REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.16-Pr-8794/2020-24

.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja J.J. iz A., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M.P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P.š. iz Z., protiv tuženika C.u. d.o.o. u likvidaciji iz V.G., OIB: …, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. lipnja 2022., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja K.P., odvjetničke vježbenice I punomoćnice tuženika M.D., prokuriste,1. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku C.u. d.o.o. u likvidaciji, OIB: …, platiti tužitelju J.J., OIB: … , iznos od 538,61 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, izuzev zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku C.u. d.o.o. u likvidaciji, OIB: …, platiti tužitelju J.J., OIB: …, trošak parničnog postupka 625,00 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. rujna 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15

dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je kod tuženika bio zaposlen temeljem ugovora o radu od 2019. Za 2020. ostvario je pravo na godišnji odmor koji nije iskoristio, ali mu tuženik nije isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Nadalje ističe da su on i tuženik sklopili 14. srpnja 2020. Sporazum o prestanku ugovora o radu kojim je sporazumno raskinut ugovor o radu na način da isti prestaje 15. srpnja 2020. Točkom IV. Sporazuma utvrđeno je da sporazumne strane jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog predmetnim ugovorom o radu. Navedena točka IV. Sporazuma ništetna je iz razloga što je člankom 80. Zakona o radu propisano da je ništetan sporazum o odricanju prava na godišnji odmor. Navodi da je tuženik odredio da u 2020. ima pravo na godišnji odmor u trajanju od 24 radna dana. Njegov radni odnos kod tuženika u 2020. trajao je 6 mjeseci pa je stoga kod tuženika ostvario pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u 2020. u visini od 6/12 od punog trajanja godišnjeg odmora, a što iznosi 12 radnih dana. Ističe da je iskoristio 10 radnih dana godišnjeg odmora za 2020., odnosno nije iskoristio 2 radna dana godišnjeg odmora za 2020. Stoga konačno preciziranim tužbenim zahtjevom podneskom od 27. lipnja 2022. (stranica 79-80 spisa), koji je sukladan izračunu tuženika, predlaže naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od 538,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2020. pa do isplate, uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističe da je nesporno je da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem Ugovora o radu, a koji radni odnos je prestao dana 15.07.2020. temeljem Sporazuma od 14.07.2020. sklopljenog između tužitelja i tuženika, kao i da je nesporno da tuženik nije isplatio tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020.g. u razmjernom dijelu, ali iz razloga jer su tužitelj i tuženik pisanim putem u čl. IV Sporazuma o prestanku ugovora o radu suglasno utvrdili da jedan prema drugom nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog Ugovorom o radu i Sporazumom. Tužitelj se dakle svjesno, s voljom i namjerom odrekao svih potraživanja prema tuženiku pa tako iI naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Navodi da je ugovor o radu raskinut temeljem prijedloga tužitelja sa izričitim zahtjevom tužitelja da mu radni odnos odmah prestane zbog zasnivanja radnog odnosa kod novog poslodavca iz kojeg razloga nije bilo moguće korištenje godišnjeg odmora. Uzimajući u obzir prethodno navedeno tuženik je izašao u susret zahtjevu tužitelja za sporazumnim prestankom radnog odnosa, ali pod uvjetom da se tužitelj odrekne prava na potraživanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor, jer se tuženik odrekao prava zahtjevati odrađivanje otkaznog roka sukladno Zakonu o radu. Sporazum o prestanku ugovora o radu je pravni posao građanskog prava, stoga, u odnosu na sporna pitanja, primjenjuju opća pravila obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima. To znači da se pitanje nastanka, valjanosti i pravnih učinaka ocijenjuje primjenom općih propisa obveznog prava. Radi se o dvostranom pravnom aktu koji se temelji na volji ugovornih strana te proizvodi sve pravne učinke. Dakle, prava, slobodna volja i namjera tužitelja i tuženika prilikom sklapanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu je bila činjenje ustupaka za obje sporazumne strane, a ne samo za tužitelja kojem je radni odnos prestao bez odrađivanje otkaznog roka, a zbog zapošljavanja kod novog poslodavca. Tužitelju je bilo poznato pod kojim uvjetima mu prestaje radni odnos, a svojim potpisom Sporazuma prestanku ugovora o radu je pristao na takve uvjete pa Sporazum nije ni ništetan ni pobojan i obvezuje obje ugovorne strane onako kako glasi. Ističe da tužitelj ničim nije dokazao pravo na broj dana godišnjeg odmora za 2020.g., kao niti broj neiskorištenih dana godišnjeg odmora niti iznos visine naknade za neiskorišteni godišnji odmor koju potražuje. Predlaže odbiti u cijelosti tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim uz naknadu nastalog troška tuženiku.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Mišljenja Ministarstva, u članak IUS-INFO, u Sporazum o prestanku ugovora o radu od 14. srpnja 2020., u sudsku praksu, u dopis HZMO od 1. listopada 2021., u izračun visine naknade za neiskorišteni godišnji odmor, u isplatne liste, u evidenciju o radnom vremenu radnika, u Odluku o korištenju godišnjeg odmora od 15. lipnja 2020., te je izvršen uvid u Plan korištenja godišnjeg odmora za 2020.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je konačni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Tuženik je predložio da se kao svjedoci saslušaju V.S., likvidator tuženika, M.H. i Đ.T., a na ročištu održanom 28. lipnja 2022. odbijen je prijedlog tuženika sa saslušanjem predloženih svjedoka, jer je sud sve relevantne činjenice utvrdio na temelju ostalih provedenih dokaza.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radu, a koji radni odnos je temeljem Sporazuma prestao 15. srpnja 2020. Također nije sporno da tuženik tužitelju nije isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020.

