REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-948/2022-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. (OIB …) iz K., zastupanog po punomoćniku J. V., odvjetniku iz P., protiv tuženika P. banke Z. d.d. Z. (OIB …) sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-922/2021-35 od 30. lipnja 2022., na sjednici održanoj 6. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Tužiteljeva se žalba djelomično prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana, dok se tuženikova žalba u cijelosti odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-922/2021-35 od 30. lipnja 2022.:

- djelomično preinačuje u točki IV. izreke i sudi tako da se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju i daljnji iznos od 921,52 kune/122,31 eura[1] (slovima: devetstodvadesetjednukunuipedesetdvijelipe/stodvadesetdvaeuraitridesetjedancent) sa zateznim kamatama od 9. srpnja 2009. do 31. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje i od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje a od 1. kolovoza 2015. nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- potvrđuje u preostalom dijelu točke IV. izreke te u cijelosti u točkama I., II., III. i VI. izreke i

- preinačuje u točki V. izreke (u kojoj je sadržana odluka o troškovima postupka) tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju troškove prvostupanjskog postupka isplatom iznosa od 11.488,75 kuna/1.524,82 eura[1] (slovima: jedanaesttisućačetiristoosamdesetosamkunaisedamdesetpetlipa/tisućupetstodvades etčetirieuraiosamdesetdvacenta) sa zateznim kamatama od 30. lipnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju pripadajuće troškove nastale u povodu pravnog lijeka žalbe u iznosu od 333,00 kune/44,20 eura[1] (slovima: tristotridesettrikune/četrdesetčetirieuraidvadesetcenti) u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđena je najprije ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu broj … (dalje: Ugovor) koji je zaključen između tužitelja i tuženika 19. prosinca 2005. a solemniziran po javnom bilježniku R. Z. iz R. u predmetu poslovni broj OU-777/05 i to u dijelu koji glasi: "sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana" pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, a potom je utvrđena ništetnom i odredba navedenog Ugovora kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak, sadržana u odredbi članka 1. koja glasi: "CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita"; zatim u odredbi članka 4. koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF"; u odredbi članka 5. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate"; u odredbi članka 6. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate", u odredbi članka 7.2. koja glasi: "CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora." i sadržane u odredbi članka 12.9. koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF." pa stoga navedene da odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

1.1. Povodom tužiteljeva kondemnatornog zahtjeva za isplatu prvostupanjskom je presudom taj zahtjev djelomično prihvaćen pa je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 29.362,72 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose u razdoblju od 9. srpnja 2009. do zaključno 2. siječnja 2013., sve u roku od osam dana.

1.2. U preostalom je dijelu odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev i to točkom IV. izreke prvostupanjske presude u kojoj je navedeno da se odbija dio zahtjeva radi isplate iznosa od 8.280,63 kune i iznosa od 74,89 kuna sa zateznim kamatama koje teku počevši od 22. kolovoza 2006., dok je točkom VI. odbačen dio zahtjev kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 2.558,32 kune sa zateznim kamatama od 22. kolovoza 2006. do isplate, budući da je o njemu već odlučeno u stavku IV. presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-601/2019-23 od 15. studenog 2021.

1.3. O troškovima postupka odlučeno je tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju te troškove u iznosu od 9.372,25 kuna sa zateznim kamatama od 30. lipnja 2022. do isplate, sve u toku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu – za iznos od 28.125,00 kuna – odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

2. Pravovremenim i dopuštenom žalbama tu presudu pobijaju tuženik i tužitelj.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. i V. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja posebno ističući dopuštenost valutne klauzule koja je sadržana u odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) pa je takva zakonska odredba jedini smjer u kojemu sud u okviru svoje zakonske uloge smije primjenjivati tu odredbu. Ističe kako je tijekom postupka predlagao provođenje vještačenja radi utvrđenja koliko bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita, budući da ni jedna banka nije nudila kredite u švicarskim francima s fiksnom kamatnom stopom, već je izričito ugovorena promjenjiva kamatna stopa a na ovaj način kako je presuđeno bila bi riječ o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih stranaka. Presudu pobija i u pogledu ostalih materijalno- pravnih razloga, pa tako i zbog pogrešne odluke o zastari, smatrajući da u konkretnom slučaju podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare, osobito iz razloga što zahtjev iz kolektivne tužbe nije identičan, niti to može biti, zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o čemu su se izjasnili i pravni znanstvenici. Ističe i kako iz odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) jasno proizlazi kako kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može nadomjestiti tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa, već se to može samo podnošenjem tužbe u individualnom sporu.

