Poslovni broj: UsI-3165/21-9
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu I-tužitelja V. T. iz Z., OIB: ..., kojega zastupa opunomoćenik M. S., odvjetnik u Z., II-tužiteljice I. T. iz Z., OIB: ... i III-tužiteljice L. Ć. iz Z., OIB: ..., koje zastupa opunomoćenica Z. Z. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., OIB: ..., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Z., radi naknade za oduzetu imovinu, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 26. kolovoza 2022. godine, u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe, dana 2. rujna 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev I-tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/410, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 14. rujna 2021. godine.
II. Odbija se tužbeni zahtjev II. i III-tužiteljice za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/410, URBROJ: 514-04-02- 01-01/07-21-02 od 14. rujna 2021. godine.
III. Odbija se I-tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.
IV. Odbija se II. i III-tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. I-tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 27. listopada 2021. godine protiv rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/410, URBROJ: 514-04-02- 01-01/07-21-02 od 14. rujna 2021. godine, kojim se odbija žalba D. T. iz Z., B. T. iz Z., žalba V. T. iz Z. i žalba I. T. i L. Ć., obje na adresi u Z., izjavljene protiv djelomičnog rješenja Grada Z., KLASA: UP/I-942-01/14-06/33, URBROJ: 251-14- 11/308-18-30 od 2. srpnja 2018. godine. Potonjim djelomičnim rješenjem prvostupanjskog tijela, točkom I. odbijen je zahtjev D. T., B. T., I. T., L. Ć. i V. T. za povratom i utvrđivanjem naknade za nekretnine u Z., na adresi sagrađene na zk.č. 2515, nekadašnje površine 422,9 čhv (1521 m2), upisane u zk.ul. 2561 k.o. G. Z., u odnosu na 3/12 suvlasničkog dijela ranije suvlasnice L. T. Točkom II. odlučeno je o troškovima postupka.
2. I-tužitelj ističe da obrazloženje pobijanog rješenja tuženika nije utemeljeno na činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka pred prvostupanjskim upravnim tijelom, a niti je tuženik odlučujući o žalbi tužitelja potpuno razmotrio sve žalbene navode, uslijed čega pobijani upravni akt nije na zakonu utemeljen i njime su povrijeđena prava tužitelja. Jednako kao i ranije prvostupanjsko upravno tijelo, tuženik također pogrešno zaključuje da nije pravno relevantna izjava koju je svojedobno sačinila, odnosno dala L. T., posebno pri tome uzimajući u obzir formu i sadržaj izjave koju je L. T. dala 12. listopada 1958. godine i koja je u skladu sa ranijim očitovanjem od 30. kolovoza 1931. godine, te koju su izjavu osim L. T. potpisala i dva svjedoka L. H. i T. B.. Izjavom od 12. listopada 1958. godine L. T. odriče se nasljedstva iza svoje pok. majke R. T. i također istom izjavom svoja vlasnička prava ustupa sunasljednicima braći T. i V. T., te sestri M. (M.) T.. Kako je tijekom postupka dokazano, u trenutku davanja navedene izjave nasljedstvo iza pok. R. T. bilo je otvoreno obzirom da je ona prema podacima iz spisa umrla dana 26. prosinca 1957. godine, dok je izjava dana 12. listopada 1958. godine. U tom smislu izjava L. T. od 12. listopada 1958. godine nedvojbeno proizvodi pravne učinke i svakako je u kontekstu ostvarenja prava tužitelja na povrat imovine pravno relevantna, jer iz činjenice da se L. T. nakon smrti majke R. T. odrekla nasljedstva znači da ista faktično nikakva prava iza svoje pok. majke R. T. nije stekla, što dalje znači da je imovina, i to 3/12 nekretnina - koje su predmetom povrata i koje bi da nije bilo odricanja naslijedila L. T. - faktično oduzeta prednici tužitelja M. (M.) T., te njezinoj braći T. i V. T.. U tom smislu pogrešno je prvostupanjsko upravno tijelo ukazivalo na prirast suvlasničkog dijela L. T. ostalim suvlasnicima, te da za to nisu ispunjeni zakonski uvjeti, obzirom da je 3/12 suvlasničkog dijela za koje je rješenjem od 2. srpnja 2018. godine odbijen zahtjev i koje rješenje je potvrđeno pobijanim