7. Sporno je pravo tužitelja na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor od 2 radna dana za 2020.

8. Točkom IV. Sporazuma tužitelj i tuženik kao ugovorne strane su ugovorili da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz njihovog radnog odnosa.

9. Uvidom u Plan korištenja godišnjeg odmora utvrđeno je da tužitelj ima pravo na 24 dana godišnjeg odmora u 2020. i to u dva dijela od 20. srpnja 2020. do 3. kolovoza 2020. te od 14. rujna 2020. do 21. rujna 2020.

10. Uvidom u evidenciju radnog vremena utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od siječnja do srpnja 2020. koristio godišnji odmor ukupno 13 dana godišnjeg odmora.

11. U čl. 56. st. 3. Ustava Republike Hrvatske – pročišćeni tekst (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/01, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) propisano je da svi zaposleni imaju pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne mogu odreći. Pravo na godišnji odmor je jedna od temeljnih prava svakog radnika stoga je i regulirano odredbama Ustava Republike Hrvatske.

12. Temeljem naprijed navedene ustavne odredbe pitanje godišnjeg odmora uređeno je i odredbama Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14., 127/17. i 98/19., dalje u tekstu: ZR-a). Pitanje načina korištenja godišnjeg odmora u ZR-u regulirano je od čl. 76. do čl. 85.

13. Člankom 76. ZR-a propisano je da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu.

14. Člankom 78. st. 2. ZR-a propisano je da radnik kojem prestaje radni odnos za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora.

15. Sukladno članku 81. ZR-a za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

16. Sukladno čl. 82. ZR-a u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora.

17. Ništetan je sporazum o odricanju prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. (čl. 80. ZR-a).

18. Sukladno čl. 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje u tekstu: Direktive 2003/88/EZ) države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom. Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.

19. Sud je mišljenja da tužitelj pravo na godišnji odmor ostvaruje bez obzira na način prestanka ugovora o radu i bez obzira iz kojih razloga tužitelj za vrijeme trajanja radnog odnosa nije iskoristio godišnji odmor.

