Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž R-954/2021-

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužiteljice N. D. iz T., OIB:…, zastupane po punomoćniku M. R. Š., odvjetnici u S., protiv tuženika K. b. c. S., S., OIB:…, zastupanog po generalnom punomoćniku I. B., mag. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2366/21 od 25. svibnja 2021., 2. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2366/2021 od 25. svibnja 2021. u točki I izreke u dijelu u kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.730,74 kn bruto sa zateznim kamatama (izuzev na iznosa poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak):

- na iznos od 320,85 kuna od 15. veljača 2016. do isplate,

- na iznos od 270,49 kuna od 15. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 297,30 kuna do 15. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 305,42 kuna od 15. svibanj 2016. do isplate,

- na iznos od 275,80 kuna od 15. lipanj 2016. do isplate,

- na iznos od 309,76 kuna od 15. srpanj 2016. do isplate,

- na iznos od 233,16 kuna od 15. kolovoz 2016. do isplate,

- na iznos od 360,51 kuna od 15. rujan 2016. do isplate,

- na iznos od 307,20 kuna od 15. listopad 2016. do isplate,

- na iznos od 271,86 kuna od 15. studeni 2016. do isplate,

- na iznos od 291,06 kuna od 15. prosinac 2016. do isplate,

- na iznos od 306,45 kuna od 15. siječanj 2017. do isplate,

- na iznos od 180,88 kuna od 15. veljača 2018. do isplate,

A sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i dijelu točke II izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.329,68 kn sa zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dane nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2366/2021 u točki I izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.522,35 kn sa zateznom kamatom i točki II izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 951,57 kn sa zateznom kamatom i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.522,35 kn sa zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 34,79 kuna od 15. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 174,40 kuna od 15. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 184,40 kuna od 15. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 220,39 kune od 15. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 200,04 kune od 15. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 175,75 kuna od 15. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 238,85 kuna od 15. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 101,01 kuna od 15. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 99,96 kuna od 15. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 92,76 kuna od 15. studenog 2017. do isplate,

kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 951,57 kn sa zateznim kamatom od 25. svibnja 2021. do isplate, a sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dane nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade bruto plaće za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. listopada 2017. u ukupnom iznosu od 5.253,09 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 3.281,25 kn sa zatezno kamatom, po stopi kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U žalbi navodi da tuženik nije potpisnik Sporazuma na koji se poziva tužiteljica. Navodi da je sukladno Zakonu o plaćama u javnim službama i Zakonu o osnovicama za plaću u javnim službama dužan primjenjivati osnovice koje propiše svojom odlukom Vlada Republike Hrvatske. Osim toga, sve i da je tuženik htio mijenjati osnovicu prilikom obračuna plaća, to nije mogao jer se plaća obračunava u centraliziranom obračunu plaća (dalje: COP) u kojem tuženik unosi samo neke parametre, dok su drugi poput osnovice, zadani i nepromjenjivi. Program COP-a određuje Vlada RH, a vodi Financijska agencija. Navodi da je prema podacima Državnog zavoda za statistiku bruto društveni proizvod promatran na tromjesečnoj razini u odnosu na prethodno razdoblje zabilježio 12 uzastopnih negativnih stopa rasta počevši od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. te se primjena povećanja osnovice treba odgoditi za 12 uzastopnih tromjesečja tj. do 2018. Međutim, kako je potpisom temeljnog Kolektivnog ugovora (TKU) za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. ("Narodne novine" 128/17), počev od 1. studenoga 2017. redefinirana osnovica u visini od 5.421,54 kn, to nakon tog datuma nema više mjesta povećanju osnovice prema "starim" ugovorima. Navodi da je čl. XI Izmjena i dopuna Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ugovoreno da Sporazum o osnovici plaća u javnim službama od 23. studenog 2006. i sve njegove kasnije dopune i izmjene traju pet godina, dakle isti je istekao 26. listopada 2016. što znači da u periodu od 26. listopada 2016. pa do potpisivanja temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. osnovica nije bila ugovorena što pak znači da su bili ispunjeni uvjeti iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama tj. da Vlada RH je imala pravo posebnom Odlukom odrediti osnovicu plaća u javnim službama. To je Vlada i učinila odlukom o visini osnovice za obračun plaća u javnim službama ( "Narodne novine" 123/16) od 29. prosinca 2016. kojom je osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn.

