Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2476/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Branke Guljaš, kao predsjednika vijeća, Katice Krajnović, kao suca izvjestitelja i Željke Sebelić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika M. M.[1] , OIB ..., P., D. P., ..., kojeg zastupa pun. V. V., odvjetnica u S., protiv I-tužene-protutužiteljice 1. M. M.[2] , OIB ..., S., ..., i II-tuženika-protutužitelja 2. M. M. , OIB: ..., S., ..., koje zastupa pun. S. M. B., odvjetnica u S., radi utvrđenja i predaje u posjed, rješavajući žalbu tužitelja-protutuženika, protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj P- 6167/2018 od 26. veljače 2020. godine, u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2022. godine.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-6167/2018 od 26. veljače 2020. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Utvrđuje se da su tuženici - protutužitelji M. M.[2] , OIB ... i M. M. pok. V., OIB: ..., suvlasnici svaki za ½ dijela nekretnine u naravi kuće u P. katastarske oznake d.... i zgr. ... k.o. ..., pa je dužan tužitelj – protutuženik izdati im ispravu podobnu za upis prava vlasništva, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove odluke, u protivnom će takvu ispravu zamijeniti ova presuda temeljem kojeg su ovlašteni tuženici – protutužitelji zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini za ½ dijela na svoje ime uz istodobni izbris toga prava sa imena tužitelja – protutuženika za cijelo.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev:

„ 1. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predaju u posjed tužitelju slobodnu od osoba i stvari nekretninu - kuću u P. katastarske oznake d. ... i zgr. ... k.o. ...

2. Dužni su tuženici solidarno i u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog postupka sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate."

III. Nalaže se tužitelju - protutuženiku da u roku od 15 dana naknadi tuženima - protutužiteljima parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna ( dvanaest tisuća i petsto kuna ) zajedno s zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 26. veljače 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj - protutuženik iz razloga označenih u članku 353. st. 1. toč. 1., i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 28/13., 89/14-Odluka USRH, 70/19. i 80/22., dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. U pobijanoj presudi ne postoje nejasnoće ni proturječnosti kao ni drugi nedostaci zbog kojih se ne bi mogla ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koje se ukazuje u žalbi, a niti postoji koja druga bitna povreda iz navedenog članka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed od strane tuženika nekretnine kuće u P. k.o. ... kat. ozn. d. ... izgr. ..., te je predmet spora protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja na utvrđenje da su isti suvlasnici navedene nekretnine svatko u ½ dijela iste, koju su stekli dosjelošću.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi čl.161.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12., 152/14, 81/15. i 94/17., dalje ZV) da kao vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

8. Tuženici se protive zahtjevu tužitelja za predaju stvari temeljem odredbe čl.163. st. 1. ZV-a te postavljaju protutužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću predmetne nekretnine temeljem odredbe čl. 159. te čl. 160. ZV-a tvrdnjom da su u samostalnom, neprekidnom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu na nekretnini protekom roka od 10 godina.

9. S pravom je stoga prvostupanjski sud prethodno raspravio osnovanost protutužbenog zahtjeva.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda slijedi da je tužitelj predmetnu nekretninu naslijedio od oca pok. P. M. zajedno s bratom, te da su se braća podijelila tako da je predmetna nekretnina pripala tužitelju koju je darovao u korist prednika tuženika, darovnicom koju je tužitelj kasnije povukao, na temelju koje je prednik tuženika u svrhu stjecanja vlasništva stupio u posjed, što proizlazi iz suglasnih iskaza svih ispitanih svjedoka da je tužitelj svoju imovinu usmeno podijelio na svoja tri sina, a jedan od troje sinova je prednik tuženika pok. V. M., kojemu je pripala stara kuća pa tako i kuća koja je predmet ovog spora.

