REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 154/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Z. J. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica A. B. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. i L. j.t.d. iz Z., protiv tuženika H. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, diskriminacije i uznemiravanja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-783/2017-2 od 13. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1823/14-75 od 8. lipnja 2017., u sjednici održanoj 6. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-783/2017-2 od 13. rujna 2018. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Dopune revizije tužiteljice od 9. srpnja 2020. i 30. srpnja 2020. odbacuju se kao nepravovremene.

Obrazloženje

1. Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1823/14-75 od 8. lipnja 2017. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu Klasa: 112-02/14-02/02, urbroj: 376-02-14-1 od 03.02.2014. g. koju je tuženik H., R., Z., OIB: … donio dana 03.02.2014. g. nije dopuštena i da radni odnos između tuženika i tužiteljice Z. J. iz Z., OIB: … nije prestao, te se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto stručnjaka za pravne poslove, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, sukladno stručnoj spremi i sposobnostima tužiteljice.

II. Utvrđuje se da je tuženik diskriminirao tužiteljicu s osnove predodžbe članstva u sindikatu time što je onemogućio tužiteljici da dostavi poziv za održavanje sastanka radi sindikalnog udruživanja, odbio osigurati slobodnu prostoriju radi održavanja sastanka, donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu Klasa: 112-02/14-02/02, urbroj: 376-02-14-1 od 03.02.2014. g. te joj zabranio dolazak na radno mjesto tijekom otkaznog roka.“

Pod točkom II. izreke odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati naknadu štete s osnova diskriminacije u iznosu od 30.000,00 kuna. Pod točkom III. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici s osnove pretrpljene štete zbog uznemiravanja iznos od 40.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2014. do isplate, a pod točkom IV. izreke naložio je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. 2. Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj: Gž R-783/2017-2 od 13. rujna 2018. odbio je žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrdio je prvostupanjsku presudu, a odbio je i zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovane.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 23. Zakona o suzbijanju diskriminacije i čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revidentica. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

7.1. Tužiteljici je za ukazati da su nižestupanjski sudovi obrazložili na temelju čega su donijeli zaključak o popunjenosti radnih mjesta (na temelju iskaza svjedoka) pa stoga nije od značaja činjenica da u sistematizaciji radnih mjesta nisu navedeni podaci o potrebnom broju izvršitelja za pojedina radna mjesta.

8. Neosnovano revidentica tvrdi da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo prvostupanjski sud, drugostupanjski sud nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.

9. U dijelu revizijskih navoda kojima tužiteljica u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da su određene radnice zaposlene nakon otkazivanja tužiteljici kao i da iz sistematizacije radnih mjesta ne proizlazi da je za radno mjesto višeg stručnjaka naveden kao uvjet potreban položen pravosudni ispit ili završen specijalistički studij, valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužiteljice ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

9.1. Nadalje, prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega nije izvodio dokaz uvidom u prekršajni spis kojeg je sastavni dio i presuda na koju ukazuje revidentica, a koje obrazloženje je prihvatio i drugostupanjski sud.

10. Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revidentica svojom revizijom.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 3. veljače 2014., da radni odnos tužiteljice nije prestao kao i da se tužiteljica vrati na rad kod tuženika. Nadalje, predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog diskriminacije po osnovi predodžbe o članstvu u sindikatu.

12. Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, je li poslodavac mogao zaposliti tužiteljicu na nekim drugim poslovima prema čl. 107. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/11 - dalje: ZR), je li poslodavac mogao obrazovati ili osposobiti tužiteljicu za rad na drugim poslovima prema čl. 107. st. 4. ZR, kao i je li tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje razloga iz čl. 1. st. 1. i 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD).

13. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužiteljica 6. svibnja 2009. s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja projekata, odjel pravnih poslova,

- da je odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 3. veljače 2014. tužiteljici je otkazan ugovor o radu za radno mjesto voditelja projekta u Odjelu pravnih poslova zbog organizacijskih razloga,

- da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da su 1. listopada 2013. stupili na snagu novi opći akti tuženika: Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta, Pravilnik o plaćama i drugim materijalnim pravima i Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu, kojima je ukinuto radno mjesto voditelja projekata, s obzirom da je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je tužiteljica do tada radila,

- da je u odluci o otkazu navedeno da ne postoji mogućnost da se tužiteljica uz dodatno obrazovanje, odnosno osposobljavanje zaposli na drugim poslovima, da je tuženik s tužiteljicom sklopio Ugovor o izobrazbi od 22. prosinca 2009. kojim se obvezao platiti školarinu tužiteljici na F.-u za stjecanje zvanja specijaliste regulacije tržišta elektrotehničkih komunikacija koji studij je tužiteljica bila dužna završiti u roku od dvije godine i šest mjeseci od početka nastave, a što ista nije učinila, zbog čega je Aneksom Ugovora o izobrazbi produžen rok za završavanje specijalističkog studija do 31. prosinca 2013., u kojem roku tužiteljica nije završila studij,

- da je odlukom o otkazu tuženik odlučio da će tužiteljica prestati s radom prije isteka otkaznog roka uz naknadu plaće i sva ostala prava kao da je radila do isteka otkaznog roka,

- da je tužiteljica jedini izvršitelj na radnom mjestu voditelja projekata u odjelu pravnih poslova te da to radno mjesto nije usporedivo s radnim mjestom voditelja projekata u drugim odjelima, zbog specifičnosti poslova svakog od odjela i zahtjeva za određenom stručnom spremom pa tuženik nije imao s kime tužiteljicu uspoređivati,

- da su poslovi koje je tužiteljica obavljala na radnom mjestu preraspoređeni na druge radnike,

- da tužiteljica nije imala položen pravosudni ispit niti završen specijalistički studij,

- da tuženik nije mogao tužiteljicu zaposliti na drugim poslovima niti je obrazovati i/ili osposobiti za rad na drugim poslovima, jer su u vrijeme otkazivanja tužiteljici bila popunjena sva radna mjesta višeg stručnjaka za pravne poslove razreda F5 i F6 i to radnicima koji su i do donošenja nove sistematizacije obavljali te poslove, dok je kod tuženika postojala potreba uslijed reforme upravnog sudovanja za radnicima koji bi obavljali poslove višeg stručnjaka razreda F7 i F8, odnosno onih koji imaju pravosudni ispit i/ili završen specijalistički studij,

- da po novoj sistematizaciji nije bilo slobodnih radnih mjesta za pravnog stručnjaka bez pravosudnog ispita i bez završenog specijalističkog studija, koji tužiteljica do otkazivanja ugovora o radu nije završila,

- da je tužiteljici u siječnju 2014. blokiran službeni e-mail, a nakon 3. veljače 2014. i telefon, mobitel i kompjuter.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz iz čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR jer je radno mjesto tužiteljice ukinuto donošenjem novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta u lipnju 2013. pri čemu su poslovi koje je ona obavljala preraspoređeni na druge radnike, da s obzirom da je tužiteljica jedini izvršitelj na radnom mjestu voditelja projekata u odjelu pravnih poslova koje radno mjesto nije usporedivo s radnim mjestom voditelja projekata u drugim odjelima, tuženik nije morao voditi računa o socijalnim kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR, da ju nije mogao zaposliti nekim drugim poslovima prema čl. 107. st. 2. ZR niti ju je mogao obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima prema čl. 107. st. 4. ZR.

15. Nadalje, nižestupanjski sudovi su zaključili da je otkaz ugovora o radu posljedica isključivo nove sistematizacije radnih mjesta i nemogućnosti zapošljavanja tužiteljice na drugom radnom mjestu, a ne diskriminacije pri čemu tužiteljica nije dokazala niti na razini vjerojatnosti da ju je poslodavac diskriminirao u smislu čl. 2., 3. i 20. ZSD zbog čega je odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog diskriminacije.

16. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog uznemiravanja na radnom mjestu primjenom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11- dalje: ZOO) u vezi s čl. 5. i čl. 130. ZR, ali navedeno nije predmet revizije.

17. Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

18. Postojanje opravdanog razloga za otkaz, u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR, mora dokazati poslodavac s time da je ograničen isključivo razlogom navedenim u odluci o otkazu. To međutim ne onemogućava poslodavca da tijekom parničnog postupka koji za predmet ima utvrđenje dopustivosti odnosno nedopustivosti određenog otkazivanja pojašnjava i dokazuje postojanje navedenog razloga (pa je tako tuženik tijekom postupka dokazivao da je za radno mjesto višeg stručnjaka F7 i F8 za koje je jedino imao potrebu, bio potreban pravosudni ispit ili završen specijalistički studij).

19. Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe iz čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR postoji i u slučaju kada poslodavac radi efikasnije organizacije i uspješnijeg poslovanja izvrši reorganizaciju rada tako da, kao u ovom slučaju, poslove određenog radnog mjesta rasporedi na druge radnike, budući da je autonomno pravo poslodavca da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. U slučaju kada poslodavac na taj način reorganizira svoje poslovanje, iako se poslovi tog radnog mjesta (poslovi radnog mjesta tužiteljice) kod poslodavca i dalje obavljaju, ali po drugim izvršiteljima, za radom radnika koji je do tada radio na radnom mjestu čiji su poslovi raspodijeljeni na druga radna mjesta odnosno druge radnike, jest prestala potreba. Takav prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla odnosno u konkretnom slučaju rada tužiteljice uvjetovan je organizacijskim razlogom (tako i u Rev-90/21 od 13. travnja 2022., Revr-97/17 od 31. siječnja 2018. i dr).

20. Stoga, kako dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti da je tuženik poslove koje je obavljala tužiteljica rasporedio na druge radnike, opravdavaju shvaćanje da je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici upravo korištenjem navedenog autonomnog prava i u cilju efikasnije organizacije poslovanja te da je imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužiteljici nije dan suprotno odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR.

21. U odnosu na navod revidentice da su poslovi koje je obavljala tužiteljica raspoređeni radnicima koji su naknadno zaposleni odnosno nakon otkazivanja ugovora o radu tužiteljici valja reći sljedeće. U postupku koji je prethodio reviziji nije niti utvrđeno da su konkretne radnice koje revidentica navodi u reviziji (S. Z., L. A. i M. L. K.) bile zaposlene nakon otkazivanja tužiteljici (što predstavlja osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega nije dopušteno podnositi reviziju), L. A., za razliku od tužiteljice, (što u postupku nije niti bilo sporno), ima položen pravosudni ispit, dok je M. L. K. raspoređena na radno mjesto višeg stručnjaka, jer je, za razliku od tužiteljice, u siječnju 2014. (dakle, prije otkazivanja tužiteljici) završila poslijediplomski studij iz regulacije tržišta zbog čega one udovoljavaju uvjetima poslodavca za radno mjesto višeg stručnjaka.

22. Nadalje, tužiteljica je u svom iskazu (list 323 spisa) kao i u više podnesaka sastavljenih po njezinim punomoćnicama (list 332, 371 spisa), sama navela da ne udovoljava uvjetima za višeg stručnjaka F7 i F8 jer nema položen pravosudni ispit. Stoga, kako je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je za ta radna mjesta potreban pravosudni ispit ili završen specijalistički studij, kojim činjeničnim utvrđenjima je ovaj sud vezan (i koja činjenična utvrđenja revidentica u reviziji ne može osporavati), tuženik joj te poslove za kojima je imao potrebu (viši stručnjak F7 i F8) nije niti mogao ponuditi s obzirom na to da tužiteljica uvjete za to radno mjesto nije ispunjavala. Zbog navedenog, čak i da je poslodavac na ta radna mjesta zapošljavao nove radnike (što nije utvrđeno u postupku), to ne bi utjecalo na poziciju tužiteljice.

23. Nadalje, kako je u postupku utvrđeno da tuženik nije imao potrebu za radnicima na radnom mjestu višeg stručnjaka F5 i F6 za koja je radna mjesta revidentica ispunjavala uvjete jer se za ta radna mjesta kao uvjet nije tražio položen pravosudni ispit ili završen specijalistički studij, tuženik ju nije mogao zaposliti niti na tim radnim mjestima. Stoga tužiteljica nije u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, dokazala da ju je tuženik mogao zaposliti na nekom drugom radnom mjestu.

24. Poslodavac je u ovom konkretnom slučaju tužiteljici omogućio obrazovanje za rad na onim poslovima za kojima je imao potrebu (radna mjesta višeg stručnjaka F7 i F8), a za koja je kao uvjet propisano da je potrebno imati položen pravosudni ispit ili završen specijalistički studij. Naime, tuženik je s tužiteljicom sklopio ugovor o izobrazbi te joj je platio pohađanje specijalističkog studija koji tužiteljica nije završila niti u naknadno produženom roku. Time je poslodavac u potpunosti postupio prema odredbi čl. 107. st. 4. ZR, a od tuženika nije opravdano očekivati da tužiteljici još jednom produlji vrijeme studiranja naročito u situaciji kada tužiteljica tuženiku nije predočila niti dokumentaciju o do tada položenim ispitima.