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je djelomično osnovana.

8. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tuženika valja istaknuti da predmetni spor je spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), jer novčano potraživanje tužiteljice ne prelazi iznos od 10.000,00 kn.

9. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a.

10. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene naknade bruto plaće za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. listopada 2017.

12. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica zaposlenik tuženika, koji sukladno odredbi čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09, dalje: ZPJS), predstavlja javnu službu,

- da je plaća tužiteljice u utuženom razdoblju definirana čl. 4. ZPJS kojim je propisano da plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža,

- da je osnovica plaće regulirana čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN 39/09, 124/09, dalje: ZOPJS) na način da je određeno da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade RH i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna RH za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada RH posebnom odlukom,

- da su Vlada RH i S. javnih službi sklopili 23. studenog 2006., Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim je utvrđeno povećanje osnovice za plaće u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava 6% za 2007., 2008. i 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1. siječnja sljedeće godine,

- da su Vlada RH i S. javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (dalje u tekstu: Dodatak), temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto, time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a,

- da su Vlada RH i S. javnih službi zaključili 26. listopada 2011. sklopili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama a koji tekst je usvojen i Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., te u čl. III. Izmjena Dodatka je određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji DZS ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja),

- da je 7. prosinca 2011. Arbitražna, koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj izmjena i dopuna Dodatka sporazuma o osnovici za plaće na način kako je to prethodno opisano,

- da je Vlada RH te Sindikat javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute izmjene i dopune Dodatka od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i Dodatke o osnovici plaća za javne službe i to u odnosu na čl. IV. u vezi čl. VII Dodatka Sporazuma,

- da je dana 27. studenog 2015. DSZ RH objavio priopćenje za javnost iz kojeg je vidljivo da je u drugom tromjesečju BDP realno veći za 1,2% dok je BDP za treće tromjesečje 2015. DSZ-a realno veći za 2,8% u III. tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014., koji statistički pokazatelji su potvrđeni i procjenom od 4. prosinca 2015.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da Izmjene i dopune Dodatka sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. predstavljaju Kolektivni ugovor sklopljen sukladno odredbi čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama te odredbi čl. 51. st. 4. TKU kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna na područje visine plaće u javnim službama, a kojom odredbom je bilo propisano da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazuma te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze, važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Stoga, Izmjene Dodatka, a na koje se tužiteljica poziva u tužbi predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor što proizlazi i iz činjenice da su Vlada RH i Sindikati javnih službi dana 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5., a u svezi sa čl. VII. st. 1. Izmjena Dodatka. U tome smislu uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe članka III. spomenutih Izmjena Dodatka ispunjeni su krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi i iz sadržaja odredbi članka III. Izmjena Dodatka.

14. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik počevši od 1. siječnja 2016. bio u obvezi tužiteljici obračunavati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn, budući je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju jer je došlo do rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto). S obzirom da je tuženik u utuženom razdoblju obračunavao tužiteljici plaću po osnovici od 5.108,84 kn, iako je bio u obvezi obračunavati plaću po osnovici od 5.415,37 kn, to ga obvezuje naknaditi tužiteljici potraživanje s osnova razlike bruto plaće i naknade plaće.

