REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Kž-257/2022-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Edvine Draguzet Suevich kao predsjednice vijeća, te Iztoka Krbeca i Zdravka Garića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Sterpin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. A., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. al. 4. i st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu i optuženika I. A. podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 10. i 14. ožujka 2022. poslovni broj: 11 KO-283/14-125 u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2022., u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice, optuženika I. A. i njegovih branitelja odvjetnika N. K. i odvjetnice dr.sc. S. V., istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženika I. A. te se preinačuje prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kaznenoj sankciji te se izriče da je optuženik I. A. djelom za koje je oglašen krivim prema činjeničnom opisu prvostupanjske presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 - u daljnjem tekstu: KZ/11) pa se na temelju čl. 256. st. 3. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru počevši od 20. listopada 2021. pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu te u ostalom dijelu žalbe optuženika I. A. pa se u ostalom pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Općinski kazneni sud u Zagrebu presudom poslovni broj: 11 KO-283/14-125 od 10. i 14. ožujka 2022. oglasio je krivim optuženika I. A. da je kaznenopravnim radnjama sadržanim u činjeničnom opisu iz izreke pobijane presude počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju opisano u čl. 292. st. 1. alineja 4 i st. 2. KZ/97. Istom presudom je na temelju čl. 292. st. 2. KZ/97 optuženik I. A. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, a u koju kaznu mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru koji mu teče od uhićenja odnosno sprovođenja u pritvorsku jedinicu tj. od 20. listopada 2021. pa nadalje. Osim toga, na temelju čl. 148. st. 1. i st. 6. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 6. i t. 7. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08) istom presudom odlučeno je kako je optuženik I. A. dužan platiti trošak kaznenog postupka koji se odnosi na troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 8.836,78 kuna te je dužan nadoknaditi troškove zastupanja po službenoj dužnosti branitelja u visini iznosa koji će biti određeni posebnim rješenjem dok se oslobađa dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu. Nadalje, na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećenoj Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 dosuđen je imovinsko-pravni zahtjev u iznosu od 1.286.592,88 kuna, a koji iznos je dužan s naslova nastale štete platiti optuženik I. A. s prebivalištem u Bosni i Hercegovini, D. Z. 56, dok je sa preostalim dijelom imovinsko-pravnog zahtjeva koji se odnosi na dospjelu kamatu oštećenica upućuje na građansku parnicu.

2. Protiv gore navedene prvostupanjske presude pravodobne žalbe podnijeli su Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu te optuženik I. A..

2.1. Optuženik I. A. podnio je žalbu kako osobno tako i po njegovim braniteljima i to po njegovoj braniteljici odvjetnici dr.sc. S. V. i po braniteljima Odvjetničkom društvu K.&K..

2.2. Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu žali se zbog odluke o žalbi, a podnijetom žalbom predlaže se preinačenje pobijane presude na način da se optuženiku I. A. izrekne stroža mjera kazne zatvora.

2.3. U osobno podnesenoj žalbi optuženik I. A. ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka te žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona. U navedenoj žalbi optuženik I. A. zahtijevao je da bude nazočan sjednici vijeća drugostupanjskog suda. U žalbi podnesenoj po njegovoj braniteljici odvjetnici dr.sc. S. V. ističu se žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i zbog odluke o kaznenoj sankciji. U ovoj žalbi predlaže se ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje i odluku. U žalbi podnijetoj po braniteljima Odvjetničkom društvu K.& K. ističu se sljedeće žalbene osnove: bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu. U žalbi podnesenoj po braniteljima optuženika I. A. O. društvu K.&K. predlaže se prvenstveno ukidanje prvostupanjske presude u cijelosti i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a predlaže se i preinačenje pobijane presude na način da se optuženik I. A. oslobodi optužbe da bi počinio terećeno kazneno djelo. Ujedno se u žalbi podnijetoj po Odvjetničkom društvu K.&K. zahtjeva i da optuženik I. A. i njegovi branitelji budu izvješteni o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Prije održavanja sjednice vijeća cjelokupni spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola.

5. Sjednici vijeća drugostupanjskog suda prisustvovali su optuženik I. A. i njegova braniteljica odvjetnica dr.sc. S. V., a sukladno čl. 475. st. 8. ZKP/08 prisutnost optuženika I. A. i njegove braniteljice odvjetnice dr. sc. S. V. (koji su se nalazili u Zatvoru u Zagrebu) bila je osigurana putem audio-video uređaja kojim je u Županijskom sudu u Puli-Pola rukovao informatičar Županijskog suda u Puli-Pola. Sjednici vijeća drugostupanjskog suda prisustvovao je u Županijskom sudu u Puli- Pola odvjetnik N. K., tj. branitelj optuženika I. A. iz O. društva K.&K.. Sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u odsutnosti uredno obaviještenog Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola.

6. Žalbe optuženika I. A. tek su djelomično osnovane, dok žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu nije osnovana.

7. U sve tri podnesene žalbe optuženik I. A. se poziva na opstojnost bitne povrede odredaba ZKP-a, a iz obrazloženja žalbi podnijetih po braniteljima jasno proizlazi kako se, između ostalog, smjera i na bitnu povredu kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08. Tako se tvrdi da je već izreka pobijane presude nepotpuna i nerazumljiva i to stoga što činjenični opis kaznenog djela za koje optuženik I. A. nije konkretiziran već je paušalan i općenit. Osim toga, tvrdi se da bi bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 bila ostvarena i na način da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno da su izloženi razlozi nejasni i proturječni, a također se tvrdi i da postoji proturječje između onoga što se u obrazloženju presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i iz sadržaja samih tih isprava i zapisnika. Međutim, prema nalaženju i ocjeni Županijskog suda u Puli-Pola – kao suda drugog stupnja, nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika I. A. nije ostvaren niti jedan od oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 – na čiju se navodnu opstojnost ukazuje u podnesenim žalbama.