upravnim aktom, stvarno oduzeto prednicima ovlaštenika kao nasljednicima iza pok. R. T., koji se nasljedstva nisu odrekli. Tužitelj ukazuje kako je za ocjenu izjave o odricanju od nasljedstva L. T. relevantan propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izjava nastala, dakle listopad 1958. godine, a to je Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list FNRJ", broj: 20/55.), prema kojem je za takvu vrstu izjave bila predviđena samo pismena forma, čemu predmetna izjava u cijelosti udovoljava, te se na ove navode tuženik u obrazloženju pobijanog upravnog akta ničim nije osvrnuo, pa niti u kontekstu članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, na koju odredbu se tuženik poziva u obrazloženju pobijanog upravnog akta. Prema tome zaključak tuženika da izjava L. T. od 12. listopada 1958. godine nije relevantna, jednako je pogrešan kao i raniji zaključak prvostupanjskog upravnog tijela da izjava L. T. od 12. listopada 1958. godine nema pravnog učinka, obzirom da niže stupanjska upravna tijela za takav svoj zaključak nisu navela razloge koji bi bili utemeljeni u odredbama materijalnog prava, čime su povrijeđena prava tužitelja u vezi povrata oduzete imovine. Također, u prilog osnovanosti navoda ove tužbe, kao i ranijih navoda sadržanih u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, govori i činjenica da L. T. nije podnijela zahtjev za utvrđivanje nacionalizacije zgrade, posebnih dijelova zgrade, odnosno idealnih dijelova zgrade Komisiji za nacionalizaciju, prijavljujući suvlasništvo u 1/4 dijela zgrade u Z., obzirom da se L. T. uslijed odricanja od nasljedstva očito nije niti smatrala suvlasnicom predmetne nekretnine, već je isto sačinila po službenoj dužnosti Komisija za nacionalizaciju.
3. Slijedom iznesenog I-tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/410, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 14. rujna 2021. godine i rješenje Grada Z., KLASA: UP/I-942-01/14-06/33, URBROJ: 251-14-11/308-18-30 od 2. srpnja 2018. godine. Isti predlaže da tuženika obveže da tužitelju naknadi trošak postupka sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja pa do dana plaćanja.
4. II. i III-tužiteljica navode da su donesenim rješenjem u pobijanom dijelu, povrijeđena zakonita prava tužiteljica, a iskazani stav tužene stranke nije utemeljen, niti je u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem i materijalnim propisima koje je tužena stranka dužna primijeniti pri odluci o pravima ovdje tužitelja. Tužena stranka, u svojem rješenju za utvrđenu činjenicu - izjavu L. T. od 12. listopada 1958. godine, koju izjavu su potpisali svjedoci L. H. i T. B., donosi pogrešan zaključak o tome kako ona nije od utjecaja za ovaj postupak, jer nije priložena u ostavinski postupak iza pok. R. T.. Naime, tužena stranka smatra da zbog toga što je L. T. navedena u rješenju o nasljeđivanju od 17. rujna 1959. godine, u rješenju o nacionalizaciji od 29. travnja 1960. godine, kojim se utvrđuje dan nacionalizacije 26. prosinca 1958. godine (dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji...), a i u zemljišnoj knjizi nakon provedbe tih isprava, da njezina izjava nije pravno relevantna, a samo iz razloga što tada nije predočena u ostavinskom postupku. Međutim, drugi nasljednici, ovdje prednici tužiteljica, nisu mogli niti morali znati za navedenu izjavu, koja je napisana i potpisana od strane drugih svjedoka, pa da bi tako što mogli isticati u ostavinskom postupku, odnosno nisu mogli znati da im je uz njihove suvlasničke dijelove predmetne nekretnine faktično oduzet i suvlasnički dio njihove sestre, koja ga se odrekla u njihovu korist, pa da bi, također, to mogli istaknuti u postupku nacionalizacije. Dakle, odbijanjem primjene relevantnih propisa koji su bili na snazi u vrijeme kada je pravno relevantna činjenica - Izjava L. T. nastala, tužena stranka nije valjano i zakonito postupala, a doneseno rješenje je protivno materijalnom pravu - preuzetim obvezama u pogledu povrata vlasništva tužiteljima, kao i pozitivnim propisima.