2.1.1. Tuženik ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP pa predlaže preinačenje prvostupanjske presude i rješenja odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganjem tužitelju da mu naknadi parnične troškove, uključujući i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna ili podredno da ukine prvostupanjsku odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.2. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u točki IV. izreke kojom je odbijen dio njegova zahtjeva te u odluci o troškovima postupka, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je nastupila zastara za dio tužbenog zahtjeva, budući da prema najnovijem shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost Ugovora te također smatra kako ima pravo na pozitivne preplate po predmetnom Ugovoru tako da njegovo potraživanje može obuhvaćati samo pozitivne mjesečne razlike, dok negativne mjesečne razlike nisu predmet ovog postupka, tim više što tuženik u kolektivnom sporu nije podnio protutužbu ili barem prigovor radi pobijanja a i takav prigovor istaknut u parnici bio bi neosnovan, kako proizlazi iz sudske prakse koju navodi u žalbi. Posebno pobija odluku o troškovima postupka s obzirom na to da mu nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi te smatra da je njegov uspjeh u parnici veći, jer je tuženik osporavao i osnovu tužbenog zahtjeva pa je o tome trebalo voditi računa te mu dosuditi cjelokupne troškove koji su mu nastali jer prebijanje troškova tužitelja s troškovima tuženika zapravo predstavlja povredu prava tužitelja na pristup sudu. Uzimajući u obzir i uspjeh u dokazivanju pravne osnove koji iznosi 100%, smatra da njegov ukupni uspjeh iznosi 73,75% a ne 46% kako je to pogrešno dosudio prvostupanjski sud. Nadalje smatra da mu pripada i naknada nagrade odvjetniku za sastavljanje opomene pred tužbu, za zastupanje na ročištima 28. siječnja 2020. i 22. veljače 2022. u punom iznosu, za sastav podnesaka od 10. rujna 2020. i 4. listopada 2021. te nagrada za pristupanje ročištima radi objave presude od 15. studenog 2021. i 24. svibnja 2022. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude uključujući i odluku o troškovima postupka prihvaćanjem preostalom zahtjeva te postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe – za sastavljanje žalbe 1.250,00 kuna i porez na dodanu vrijednost te sudske pristojbe u iznosu od 500,00 kuna ili po odluci suda.

3. Stranke nisu podnijele odgovore na žalbe.

4. Tužiteljeva je žalba djelomično osnovana, dok je tuženikova neosnovana u cijelosti.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u Ugovoru o kreditu sklopljenom 19. prosinca 2005. za iznos kredita od 38.500,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti (dalje: Ugovor o kreditu) a posljedično tome i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi povećanja kamatne stope i valutnog tečaja u ukupnom iznosu od 40.201,67 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od 22. kolovoza 2006. (na iznos od 2.558,32 kune) a na preostali iznos u razdoblju dospjelosti pojedinačnih iznosa od 15. travnja 2008. do zaključno 2. siječnja 2013. pa sve do konačne isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o kreditu te za isplatu iznosa od 29.362,72 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju dospjelosti tih iznosa od 9. srpnja 2009. do zaključno 2. siječnja 2013. a odbijen za iznose od 8.280,63 kune i 74,89 kuna sa zateznim kamatama, dok je u pogledu iznosa od 2.585,32 kune odbačena tužba jer je o tom dijelu već pravomoćno presuđeno.