7.1. U odnosu na činjenični opis djela u izreci prvostupanjske presude ocjena je ovog suda drugog stupnja kako se ne radi o činjeničnom opisu koji bi bio nepotpun i neprecizan ili preopćenit. Polazeći od obilježja kaznenog djela, a koja proizlaze iz zakonskog opisa, suprotno navodima podnijetih žalbi, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda činjenični opis iz izreke prvostupanjske presude sadrži naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe kaznenog zakona. Sve stoga što je u činjeničnom opisu u izreci prvostupanjske presude na određen i odrediv način navedena radnja počinjenja kaznenog djela. Tako činjenični opis iz izreke optužnice sadrži jasne i određene naznake o tome kada (vrijeme), gdje (mjesto), te kako i na koji način je djelo počinjeno (konkretizirane radnje načina postupanja optuženika I. A. i u kojem svojstvu), kao što sadrži i naznaku konkretiziranog iznosa kojim je i na štetu kojeg proračuna (Republike Hrvatske) pribavljena materijalna dobit uz jasnu naznaku kome je takva dobit i pribavljena.

7.2. Kada se sagleda i cijeni kako je u činjeničnom opisu sadržano vrijeme radnje (u vremenu od 1. do 31. prosinca 2005.) te mjesto radnje (u N. G.), kao i sadržaj inkriminiranih radnji optuženika I. A. (kao direktor društva B.-M." d.o.o. u poslovnim knjigama i prijavi porez na dodanu vrijednost tog trgovačkog društva za prosinac 2005. neevidentiranjem izlaznih računa drugim poreznim obveznicima iskazao oporezive isporuke manje za ukupno 5.848.149,45 kuna i na taj način obračunao manju obvezu poreza na dodanu vrijednost po oporezivim isporukama za koje su izdani izlazni računi u iznosu od 1.286.592,88 kuna), a također je navedeno da je upravo na taj način pribavljena nepripadna materijalna dobit trgovačkom društvu B.- M." u ukupnom iznosu od 1.286.592,88 kuna i to na štetu državnog proračuna Republike Hrvatske onda je takav činjenični opis potpun i dostatno precizan te dovoljno određen. To tim više kada se još dodatno sagleda i cijeni, a kao što to čini i ovaj drugostupanjski sud kako je u činjeničnom opisu sadržana i naznaka da je sve inkriminirane radnje optuženik I. A. počinio u nakani da djelomično uskrati novčana sredstva koja predstavljaju prihod državnog proračuna RH s osnova poreza na dodanu vrijednost te da na taj način društvu B.-M." d.o.o pribavi značajnu nepripadnu materijalnu dobit. Slijedom izloženog, neosnovane su žalbene tvrdnje optuženika I. A. kako je činjenični opis kaznenog djela za koje je imenovani optuženik bio optužen i oglašen krivim morao sadržavati i izrijekom navedene brojeve te datume izdavanja izlaznih računa kao i pojedinačnog iznosa porezne obveze po svakom pojedinom računu.

7.3. Jednako tako, nisu osnovani niti oni dijelovi žalbi optuženika I. A. kada upiru na opstojnost bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 tvrdeći da postoji proturječje između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude te kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da su izloženi razlozi nejasni i međusobno proturječni. Prema nalaženju i ocjeni Županijskog suda u Puli-Pola, kao suda drugog stupnja, izreka pobijane presude u cijelosti je suglasna s razlozima, a također pobijana presuda sadrži činjenične navode koji na dostatan i određen način definiraju vrijeme te mjesto i način počinjenja kaznenog djela. Također su razlozi o odlučnim činjenicama, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, potpuno jasni i ni u čemu nisu proturječni. Osim toga, prvostupanjski sud je korektno reproducirao bitne sadržaje dokazne građe, te je određeno naveo kojim se dokazima i zbog čega rukovodio pri utvrđivanju kaznenopravne odgovornosti optuženika I. A. (strana 9-10, a posebice u toč. 12. i 12.1. obrazloženja pobijane presude) uzimajući u obzir nalaz i mišljenje te dopunu nalaza i mišljenja, kao i iskaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije o provedenom te dokumentaciju sadržanu u spisu predmeta. Tako samo primjera radi u toč. 12.1. obrazloženja pobijanog rješenja pravilno interpretirajući sadržaj dokaznog materijala na jasan i određen način prvostupanjski sud utvrđuje da je kazneno djelo ostvareno glede računa koje TD B.-M." d.o.o. ispostavilo u prosincu 2005. TD M. d.o.o. i A.-a." d.o.o., a koji nisu evidentirani u knjizi izlaznih računa T. B.-M. d.o.o.. Naravno posve je druga stvar što optuženik I. A. smatra da izloženi razlozi prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama nisu dostatni i pravilni i ispravni pa ih ne prihvaća ali takvo pobijanje odnosi se u biti, na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označene bitne povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08

7.4. Iz gore izloženih razloga, nije osnovana žalba optuženika I. A. zbog navodno ostvaren bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08.