15. Nadalje utvrđuje da je Odlukom Vlade RH od 29. prosinca 2016., osnovica povećana na iznos od 5.211,02 kn počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koje povećanje je tužiteljica uzela u obzir prilikom izračuna. Daljnje povećanje osnovice plaće u javnim službama uz ispunjenje određenih uvjeta predviđeno je odredbama čl. IV. Izmjena Dodatka, a kojom odredbom u st.1. Izmjena Dodatka je utvrđeno da će točno šest mjeseci nakon objave podataka iz članka III. ovih Izmjena ugovorne strane utvrditi odnos (kvocijent) pariteta između pariteta mjesečne osnovne bruto plaće početnika s VSS-om u javnim službama prosječno za dvanaest mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u RH u prethodnoj godini i istog pariteta u 2008., a sve prema podacima DZS. Također utvrđuje da je čl. IV. st. 3. Izmjene Dodatka određeno da će se nakon pet mjeseci od početka primjene korigirane osnovice, sukladno prethodnom stavku, osnovica uvećati za preostalih 50% utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog rasta prosječne bruto plaće u privredi RH u tekućoj godini, s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. godine. Stoga se osnovica plaće za prosinac 2016. i siječanj 2017. trebala uvećati za još daljnjih 1,14%. Iz navedenog zaključuje kako je osnovica plaće tužiteljice kroz utuženi period trebala iznositi za period od prosinca 2015. do lipnja 2016. 5.415,37 kn, a za period od srpnja 2016. do studenog 2016. 5.477,11 kn, za period od prosinca 2016. do listopada 2017. 5.539,55 kn. Smatra da je tek potpisom Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. (NN 128/17), počevši od 1. studenog 2017. redefinirana je osnovica u iznosu od 5.421,54 pa nakon tog datuma nema više mjesta primjeni uskladbe pariteta.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare nalazi da je djelomično osnovan. Naime, utvrđuje da je tužba podnesena 29. siječnja 2021., pa slijedom navedenog da su zastarjela potraživanja tužiteljice dospjela na naplatu prije 29. siječnja 2016., a ovo imajući u vidu zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl.139. Zakona o radu ( NN 93/14, 127/17 i 98/19 dalje: ZR). Stoga prihvaća prigovor zastare istaknut od strane tuženika te tužiteljicu odbio u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku plaće za mjesec prosinac 2015., s obzirom da je ista dospjela na naplatu 15. siječnja 2016., odnosno za iznos od 322,52 kn.

17. Sukladno navedenom, a kako visina obračuna razlike plaće nije sporna, te da je isti preciziran sukladno Izračunu razlike dostavljenog od strane tuženika, prihvaćen je kao osnovan obračun razlike plaće tužiteljice koja joj je trebala biti isplaćena za period od 29. siječnja 2016. do 31. listopada 2017.u iznosu od 5.253,09 kn.

18. Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO).

19. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 26. siječnja 2017.

20. Prema stajalištu ovog suda pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26 listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor koji je sklopljen u skladu s odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, na temelju kojeg propisa se osnovica plaće u javnim službama određuje kolektivnim ugovorom kojeg sklapa Vlada RH i sindikati javnih službi, kao i u skladu s odredbom čl. 51. st. 4. TKU/12, kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju, a koji predstavljaju važeće dokumente koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Istu odredbu je sadržavao i TKU/10.

21. U prilog navedenom govori i činjenica da su Vlada RH i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu, a kojim je pojašnjena primjena čl. IV. st. 5. u vezi čl. VII. st. 1., prema kojem su uvjeti za provedbu osnovice na temelju odredbe čl. III. istih izmjena ispunjeni krajem 2015., početkom primjene od siječnja 2016.

22. Nije osnovana tvrdnja tuženika da se kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženika jer Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske nisu ga potpisali, budući da izmjene kolektivnog ugovora ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora. Osim toga, niti jedan od potpisnika a ni Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske koji je sudjelovao u sklapanju Temeljnog kolektivnog ugovora i parafirao Izmjene i dopune Sporazuma u zakonom predviđenom postupku nije osporavao valjanost Temeljenog kolektivnog ugovora, a niti Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu.

23. Ni okolnost da tuženika nema ovlasti niti tehničkih mogućnosti mijenjati način obračuna i isplate plaće, koju za tuženika kao javnu ustanovu, sukladno Odluci Vlade RH o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i dr., vrši Centralni obračun plaća COP, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ovo stoga što se pozivom na podzakonski akt ne može umanjiti plaća na koju radnik ima pravo po zakonu.

24. Neosnovano tuženik prigovara da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni niti uvjeti za primjenu odredbe članka VII stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., koja propisuje da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja navedenih u članku III-IV Izmjena i dopuna Sporazuma. Naime, članak VII. stavak 1. Izmjena dodatka Sporazumu propisuje da odgoda nastupa ako bi u nekom u razdoblju opisanih u članku III-V bio zabilježen negativan rast BDP-a. Iz odredbe članka III. proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjete za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće. Iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a, a koje je objavio DZS-a RH vidljivo je da od IV. kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a. Štoviše, vidljivo je da je BDP stalno rastao. Odredba članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne odnosi se na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.415,37 kn. Odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala je konzumirana kroz članak IV. stavak 5. izmjena Dodatka sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., jer je odredbom članka IV. stavak 5. Izmjena Dodatka Sporazumu, bilo ugovoreno da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. Iz navedenog proizlazi da je tuženik tužiteljici počevši od kraja 2015.. bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaće po osnovici od 5.415,37 kn, pa je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće u utuženom razdoblju pravno osnovan.

