REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 881/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o., Z., Podružnica V. i o., kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Grada Zagreba, kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6662/10-2 od 29. studenog 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1403/02 od 16. ožujka 2010., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom održano je na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu (danas Općinski građanski sud u Zagrebu) poslovni broj Ovrv-2930/01 od 26. veljače 2001. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 476.799,37 kn sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 52.256,20 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odlučeno da se tužitelju ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 476.799,37 kn s naslova troškova za isporučenu vodu u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 1999. jedinici mjesne samouprave B.-L. u Z.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

- da je Mjesna zajednica B.-L. bila investitor i izvođač vodovodne mreže za potrebe opskrbe pitkom vodom stanovnika na području njezine mjesne zajednice te se ukupna potrošnja vode evidentirala preko centralnog vodomjera,

- da su građani tadašnje Mjesne zajednice B.-L. vlastitim sredstvima gradili vodomjere za svoja kućanstva,

- da je u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 1999. ukupna nepodmirena potrošnja vode centralnog vodomjera prema tužitelju iznosila 476.799,37 kn,

- da je u spornom razdoblju JMS B.-L. bila prijavljeni korisnik glavnog vodomjera koji je očitovao potrošnju vode na ulasku u naselje te su njoj i ispostavljani računi,

- da je tužba podnesena 9. veljače 2001.

10. Na temelju utvrđenih činjenica, pozivom na odredbu čl. 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/92 i 94/93 – dalje: ZIDZLSU) nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik pravni slijednik nekadašnje Mjesne zajednice B.-L. te je u obvezi platiti nastale troškove za isporučenu vodu. Nadalje otklanjaju tuženikov prigovor zastare potraživanja kao neosnovan zaključivši da je tužba podnesena unutar zakonom propisanog roka jer se u konkretnom slučaju ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, pozivom na odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO).

11. Tuženik kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji i dalje osporava pasivnu legitimaciju iz razloga što u bitnom smatra da su mjesni odbori kao samostalni nositelji prava i obveza, nasljednici mjesnih zajednica i jedinstvenih mjesnih samouprava unutar Grada Zagreba, a ne tuženik. Nadalje navodi da kada bi tuženik i bio slijednik mjesne zajednice, ni tada ne bi bio u obvezi plaćanja utuženog potraživanja, jer on nije ni vlasnik, niti korisnik nekretnine kojoj se voda isporučuje.

11.1. Ujedno tuženik u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 371. ZOO, smatrajući da se na konkretnu situaciju ima primijeniti jednogodišnji rok zastare iz odredbe čl. 378. ZOO.

12. Odredbom čl. 89. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99, 128/99 - dalje: ZLSU), a koji je bio na snazi u spornom razdoblju propisano je da danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o mjesnim zajednicama („Narodne novine“ broj 19/83).

12.1. Odredbom čl. 13. ZIDZLSU propisao je da danom stupanja na snagu Zakona imovina dotadašnjih mjesnih zajednica koja se sastoji od nekretnina i pokretnina postaje imovina gradova i općina u Republici Hrvatskoj te Grada Zagreba, a financijska sredstva kao i prava i obveze dotadašnjih mjesnih zajednica postaju financijska sredstva prava i obveze gradova Općina i Grada Zagreba.

12.2. Odredbom čl. 57. ZLSU propisano je da se mjesni odbor osniva se kao oblik neposrednog sudjelovanja građana u odlučivanju o lokalnim poslovima od neposrednog i svakodnevnog utjecaja na život i rad građana za jedno naselje, više međusobno povezanih manjih naselja ili za dio većeg naselja odnosno grada koji u odnosu na ostale dijelove čini zasebnu razgraničenu cjelinu.

12.3. Odredbom čl. 59. ZLSU propisano je da će se statutom općine, odnosno grada, u skladu sa zakonom, između ostalog uredit i postupak osnivanja, djelokrug i ovlasti organa mjesnog odbora.

12.4. Odredbom čl. 38. t. 14. Statuta grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba 19/99, 19/01, 20/01) propisano je da Gradska skupština uređuje mjesnu samoupravu u skladu s statutom.