8. Žaleći se zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik I. A. upire i na onaj oblik iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. Sve stoga što se tvrdi kako je prvostupanjski sud tijekom rasprave donio odluku o stavljanju izvan snage rješenja o suđenju optuženiku I. A. u odsutnosti (radi se o rješenju Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Kv-72/2019 od 13. ožujka 2019.) ali je takvu odluku donio sudac pojedinac, a po stajalištu žalitelja takvu odluku moglo je donijeti isključivo i jedino izvanraspravno vijeće Općinskog kaznenog suda u Zagrebu.

8.1. Točno je da je rješenjem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Kv-72/2019-8, KO-283/2014 od 13. ožujka 2019. na temelju čl. 402. st. 3. i 4. ZKP/08 određeno da će se optuženiku I. A. suditi u odsutnosti po optužnici Općinskog državnog odvjetništva u Novoj Gradišci KO-DO-61/2009, KP-DO-3/2009 od 3. ožujka 2009. preuzetog od strane ODO Zagreb pod brojem K-DO-81/2014 (list 350 – 352 prvostupanjskog predmeta). Također je točno kako je na zapisniku s rasprave kod Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 10. ožujka 2022. "sud" odnosno predsjednik vijeća donio rješenje kojim stavlja izvan snage rješenje o suđenju u odsutnosti optuženiku I. A., a radi se o prethodno navedenom rješenju izvanraspravnog vijeća od 13. ožujka 2019. i to obzirom da je optuženik I. A. postao dostupan pravosudnim tijelima.

8.2. Unatoč gore utvrđenim činjenicama ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3.ZKP-a. Naime, nazočnost optuženika raspravi kao redovan tijek postupanja smatra se nužnim sastojkom pravičnog kaznenog postupka, pa su upravo stoga odredbom čl. 402. st. 3. i st.4. ZKP/08 propisani uvjeti i postupak odlučivanja u svezi suđenja u odsutnosti kao stroge i zakonom uređene iznimke. Nastupanjem mogućnosti da se rasprava održava u nazočnosti i uz sudjelovanje optuženika predstavlja redovit način provedbe rasprave u kaznenom predmetu. U konkretnom slučaju je već rasprava održana kod Općinskog kaznenog suda u Zagrebu 23. rujna 2020. u ovom kaznenom predmetu (list 420-426) održana u nazočnosti i uz sudjelovanje optuženika I. A. (obzirom da je bio uhićen nalogom Županijskog suda u Zagrebu broj 3 Ik I-1400/19-3 od 17. prosinca 2019.). Također je i rasprava pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu u predmetu KO-283/14 od 10. ožujka 2022. (list 625-628 spisa), a na kojoj je predsjednik vijeća donio rješenje o stavljanju izvan snage rješenja o suđenju u odsutnosti istoga suda poslovni broj: Kv-72/2019 od 13. ožujka 2019. provedena u nazočnosti i uz sudjelovanje optuženika I. A..

8.3. Kako su odredbom čl. 402. st. 3. i 4. ZKP/08 propisani samo uvjeti i procedura koja se odnosi isključivo na donošenje rješenja o suđenju u odsutnosti (kao stroge iznimke od provedbe rasprave u nazočnosti optuženika), a pri tome u ZKP-u nije izrijekom propisano kako se o provedbi rasprave u redovnom tijeku stvari (u njegovoj nazočnosti i uz njegovo sudjelovanje kao sastojnici pravičnog suđenja u kaznenim predmetima) odlučuje zasebnim rješenjem koje se donijeti po propisanoj proceduri, to činjenica da je predsjednica vijeća 10. ožujka 2022. donijela na zapisnik rješenje kojim se stavlja izvan snage rješenje o suđenju u odsutnosti Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Kv-72/2019 od 13. ožujka 2019. ne može predstavljati i ne predstavlja povredu odnosno nepravilnu primjenu odredaba ZKP/08 te ne predstavlja niti povredu prava obrane s posljedicom utjecaja ili mogućeg utjecaja na prvostupanjsku presudu. Radi se o rješenju od 10. ožujka 2022. sadržanom na zapisniku s rasprave koje u biti predstavlja odluku predsjednice vijeća na koju je ovlaštena sukladno odredbi čl. 393. ZKP/08 i koja se odnosi na upravljanje samom raspravom.

8.4. Kada se dodatno sagleda i cijeni, a kao što to i čini ovaj drugostupanjski sud, kako je odredbom čl. 393. st. 3. ZKP/08 propisano da predsjednik vijeća odlučuje o prijedlozima stranaka ako o njima ne odlučuje vijeće te da u predmetnom slučaju nije postojala dužnost vijeća da odlučuje o tome da će se rasprava u predmetu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu u predmetu KO-283/14 održati u nazočnosti optuženika i uz stavljanje van snage prethodnog rješenja o suđenju u odsutnosti to nije povrijeđena odredba čl. 19. b st. 5. ZKP/08 na koju očigledno upire optuženik I. A..