25. Iz navedenog proizlazi da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog organizacijskih razloga prema čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR, tužiteljicu nije mogao zaposliti na drugim poslovima jer za određena radna mjesta tužiteljica nije imala potrebne uvjete, a za druga radna mjesta nije imao potrebe. Nadalje, poslodavac joj je pružio mogućnost da se obrazuje za radno mjesto za koje je imao potrebu, ali tužiteljica nije završila traženi specijalistički studij.

26. Slijedom navedenog, odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici je opravdana i donesena u zakonito provedenom postupku.

27. U odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog diskriminacije povodom predodžbe o članstvu u sindikatu valja reći da je i u tom slučaju materijalno pravo pravilno primijenjeno.

28. Tužiteljica u tužbi navodi da je stvarni razlog otkazivanja ugovora o radu njezin pokušaj osnivanja sindikata. Međutim, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica radnje povodom pokušaja osnivanja sindikata poduzimala krajem siječnja 2014. (zadnjeg dana njezinog bolovanja kada je zaposlenicima tuženika slala e-mail tim povodom) i 3. veljače 2014. (prvi radni dan nakon povratka s bolovanja i ujedno dan kad je tužiteljici otkazan ugovor o radu), dok je radno mjesto tužiteljice ukinuto donošenjem Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta u lipnju 2013., dakle, više od 6 mjeseci prije nego je tužiteljica pokušala osnovati sindikat kod tuženika. Budući da je ugovor o radu otkazan upravo zbog ukidanja radnog mjesta tužiteljici, a otkaz ugovora o radu je donesen prvi radni dan po povratku tužiteljice s dugotrajnijeg bolovanja, navedeno upućuje na zaključak da je ugovor o radu otkazan upravo zbog poslovno uvjetovanih razloga, a ne zbog predodžbe o članstvu u sindikatu, odnosno zbog pokušaja tužiteljice da osnuje sindikat kod tuženika.

29. U situaciji kada je tužiteljici blokiran službeni telefon, mobitel i kompjuter na dan otkazivanja ugovora o radu pri čemu je poslodavac oslobodio rada tužiteljicu u otkaznom roku uz naknadu plaće po čl. 114. st. 4. ZR, a službeni e-mail je blokiran u siječnju 2014. kada je tužiteljica bila na bolovanju pa nije niti bilo potrebe služiti se službenim e-mailom, navedeno upućuje na postupanje motivirano otkazivanjem ugovora o radu, a ne postupanje tuženika zbog pokušaja tužiteljice da osnuje sindikat kod tuženika.

30. Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog diskriminacije budući da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno diskriminatorno postupanje tuženika prema tužiteljici na osnovu predodžbe o članstvu u sindikatu.

31. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

32. Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude.

33. U ovom slučaju drugostupanjska presuda je dostavljena punomoćnici tužiteljice 23. listopada 2018. (povratnica na poleđini lista 734 spisa) te je rok iz čl. 382. st. 4. ZPP za podnošenje revizije, za tužiteljicu počeo teći slijedeći dan nakon što je njezin punomoćnik zaprimio drugostupanjsku presudu tj. 24. listopada 2018.

34. Posljednji dan roka za izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude bio je 22. studenog 2016., koji je bio radni dan (četvrtak). Dopunu revizije potrebno je podnijeti u istom roku kao i reviziju odnosno u roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude.

35. S obzirom da je tužiteljica dopune revizije podnijela 9. srpnja 2020. i 30. srpnja 2020., dakle izvan propisanog roka od trideset dana od primitka drugostupanjske presude, slijedi da su njezine dopune revizije nepravovremene.

36. Pri tome valja reći da je rok za podnošenje revizije pa tako i dopune revizije zakonski, prekluzivni, procesnopravni rok.

37. Valjalo je stoga, na temelju čl. 392.b st. 1. ZPP, dopune revizije tužiteljice odbaciti kao nepravovremene.

Zagreb, 6. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.