20. Navedeno proizlazi iz presuda Suda Europske unije (dalje u tekstu: Sud) u predmetu King v. The Sash Window Workshop Ltd od 29. studenog 2017. (C-214/16, EU:C:2017:914, t. 34.) i u predmetu Varhoven kasatsionen sad na Republika Bulgaria and CV v. Iccrea Banca od 25. lipnja 2020. (C-762/18 i C-37/19, EU:C:2020:504, t. 56. i t. 83.) u kojima je Sud istaknuo da se države članice, iako su ovlaštene definirati uvjete korištenja i primjene prava na plaćeni godišnji odmor, moraju suzdržati od određivanja bilo kakvih uvjeta za samo postojanje tog prava. Pravo na godišnji odmor samo je jedna od dviju sastavnica prava na plaćeni godišnji odmor kao temeljnog prava u sklopu prava Unije. Navedeno temeljno pravo tako sadržava i pravo na primanje plaćanja kao i, u svojstvu prava povezanog s tim pravom na „plaćeni” godišnji odmor, pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa.

21. Sud je u presudi od 6. studenog 2018. u predmetu Bauer i Willmeroth (C- 569/16 i C-570/16, EU:C:2018:871, t. 45.) i u presudi od 20. srpnja 2016. u predmetu Maschek (C-341/15, EU:C:2016:576, t. 28.) naveo da razlog zbog kojeg je radni odnos prestao nije relevantan za stjecanje prava na novčanu naknadu iz članka 7. stavka 2. Direktive 2003/88.

22. Konačno, iz presude Suda u predmetu WD v. job-medium gmbH od 25. studenog 2021. (C-233/20, EU:C:2021:960) proizlazi da okolnost što radnik na vlastiti zahtjev prekida radni odnos nema nikakav utjecaj na njegovo pravo da prema potrebi primi novčanu naknadu za pravo na plaćeni godišnji odmor koje nije mogao iskoristiti prije prestanka svoga radnog odnosa.

23. Kao što je naprijed navedeno, u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatit naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora i veže se uz prestanak ugovora o radu, a pritom nije bitan način prestanka ugovora o radu. Radnik ovo pravo ostvaruje bez obzira na način prestanka radnog odnosa. Ukoliko poslodavac radniku omogući korištenje godišnjeg odmora prije prestanka ugovora o radu, nije obvezan radniku isplatiti naknadu. Ukoliko radnik prije prestanka radnog odnosa, po bilo kojoj osnovi, nije iskoristio pravo na godišnji odmor koji mu pripada, ostvaruje pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, a koja se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Broj dana godišnjeg odmora za koji radnik ima pravo nadoknade određuje se u skladu s odredbama Zakona o radu, kao razmjeran dio godišnjeg odmora u trajanju od 1/12 godišnjeg odmora koji bi radniku pripadao za svaki mjesec trajanja radnog odnosa. Zakon o radu ne propisuje visinu naknade, a praksa je da se ona definira Ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom, kolektivnim ugovorom, ili nekim drugim izvorom radnog prava, odnosno da se primjeni ono što je za radnika najpovoljnije. Unatoč činjenici, da osnovica od koje treba utvrditi iznos naknade za neiskorišteni godišnji odmor nije propisana Zakonom o radu nju bi trebalo utvrditi u visini naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora. Naknada ne može biti manja od radnikove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. U pogledu obračuna naknada za neiskorišteni godišnji odmor jednaka je naknadi za korištenje godišnjeg odmora. Čl. 80. ZR-a propisuje da je ništetan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. Poslodavac ne može radniku umjesto korištenja godišnjeg odmora isplatit naknadu plaće. Sklapanje sporazuma o odricanju prava na korištenje godišnjeg odmora, ili onemogućavanje korištenja godišnjeg odmora od strane poslodavca, ulazi u sferu prekršajne odgovornosti poslodavca. U slučaju prestanka radnog odnosa, sukladno odredbama Zakona o radu, poslodavac je obvezan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor koji se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Naknada je oporeziva kao dohodak od nesamostalnog rada (plaća).