8.5. Posebice se ne može govoriti o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka na koju upire optuženik I. A. kada se dodatno sagleda i cijeni, a kao što to i čini ovaj drugostupanjski sud, kako je odluka o stavljanju izvan snage rješenja o suđenju u odsutnosti donijeta na zapisnik s rasprave od 10. ožujka 2022., a ne izvan rasprave (što se traži odredbom čl. 19. b st. 5. ZKP/08), te kada se još pri tome dodatno sagleda i cijeni da je rasprava provođena pred predsjednicom vijeća kao sucem pojedincem i to uz suglasnost stranaka te da u takvim situacijama sudac pojedinac ima ovlasti vijeća. Navedenu suglasnost optuženik I. A. dao je na zapisnik s rasprave pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu u predmetu KO-283/2014 već 23. rujna 2020. Iz izloženih razloga nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

8.6. Osim toga, ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

9. Žalbe optuženika I. A. nisu osnovane niti s gledišta žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik I. A. inzistira na vjerodostojnosti njegove tvrdnje izložene u obrani da on nema apsolutno nikakvih saznanja o spornim izlaznim računima (radi se o računima 38/05 i 39/05 te 40/05 od 7. prosinca 2005.- na kojima je kao primatelj računa navedena M. d.o.o., te broj 49/05 od 1. prosinca 2005. i 50/05 od 30. prosinca 2005.- na kojima je kao primatelj računa naznačena A.-a. d.o.o.) te na tvrdnji da TD B.M. d.o.o. nije imala nikakvu poslovnu suradnju s druge dvije navedene tvrtke i da su neki od zaposlenika TD B.M. ili njegovih poslovnih suradnika (moguće D. L. ili D. D.) svojevoljno izdavali sporne izlazne račune, kao što inzistira na tvrdnji da se radilo o fiktivnim izlaznim računima i nevaljalim o fiktivnim izlaznim računima za fiktivne pravne poslove – koji stoga ne proizvode pravne učinke pa niti u pogledu prijave i plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

9.2. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pak nalazi u tome što nisu ispitani svjedoci S. S. A. (odgovorna osoba – direktor M. d.o.o.), A. N. (direktor društva A.-a. d.o.o. u inkriminirano vrijeme), M. D. (porezna inspektorica iz područnog ureda u S. B. koja je provodila financijski nadzor nad TD B. M. d.o.o. za 2005.) i A. R. (koja je 2005. bila ovlašteni knjigovođa trgovačkog društva B.M. d.o.o.). Navedeni svjedoci da su trebali biti ispitani radi razjašnjenja okolnosti i činjenica je li bila isporuka dobara ili usluga u vezi navedenih 5 spornih izlaznih računa te da li su izlazni računi TD B.M." zaprimljeni od TD M. d.o.o. i A.-a. d.o.o. kao i da li su u navedene dvije tvrtke ti računi knjiženi i da li su s temelja izlaznih računa B.M. d.o.o. tvrtke M. d.o.o. i A.-a. odbile predporez s osnova iskazanog poreza na dodanu vrijednosti ili ne, kao i da li su naprijed navedene tvrtke zatražila povrat više obračunatog ili vraćenog poreza na dodanu vrijednost i da li su povrat ostvarile.

9.3. Suprotno izloženim, a u žalbama optuženika I. A. opširnije obrazloženim tvrdnjama i stajalištima ali kod kojih se polazi od subjektivne ocjene obrane optuženika I. A. i iz te pozicije krajnje subjektivne ocjene dokazne snage i vrijednosti te značaja izvedenih dokaza, a pogotovo glede nalaza i mišljenja te dopune i iskaza vještaka financijsko-knjigovodstvene struke i glede značaja i sadržaja financijske dokumentacije na koju ukazuje prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza uz pravilnu analizu i objektivnu ocjenu kako obrane optuženika, tako i svih dokaza potpun i pravilno utvrdio sve činjenice i ispravno zaključio kako je optuženik I. A. počinio kaznenopravne radnje sadržane u činjeničnom opisu iz izrečene pobijane presude.

9.4. Tako je posve osnovano prvostupanjski sud odbacio kao nevjerodostojan onaj dio obrane optuženika u kojoj tvrdi da on za spornih 5 izlaznih računa nije niti znao i da se radi o računima koje su mogli izdavati treće osobe. Naime, kada se sagleda i cijeni, a kao što to ispravno i čini prvostupanjski sud, kako je upravo optuženik I. A. jedini bio ovlašten zastupati TD B.M. sa sjedištem u N. G. i kako je bio direktor trgovačkog društva, kao i da je bio jedini ovlaštenik po računima imenovanog trgovačkog društva, te kada se sagleda i cijeni još i okolnost da je upravo optuženik I. A. bio nazočan i sudjelovao na dan sastavljanja zapisnika o inspekcijskom nadzoru nad trgovačkim društvom B.M. i kako je on predočavao dokumentaciju onda se doista tvrdnja optuženika o tome da se radi o izlaznim računima za koje on nije imao nikakvih saznanja i koji su izdavani bez njegova znanja i suglasnosti ukazuju kao nevjerodostojne tvrdnje usmjerene na izbjegavanje kasnije odgovornosti - na što pravilno i argumentirano ukazuje prvostupanjski sud u toč. 15. obrazloženja pobijane presude. To tim više kada se dodatno sagleda i cijeni kako tvrdnje optuženika I. A. o tome da nije bilo nikakve poslovne suradnje između TD B. M. d.o.o., u kojem društvu je u vremenu od 1. do 31. prosinca 2005. upravo optuženik I. A. bio direktor, te društva M. d.o.o. iz Zagreba te A.-a. d.o.o. iz N. također prvostupanjski sud osnovano odbacuje jer je suprotna pročitanoj financijskoj dokumentaciji koja je pribavljena i putem vezanih nadzora kod TD M. d.o.o. i TD A.-a. (primjerice ugovor o poslovnoj suradnji između TD M..o.o. i TD B.M. koji prileži na listu 109-110 spisa, izlist iz knjige ulaznih računa TD A.-a. d.o.o. u kojima su evidentirani računi 49/05 od 1. prosinca 2005. i 50/05 od 30. prosinca 2005. – koji prileži na listu 131 spisa),a također je suprotna nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