6.1. Tužbeni je zahtjev djelomično odbijen zbog osnovanosti prigovora zastare i djelomično zbog previsoko postavljenog zahtjeva koji za iznos od 8.280,63 kune ne odgovara stvarnoj preplati a u preostalom je dijelu (za iznos od 29.632,72 kune s početkom tijeka zateznih kamata na pojedinačne iznose od 9. srpnja 2009. pa nadalje do zaključno 2. srpnja 2013.) prihvaćen jer je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu zbog kojih su neosnovano povećani anuiteti kredita u odnosu na početni (koji je formiran po ugovorenoj početnoj kamatnoj stopi od 5,50% i početnom tečaju švicarskog franka od 4,774845 i trebao iznositi 2.641,68 kuna), a koja tražbina nije u zastari jer je nastala u razdoblju od najranije 15. travnja 2008. do 2. siječnja 2013. a zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 5. travnja 2012.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužiteljeva žalba djelomično osnovana a tuženikova neosnovana u cijelosti.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se poziva tuženik u žalbi.

9. Tuženikova žalba nije osnovana ni u pogledu drugih žalbenih razloga jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutnog tečaja u švicarskim francima.

10. Ostali žalbeni razlozi u većemu dijelu nisu ostvareni ni u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i odbačena tužba, ali je tužiteljeva žalba ipak djelomično osnovana protiv dijela odluke kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za iznos od 921,52 kune i odluke o troškovima postupka.

10.1. Prvostupanjski je sud najprije postupio zakonito i pravilno kada je odbacio tužbu u pogledu tužbenog zahtjeva za iznos od 2.558,32 kune sa zateznim kamatama od 22. kolovoza 2006. jer se u tom dijelu radi o presuđenoj stvari o kojoj je već pravomoćno odlučeno presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P- 601/2019-23 od 15. studenog 2021. kojom je u točki IV. izreke odbijen taj zahtjev a presuda je u tom dijelu potvrđena presudom ovoga županijskog suda poslovni broj Gž-1460/2021-2 od 16. prosinca 2021.

10.2. Tužiteljeva žalba nije osnovana ni protiv odluke sadržane u točki IV. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen njegov zahtjev za iznos od 74,89 kuna. Time je doduše prekoračen tužbeni zahtjev [tužitelj je tražio isplatu iznosa od 40.201,67 kuna a o tome je odlučeno u točkama III. i VI. te dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 8.280,63 kune (29.362,72 više 8.280,63 više 2.558,32 jednako 40.201,67)], ali se na tu inače bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP ne pazi po službenoj dužnosti pa je i u tom dijelu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Radi se zapravo o iznosu koji je obuhvaćen iznosom od 2.558,32 kune u pogledu kojega je tužba odbačena.

11. Što se tiče preostalog dijela odbijenog tužbenog zahtjeva (8.280,63 kune) tužiteljeva je žalba osnovana samo za iznos od 921,52 kune ali će o tome biti riječi u kasnijem dijelu obrazloženja povodom merituma spora.

12. U ovoj parnici nije sporno da su stranke 19. prosinca 2005. sklopile Ugovor o kreditu kao namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila na iznos od 38.500,00 švicarskih franaka na rok otplate od 84 mjeseca i uz ugovornu redovnu kamatu po stopi od 5,50% godišnje a promjenjivu sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana i sve plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak (CHF) tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, kao što nije sporno ni da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca.

12.1. Nije sporno ni da je kamatna stopa 31. kolovoza 2007. povećana na 6,50%pa potom 29. veljače 2008. na 7,20% i konačno 31. siječnja 2009. na 7,45% odnosno od početka otplate kredita do otplate kredita 2. siječnja 2013. bila u rasponu od 5,50 do 7,45% i da je to, zajedno s povećanjem tečaja švicarskog franka znatno povećalo iznos anuiteta kredita.

12.2. Nesporno je i da je tužitelj u cijelosti vratio kredit do zaključno 2. siječnja 2013.

13. Utvrđeno je pak da je kredit preplaćen u odnosu na početnu stopu kamate od 5,50% i početni tečaj (4,774845) za ukupni iznos od 30.284,24 kune odnosno tako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke kada se pravilno ocijeni.

