REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-5225/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja G. T., iz S., , O. …, kojeg

zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u S., protiv tužene A.B. d.d. iz Z., O. …, koju zastupaju punomoćnici iz OD K. i P. u Z., radi utvrđenja i

isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. lipnja 2022. u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenika punomoćnika tužene T.

V., odvjetničkog vježbenika u OD I. i P. u S.,

na ročištu radi objave, dana 2. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 8. stavka 3. Ugovor o kreditu broj 104/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 17.02.2003., „U S., 18.02.2003.“, sklopljenog između tužitelja s jedne strane i tužene kao davatelja kredita (kreditora), s druge strane, solemniziranog po JB mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-111/03 dana 18. 02.

2003., u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, koja je moguća samo jednom tijekom trajanja kredita, B. je ovlaštena zaračunati taksu sukladno O. o naknadama za usluge H.

A.-A.-B. d.d.“.

II Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 5.438,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2016. pa do isplate, a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri(3) postotna poena.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 6.862,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 30. rujna 2019. tužitelj je ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu broj 104/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 17.02.2003., „U S., 18.02.2003.“, sklopljenog između tužitelja s jedne strane i tužene kao davatelja kredita (kreditora), s druge strane, i to u odnosu na odredbu iz čl. 8. st. 3. kojom su sudionici ugovorili kako je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, ovlaštena zaračunati taksu u skladu sa svojom Odlukom o naknadama te radi isplate iznosa od 5.436,68 kn s pripadajućom zateznom kamatom s osnova ništetnosti ove ugovorne odredbe. Navodi kako se radi o tipskom ugovoru koji je tužena unaprijed pripremila, stoga nije imao mogućnost utjecaja na njegov sadržaj, čime je povrijeđeno načelo ravnopravnosti sudionika ugovora na štetu tužitelja i tome dodaje kako je 30. rujna 2016. prijevremeno konačno otplatio kredit, nakon čega mu je tužena izračunala naknadu za prijevremenu otplatu u gore označenom iznosu koji je platio istog dana.

2. U svom odgovoru od 9. ožujka 2020. tužena se usprotivila tužbi u bitnom navodeći kako je predmetna odredba iz čl. 8. sastavni dio ugovora koji je sklopljen slobodnom voljom parničnih stranaka, kako je njezina svrha naknada štete koju banka trpi u slučaju prijevremene djelomične ili cjelovite otplate kredita i tome dodaje kako je predmetni ugovor sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., stoga tužitelj nema osnove pozivati se na njegove odredbe.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 104/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 17. veljače 2003., otplatnog plana, obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 27. rujna 2016., izvoda po kreditu za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016., preslike iznosa kamate do ugovorenog datuma dospijeća 28. veljače 2023., saslušanjem svjedokinje E. Ž. i tužitelja kao parnične stranke. Preostali dokazni prijedlozi stranaka nisu prihvaćeni, jer ih sud smatra suvišnim.

4. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. Pregledom Ugovora o kreditu broj 104/2003 od 17. veljače 2003. (dalje Ugovor) razvidno je kako su nesporni pravni prednik tužene H. A.-A.-B. d.d. Z. i tužitelj G. T. sklopili ugovor kojim je banka odobrila korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 eura, a odredbom iz čl. 8. st. 3. sudionici su ugovorili kako je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, ovlaštena zaračunati taksu u skladu sa svojom Odlukom o naknadama.

8. Pregledom obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 27. rujna 2016. razvidno je kako je tužena izvijestila tužitelja o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 725,34 eura, dok iz potvrde od 29. rujna 2016. proizlazi kako je tužitelj uplatom iznosa od 187.672,24 kn konačno otplatio kredit.

9. Pregledom prometa po kreditu tužene proizlazi kako je tužitelj otplatio dospjeli dug glavnice u iznosu od 197.896,40 kn, uz dospjelu kamatu od 10.036,46 kn, kao i trošak u iznosu od 5.438,68 kn, uz napomenu kako među strankama nije bilo sporno da se radi o kunskoj protuvrijednosti naknade za prijevremeni povrat u iznosu od 725,34 kn.

10. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

11. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

12. Odredbom iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a taj odnos ugovornih stranaka na istovjetan način je regulirao i čl. 11. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91).

13. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, prije svega valja navesti kako su na okolnost nastanka predmetnog ugovora iskazivali svjedokinja E.

Ž. i tužitelj. Iz iskaza svjedokinje, zaposlenice tužene u vrijeme sklapanja spornog ugovora, proizlazi kako su odredbe o trošku naknade za prijevremeno zatvaranje kredita bile sastavni dio ugovora o kreditu koje su banke sklapale sa svojim korisnicima, a visina naknade utvrđivala se u postotku ili fiksnim novčanim iznosima, ovisno o svakom pojedinom ugovoru, a u svakom slučaju jednostranom odlukom kreditora. Po njezinom saznanju, obveza plaćanja ove naknade i njezina visina nisu mogle biti predmet pregovaranja sudionika prije sklapanja ugovora, a svemu dodaje kako je predmetni ugovor izradila pravna služba tužene i kako se radilo o unaprijed formuliranom pravnom poslu kojeg su zaposlenici nazivali tipiziranim ugovorima. Dakle, svjedokinja potvrđuje navode tužitelja kako nije bio u mogućnosti pregovarati o predmetnoj odredbi, već isključivo birati između otplate kredita u ugovorenom roku i prijevremene isplate kredita uz plaćanje naknade, kako je i uradio. Nasuprot tome, tužena nije dostavila dokaze kojima bi osporila iznesena utvrđenja ili ih kako dovela u sumnju, što je bila dužna u cilju argumentiranja svojih navoda o ravnopravnom odnosu stranaka, tako da se te tvrdnje drže proizvoljnim i neutemeljenim.

14. Prilikom odlučivanja o ovoj pravnoj stvari svakako je valjalo uzeti u obzir da je protiv tužene i niza drugih banaka s područja R. H., a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda R. H.. Presudom broj Pž-7129/13-4 od 13.

lipnja 2014., Visoki Trgovački sud R. H. utvrdio je kako je H. A.-

A. B. d.d. (označena kao tužena pod 5), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.

prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ova presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Nadalje je valjalo cijeniti presudu Visokog Trgovačkog suda R. H. broj Pž-6632/2017-10

od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO.

15. U konkretnom slučaju, tužitelj ne zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita vezanog za valutnu klauzulu i uz promjenjivu kamatnu stopu, već utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita, međutim od odlučnog je značaja način postupanja koji je istovjetan gore navedenom. Naime, tužena je predmetni ugovor pa tako i spornu odredbu iz čl. 8. st. 3. unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, uključujući i obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, bez mogućnosti posebnog pregovaranja o toj obvezi ili visini naknade, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Tužena ističe kako u ovom slučaju nema mjesta primjeni ZZP/03, jer je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ali ovaj sud smatra kako to nije od odlučnog značaja. Naime, valjalo je cijeniti kako je u vrijeme sklapanja tog pravnog posla bila na snazi ranije navedena odredba iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja je jasno regulirala pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja, budući se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa R. H. kojima je za cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, a u ovom slučaju potrošača. Dakle, od presudnog je značaja da je tužena na utvrđeni i opisani način povrijedila načelo ravnopravnosti stranaka, kao jedno od temeljnih načela obveznih odnosa koje je regulirano citiranim odredbama ZOO, ali i odredbama ZOO/91, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

16. Slijedom iznijetog, predmetna odredba o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita iz čl. 8. st. 3. Ugovora ima za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, stoga je nepoštena, a time i ništetna, kako to propisuje odredba iz čl. 322. st. 1. ZOO, radi čega je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja ništetnosti označene odredbe valjalo prihvatiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke.

17. U skladu s iznesenim utvrđenjem osnovanosti tužbe, ostvarile su se i pretpostavke sadržane u odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO kojom je propisano kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Kako je već ranije navedeno, tužitelj je zbog prijevremene otplate kredita platio tuženoj naknadu u iznosu od 5.438,68 kn, što i nije bilo sporno među strankama, stoga njegov zahtjev za povratom tog iznosa ima valjano uporište u citiranoj zakonskoj odredbi, a uz povrat glavnice ima pravo i na isplatu pripadajuće kamate prema odredbi iz čl. 1115. ZOO, koja na označeni iznos teče od dana stjecanja u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP). Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 30. rujna 2019. i obrazloženih podnesaka od 5. siječnja, 21. ožujka i 1. lipnja 2022., kao i zastupanja na ročištima 20. siječnja, 29. ožujka i 6. lipnja 2022. u iznosu od 750,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Dakle, priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 5.250,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV i trošak sudske pristojbe u iznosu od 300,00 kn (sudske pristojbe tužbe u zatraženom iznosu od 100,00 kn i ove presude u iznosu od 200,00 kn).

23. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 6.862,50,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u točki III izreke presude.

Split, 2. rujna 2022.

Sudac

Branko Malenica v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem

ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tužene