9.5. Na ispravnost već navedene ocjene prvostupanjskog suda o neprihvaćanju tvrdnji optuženika I. A. ukazuje i činjenica da su računi broj 38/05, 39/05 i 40/05 sadržavali i izdvojeni iznos poreza na dodanu vrijednost od 22%, a također se na navedenim računima ispod zapisa "direktor" nalazi pečat tvrtke B. M. d.o.o. za trgovinu i proizvodnju N. G., G. 4/1 i potpis. Kako su navedena tri računa, kao i dva računa izdana od TD B. M. broj 49/05 i 50/05 (koja su evidentirana u ulaznim računima TD A.-a.) izdani u ime i za račun trgovačkog društva (u konkretnom slučaju B. M. d.o.o.), a za poslovanje trgovačkog društva i podmirenje poreznih obveza tog trgovačkog društva je isključivo odgovoran njegov zakonski zastupnik odnosno direktor (u konkretnom slučaju je u TD B. M. za to bio odgovoran upravo optuženik I. A.), upravo je na optuženiku I. A. bila odgovornost za izdavanje računa s izdvojeno iskazanim porezom na dodanu vrijednost u ime i za račun TD B.M., a onda i odgovornost za evidentiranje istih u poslovnim knjigama te odgovornost za obračunavanje, prijavljivanje i plaćanje tog poreza u državni proračun.

9.6. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja naročito se osporava činjenični zaključak i utvrđenje prvostupanjskog suda da bi na osnovi već pet navedenih računa (od kojih tri glase na primatelja M. d.o.o., a dva na A. –a. d.o.o.) valjalo obračunati porez na dodanu vrijednost u utvrđenoj visini od 1.286.592,88 kuna. Pri tome se ističe da se radi o izlaznim računima koji se odnose na fiktivne i nevaljane pravne poslove koji ne proizvode pravne učinke pa da shodno tome ne proizvode pravni učinak i u dijelu koji bi se odnosio na prijavu poreza na dodanu vrijednost. Ujedno se u vezi s time tvrdi da inkriminiranim radnjama optuženika nije pribavljena nepripadna materijalna dobit TD B. M. d.o.o. jer bi nepripadna materijalna dobit bila ostvarena samo u slučaju da su tvrtke M. d.o.o. i A.- a. d.o.o. spornih pet računa i platile i da su ih kao ulazne knjižile u svojoj financijsko- knjigovodstvenoj dokumentaciji. U okviru takve žalbene tvrdnje naglašava se da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je trebalo provesti sve one dokaze na koje se ukazuje u samoj žalbi kako bi se razjasnilo da li je bilo isporuka dobara i isporuka po navedenih pet računa odnosno da li su ti računi knjiženi kao ulazni računi u tvrtkama M. d.o.o. i A.-a. d.o.o. i da li su korišteni od strane tih dviju tvrtki za odbijanje pred poreza.

9.7. Međutim, i gore istaknuti navodi i prigovori optuženika I. A. nisu osnovani. Sve stoga što iz nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja od 22. veljače 2021. i iskaza vještaka za financije i računovodstvo prvostupanjski sud osnovano nalazi dokazanim i utvrđenim kako tih pet izdanih računa TD B. M. d.o.o. optuženik I. A. nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama, a niti je po istima iskazao obvezu plaćanja PDV-a. Radi se o računima za koje je, kao što je već i navedeno, osnovano utvrđeno da su izdani i da nisu iskazani niti u prijavi poreza na dodanu vrijednost TD B. M. za prosinac 2005., a niti u drugim poslovnim knjigama. Kada se još dodatno sagleda i cijeni da iz istog nalaza i mišljenja, kao i iz pročitane dokumentacije - pri čemu posebice valja ukazati na sadržaj zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru Ministarstva financija točka 1.a i točka 1.b, a iz kojih su proizlazi da su tri računa iskazana u knjizi ulaznih računa tvrtke M. d.o.o. iz kojih je vidljivo da je ista iskazala pravo na predporez odnosno da je tvrtka A.-a. d.o.o. iskazala u knjizi ulaznih računa i račun broj 049 i račun broj 050, a oba su od dobavljača TD B.M.) onda se, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda ranije navedene žalbene tvrdnje optuženika I. A. vezane za navodnu opstojnost nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuju neosnovanima.

9.8. Prvenstveno se takve žalbene tvrdnje optuženika I. A. ukazuju neosnovanim stoga što je prvostupanjski sud pravilno zaključio i utvrdio da izdavanje pet već navedenih računa od strane TD B. M. d.o.o. uz istodobno evidentiranje tih računa i u tvrtci M. d.o.o. i u tvrtci A. –a. d.o.o. ukazuju na postojanje poslovne suradnje između TD B. M. d.o.o. sa sjedištem u N. G. i drugih dviju tvrtki tj. M. d.o.o. i A.-a. d.o.o. Potom i stoga što optuženik I. A. kao odgovorna osoba TD B. M. d.o.o. nije obračunao odnosno nadležnom poreznom tijelu prijavio porez na dodanu vrijednost po tih pet doista sačinjenih i izdanih računa u ukupnom iznosu od 1.286.592,88 kn, a što je bio dužan učiniti sukladno odredbama čl. 17. – čl. 19. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04 i 90/05) te čl. 41. st. 5. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 60/96, 113/97, 7/99, 112/99, 119/99, 44/00, 63/00, 80/00, 109/00, 54/01 i 58/03).