5. Slijedom iznesenog II. i III-tužiteljica predlažu da sud poništi rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/410, URBROJ: 514-04-02- 01-01/07-21-02 od 14. rujna 2021. godine i rješenje Grada Z., KLASA: UP/I-942- 01/14-06/33, URBROJ: 251-14-11/308-18-30 od 2. srpnja 2018. godine, te da podnositeljima zahtjeva D. T. i dr. vrati u vlasništvo 3/12 suvlasničkog dijela ranije suvlasnice L. T. na nekretninama u Z., sagrađenim na zk.č.br. 2515 k.o. G. Z., nekadašnje površine 422,9 čhv upisane u zk.ul.br. 2561, odnosno da podredno, predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu. Osim toga, tužiteljice potražuju naknadu troškova upravnog spora.
6. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.
7. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.
8. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/410, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 14. rujna 2021. godine (stranica 6-12 i 21-24 spisa), rješenje Grada Z., KLASA: UP/I-942-01/14-06/33, URBROJ: 251-14-11/308- 18-30 od 2. srpnja 2018. godine, izvod iz matice umrlih za L. T. – prednicu tužitelja, izjavu Družbe sestara U. od 7. srpnja 2001. godine, očitovanje L. T. od 30. kolovoza 1931. godine, izjavu L. T. od 12. listopada 1958. godine, te rješenje o nasljeđivanju Kotarskog suda I. u Zagrebu, Poslovni broj: O-91/59 od 17. rujna 1959. godine.
9. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 14. rujna 2021. godine, kojim se odbija žalba D. T. iz Z., B. T. iz Z., žalba V. T. iz Z., i žalba I. T. i L. Ć., obje na adresi u Z., izjavljene protiv djelomičnog rješenja Grada Z., KLASA: UP/I-942-01/14-06/33, URBROJ: 251-14- 11/308-18-30 od 2. srpnja 2018. godine. Tako tuženik navodi da je u ovom upravnom predmetu u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Us-11931/2011-10 od 13. studenoga 2013. godine, kojom su poništene točke 1. i 4. izreke rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/1I-942-01/09-01/382, URBROJ: 514-03-02-03/11-11-4 od 22. kolovoza 2011. godine, donijelo rješenje, KLASA: UP/11-942-01/14-01/61, URBROJ: 514-04-02-14-02 od 21. ožujka 2014. godine. Mjerodavni dio obrazloženja glasi: Iz spisa predmeta dostavljenih uz žalbu utvrđeno je da je L. T. izjavu o odricanju od nasljedstva dala 30. kolovoza 1931. godine, pod uvjetom (to jest sve dok bude časna sestra). Međutim, ta izjava nema pravnoga učinka niti se može smatrati pravno valjanom jer nije ovjerena, i protivna je odredbama Zakona o nasljeđivanju. (...) (...) Nadalje, L. T. je zajedno sa svojom braćom T. i V. T., te sestrom M. T., predmetnu imovinu stekla trenutkom smrti njihove majke R. T., koja je umrla 16. prosinca 1957., kako je to utvrđeno i rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu, Broj: O-91/58 od 17. rujna 1958. godine. (...) (...) Dakle, u trenutku nacionalizacije - 26. prosinca 1958. (to jest na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta - Službeni list FNRJ. broj 52/58.) - L. T. je bila suvlasnica predmetne imovine, u 1/4 dijela, kako je to utvrđeno i rješenjem Komisije za nacionalizaciju NOO M., broj: kn-1486/2 od 29. travnja 1960. godine, te rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NOO G. Z., Broj: N-2521/1-1961 od 28. lipnja 1961. (koje je donijeto povodom žalbe T. T. i V. T.). (...) (...) Kako L. T. nije imala nasljednika prvoga nasljednoga reda, a što je nedvojbeno utvrđeno tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, nema uvjeta da njezin dio priraste ostalim ovlaštenicima naknade, kako se to predlaže u žalbama T. T. iz Z., D. i D. T. iz Z., budući je ona, u trenutku nacionalizacije predmetne imovine, bila suvlasnica iste u 1/4 dijela, te stoga ima, u smislu odredbe članka 1. Zakona o naknadi, u ovoj upravnoj stvari status prijašnjeg vlasnika. (...) (...) Međutim, kako je to naprijed ukazano u ovoj upravnoj stvari L. T. ima status ovlaštenika naknade, budući je predmetna imovina bila u njezinom suvlasništvu na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, slijedom čega ne dolazi do prirastanja njezinog suvlasničkog