13.1. Prvostupanjski je sud doduše iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke zaključio da stvarna preplata za cijelo razdoblje otplate kredita iznosi 29.437,61 kunu od čega se iznos od 74,89 kuna odnosi na preplatu nastalu još 22. kolovoza 2006. pa je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev zbog zastare.

13.2. Pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka je međutim vidljivo da je vještak u stupcu "preplaćeni anuiteti u HRK" Tablice (predzadnji stupac) uzeo u obzir i potplate uslijed manjeg tečaja od početnog i to za iznos od 921,52 kune. To je vidljivo iz iznosa koji je 9. srpnja 2009. naveden kao prvi preplaćeni iznos i to iznos od 1.558,16 kuna iako bi preplaćeni iznos na taj dan, ako se ne bi uzele u obzir navedene potplate, bio 2.479,68 kuna.

13.3. Iako iz nalaza i mišljenja vještaka nije vidljivo koliko je iznosio anuitet obračunat prema nižem tečaju od početnog, iz okolnosti da je tužitelj do veljače 2008. plaćao anuitet u rasponu od 2.550,00 do 2.613,44 kune može se pretpostaviti da su do veljače 2008. anuiteti iznosili toliko i da je tužitelj bio u potplati u odnosu na mjerodavni anuitet koji iznosi 2.641,68 kunu.

13.4. Nadalje, u ožujku 2008. tužitelj je platio samo iznos od 1.265,00 kuna pa je za taj mjesec bio u stvarnoj potplati za iznos od 1.376,68 kuna (2.641,68 manje 1.265,00) a nakon toga je osam mjeseci za redom bio u stvarnoj preplati za iznose od 108,32 kune mjesečno (2.750,00 manje 2.641,68) ili za ukupno 866,56 kuna do zaključno studenog 2008. a to znači da je tada bio u stvarnom minusu za iznos od 510,12 kuna (1.376,68 manje 866,56) nakon čega je manjom uplatom u siječnju 2009. (1.650,00 kuna) bio u stvarnom minusu za daljnjih 991,68 kunu ili ukupno 1.501,80 kuna. Nakon toga su uslijedile tri veće uplate za ukupni iznos od 1.964,96 kuna (248,32 više 358,32 više 1.358,32) tako da je u lipnju 2009. bio u stvarnom plusu za iznos od 463,16 kuna (1.964,96 manje 1.501,80) pa potom manjom uplatom u lipnju 2009. (za iznos od 641,68 kuna) u stvarnom minusu za iznos od 178,64 kune (641,68 manje 463,16).

13.5. Tužitelj je stoga, ako se ne uzmu u obzir ranije potplate (prije ožujka 2008.) koje su bile rezultat manjeg tečaja od početnog, u lipnju 2009. bio u stvarnom minusu za iznos od 178,64 kune a u srpnju 2009. je uplatio iznos od 5.300,00 kune (više uplatio iznos od 2.658,32 kune) pa je bio u stvarnoj preplati za iznos od 2.479,68 kuna (2.658,32 manje 178,64).

13.6. Kad se uzme u obzir da je kao prvi iznos stvarne preplate nakon 22. kolovoza 2006. u nalazu i mišljenju vještaka naznačen iznos od 1.558,16 kuna u srpnju 2009. nakon što je izvršena navedena uplata od 5.300,00 kuna (više od mjerodavnog anuiteta za iznos od 2.658,32 kune) a da je do tada stvarna potplata iznosila samo 178,64 kune, proizlazi da je vještak uzeo u obzir i ranije potplate koje nisu bile rezultat manjih uplata, već nižeg tečaja pa time i manjeg anuiteta od početnog, i to za iznos od 921,52 kune (2.658,32 manje 178,64 manje 1.558,16 jednako 921,52) te na taj način neopravdano uračunao potplate u pogledu kojih ne postoji tuženikov protuzahtjev.

14. U preostalom dijelu međutim nije osnovana tužiteljeva žalba jer nije obračunat bilo koji daljnji iznos potplate i prvostupanjski sud je postupio pravilno i zakonito kada je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 7.359,31 kunu jer je taj iznos rezultat trenutnih preplata uslijed neurednog plaćanja odnosno uplata manjih anuiteta od mjerodavnog, a ne stvarne preplate zbog povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka.