9.9. Naime, sukladno gore navedenim odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost trgovačko društvo B.M. ", kao porezni obveznik, moralo je za razdoblje oporezivanja samo utvrditi i obračunati obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a kojeg predaje mjerodavnoj ispostavi porezne uprave. Nadalje, sukladno navedenim odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Pravilnik o porezu na dodanu vrijednost obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost nastala je u konkretnom slučaju već samim izdavanjem navedenih pet računa (kao vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava podobnih za knjiženje) obzirom na činjenicu da su navedeni računi doista i izdani. Radi se o poreznoj obvezi koja nastaje "bez obzira na to u kojem su dijelu ili da li su isporuke obavljene ili nisu" (čl. 41. st. 5. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost).

9.10. Prema tome, nasuprot žalbenim navodima optuženika I. A. kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, prema nalaženju i ocjeni Županijskog suda u Puli-Pola, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza na potpun i pravilan te dostatan način utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom obrane optuženika I. A. i provedenih dokaza utvrdio kako je imenovani optuženik počinio kaznenopravne radnje opisane u činjeničnom opisu iz pobijane presude, kao što je i ocjena ovog drugostupanjskog suda da je za svoja utvrđenja prvostupanjski sud izložio valjano i logično obrazloženje.

9.11. Nadalje, a kako iz nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja i iskaza financijskog vještaka (kojeg je prvostupanjski sud posve utemeljeno vrijednosno pozitivno ocijenio i prihvatio kao jednu od pouzdanih osnova za utvrđivanje odlučnih činjenica) proizlazi kako neevidentiranjem već navedenih računa i njihovim neprijavljivanjem u poslovnim knjigama i u prijavi poreza na dodanu vrijednost TD B. M. za prosinac 2005. je obračunao manju obvezu poreza na dodanu vrijednost po poreznim isporukama za koje je izdano pet izlaznih računa, a u vrijednosti poreza u ukupnom iznosu od 1.286.592,88 kuna to je upravo time pribavljena i nepripadna materijalna dobit TD B. M., a sve na štetu državnog proračuna Republike Hrvatske. Shodno tome neosnovan je i onaj žalbeni prigovor da TD B.M. d.o.o. radnjama optuženika I. A. nije pribavljena nepripadna materijalna dobit.

9.12. Slijedom do sada izloženog, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, neosnovano optuženik I. A. u žalbi tvrdi i da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer su odbijeni njegovi dokazni prijedlozi za ispitivanjem više svjedoka (S. S. A., A. N., M. D. i A. R.), a na čijem izvođenju inzistira u okviru žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je posve osnovano odbio ove dokazne prijedloge obrane, a odbijanje takvih dokaza je i obrazloženo u toč. 6. obrazloženja pobijane presude pa takvu odluku i drugostupanjski sud prihvaća kao ispravnu. Ovo stoga što su doista odlučne činjenice u svezi kaznenog djela koje je stavljano na teret optuženiku I. A. izmijenjenom optužnicom u dostatnoj mjeri bile razjašnjene i utvrđene već izvedenim dokazima. Potrebu izvođenja odbijenih dokaza optuženik I. A. nije argumentima žalbe ni na bilo koji način doveo u pitanje.

9.13. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik I. A. se poziva i na "pravno shvaćanje" izraženo u rješenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. srpnja 2021. broj I Kž-68/2021. Međutim, ni takav žalbeni prigovor ne dovodi u pitanje i to na bilo koji način pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude prvostupanjskog suda. Prvenstveno stoga što je rješenjem Visokog kaznenog suda broj: 1 Kž-68/2021 od 6. srpnja 2021. ukinuta pobijana presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: K-16/2020 od 12. veljače 2021. zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Potom i stoga je predmetom odlučivanja u tom predmetu bilo kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 (ostvareno na način da bi podizanjem gotovine s računa TD A. –a. isti koristio za osobne potrebe, a ne u korist poslovanja društva), dok se u ovom kaznenom postupku u kojem je donijeta prvostupanjska pobijana presuda radilo o optuženju za posve druge radnje i posve drugo kazneno djelo i to zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alineja 4. i st. 2. KZ/97 ostvarenom na način da pri izvršavanju obveza prema proračunima je uskratio sredstva koja mu pripadaju i to s ciljem pripadanja imovinskoj koristi za svoju pravnu osobu.

9.14. Zbog svega do sada izloženog, nije osnovana žalba optuženika I. A. niti zbog pogrešno, a niti zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Osnovana je, međutim, žalba optuženika I. A. zbog povrede kaznenog zakona. Naime, posve osnovano u podnijetim žalbama optuženik I. A. ukazuje kako kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alineja 4 i st. 2. KZ/97 ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu utaje poreza i carine iz čl. 256. KZ/11, a upravo KZ/11 da je blaži za okrivljenika.

10.1. Valja naglasiti kako je u toč. 14. obrazloženja presude prvostupanjski sud ispitivao da li postoji pravni kontinuitet odnosno pravna neprekidnost, a sve sukladno čl. 3. st. 3. KZ/11 te je osnovano utvrdio kako takav pravni kontinuitet opstoji. Pri tome ispravno ukazuje da izbjegavanje plaćanja poreza neprijavljivanjem u slučaju obvezne prijave, a što u konkretnom slučaju svakako predstavlja prijava poreza na dodanu vrijednost, predstavlja ostvarivanje bića kaznenog djela i prema KZ/11.