24. Pravo na godišnji odmor je institut zaštite na radu a ne pravo radnika kojim on može u potpunosti slobodno raspolagati budući da je opće poznato kako odmoren radnik bolje i učinkovitije radi. Čl. 80. ZR-a zabranjuje se odnosno čini ništetnim bilo kakav sporazum radnika i poslodavca koji bi vodio ka radnikovom odricanju od prava na korištenje godišnjeg odmora i/ili ugovaranju isplate naknade u određenom iznosu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Slijedom navedenog i konkretan sporazum o prestanku ugovora o radu od 14. srpnja 2020. je ništetan u točki IV. ("Ugovorne strane suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog Ugovorom o radu broj 315/2019 i ovog Sporazuma"). To stoga što radnik ima pravo, ukoliko nije iskoristio godišnji odmor, u slučaju prestanka radnog odnosa na bilo koji način, na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Veže se uz prestanak ugovora o radu, bez obzira na način prestanka ugovora o radu, kako to u konkretnom slučaju pogrešno smatra tuženik tvrdeći da zbog činjenice da je sporazumno prestao radni odnos tužitelja kod tuženika isti ne bi imao pravo na naknadu neiskorištenog godišnjeg odmora razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora kod tuženika.

25. Tužitelj je za 2020. imao pravo na godišnji odmor u trajanju od 24 radna dana. S obzirom da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao temeljem Sporazuma 14. srpnja 2020., isti ostvaruje pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora od 6/12, odnosno 12 dana. Sud je prihvatio navode tužitelja kako je do dana prestanka radnog odnosa kod tuženika iskoristio ulupno 10 dana godišnjeg odmora za 2020. te da mu je ostalo 2 dana neiskorištenog godišnjeg odmora, koliko je i utužio, a tuženik je i sačinio obračun potraživanja tužitelja upravo za dva dana neiskorištenog godišnjeg odmora za tužitelja, pri čemu je tužitelj svoje potraživanje temeljio na dokumentaciji kojom je raspolagao, prije svega na temelju obračuna plaća, a tuženik nije osporio navode tužitelja da je za 2020. iskoristio 10 dana godišnjeg odmora.

26. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva postavio sukladno izračunu visine naknade za neiskorišteni godišnji odmor sačinjenog upravo po tuženiku, a u kojem je tuženik izračunao naknadu za neiskorišteni godišnji odmor od 16 sati, odnosno za 2 radna dana u iznosu od 538,61 kune.

27. Tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 28. lipnja 2022. učinio nespornim postavljenu visinu tužbenog zahtjeva budući je ista sukladna izračunu tuženika.

28. Slijedom navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor dosuditi iznos od 538,61 kuna kao pod točkom I. izreke presude.

28.1. Naknada za neiskorišteni godišnji odmor dospijeva s danom prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika (15. srpnja 2020.), slijedom čega je na temelju čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), tužitelju valjalo dosuditi zakonske zatezne kamate tekuće od 16. srpnja 2020. pa do isplate. Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Iz dosuđenog iznosa izuzete su zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., a obzirom da je tuženik izgubio parnicu dužan je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), budući je tužitelj zastupan po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora i konačno preciziranom tužbenom zahtjevu.

29.1. Tako je tužitelju priznat trošak jednokratne nagrade u iznosu od 50 bodova, sukladno Tbr.7.8. OT., što uz vrijednost boda od 10,00 kuna iznosi 500 kuna, uvećano za PDV, odnosno ukupno 625,00 kuna.

29.2. Tužitelju su temeljem članka 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17) dosuđene zatezne kamate na parnični trošak i to po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 1. rujna 2022.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa odluke. Presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

1., 2., 4.-6., 8.-11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. tuženiku