Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-1074/2020-2

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja Z-E. d.o.o. iz S., OIB: ..., zastupanog po direktoru M. Ž., a on po punomoćnici M. G., odvjetnici iz Z., protiv tuženika N. B. iz K. I., OIB: ..., zastupanog

odlučujući o žalbi

po punomoćniku T. Š., odvjetniku iz I. G., radi naknade štete,

tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-9/2020 od 25. rujna 2020., dana 2. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-9/2020 od 25. rujna 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.627,22 kn sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku te da mu naknadi parnični trošak dok je u točki II izreke naloženo tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 937,50 kn.

2. Protiv presude žalbu podnosi tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti a tužitelju dosude troškovi postupka zajedno sa troškovima žalbe podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete koju tužitelj kao poslodavac potražuje od tuženika kao radnika zbog nastalog inventurnog manjka utvrđenog u poslovanju tuženika za 2018. godinu.

6. U provedenom prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tuženik trgovačko društvo koje, između ostalog, obavlja poslove kupnje i prodaje robe na veliko i malo poslovanjem kroz 9 maloprodajnih poslovnica pod nazivom „C.“, da je tuženik više od četiri godine bio zaposlenik tužitelja na radnom mjestu prodavača u maloprodajnoj poslovnici 001-Z. u Z. u kojoj radi ukupno 11 zaposlenika tužitelja, da je u siječnju 2019. provedena inventura poslovanja za 2018. godinu, da je u poslovnici u kojoj je radio tuženik utvrđen manjak u iznosu od 17.899,09 kn, da je tužitelj donio Odluku o nadoknadi odnosno rasporedu manjka od 29. siječnja 2019., kojom je uvažavajući činjenicu da se ne može utvrditi pojedinačna (individualna) odgovornost bilo kojeg od zaposlenika za manjak, navedeni iznos podijeljen na 11 zaposlenika poslovnice u kojoj je bio zaposlen tuženik koji je temeljen takve računice trebao poslodavcu - tužitelju nadoknaditi iznos od 1.627,19, kn plaćanjem u 11 mjesečnih rata, da je to bila uobičajena praksa tužitelja ranijih godina, da je tuženik uvijek podmirivao dio manjka suglasno takvim prijašnjim odlukama tužitelja, da je tuženik odbio naknaditi dio inventurnog manjka za 2018. u visini od 1.627,19 kn te da tuženik od siječnja 2019. više ne radi kod tužitelja.

7. Sud prvog stupnja izvršio je uvid u Odluku o nadoknadi manjka po inventuri 2018. za ukupno devet poslovnica od 29. siječnja 2019. i Odluku o nadoknadi manjka po inventuri 2018. za poslovnicu 001-Z. od 29. siječnja 2019. koje je tužitelj dostavio uz tužbu te je proveo u tužbi predložen dokaz saslušanjem stranaka odnosno direktora tužitelja i tuženika. Uvažavajući da se radi o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. i članka 459. ZPP-a, prvostupanjski sud nalazi da dokazi na koje se tužitelj pozvao naknadno nakon podnošenja tužbe ne mogu biti od utjecaja kod donošenja odluke o tužbenom zahtjevu te da činjenični navodi tužitelja i dokazi predloženi na pripremnom ročištu ili nakon tog ročišta ne mogu imati bilo kakav učinak na utvrđenje činjeničnog stanja ili primjenu prava, sve pozivom na odredbe članka 457.- 467.a ZPP-a. Stoga ne uzima u obzir navode iz podneska predanog na pripremnom ročištu te dodatno u podnesku od 10. lipnja 2020., u kojima je tužitelj detaljnije objasnio način poslovanja u svojim poslovnicama, osobito što se tiče manipulacije robom namijenjenoj prodaji te je dostavio dodatnu dokumentaciju (inventurni manjak od 31. prosinca 2018., dokument prebrojavanja od 5. siječnja 2019. te Odluke o nadoknadi manjka po inventuri 2015., 2016. i 2017. godine potpisane, između ostalog po tuženiku), a osim toga odbio je prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem članova inventurne komisije kao svjedoka.

8. Kako tužitelj nije dostavio pravilnik o radu, kolektivni ugovor ni bilo koji drugi akt koji bi regulirao naknadu štete koju radnik uzrokuje poslodavcu, u smislu članka 108. stavak 2. Zakona o radu, sud prvog stupnja smatra da tužitelj nije dokazao da je točan njegov izračun manjka (ili štete) koju u konkretnom slučaju tuženik eventualno duguje platiti, niti kojim je odredbama i kako je taj postupak reguliran. Stoga je odbio odluku o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. tužbeni zahtjev dok

stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

9. Radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 459. ZPP-a pa se presuda kojom se završava spor u takvom postupku sukladno članku 467. stavak 1. ZPP-a može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točke 3. ZPP-a.

10. Ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u okviru citiranih zakonskih odredbi, utvrdio da donošenjem presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba parničnog postupka pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju neosnovano u žalbi ukazuje tužitelj, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka.

11. Protivno žalbenim navodima tužitelja, materijalno pravo je pravilno primijenjeno na činjenično stanje utvrđeno tijekom postupka, koje činjenično stanje ovaj sud nije ovlašten preispitivati jer se radi o sporu male vrijednosti.

12. Odredbom članka 107. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje ZR) kojom je propisana odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu, određeno je da radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi (stavak 1.), ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao (stavak 2.), ako se za svakoga radnika ne može utvrditi dio štete koji je on uzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim dijelovima (stavak 3.) te ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, za štetu odgovaraju solidarno (stavak 4.).

13. Dakle, pretpostavke radnikove odgovornosti su šteta koja mora biti uzrokovana na radu i u vezi s radom, koja mora nastati krivnjom radnika a protupravna radnja radnika kojom je prouzročena šteta mora biti u uzročnoj vezi sa nastalom štetom. Jedna od pretpostavki radnikove odgovornosti jeste da šteta mora nastati njegovom krivnjom a zahtijevani stupanj krivnje je namjera ili krajnja nepažnja. Namjera je takva vrsta krivnje kod koje je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu pa kod direktne namjere hoće i želi nastupanje štete a kod eventualne namjere kod njega postoji svijest o mogućem nastupanju štetnih posljedica. Nepažnja se također dijeli na dva stupnja tako da se kod krajnje nepažnje radnik ponaša kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik a kod obične nepažnje radnik ne primjenjuje pažnju dobrog stručnjaka ili gospodarstvenika. Prema članku 1054. stavak 1. Zakona o obveznim odnosim („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO), propisano je načelo predmnijevane krivnje, slijedom čega se smatra da je štetnik odgovoran za nastalu štetu pa je na njemu teret dokaza da je šteta nastala krivnjom drugoga. Međutim, prema stavku 2. iste zakonske odredbe, predmnijeva se samo najblaži stupanj krivnje, dakle obična nepažnja počinitelja štete za koju radnik ne odgovara s obzirom na propis iz članka 107. stavak 1. ZR-a. Stoga slijedi zaključak da radnik poslodavcu odgovara po načelu dokazane krivnje pa je na poslodavcu teret dokaza da je radnik štetu počinio s namjerom ili iz krajnje nepažnje.

14. Prema stajalištu ovoga suda poslodavac tj. tužitelj u ovome postupku to nije uspio dokazati, jer u fazi postupka kada je to mogao učiniti u sporu male vrijednosti (u tužbi) nije iznio činjenice niti predložio dokaze na okolnost da je nastali inventurni manjak nastao skrivljenim ponašanjem tuženika sa zahtijevanim stupnjem krivnje odnosno nije iznio činjenice u čemu bi se sastojala radnja ili propuštanje tuženika koja ima obilježje namjere ili krajnje nepažnje, zbog kojih radnji bi bio uzrokovan manjak u poslovanju.

15. Odredbom članka 461.a stavak 2. ZPP-a u postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Prema stavku 6. i 7. članka 461.a ZPP-a, stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu a ako to stranke učine protivno citiranoj odredbi, sud takve nove činjenice i nove dokaze neće uzeti u obzir.

16. Protivno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio citirane zakonske odredbe te nije uvažio činjenice i predložene dokaze koje je tužitelj iznio nakon podnošenja tužbe. Naime, tužitelj je činjenice i dokaze koji se tiče odgovornosti tuženika dostavio tek nakon podnošenja tužbe, dakle, učinio je to u procesnom stadiju postupka u kojem to nije bilo dopušteno u smislu odredbe članka 461.a stavak 1. i 2. ZPP-a, pri čemu tužitelj nije ukazivao da postoje okolnosti iz članka 461.a. stavak 6. ZPP-a (da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti u tužbi).

17. Prema stajalištu ovoga suda nije dovoljno ukazivanje tužitelja da materijalna odgovornost tuženika proizlazi iz internih akata kao i ukazivanje na činjenicu nastalog manjka, bitno je dokazati razloge nastanka manjka te u čemu se sastojala namjera ili krajnja nepažnja tuženika.

18. Stoga, kako tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao okolnosti koje ukazuju na odgovornost tuženika za naknadu štete, to je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članka 108. ZR-a koja propisuje institut unaprijed određenog iznosa naknade štete kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Navedena odredba odnosi se na odlučivanje o visini nastale štete ali tek po utvrđenju postojanja odgovornosti radnika kao štetnika za štetu poslodavcu, što je u ovome slučaju izostalo.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

20. Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 2. rujna 2022.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak, v.r.