10.2. Međutim, pri tome prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da se radi o pravnom kontinuitetu između kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. t. 4. i st. 2. KZ/97 i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. KZ/11. U konkretnom slučaju, a obzirom na načelo konkretnosti, doista opstoji pravni kontinuitet ali na način da utvrđeno ponašanje optuženika I. A. ranije označeno kao radnje učina kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. alinea 2 i st. 2. KZ/97 sada odgovara kaznenom djelu utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i st. 3. KZ/11 – na što posve osnovano ukazuje optuženik I. A. u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona podnijetim žalbama. Jednako tako osnovano optuženik I. A. u okviru ove žalbene osnove ističe i tvrdnju da je u odnosu na optuženika blaža kvalifikacija upravo ona iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11.

10.3. Naime, odredbom čl. 87. st. 27. KZ/11 propisano je značenje izraza "velikih razmjera". Tako je propisno: "Vrijednost imovine, imovinske štete, imovinske koristi, porezne obveze i državne potpore je velikih razmjera ako prelazi 600.000,00 kuna…". Upravo ova činjenica kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. alinea 4. i st. 2. KZ/97 – za koje kazneno djelo je bila nužna opstojnost "znatne imovinske koristi, a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su 726 IV/1997 od 24. studenog 1997. znatna imovinska korist postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem prelazi 30.000,00 kuna.

10.4. Pri tome, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda unatoč okolnosti kako je za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 zapriječena kazna zatvora u gornjoj granici okvira veća (do 10 godina), s obzirom na manju kriminalnu količinu sadržanu u postupanju optuženika I. A. zbog izmijenjenih neodređenih vrijednosti odredba čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 ipak je blaža po optuženika I. A.. Naravno u datom slučaju sukladno postojećoj sudskoj praksi kod odmjeravanja kazne sud ne može prekoračiti povoljnije najveće mjere kazne iz starog zakona.

10.5. Iz izloženih razloga, valjalo je prihvatiti u jednom dijelu osnovanom žalbu optuženika I. A. zbog povrede kaznenog zakona te je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela za koje je imenovani optuženik oglašen krivim na način da se oglašava krivim da je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i st. 3. KZ/11.

10.5. U žalbi podnijetoj po njegovim braniteljima ističe se i žalbena tvrdnja da je u odnosu na kazneno djelo za koje se tereti optuženik I. A. nastupila zastara kaznenog progona. U tom dijelu žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana. Naime, sukladno čl. 81. st. 1. alinea 3. KZ/11 u odnosu na kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina kazneni progon zastarijeva nakon 20 godina. U konkretnom slučaju stoga, a i obzirom na okolnost da je prije proteka rokova donesena pobijana prvostupanjska presuda (shodno toj okolnosti i sukladno čl. 81. st. 3. KZ/11 zastara kaznenog progona se produljuje za dvije godine) zastara kaznenog progona još uvijek nije nastupila. Prema tome, u tom dijelu nisu osnovane žalbe optuženika I. A..

11. Nisu osnovane niti žalba Općinsko kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu, a niti žalba optuženika I. A. zbog odluke o kazni.

11.1. Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik ističe kako prvostupanjski sud nije u dostatnoj mjeri otegotnim cijenio dosadašnju kaznenu osuđivanost optuženika I. A., a pri čemu naglašava da se radi o optuženiku koji je do sada pravomoćno osuđivan u čak 6 navrata. Pri tome se ukazuje i na to da je jednom od kaznenih osuda imenovani optuženik kažnjen i na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Također se ističe da nije u dostatnoj mjeri vrednovana niti visina štete pričinjena kaznenim djelom, a koja višestruko prelazi kvalifikatorni element kvalificiranog kaznenog djela iz čl. 292. KZ/97. Također se ističe da izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, koja je jednaka najmanjoj posebnoj mjeri kazne zatvora, neće postići niti svrhu generalne, a niti svrhu specijalne prevencije.

11.2. Nasuprot tome optuženik I. A. ističe da mu je izrečena prestroga kazna zatvora, a posebice jer je u okviru otegotne okolnosti kaznene osuđivanosti uzeta u obzir i osuda na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine prema presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: K-82/17 od 13. veljače 2019.

11.3. Suprotno tvrdnjama iz podnijetih žalbi državnog odvjetništva i optuženika Županijski sud u Puli-Pola nalazi kako je upravo kazna zatvora u trajanju od 1 godine primjerena i težini počinjenog kaznenog djela i okolnostima počinitelja te da će se upravo kaznom zatvora u trajanju od 1 godine postići sve svrhe kažnjavanja predviđene odredbom čl. 41. KZ/11.