25. Prema tome, kako su za razdoblje od prosinca 2015. do zaključno 26. siječnjem 2017. bili ispunjeni uvjeti iz odredbe članak III. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu kojim je određeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn, kada rast realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno bude prosječno 2% ili više, te kako razlika između obračuna po osnovici od 5.415,37 kn i isplaćene bruto plaće od prosinca 2015. do zaključno 26. siječnja 2017. iznosi 3.730,74 kn bruto s mjesečnim iznosima navedenim u stavku prvom izreke, to je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu predmetnog iznosa tužiteljici sa pripadajućim zateznim kamatama.

26. Ovdje valja dodati da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj dana 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 123/16 ) u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017.

27. No, kako je odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Budući da je primjena Izmjena i dopuna Sporazuma trajala do 26. siječnja 2017., a ista predstavlja za tužiteljicu povoljnije pravo, to joj pripada pravo na isplatu razlike plaće do 26. siječanj 2017.

28. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 29. ZOO-a kad je tuženika obvezao na isplatu zatezne kamate. Naime, prema odredbi čl. 92. st.3. ZR-a plaća isplaćuje najkasnije do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, ako drukčije nije uređeno kolektivnim ugovorom, pa tužiteljici na svaki pojedini iznos razlike plaće pripada zatezna kamata za razdoblje od 16. mjesecu do isplate.

29. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao pravo na razliku plaće nakon 26. siječnja 2017. do zaključno listopada 2017. Naime, odredbom čl. XI Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., kojim je ugovoreno da se Dodatak sporazuma i navedene Izmjene i dopune smatraju ugovorom na određeno vrijeme (za razdoblje od 5 godina) i odredbom čl. 199. st. 1. ZR-a kojom je propisano da se nakon isteka roka na koji je sklopljen Kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje sadržaja i prestanak radnog odnosa i dalje primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je sklopljen Kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka, prema kojem nakon 26. siječnja 2017. (tri mjeseca nakon 26. listopada 2016., odnosno isteka ugovorenog vremena važenja Dodatka Sporazumu sa izmjenama i dopunama) nema mjesta primjeni Sporazuma sa Izmjenama i dopunama, a time ni obračunu plaće tužiteljici po osnovici od 5.415,37 kn.

30. Nakon 26. siječnja 2017. pa do potpisivanja temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017 ("Narodne novine" broj 128/17) osnovica nije bila ugovorena, a posljedično tome bile su ispunjene pretpostavke iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javim službama prema kojim Vlada Republike Hrvatske imala pravo posebnom odlukom urediti osnovicu plaće u javnim službama, a što je Vlada Republike Hrvatske i učinila Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojim je osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn.

31. Posljedično navedenom, tužiteljica nema pravo na isplatu razlike plaće nakon 26. siječnja 2017., pozivom na predmetni Sporazum i njegove Izmjene i dopune već prema osnovici određene Zakonom o osnovici plaća u javnim službama, prema kojoj osnovici joj je plaća isplaćena.

32. Podaci o razlici plaće za siječanj 2017. među strankama nisu bili sporni, a budući je prema obračunu razlike plaće za taj mjeseca razlika iznosila 215,67 kn, te kako je tužiteljica do 26. siječnja 2017. ostvarila pravo na razliku plaće, za preostalih 5 dana siječnja 2017. odnosno za iznos od 34,79 kn i za preostalo utuženo razdoblje nakon toga, odnosno za ukupno 1.522,35 kn, zahtjev tužiteljice za isplatu nije osnovan.

33. Kako je prvostupanjska odluka djelomično preinačena, tužiteljica je u konačnici uspjela u predmetnoj parnici sa 71% (tražila 5.253,09 kn, uspjeh 3.730,74 kn) pa tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu od 2.329,68 kn.

34. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I izreke za iznos od 3.730,74 kn sa zateznom kamatom i točki II izreke za iznos od 2.329,68 kn, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomično uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u točki I izreke za iznos od 1.522,35 kn sa zateznom kamatom u točki II izreke za iznos od 951,57 kn, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

35. Presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 2. rujna 2022.

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara