Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-2134/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz H., OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. P., protiv tuženika Republike Hrvatske, ministarstvo sa sjedištem u Z., OIB:…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u N. Z., Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr-76/2018-46 od 18. veljače 2022., dana 2. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr-76/2018-46 od 18. veljače 2022. u pobijanom dijelu izreke pod točkom I. te pod točkom III. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.406,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2022. do isplate, kao i pod točkom V. izreke kojim je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

II. Žalba tuženika uvažava se kao djelomično osnovana pa se preinačuje navedena presuda u dijelu izreke pod točkom III. u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa 10.406,25 kn do iznosa od 13.218,75 (za iznos od 2.812,50 kn) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kn, kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 8.552,15 kuna sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu 8.552,15 kuna iz točke I. izreke ove presude. Isto tako, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.218,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2022. do isplate, dok je pod točkom IV. izreke odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u prekomjerno zatraženom iznosu, a pod točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., III. i V. izreke kako to proizlazi iz sadržaja žalbe žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 -Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana odluka uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 937,50 kn.

4. Žalba je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Predmet spora je potraživanje tužitelja s osnova rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena (45 min prije početka i 15 min poslije završetka radnog vremena), a koji rad se povremeno odvijao i subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i u turnusu u razdoblju od 1. veljače 2013. do 31. svibnja 2014.

6. Pobijanom presudom prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud, na temelju odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a niti tuženik određeno ne navodi koje bi to povrede bile učinjene.

7. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nisu posebno razmatrani.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika u Pristožernoj postrojbi - Pukovnija vojne policije kao djelatne vojne osobe te da je rad bio organiziran u turnusima i to 12-24 i 12-48 te je kao vojni policajac bio zadužen za osiguranje MORH-a te je morao u vojarnu „C.“ doći u 6,10 sati, jer je u 6,30 bila otprata smjene, nakon čega se kretalo prema MORH-u i preuzimanje smjene. Isto tako, nakon završetka smjene u 19,00 sati bila je primopredaja smjene te se poslije povratka u bazu vršilo razduživanje oružja što je trajalo do 19,25 sati, a obveza ranijeg dolaska i kasnijeg odlaska iz smjene bila je svaki dan neovisno radilo se o radnom ili neradnom danu ili vikendu, koji rad se nije nigdje evidentirao niti plaćao. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj u utuženom razdoblju kada je radio na poslovima djelatne vojne osobe, doista radio najmanje jedan sat dnevno duže od trajanja rada organiziranog u turnusu, odnosno dolazio je barem 45 minuta prije i odlazio najmanje 15 minuta kasnije s posla, a radi obavljanja poslova koje su naveli tužitelj i svjedoci.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da rad tužitelja kada je dolazio 45 minuta ranije na posao zbog zaduživanja opreme i naoružanja, preuzimanja radnih zadataka, otprate službe te je odlazio sa posla 15 minuta kasnije zbog razduživanja naoružanja i predaje službe nema karakter prekovremenog rada kako ga određuje u svojim odredbama Zakon o radu. Međutim, po mišljenju prvostupanjskog suda takav se rad tužitelju mora honorirati, odnosno tužitelj ima pravo na uvećanje plaće za svaki sat dodatnog rada odrađen po svakoj smjeni u turnusu, te se isti treba obračunati po satnici redovnog rada, s time da mu se obračunaju i dodaci za rad subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom i u turnusu, a kako je to vještak u svom nalazu i učinio. Naime, sukladno provedenim dokazima, tužitelj je radeći u turnusima, a zbog obavljanja redovnih radnih zadataka i potreba službe, a temeljem naloga nadređenog morao (bio u obvezi) doći barem 45 minuta prije početka službenog radnog vremena, s time da je sa svog radnog mjesta odlazio 15 minuta nakon završetka službenog radnog vremena također zbog obavljanja svojih poslova, a iz provedenih dokaza također proizlazi da je takva organizacija rada kod tuženika bila konstantna u cijelom utuženom periodu nevezano je li tužitelj radio radnim danom od ponedjeljka do petka, vikendom ili blagdanom, slijedom čega usvaja tužbeni zahtjev.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te je prvostupanjski sud na tako utvrđeno činjenično stanje sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku kao poslodavcu tužitelja da mu sukladno nalazu i mišljenju vještaka isplati iznos od 8.522,15 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

11. Naime, tužitelj osnovano potražuje utuženi iznos jer ima pravo na neisplaćene dodatke na plaću nastale zbog ranijeg dolaska odnosno kasnijeg odlaska s posla zbog specifične vrste njegovog rada temeljem Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 50/08 i 118/09) koji uređuje specifični dodatak na plaću za pojedine oblike rada djelatnih vojnih osoba i način isplate plaće djelatne vojne osobe, kao i Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine 118/09 i 118/09) koja je bila na snazi od 1. listopada 2009. do 30. svibnja 2014., a koja propisuje raspored tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika u Oružanim snagama RH, pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, mogućnost rada u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad te dežurstvo i stražarska služba jer je tek Odlukom o rasporedu radnog vremena (Narodne novine 66/14) pitanje isplate dodatka na plaću od 1. lipnja 2014. drugačije regulirano u odnosu na prethodno citirane propise, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika da se tužiteljevo vrijeme ranijeg dolaska i kasnijeg odlaska ne može obračunavati kao prekovremeni rad, valja reći da je prvostupanjski sud detaljno i jasno utvrdio da tužitelj u ovom predmetu ne potražuje dodatke na plaću za prekovremeni rad, već od tuženika potražuje dodatan jedan sat po svakom turnusu po satnici redovnog rada kao i da mu se obračunaju dodaci za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i u turnusu, tako da su žalbeni navodi neosnovani.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo jer iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbenim proizlazi da je tužitelj po nalogu poslodavca dolazio na posao 45 minuta prije početka rada i ostajao 15 minuta dulje nakon završetka redovnog radnog vremena te ostvaruje pravo na naknadu, zajedno sa svim dodacima, ovisno o tome je li rad odrađen subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom, odnosno u turnusu, pri čemu taj rad nema karakter prekovremenog rada, na što se upućuje i u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr-466/07-2 od 5. rujna 2007. i Revr-1668/12-2 od 26. travnja 2016., u kojima je zauzeto pravno shvaćanje da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rad, ali da se isto može vrednovati odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima.

14. Ostali žalbeni navodi koji u svojoj naravi predstavljaju žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije razmatrao (čl. 476. st. 1. ZPP).

15. Zbog navedenih razloga valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao pod točkom I. izreke ove presude.

16. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo glede odluke o parničnom trošku tužitelja u odnosu na podneske koji nisu bili potrebni radi vođenja postupka. Naime, sud prvog stupnja pogrešno je priznao tužitelju kao potreban podnesak od 27. veljače 2020., zatim podnesak od 29. svibnja 2020. kao i podnesak od 1. srpnja 2020. u kojem tužitelj ističe i ponavlja već iznesene navode tijekom postupka, a navedeni podnesci nisu bilo potrebni radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

17. U preostalom dijelu odluka o parničnom trošku je pravilna kako po osnovi tako i visini, dok tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je izgubio parnicu (čl. 154. st. 1. ZPP.

18. Kako je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 13.218,75 kn, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku u dijelu pod točkom III. izreke kojom je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 10.406,25 kn do iznosa od 13.218,75 kn (za iznos od 2.812,50 kn), te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbiti za iznos od za iznos od 2.812,50 kn pa odlučiti kao u izreci pod točkom II.

19. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 2. rujna 2022.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.