11.4. Unatoč činjenici da je optuženik I. A. višestruko kazneno osuđena osoba izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine ne predstavlja preblago odmjerenu kaznu – kako se to ukazuje u podnijetoj žalbi državnog odvjetnika. Posebice ne, kada se dodatno sagleda i cijeni, a kao što to i čini ovaj drugostupanjski sud da se ne radi o osobi koja bi bila osuđivana i na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2 KZ/11 presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: K-82/17 od 13. veljače 2019. Naime, točno je da se u izvatku iz kaznene evidencije od 18. listopada 2021. (list 530 prvostupanjskog spisa) navodi i osuda optuženika I. A. na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine na temelju presude Županijsko suda u Zagrebu K-82/19 od 13. veljače 2019. i to zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

11.5. No, s pravom je optuženik I. A. u podnijetoj žalbi po njegovu branitelju ukazao da mu se ova kaznena osuda ne može cijeniti u okviru otegotne okolnosti višestruke kaznene osuđivanosti. Sve stoga što je uvidom u eSpis doista potvrđena osnovanost tvrdnje optuženika I. A. da se radi o presudi povodom koje je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 11. veljače 2020. poslovni broj: Kv I-12/20 dopuštena obnova kaznenog postupka u odnosu na optuženika I. A. te je potom donijeta presuda poslovni broj: 15 K-16/20 od 12. veljače 2021. - kojom je ostavljena na snazi prethodna presuda Županijskog suda u Zagrebu K-82/17 od 13. veljače 2019.

11.6. Međutim, rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske poslovni broj: I Kž-68/2021-12 od 6. srpnja 2021. prihvaćena je žalba optuženika te je ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu 15 K-16/20 od 12. veljače 2021. U ponovljenom postupku presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: 15 K- 41/21 od 14. listopada 2021. odbijena je optužba protiv optuženika I. A.. Shodno izloženom, u okviru otegote okolnosti višekratne kaznene osuđivanosti optuženika I. A. valja izostaviti i osudu na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine po presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: K-82/17 od 13. veljače 2019.

11.7. No, unatoč tome optuženiku I. A. valja otegotno cijeniti okolnost da se radi o optuženiku koji je u razdoblju od 2004. do 2012. ipak u ukupno 5 navrata kazneno osuđivan, a od čega u 4 navrata na uvjetne kazne zatvora, a u jednom navratu na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine.

11.8. Kada se pravilno sagleda i vrednuje navedena otegotna okolnost te kada se pravilno sagleda i cijeni i olakotna okolnost u vidu proteka vremena od počinjenja kaznenog djela od 16 godina, ali i u svijetlu okolnost da je tome pridonijelo i ponašanje optuženika (na što osnovano ukazuje i prvostupanjski sud) onda se upravo kazna zatvora u trajanju od 1 godine ukazuje i opravdanom i primjerenom te nužnom za postizanje i generalne i specijalne prevencije. Naravno, sve i u svijetlu okolnosti da kaznu zatvora u trajanju od 1 godine valja odmjeriti sukladno preinačenju u pravnoj znaci kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. i st. 3. KZ/11 - kod kojeg je izražena manja kriminalna količina neprava sadržana u postupanju zbog izmijenjenih neodređenih vrijednosti – sada prelazak 600.000,00 kuna u odnosu na prelazak 30.000,00 kuna za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97.

11.9. Najkraće rečeno, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je upravo izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, a na temelju čl. 256. st. 3. KZ/11 primjerena i težini i pogibeljnosti počinjenog kaznenog djela i ličnosti samog optuženika I. A.. Upravo će se takvom i tako odmjerenom kaznom zatvora u trajanju od 1 godine ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 – kako izražavanjem adekvatne društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela tako i jačanjem povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Osim toga, upravo se kazna zatvora u trajanju od 1 godine ukazuje nužnom i dostatnom da utječe na optuženika I. A. ali i sve druge da ne čine ovu vrstu kaznenog djela kroz jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti činjenja istih i o pravednosti kažnjavanja, a istodobno će se upravo takvom vrstom tako odmjerene kazne zatvora omogućiti optuženiku I. A. ponovno uključivanje u društvo ali kao osobe koja će ubuduće poštivati pravni sustav. 11.10. Stoga, nije osnovana žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu, a niti žalbe optuženika I. A. iz razloga navedenih u čl. 471. st. 1. ZKP/08.

12. Konačno, neosnovane su žalbe optuženika I. A. i zbog odluke o imovinsko- pravnom zahtjevu. Ovu žalbenu osnovu optuženik I. A. obrazlaže pozivajući se, u suštini, na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, smatra da činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda niti je pravilno i potpuno utvrđeno, te da nije dokazano da bi počinio kazneno djelo.

12.1. Međutim, obzirom kako je činjenično stanje i pravilno i potpuno utvrđeno te je utvrđeno da je optuženik I. A. počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i st. 3. KZ/11 upravo na način na koji je to i sadržanu u činjenom opisu pobijane presude, to se ukazuje pravilnom i na zakonu osnovanom i odluka prvostupanjskog suda kojom je na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen imovinsko-pravni zahtjev u iznosu od 1.286.592,88 kuna, a koji iznos je dužan s naslova štete platiti optuženik I. A., dok je s preostalim dijelom imovinsko- pravnog zahtjeva (koji se odnosi na dospjelu kamatu) oštećenica Republika Hrvatska upućena na građansku parnicu.

13. Slijedom svega izloženog, valjalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženika I. A. na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 preinačiti prvostupanjsku odluku u pravnoj oznaci djela i u odluci o kaznenoj sankciji, a kao što je to i učinjeno pod toč. I. izreke ove drugostupanjske odluke. Odluka pod toč. II. izreke ove drugostupanjske odluke donijeta je pak na temelju čl. 482. ZKP/08.

U Puli – Pola, 5. rujna 2022.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Nada Sterpin,v.r.

Edvina Draguzet Suevich,v.r.