11. Slijedom utvrđenog valjano prvostupanjski sud ocjenjuje da se posjed prednika tuženika zasniva na usmenoj diobi imovine od strane tužitelja svojim sinovima, jer da ovu usmenu diobu potvrđuju i naknadno izrađene darovnice tužitelja i oporuka, koji su kasnije povučeni, a kojima je tužitelj pod tada danim okolnostima želio pismeno u navedenim oblicima potvrditi usmenu diobu, budući su sadržajno identične a što je valjana pravna osnova za zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV-a) prednika tuženika, a time i tuženika kao njegovih zakonskih nasljednika.

12. Valjana je i ocjena prvostupanjskog suda da su tuženi dokazali i istinitost posjeda (čl. 18. st. 2. ZV-a), koji je stečen na dopušten i pravilan način, jer do posjeda nisu došli ni silom, ni potajno niti prijevarom niti zloupotrebom povjerenja, jer je posjed stečen na dopušten i pravilan način tako što je predniku tuženika predan od strane samog tužitelja, a što ne osporava ni sam tužitelj u svom iskazu (da je on sinu dao ključ od predmetne kuće), a svi ispitani svjedoci navode da je prednik tuženika suglasnošću tužitelja bio u posjedu iste.

13. Kako iz utvrđenja suda slijedi da su prednik tuženika i tuženi u posjedu predmetne nekretnine od 2000. godine da su isti čitavo ovo vrijeme ponašali kao vlasnici predmetne nekretnine, svoja vlasničko pravna ovlaštenja manifestirali su naočigled tužitelju, a i trećim osobama, te im do smrti prednika tuženika 2015. nitko nije osporavao to pravo, a i tužitelj je sam predniku tuženika predao ključeve nekretnine te su prednik tuženika i tuženi predmetnu nekretninu renovirali, dograđivali, vlastitim sredstvima, a što je tužitelju bilo poznato niti se je tome protivio, to tuženi s obzirom na navedene okolnosti nisu imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed time je posjed i pošten (čl. 18. st. 3. ZV-a).

14. Kako se tuženi, putem prednika pok. V. M. a potom kao njegovi zakonski nasljednici nalaze u samostalnom, neprekidnom zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine, duže od 10 godina, dosjelošću su stekli vlasništvo predmetne nekretnine sukladno odredbi čl. 159. st. 2. u vezi s čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a.

15. Stoga je uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na predaju posjeda predmetne nekretnine temeljem odredbe čl. 162. st. 1. ZV-a, a uz pravilnu primjenu materijalnog prava prihvaćen protutužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tuženika-protutužitelja predmetne nekretnine stečene dosjelošću sukladno odredbi čl. 159. ZV-a.

16. Suprotno žalbenim navodima iz provedenog postupka proizlazi, a što prvostupanjski sud i obrazlaže da tužitelj nije osporavao predniku tuženika vlasništvo predmetne nekretnine za njegova života do 2015., već to osporava tuženima- protutužiteljima kao nasljednicima predmetnom tužbom za predaju stvari (podnesene 23. studenog 2016.), nakon njegove smrti, što prema uvjerenju prvostupanjskog suda upućuje da je bit tužbenog zahtjeva na predaju posjeda duboko poremećeni (obiteljski) odnosi između tužitelja i tuženih, a razlog poremećenim odnosima nije imovinsko pravne prirode, već je tužba samo posljedica tih odnosa.

17. U žalbi tužitelj ponavlja prigovore istaknute tijekom prvostupanjskog postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev da tuženici spadaju u krug osoba iz čl. 12 ZV-a (kao pomoćnika u posjedovanju), koji je prigovor prvostupanjski sud s pravom ocijenio kao neosnovan, jer tuženici, a niti njihov prednik stupanjem u posjed predmetne nekretnine nisu imali status osoba iz čl. 12 ZV-a, jer nisu bili osobe koje su izvršavale tuđu faktičku vlast na stvari, a to proizlazi iz provedenih dokaza, što se potvrđuje da tužitelj nikad nije imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetne nekretnine a i sam iskazuje da nije živio s tuženima i prednikom istih u S., pa tako ni u predmetnoj nekretnini, a da tuženi-protutužitelji od 2000. godine vrše sva vlasnička prava na predmetnoj nekretnini.

18. Dakle, kako ne postoje žalbeni razlozi žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 1. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Branka Guljaš