15. Stvarna preplata stoga iznosi ukupno 30.284,44 kune a rezultat je povećanja anuiteta kredita zbog povećanja stope redovnih kamata i povećanja tečaja švicarskog franka na temelju odredaba Ugovora o kreditu koje je prvostupanjski sud utvrdio ništetnima.

16. Sporno je i u žalbenoj fazi postupka radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima te je li nastupila zastara tužiteljeva restitucijskog zahtjeva.

17. Tuženik najprije neosnovano negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz članka 502.a stavka 1. ZPP da je i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnika kredita, sve u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007.

17.1. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku (a tuženik je bio Privredna banka Zagreb d.d.) podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa ovaj drugostupanjski sud podržava ocjenu prvostupanjskog suda o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502. stavka 1. ZPP.

18. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv tuženika P. banke Z. d.d. a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

20. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik P. banka Z. d.d. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama, o tome nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu a tuženik nije navodio činjenice ni predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno.

20.1. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti koju je sam tuženik nazivao "egzotičnom" valutom, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi članka 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

21. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

21.1. Ugovor o kreditu naime sadrži odredbu prema sadržaju koje korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

21.2. Sud Europske unije je doduše već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C- 81/19 na koju se poziva tuženik.

21.3. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

21.4. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

21.5. Kako u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05.

22. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su pak biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, tako da su te odredbe opravdano ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

22.1. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao u vidu povećanja kamatne stope za jedan postotni poen (s 5,50 na 6,50%) već u kolovozu 2007. i ponovnim povećanjem na 7,20% već u siječnju 2008. i na 7,45% u siječnju 2009. te značajnim promjenama u tečaju švicarskog franka već od prosinca 2008. uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita.

23. Može se prihvatiti tuženikova tvrdnja kako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena pa time i ništetna u smislu mjerodavnih odredaba članaka 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, kao što je i navedeno u ranijem dijelu obrazloženja.

23.1. Nije dakle bilo nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je bilo nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,95 postotnih poena (u odnosu na početnih 5,50%) ili za 35,45% te je istovremeno s velikim promjenama uslijed valutne klauzule u švicarskim francima znatno povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

23.2. Slijedom toga nije ni od kakva značaja što je kamatna stopa pa i ona najviša bila u okviru najviše dopuštene kamatne stope 15% pa 14%, jer nije odlučna visina promjenjive kamatne stope, već način ugovaranja promjenjivosti zbog čega je ta odredba nepoštena.

23.3. Iako se na kraju tužiteljeva obveza iz Ugovora o kreditu doista svela na fiksnu te relativno nisku kamatnu stopu s obzirom na namjenu kredita (kupnje novog motornog vozila) – onu početno ugovorenu od 5,50% na koji se način kredit pokazao povoljnijim od kredita u kunama i eurima, tek je na ovaj način unesena pravična ravnoteža u ovaj obveznopravni odnos koji zbog toga nije izgubio identitet jer ugovor o kreditu može opstati bez odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. I kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećega koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

24.1. Riječ je o pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

24.2. Nije dakle upitno da Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli i bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,50% i da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo a to znači ostvarivanje potrošačkog kredita bez valutne klauzule u švicarskim francima (osim prilikom određivanja anuiteta u vrijeme sklapanja ugovora) i s kamatama po početnoj stopi od 5,50% za cijelo kreditno razdoblje.

25. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo i prilikom odlučivanja o tuženikovu prigovoru zastare ocjenjujući da je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i da slijedom toga nije nastupila zastara.

25.1. Već je navedeno kako se i u pogledu pitanja zastare treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir i presude Europskog suda, Direktivu 93/13 EEZ i pravila kako je navedeno u odlomcima 24. i 24.1. a to se odnosi i na prekid zastare.

25.2. Kako je prema odredbi članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

25.3. U protivnom, kada se dakle ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom ni u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

25.4. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu prihvaćeni restitucijski zahtjev tužitelja nije bio zastario u bilo kojemu dijelu te je tužitelj opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.a ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njegovih prava i interesa.

25.5. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita te da kao potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

25.6. Time nije dovedena u pitanje pravna sigurnost ni svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

25.7. Uzimajući u konkretnom slučaju u obzir da je najstarije prihvaćeno tužiteljevo potraživanje dospjelo u srpnju 2009. i da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012. a presude u tom sporu postale pravomoćne 13. lipnja 2014. (u pogledu promjenjivosti kamatne stope) i 14. lipnja 2018. (u pogledu valutne klauzule) te da je tužba u ovom pojedinačnom sporu podnesena 4. lipnja 2019., proizlazi da do podnošenja tužbe, uzimajući u obzir i prekid zastare, nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

26. Tužitelj u ovoj parnici stoga ima pravo na restituciju odnosno vraćanje svih više plaćenih iznosa koji su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka a sama njihova visina kao činjenica u žalbenoj fazi postupka više i nije sporna, što znači da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio vraćanje tih iznosa (ukupno 29.362,72 kune) tako da je tuženikova žalba u cijelosti neosnovana pa ju je kao takvu valjalo odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi u točkama I., II. i III. izreke u cijelosti, dok je tužiteljevu žalbu valjalo djelomično prihvatiti u pogledu dijela zahtjeva u iznosu od 921,52 kune odbijenog u točki IV. izreke te naložiti tuženiku isplatiti mu i taj iznos sa zateznim kamatama od 9. srpnja 2009. do isplate a u preostalom dijelu u pogledu glavne stvari odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu pa potvrditi prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu točke IV. i u točki VI. izreke u cijelosti.

27. Tužiteljeva je žalba djelomično osnovana i protiv odluke o troškovima postupka, djelomično zato što je uslijed preinačenja prvostupanjske presude došlo do određene izmjene uspjeha u sporu a djelomično i zato što prvostupanjski sud prilikom ocjene omjera u sporu nije vodio računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva (članak 154. stavak 2. ZPP).

27.1. U konkretnom slučaju naime treba uzeti u obzir da se tuženik izričito i do kraja parnice protivio i osnovanosti osnove i visini tužbenog zahtjeva te u pogledu osnove dostavljao i podneske (odgovor na tužbu i još dva obrazložena podneska) u kojima je opširno osporavao prvenstveno osnovanost zahtjeva u cijelosti i na koje podneske se tužitelj opravdano očitovao također podnescima.

27.2. Stoga, iako u postupku nisu izvođeni drugi dokazi osim vještačenja, valja uzeti u obzir kako je sporna prvenstveno osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i da se to mora uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja uspjeha u sporu.

27.3. Ovaj drugostupanjski sud zato ocjenjuje da omjer uspjeha stranaka u sporu iznosi 80% naprama 20% u tužiteljevu korist (75% u pogledu visine i 85% u pogledu osnove) i da slijedom toga tužitelj ima pravo na naknadu 60% svojih troškova (80 manje 20) zastupanja po punomoćniku – odvjetniku, svih troškova vještačenja i razmjernih troškova sudskih pristojbi.

28. Troškovi nagrade odvjetniku za zastupanje tužitelja iznose ukupno 12.187,50 kuna uključujući i porez na dodanu vrijednosti po stopi od 25% i to: za podnošenje tužbe, četiri obrazložena podneska i zastupanje na trima ročištima po 100 bodova (puna nagrada) te za zastupanje na trima ročišta (28. siječnja 2020., 22. veljače 2022. i 15. studenog 2021. – objava presude) po 50 bodova i 25 bodova za sastavljanje podneska od 4. listopada 2021. ili ukupno 975 bodova odnosno 12.187,50 kuna (975 puta 10,00 više 25%).

28.1. Tužitelju ne pripadaju troškovi nagrade odvjetniku za sastavljanje žalbe podnesene protiv prethodne presude jer s tom žalbom nije uspio a slijedom toga ni troškovi sudske pristojbe na tu žalbu.

28.2. Ne pripadaju mu ni troškovi opomene pred tužbu (stranica 42 spisa) u kojoj nije ni istaknut zahtjev pa se ne radi o izdatku učinjenom ni u povodu postupka (članak 151. ZPP),

28.3. Tužitelj nije u pravu ni kada smatra da mu pripada puna nagrada za ročište 28. siječnja 2020., jer je to bilo samo jedno od pripremnih ročišta (drugo je održano 1. rujna 2020. i za to mu ročište pripada puna nagrada) na kojemu se u suštini zaista nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi a ročište je trajalo osam minuta i na njemu su stranke formalno ostale kod navoda iznijetih u podnescima a tužitelju je za njegove dotadašnje podneske (tužbu i podnesak od 21. siječnja 2020.) priznata puna nagrada, kao ni za ročište 22. veljače 2022. koje je trajalo pet minuta i na kojemu su nakon ukidne drugostupanjske odluke samo predloženi daljnji dokazi. Za ta mu ročišta pripada 50% nagrade prema tbr. 8. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

28.4. Što se tiče podneska od 10. rujna 2020., ovaj drugostupanjski sud jednako kao i prvostupanjski sud ocjenjuje kako tužitelju za taj podnesak ne pripada nikakav trošak odnosno nagrada odvjetniku jer nije bio potreban za vođenje postupka (članak 155. stavak 1. ZPP). U tom podnesku uz koji je tužitelj dostavio dokaz o uplati predujma za vještačenje (što mu je bila i dužnost) posve nepotrebno navodi što bi vještačenjem trebalo utvrditi nakon što je to već razriješeno na ročištu 1. rujna 2020.

28.5. Podnesak od 4. listopada 2021. (stranice 148-150 spisa) može se smatrati potrebnim za vođenje parnice jer je njime tužitelj odgovorio na prethodno (također u podnesku) izneseni tuženikov prigovor nedopuštenosti preinake tužbe, ali samo kao podnesak iz Tbr. 8. t. 3. Tarife pa tužitelju za taj podnesak pripada 25 bodova (25% nagrade) jer se ne radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 1. Tarife a već mu je priznata puna nagrada za četiri takva podneska koliko mu najviše pripada.

28.6. Tužitelju pripada i nagrada za zastupanje na ročištu za objavu presude 15. studenog 2021. od 50 bodova, dok mu se takva nagrada ne može priznati za ročište 30. lipnja 2022. jer takav zahtjev nije postavio (troškovnik na stranici 209 spisa).

29. Prema uspjehu u sporu (60%) tužitelj ima pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku u iznosu od 7.312,50 kuna (60% od 12.187,50 kuna).

30. Razmjerni troškovi sudskih pristojbi koji pripadaju tužitelju prema uspjehu u sporu (obračunati prema vrijednosti zahtjeva u iznosu od 30.284,44 kune) iznose ukupno 1.306,00 kuna (po 653,00 kune za tužbu i presudu) a troškovi vještačenja pripadaju mu u cijelosti (2.870,25 kuna).

31. Tuženik je stoga dužan naknaditi tužitelju troškove postupka koji su trebali biti obuhvaćeni prvostupanjskom presudom u ukupnom iznosu od 11.488,75 kuna (7.312,00 više 1.306,00 više 2.870,25) pa je na taj način valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki V. prvostupanjske presude.

32. Tužitelju pripadaju i troškovi žalbe razmjerno kvantitativnom uspjehu koji iznosi 8,50% (921,52 od 10.838,95 koliko iznosi pobijani dio) a troškovi žalbe iznose 1.562,50 kuna za sastavljanje žalbe i 500,00 kuna za sudsku pristojbu (toliko je tražio) tako da mu je tuženik dužan naknaditi i troškove žalbe u iznosu od 333,00 kune (133,00 kune za sastavljanje žalbe prema 8,50%-tnom žalbenom uspjehu i 200,00 kuna pristojbe na žalbu prema dosuđenom iznosu od 921,52 kune).

33. Iznosi navedeni u izreci presude iskazani su i u eurima prema fiksnom tečaju koji iznosi 7,53450.

34. Iz svih navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 368. i 373. ZPP te u pogledu troškova žalbe na temelju članka 166. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Puli 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić