REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-737/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji tog suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja N. C. iz R., J. P. K. 46, kojeg zastupa opunomoćenica Z. K., odvjetnica u Z., N. v. 4, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja porezne rezidentnosti, 2. rujna 2022,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/21-01/436, URBROJ: 513-04-22-4 od 3. svibnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-410-01/21-01/2, URBROJ: 513-07-08-01-21-2 od 18. kolovoza 2022.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-410-01/21-01/2, URBROJ: 513-07- 08-01- 21-2 od 18. kolovoza 2022., odbijen je zahtjev tužitelja za promjenom statusa rezidentnosti iz rezidenta Republike Hrvatske u nerezidenta Republike Hrvatske.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-410-18/21-01/436, URBROJ: 513- 04- 22-4 od 3. svibnja 2022., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenje tuženika, te u bitnome navodi da je tužitelj u žalbi u prvom redu isticao pogrešnu primjenu materijalnog prava i to članka 3. Zakona o porezu na dohodak, a koji da se primjenjuje kao posebni zakon u vezi utvrđivanja porezne rezidentnosti i članka 43. stavka 1. i stavka 5. Općeg poreznog zakona u vezi utvrđivanja prebivališta (u smislu primjene članka 3. Zakona o porezu na dohodak), a tuženik da se jednako kao i prvostupanjsko tijelo poziva na primjenu članka 3. Zakona o porezu na dohodak. Međutim, kraj nespornog utvrđenja da tužitelj nema u RH stan u vlasništvu, da tuženik očito pogrešno zaključuje da tužitelj ima u RH stan u posjedu, da tuženik utvrđuje da ima stan na raspolaganju, te da je očito pogrešna primjena materijalnog prava u vezi utvrđivanja prava posjeda stana u smislu članka 43. stavka 1. OPZ-a, te da tužitelj nema u RH stan u posjedu, niti neposrednom niti posrednom. Navodi kako je posebno pogrešan pravni zaključak tuženika da tužitelj ima u RH stan na raspolaganju i to temeljem činjenice da u tom stanu žive i njegova djeca, da to što djeca tužitelja žive u tom stanu ne daje pravo raspolaganja tim stanom tužitelju. Pravo raspolaganja, ovdje nekretninom na adresi J. P. K. 46, da ima isključivo njen vlasnik, a to je N. S. C., a porezno tijelo da niti je u postupku utvrdilo da se eventualno radi o zajedničkoj imovini N. C. i N. S., čime bi bilo ograničeno pravo raspolaganja tom imovinom njenog vlasnika (N. S. C.) niti je utvrdilo na koji način bi tužitelj kao nevlasnik imao pravo raspolaganja tim stanom. Navodi kako porezno tijelo citira sadržaj članka 43. Općeg poreznog zakona kojim je propisan način utvrđivanja prebivališta i uobičajenog boravišta i zatim da navodi: „ Nastavno na citirane odredbe..”, a prema činjeničnom utvrđenju da ne proizlazi niti da tužitelj ima prebivalište u RH (stavak 1.), niti boravište (stavak 5.), da negativno utvrđenje iz stavka 1. članka 43. OPZ-a isključuje primjenu stavka 2., da se prebivalište mjerodavno za oporezivanje utvrđuje prema mjestu prebivališta obitelji, da negativno utvrđenje iz stavka 1. članka 43. OPZ-a isključuje primjenu stavka 3.istog članka Zakona, na čiju primjenu se pogrešno poziva prvostupanjsko porezno tijelo („Ako porezni obveznik ima prebivalište u tuzemstvu i u inozemstvu, smatra se da ima prebivalište u državi u kojoj je prebivalište obitelji.. .'). Ističe kako se posjed u smislu OPZ-a ne može tumačiti suprotno odnosno drugačije no što je posjed definiran Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (članak 10. do 12.), da iz činjenica utvrđenih u obrazloženju ne proizlazi da tužitelj ima stan u posjedu, da tuženik očito pogrešno poistovjećuje pravo posjeda i pravo raspolaganja, da je pojam prava raspolaganja isto ( jednako kao i pravo posjeda) definirano odredbama Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao najviši stupanj iz opsega ovlaštenja prava vlasništva, a niti iz činjeničnog utvrđenja proizlazi po kojem to osnovu tužitelj ima u „posjedu kada hoće i koliko hoće” predmetni stan ili isti ima na raspolaganju „kada hoće i koliko hoće", da porezno tijelo pogrešno (u vezi primjene članka 43. OPZ-a, na čiju primjenu