Posl. broj: P-1342/2019-28
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
STALNA SLUŽBA U LABINU
G. Martinuzzi 2, 52220 Labin
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, po prijedlogu više sudske savjetnice Erice Golja, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz N., …, OIB: … zastupanog po punomoćnici M.
C. T., odvjetnici iz L. protiv tuženice E&A. ... d.d.,
OIB: …, R., …, zastupane po punomoćniku I. D.
iz OD M., K. & p. d.o.o. iz Z., radi isplate, 5. rujna 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj A.B. je dana 17. travnja 2019. godine dostavio ovom sudu tužbu protiv tuženice E.& S. .. d.d., radi isplate.
2. U podnesku uz odgovor na tužbu tuženica je putem punomoćnika dostavila i prigovor mjesne nenadležnosti, u kojem navodi da je odredbom Ugovora o kreditu broj … od … . godine ugovorena
nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, da su time ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14. Nadalje, proizlazi da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, te tuženik smatra da je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
3. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku, posl.br. Gž-906/2020-2 od 13. siječnja 2021. ukinuto je ovosudno rješenje posl.br. P-… od ….
kojim je odbijen prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti, te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak.
Posl. broj: P-1342/2019-28
4. U odnosu na prigovor tuženika da ovaj sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Rijeci valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
5. Prema čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
6. Prema čl. 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 102. st. 1. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
7. Navedene odredbe sadrže i čl. 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).
8. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženicom koja je unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane Banke, ovdje tuženice sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.
9. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Posl. broj: P-1342/2019-28
10. Takav stav suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11. Također, odredbom čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
13. Tužitelj je adresu prebivališta naznačio u tužbi pri čemu nije bio dužan uz tužbu dostaviti službenu ispravu iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe njegova adresa prebivalište bila upravo na području mjesne nadležnosti suda prvog stupnja, a da tužitelj ima prebivalište na nekoj drugoj adresi tuženica niti ne tvrdi.
14. Polazeći od svega navedenog tužitelj se legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Pazinu, kojem je i podnio tužbu u ovom predmet, pa je tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti u cijelosti neosnovan.
Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Labinu, 5. rujna 2022.
S U T K I N J A :
Zdenka Raguž Zupičić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba koja se podnosi u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 (tri) primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Posl. broj: P-1342/2019-28
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