12.5. Gradska skupština Grada Zagreba je na 45. sjednici , 26. veljače 2009. donijela odluku o osnivanju mjesnih odbora na području Grada Zagreba pa tako i mjesnog odbora B. – L.

12.6. Odredbom čl. 66. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/01), koji je stupio na snagu 11. travnja 2001., propisao je da su mjesni odbori, gradske četvrti i gradski kotarevi pravne osobe.

12.7. Odredbom čl. 371. ZOO propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

12.8. Odredbom čl. 378. st. 1. ZOO propisano je da zastarijeva za jednu godinu: 1) potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva;

2) potraživanje radio-stanice i radio-televizijske stanice za upotrebu radio-prijamnika i televizijskog prijamnika;

3) potraživanje pošte, telegrafa i telefona za upotrebu telefona i poštanskih pretinaca te druga njihova potraživanja koja se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima; 4) potraživanje pretplate na povremene publikacije, računajući od isteka vremena za koje je publikacija naručena.

13. Slijedom utvrđenih činjenica i citiranih zakonskih odredbi, ovaj sud zaključuje da nakon što su mjesne zajednice 31. siječnja 1994. na temelju odredbi ZLSU prestale postojati, umjesto Mjesne zajednice B.-L. koja je bila investitor i izvođač vodovodne mreže za potrebe opskrbe pitkom vodom stanovnika na području njezine mjesne zajednice, korisnik glavnog vodomjera za opskrbu vodom za predmetnu vodovodnu mrežu postaje JMS B.-L. kao njezin pravni slijednik koji je u utuženom razdoblju predstavljao model mjesne samouprave unutar Grada Zagreba, a što proizlazi iz odredbe čl. 13. ZIDZLSU.

13.1. Nadalje, ocjenjuje neosnovanim navode tuženika da su mjesne zajednice, nakon što su prestale postojati sukladno odredbama ZLSU, naslijedili mjesni odbori. Naime, unatoč činjenici što je odredbama ZLSU nakon njegova stupanja na snagu 1992. godine, bila propisana mogućnost lokalnoj samoupravi i upravi osnivanja mjesnih odbora, Gradska skupština Grada Zagreba je tek na 45. sjednici, 26. veljače 2009. donijela odluku o osnivanju mjesnih odbora na području Grada Zagreba, pa tako i Mjesnog odbora B. – L., iz čega proizlazi zaključak da u utuženom razdoblju, mjesni odbori unutar Grada Zagreba, nisu ni postojali, pa stoga ni nisu mogli biti pravni slijednici mjesnih zajednica.

13.2. Također ocjenjuje kao neutemeljene tvrdnje tuženika u reviziji da ukoliko se i uzme da je tuženik pravni slijednik mjesne zajednice, odnosno JMS B. – L., isti nije u obvezi podmiriti navedeno potraživanje jer njegov pravni prednik nije bio ni vlasnik, niti korisnik usluga tužitelja. Navedene tvrdnje su suprotne utvrđenjima nižestupanjskih sudova iz kojih proizlazi da je mjesna zajednica B.-L. bila investitor i izvođač vodovodne mreže.

13.3. Stoga, po ocijeni ovog suda, nižestupanjski su sudovi pravilno zaključili da je pravni slijednik Mjesne zajednice B.-L. upravo tuženik.

13.4. Nadalje, pravilno su i primijenili materijalno pravo kada su zastaru potraživanja cijenili kroz rok od pet godina iz odredbe čl. 371. ZOO, ocijenivši da se u spornoj situaciju, ne može primijeniti jednogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 378. st. 1. ZOO, kako to tuženik smatra. Naime potraživanje tužitelja se ne odnosi na isporuku vode za potrebe domaćinstva, već na isporuku vode za potrebe pravne osobe (što proizlazi iz računa za utuženo razdoblje), pa je neodlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, kome ju je ta pravna osoba kasnije, i za koju svrhu isporučivala, njoj isporučenu vodu od strane tužitelja.

14. Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na koje tuženik ukazuje revizijom, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil , v.r.