se poziva) u definiciju prebivališta ili uobičajenog boravišta „uvrštava” pojam „dom" („...ima na raspolaganju stan, odnosno dom..."), da je pojam „doma” definiran OECD-ovim Modelom ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u vezi primjene članka 4. stavka 2. kojom odredbom da je propisan pojam rezidentnosti: „Ako je prema odredbama stavka 1. , fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njezin status određuje na sljedeći način: a) smatra se rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama, smatrat će se rezidentom samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa). Navodi kako se stavak 2. isključivo primjenjuje u slučaju u kojemu je utvrđeno da je fizička osoba iz stavka 1. („ Za potrebe ove Konvencije, izraz „rezident države ugovornice” označava svaku osobu, koja prema zakonima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svoga prebivališta, boravišta. rezident u obje države ugovornice i tako se u komentaru članka 4. navodi: „ Vezano za koncept doma, ukazuje se da se svaki oblik doma može uzeti u obzir (kuća ili stan koji je u vlasništvu ili kojeg osoba unajmljuje, unajmljena soba s namještajem), da se u vezi određenja „doma” tužitelja, tuženik pogrešno poziva na primjenu članka 43. OPZ-a. Ističe kako se prebivalište odnosno boravište poreznog obveznika utvrđuje primjenom nacionalnog zakonodavstva, da u smislu propisanog u članku 43. OPZ-a tužitelj u RH niti ima prebivalište niti uobičajeno boravište, da tužitelj nije porezni rezident RH, da se tuženik pogrešno poziva na primjenu članka 4. stavka 2. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Vlade Republike hrvatske i Vlade Republike Kazahstan o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanja izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak (NN, Medunarodni ugovor 1/2018) kojm je propisan pojam „rezidenta države ugovornice”. Tek podredno dalje navodi to da je tužitelj postupajući u dobroj vjeri, savjesno i pošteno (članak 9. OPZ-a) čitav niz godina unazad, a zaključno s 18. siječnjem 2021. nadležno prvostupanjsko tijelo obavještavao o svim činjenicama bitnim za oporezivanje ( članak 68. OPZ-a) i s tim u vezi da je dostavio i porezni broj i potvrdu nadležnog poreznog tijela o rezidentnosti Republike Kazahstan i zaključen Ugovor o radu između Probat Capital} Management NV, 42 Boulevard Brand Whitlock, 1200 Brussels (Belgium) od 1. ožujka 2013., da je pogrešno utvrđenje da je tužitelj dostavio INO-DOH obrazac za 2019. i za 2020. jer da je obrazac samo korišten u smislu dostavljanja obavijesti o činjenicama bitnim za oporezivanje (prema uputi poreznog tijela, budući da ne postoji obrazac kojim bi nerezident RH prijavljivao dohodak od nesamostalnog rada ostvaren u drugoj državi) i uz „tal' Obrazac da su navedene sve činjenice bitne za utvrđivanje i rezidentnosti i prebivališta u Kazahstanu. Tek po podnošenju obavijesti za 2020. (kraj neizmijenjenih poreznih propisa u vezi utvrđivanja porezne rezidentnosti) da je tužitelju upućen poziv za popunjavanje Tl obrasca (citira se iz prvostupanjskog rješenja) „kako bi se jednoobrazno i točno utvrdio status poreznog obveznika kao rezidenta ili nerezidenta Republike Hrvatske, a u svrhu izbjegavanja dvostrukog oporezivanja" koji da je tužitelj i popunio i temeljem kojega je donijeto prvostupanjsko rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, lspostave Rijeka, KLASA: UP/l- 410-01/21-01/2, URBROJ: 513-07-08-01-21-2 od 18. kolovoza 2021. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje promjene rezidentnosti. Navodi kako tužitelj od 2013. nije porezni rezident RH, ne ostvaruje bilo koju vrstu dohotka u RH te da nije bilo osnove za pozivanje na popunjavanje Obrasca Tl koji se popunjava samo u slučaju „promjene rezidentnosti" iz rezidenta RH u nerezidenta RH, da kod tužitelja nije došlo ni do kakve promjene u 2020. u odnosu na porezno razdoblje 2013. (od kada ima prebivalište u Kazahstanu), u kojoj je napustio RH i u RH od tog datuma niti da ima prebivalište niti boravište (u smislu poreznih propisa) niti ostvaruje bilo koju vrstu prihoda, te predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

5. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne te stranke nisu izričito tražile održavanje rasprave, a Sud nije našao potrebnim u sporu izvoditi nove dokaze to je, na temelju odredbe članka 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS) te odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 2. lipnja 2021. podnio prvostupanjskom poreznom tijelu zahtjev za utvrđivanje promjene statusa rezidentnosti iz rezident Republike Hrvatske u nerezident Republike Hrvatske na obrascu TI.

8. Prema članku 3. Zakona o porezu na dohodak (''Narodne novine'', broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 138/20, dalje: Zakon) rezident je fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište (stavak 1.). Rezident je i fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj nema prebivalište ni uobičajeno boravište, a zaposlen je u državnoj službi Republike Hrvatske i po toj osnovi prima plaću (stavak 2.).

9. Odredbom članka 4. Zakona propisano je da je nerezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj nema ni prebivalište ni uobičajeno boravište, a u Republici Hrvatskoj ostvaruje dohodak koji se oporezuje prema odredbama ovoga Zakona.

10. Odredbom članka 4. stavak 1. („Narodne novine“, Međunarodni ugovori broj 1/18, dalje: Ugovor), propisano je da izraz »rezident države ugovornice« označava svaku osobu koja, prema propisima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svog prebivališta, boravišta, mjesta uprave ili bilo kojeg drugog obilježja slične naravi, i također uključuje tu državu, bilo koju njezinu središnju i lokalnu vlast. Međutim, ovaj izraz ne uključuje bilo koju osobu koja u toj državi podliježe oporezivanju samo u pogledu dohotka iz izvora u toj državi. Stavkom 2. je propisano da ako je, zbog odredaba stavka 1., fizička osoba rezident obiju država ugovornica, tada se njezin pravni položaj određuje kako slijedi: a) smatra se rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište koje joj je na raspolaganju; ako ima prebivalište koje joj je na raspolaganju u objema državama, smatra se rezidentom samo one države s kojom ima bliže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa); b) ako se ne može odrediti država u kojoj ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema prebivalište koje joj je na raspolaganju, smatra se rezidentom samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište; c) ako ima uobičajeno boravište u objema državama ili ga nema ni u jednoj od njih, smatra se rezidentom samo one države čiji je državljanin; d) ako se pravni položaj rezidenta ne može utvrditi u skladu s odredbama podstavaka a) do c), nadležna tijela država ugovornica rješavaju pitanje zajedničkim dogovorom.

11. Da bi se utvrdila porezna rezidentnost fizičke osobe, potrebno je utvrditi ima li određena osoba u Republici Hrvatskoj prebivalište ili uobičajeno boravište, a za ta pitanja mjerodavne su odredbe Općeg poreznog zakona (''Narodne novine'', broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 138/20, dalje: OPZ).

12. Odredbom članka 43. OPZ-a propisano je da se smatra da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan (stavak 1.). Ako porezni obveznik u Republici Hrvatskoj ima u vlasništvu ili posjedu više stanova, prebivalište mjerodavno za oporezivanje utvrđuje se prema mjestu prebivališta obitelji, a za poreznog obveznika samca prema mjestu u kojem se pretežno zadržava ili prema mjestu iz kojeg pretežno odlazi na rad ili obavljanje djelatnosti (stavak 2.). Ako porezni obveznik ima prebivalište u tuzemstvu i u inozemstvu, smatra se da ima prebivalište u državi u kojoj je prebivalište obitelji, a za poreznog obveznika samca ili ako se prebivalište obitelji ne može utvrditi, smatra se da ima prebivalište u državi iz koje pretežno odlazi na rad ili obavljanje djelatnosti ili u kojoj se pretežno zadržava (stavak 3.). Uobičajeno boravište u smislu ovoga Zakona ima porezni obveznik u onome mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Uobičajenim boravištem u smislu ovoga Zakona smatra se stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine (stavak 5.).

13. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 17. siječnja 2020. dostavio INO-DOH obrazac za 2019., a 18. siječnja 2021. obrazac INO-DOH za 2020. za dohodak od nesamostalnog rada ostvaren u Kazahstanu, te je ujedno priložio i potvrde o rezidentnosti izdane od strane poreznog tijela Kazahstana. Da bi se izbjeglo dvostruku oporezivanje, pozvalo se tužitelja da popuni TI obrazac, kako bi se točno utvrdio status poreznog obveznika kao rezidenta ili nerezidenta Republike Hrvatske, što je tužitelj i učinio i 2. lipnja 2021. dostavio obrazac TI i popratnu dokumentaciju.

14. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj na adresi u R., J. P. K. 46, da je tužitelj napustio Republiku Hrvatsku 2006. radi zaposlenja u Kazahstanu gdje boravi više od 240 dana godišnje, te da povremeno dolazi u Republiku Hrvatsku tijekom perioda odmora. U obrascu je tužitelj također naveo da će njegova supruga N. S. i djeca E. C., N. C. i K. C., ostati stanovati u Republici Hrvatskoj, na naprijed navedenoj adresi, koji stan je u vlasništvu njegove supruge.

15. Iz navedenoga proizlazi da ako osoba ima prebivalište koje joj je na raspolaganju u objema državama, smatra se rezidentom samo one države s kojom ima bliže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa)

16. Obzirom da slijedom navedenog proizlazi da je tužitelj porezni rezident u obje države, treba primijeniti članak 4. gore navedenog Ugovora, a pritom treba sagledati sve činjenice u cjelini, a osobito osobne radnje fizičke osobe. Tužitelj u Republici Hrvatskoj ima na raspolaganju dom u Rijeci, čiji je vlasnik njegova supruga

gdje ta obitelj koristi i

i u kojem ima stanuje njegova uža obitelj (supruga i troje djece),

sve potrebito za svakodnevni život (mjesto odlaska na posao, doktor, škola, vrtić i slično), što znači da je tužitelj u Republici Hrvatskoj zadržao središte životnih interesa. Stoga je pravilno odlučilo porezno tijelo kada je odbilo njegov zahtjev za promjenom statusa rezidentnosti iz Republike Hrvatske u nerezidenta Republike Hrvatske.

17. Slijedom navedenoga, budući da osporavanom odlukom tuženika po ocjeni ovog Suda nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te kako je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, to se i osporavano prvostupanjsko rješenje ocjenjuje zakonitim.

18. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Rijeci 2. rujna 2022.

S u t k i nj a

Danica Vučinić, dipl. iur. v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 67. stavak 2. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćenici tužitelja Z. K., odvjetnici u Z., N. v. 4

- tuženiku Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5