu koja mu je tom prilikom nastupila. On je svojim ponašanjem prouzročio odlazak u zatvor, ali nije utjecao na uvjete smještaja za koje se nesporno morala pobrinuti tuženica na način da ti uvjeti odgovaraju standardima koje je propisala sama tuženica i kojima se ne povrjeđuju prava zatvorenika propisana Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i našim Ustavom.

9. Nije točna niti tvrdnja tuženice da je boravak tužitelja u smanjenim prostorima bio kratkog trajanja i samo povremen, već upravo obrnuto, boravak u sobama neodgovarajuće veličine je bilo pravilo i ponavljalo se za vrijeme boravka u sve tri navedene ustanove.

10. Istaknut je i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Tuženica ocjenjuje da su u zastari sva potraživanja tužitelja vezana uz njegov boravak u Zatvoru u Splitu za razdoblje prije 19. ožujka 2011. jer je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora došlo do zastoja, a ne do prekida zastare na tri mjeseca.

10.1. U pravu je tuženica kada navodi da prigovor zastare nije pravilno ocijenjen. Po ocjeni ovog suda, tužitelju je za vrijeme lišenja slobode bio poznat kako štetnik, tako i štetna posljedica koja se sastoji u neadekvatnim uvjetima smještaja samog tužitelja. Tužitelj je zahtjev za mirno rješenje spora podnio 19. ožujka 2013. te je time došlo do zastoja tijeka zastare na rok od tri mjeseca sukladno članku 186.a ZPP-a, a kod zastoja zastare zastarni rok, po prestanku razloga zbog kojih je došlo do zastoja, nastavlja teći, za razliku od situacije kada je došlo do prekida zastare, nakon čega zastarni rok počinje teći ispočetka. Tužitelj je tužbu podnio 18. lipnja 2014. Zbog toga je njegovo potraživanje zastarjelo za vremenski period do 19. ožujka 2011. Međutim, tuženica je u odgovoru na tužbu izričito navela kako prigovor zastare podnosi za potraživanje tužitelja koje se odnosi na vremenski period prije 19. ožujka 2010., dakle, ona je sama prigovor zastare ograničila na navedeno razdoblje pa stoga ocjenu zastare tražbine treba ograničiti s obzirom na prigovor tuženice, što znači da bi u zastari bila tražbina naknade štete za razdoblje kako to tuženica navodi u odgovoru na tužbu, dakle, od 22. veljače 2010. do 19. ožujka 2010. Tek prvi put u žalbi tuženica prigovor zastare proširuje za vremenski period do 19. ožujka 2011., a što više prema ocjeni ovog suda ne bi mogla jer se radi o iznošenju nove činjenice.

10.2. Tužiteljeva tražbina obuhvaćena je zastarom za vremenski period od 22. veljače 2010. kada je isti stupio na izdržavanje kazne zatvora u Zatvoru u Splitu pa do 18. ožujka 2010., jer je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 19. ožujka 2013., dakle, za 25 dana, što bi po vrijednosti 40,00 kn po danu iznosilo 1.000,00 kn, a koji iznos treba odbiti od iznosa 33.840,00 koji bi trebalo suditi da nije osnovan prigovor zastare.

11. Zbog toga je ovaj sud usvojio žalbu tuženice te djelomično preinačio točku I. izreke za iznos od 7.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. lipnja 2014. do isplate, na način da je za taj iznos odbio zahtjev tužitelja, dok je ista potvrđena za iznos od 32.840,00 kn.

12. Iako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu, isto nije bilo od utjecaja na promjenu odluke o naknadi parničnog troška. Pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a, prema uspjehu stranka u postupku, uspjeh je trebalo izračunati na sljedeći način. Tužitelj je uspio s osnovom 100 %, a s visinom 55 %. Ukupno u odnosu na osnovu i visinu tužitelj je uspio sa 155 %, što treba podijeliti sa dva, pa je konačni uspjeh tužitelja 78 %, dok je uspjeh tuženice 22 %. Kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženice proizlazi da je tužitelj uspio s 56 %. Prvostupanjski sud je pogrešno izračunao uspjeh tužitelja s 34 % te mu je u tom postotku i dosudio parnični trošak. Kako tužitelj nije izjavio žalbu, to se povodom žalbe tuženice ne može mijenjati odluka o trošku koja bi bila na njezinu štetu.

13. Tuženica potražuje naknadu troškova žalbe u iznosu od 1.250,00 kn za sastav žalbe. Navedeni iznos pravilno je zatražen primjenom članka 163. ZPP-a i Tbr. 10.1. Tarife. Kako je sa žalbom tuženica uspjela s 18 %, to joj je tužitelj dužan naknaditi trošak u tom postotku što iznosi 225,00 kn, koji iznos je i suđen ovom odlukom.

14. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373.a i 373. točka 3. ZPP-a.

15. Točka II. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Miloš Lojen v. r.