dijela drugim ovlaštenicima naknade. (...). Ovo je drugostupanjsko tijelo uputilo da se u ponovljenom postupku bez odlaganja, provede postupak, ocijene sve činjenice i dokazi, te prema utvrđenom stanju donese odluka o 3/12 dijela predmetne imovine ranije suvlasnice L. T.. U ovom upravnom postupku nije, dakle, sporno da su predlagatelji, odnosno njihovi nasljednici, ovlaštenici prava na naknadu sukladno odredbi članka 9. Zakona o naknadi, kojima su već prethodnim rješenjem ovog drugostupanjskog tijela od 21. ožujka 2014. vraćeni u vlasništvo predmetni poslovni prostori u rješenju utvrđenim suvlasničkim dijelovima (9/12). Nije zatim sporno niti da se radi o poslovnim prostorima koji su nacionalizirani Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj: 52/58.), pa se radi o propisu sadržanom u članku 2. Zakona o naknadi, kojim je imovina prijašnjih vlasnika s danom stupanja na snagu prenesena u društveno vlasništvo. Spornim se postavilo pitanje tko je sve bio suvlasnik oduzete nacionalizirane zgrade u kojoj su se našli i poslovni prostori od kojih je ukupno već vraćeno u vlasništvo 9/12 suvlasničkog dijela, odnosno kome je imovina nacionalizirana. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže da je 3/12 suvlasničkog dijela pripadalo L. T., jer je tako bilo utvrđeno i rješenjem o nacionalizaciji, a žalitelji tvrde da se L. T. odrekla svog suvlasničkog dijela nakon smrti majke R. T., naročito da je to učinila izjavom iz 1958. prije nacionalizacije, pa da su stoga predlagatelji bili isključivi suvlasnici u trenutku nacionalizacije. Sa stajališta izvršnosti, odnosno provedbe u zemljišnoj knjizi, vidljivo je da su oba rješenja provedena, pa ako L. T. nije bila suvlasnica predmetne zgrade sa svim svojim posebnim dijelovima zgrade u trenutku nacionalizacije, kako to tvrde žalitelji, ne bi bila suvlasnica niti dvije porodične zgrade koje su izuzete iz nacionalizacije. Rješenjem o nacionalizaciji, onakvim kakvog ga je donijela Komisija za nacionalizaciju pri NOO M., prestalo je vlasničko pravo na nacionaliziranoj zgradi svim suvlasnicima uključujući i L. T., koja je u tom trenutku bila suvlasnica u 1/4 dijela. To je rješenje ujedno imalo pravni učinak prema svima jednako, pa je L. T. prije nacionalizacije, odnosno neposredno prije svoje smrti dala izjavu kojom se odriče nasljednog dijela i je li ta izjava pravno valjana, po mišljenju ovog drugostupanjskog tijela nije pravno relevantna. Podredno o izjavi koju je L. T. napisala 30. kolovoza 1931., svoje je mišljenje ovo drugostupanjsko tijelo već iznijelo u prethodnom rješenju od 21. ožujka 2014. godine. Glede izjave koju je dala L. T. u pisanoj formi i bez ovjere, koja nosi datum 12. listopada 1958., a kojom odriče vlasničkih prava u korist braće T., V. i sestre M. (M.) treba promatrati kao odricanje od nasljednog dijela, koji joj je pripadao iza pok. majke R. T.. U ostavinskom postupku koji se vodio iza smrti R. T. i u kojem je donijeto rješenje o nasljeđivanju 17. rujna 1959. ovu izjavu ostali nasljednici iza ostavitelja nisu prijavili ili ona u ostavinskom postupku nije prihvaćena, jer bi u protivnom ostavinsko rješenje bilo doneseno u korist žalitelja, a bez vlasničkog prava L. T.. Kako to nije tako, odnosno kako su upravo nakon rješenja o nasljeđivanju, a prije rješenja o nacionalizaciji, sva djeca pok. R. T. uknjižena kao suvlasnici predmetnih zgrada, u ovom upravnom postupku nije potrebno ocjenjivati izjavu o odricanju od nasljedstva u kontekstu propisa koji su bili na snazi u vrijeme kada je izjava nastala. Kada je izjava nastala na snazi je bio Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list FNRJ", broj: 20/55.), sukladno kojem se trebao provesti i ostavinski postupak, što je i učinjeno. Završno, ovo drugostupanjsko tijelo u odgovoru na pitanje kome su predmetne nekretnine pripadale u trenutku nacionalizacije, odnosno tko je bio vlasnik nacionaliziranih nekretnina, odgovor nalazi u rješenju o nasljeđivanju iza pok. R. T., u rješenju o nacionalizaciji i posljedično njihovoj provedbi u zemljišnoj knjizi.
10. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da su u trenutku nacionalizacije, odnosno na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, suvlasnici bili T. T., T. V., T. L. i T. M., na jednake dijelove. Osobe koje su u ovom postupku pravilno utvrđene ovlaštenicima naknade, povrat u vlasništvo poslovnih prostora u zgradi na adresi … pripada u dijelu u kojem su oni ili njihovi prednici bili suvlasnici, ali ne i na dio L. T.. Stoga sud nije prihvatio tužbene navode I-tužitelja da izjava L. T. od 12. listopada 1958. godine nedvojbeno proizvodi pravne učinke, jer se ista nakon smrti majke R. T. odrekla nasljedstva, pa ista nije faktično stekla nikakva prava iza svoje pok. majke, a što znači da je imovina, i to 3/12 dijela nekretnina, koji su predmetom povrata i koje bi da nije bilo odricanja naslijedila L. T. – faktično oduzeto prednici tužitelja M. (M.) T., te njezinoj braći T. i V. T.. U svezi s tim potrebito je uputiti na članak 221. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list FNRJ", broj: 20/55.), koji se odnosi na izjave o primanju nasljedstva i o odricanju od nasljedstva. Tako se u stavku 1. navodi da ako se nasljednik primao nasljedstva ili se odrekao nasljedstva mora izjavu o tome potpisati on sam ili njegov zastupnik, dok stavak 2. citiranog članka propisuje da potpis na izjavi o primanju nasljedstva ili o odricanju od nasljedstva koja je pismeno podnesena sudu, kao i potpis na punomoći, moraju biti ovjereni. U konkretnom slučaju potpis na izjavi o odricanju od nasljedstva L. T. od 12. listopada 1958. godine nije bio ovjeren. Jer, odricanje od nasljedstva na ostavinskoj raspravi mora biti potpisano, jer inače nije valjano (Os u Zagrebu, Gž-4912/55.), s time da izjava o odricanju od nasljedstva ne mora biti dana pred sudom, već je dostatno da je ovjerena (Vs, Rev-789/61.). Nadalje, potrebito je uputiti na članak 234. navedenog Zakona, koji propisuje da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Tako iz rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda I. u Zagrebu, Poslovni broj: O-91/59 od 17. rujna 1959. godine proizlazi da je pok. V. T. umro sa oporukom prema kojoj je svu svoju imovinu ostavio V. T., a ostala djeca pokojnika, i to: T. T., L. T. i M. T. priznali su za pravovaljanu tu oporuku i nisu tražili nužni dio. Stoga je proglašen za nasljednika temeljem pisane oporuke od 1948. godine sin pok. V. T.. Nadalje, iz naznačenog rješenja o nasljeđivanju je razvidno da je R. T. umrla bez oporuke, pa je njezina imovina, nekretnine upisane u gr.ul.br. 2561 k.o. G. Z. uručena njezinoj djeci, tj. za nasljednike su proglašeni T. V., T., L. i T. M., sinovi i kćeri svaki u ¼ dijela. Rješenjem Okružnog suda od 18. studenog 1958. godine, Broj: Gž-6128/58 T. V. i T. upućeni su da protiv M. T. podignu tužbu na utvrđenje da se M. T. ima uračunati u nasljedni dio vrijednost kuće, no tu tužbu nisu podigli. Stoga je ostavinu iza pok. V. T. sud rasporedio na temelju oporuke, a ostavinu pok. R. T. na temelju zakonskog reda nasljeđivanja. Glede navoda II. i III-tužiteljice o postojanju odredaba o naknadno pronađenim oporukama, treba istaknuti da osoba koja je sudjelovala u postupku za ostavinsku raspravu, ne može zbog naknadno pronađene oporuke podnijeti tužbu o nasljedstvu, ako je za vrijeme ostavinske rasprave znala za postojanje oporuke, makar je ona bila izgubljena, odnosno skrivena (Vs, Gž-1271/58.). Nadalje, članak 238. Zakona o nasljeđivanju propisuje da kad je ostavinska rasprava završena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ili rješenjem o zapisu, a postoje uvjeti za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, neće se obnoviti postupak za ostavinsku raspravu, već stranke svoja prava mogu ostvarivati u parnici.
11. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke presude.
12. Sud je odbio I-tužitelja, te II. i III-tužiteljicu sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12, 152/14, 29/17. i 110/21.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.
U Zagrebu, 2. rujna 2022. godine
Sudac:
Ivan Levak,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
