Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-794/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T., S., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici ZOU D. K. i I. B. iz S., protiv tuženika E.&S. b. d.d., R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici OD M., K. i P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj 7 P-175/2021-22 od 20. svibnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj 7 P-175/2021-22 od 20. svibnja 2022. godine:
-potvrđuje:
a) u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 104.215,08 kuna zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom, i to: na iznos od 926,08 kuna od 08.03.2012. godine pa do isplate, na iznos od 76.297,54 kn od 21.03.2012. do isplate, na iznos od 298,15 kn od 29.03.2012. do isplate, na iznos od 169,54 kn od 29.03.2012. do isplate, na iznos od 239,90 kn od 30.03.2012. do isplate, na iznos od 237,11 kn od 10.04.2012. do isplate, na iznos od 242,10 kn od 09.05.2012. do isplate, na iznos od 249,58 kn od 11.06.2012. do isplate, na iznos od 240,10 kn od 09.07.2012. do isplate, na iznos od 242,75 kn od 08.08.2012. do isplate, na iznos od 223,48 kn od 10.09.2012. do isplate, na iznos od 9.378,01 kn od 11.09.2012. do isplate, na iznos od 122,15 kn od 27.09.2012. do isplate, na iznos od 137,58 kn od 09.10.2012. do isplate, na iznos od 146,89 kn od 09.11.2012. do isplate, na iznos od 144,73 kn od 10.12.2012. do isplate, na iznos od 2,57 kn od 02.1.2013 do isplate, na iznos od 148,11 kn od 09.01.2013. do isplate, na iznos od 137,33 kn od 08.02.2013. do isplate, na iznos od 137,29 kn od 08.03.2013. do isplate, na iznos od 146,91 kn od 09.04.2013. do isplate, na iznos od 14.335,99 kn od 09.05.2013. do isplate, i na iznos od 10,76 kn od 10.05.2013. do isplate; b) u točki II. izreke u cijelosti;
c) u izreci rješenja u cijelosti;
- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke i u točki III. izreke presude pa se sudi: 1.) Odbija se dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan a koji glasi:
"Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d. R., da isplati tužiteljici M. T., iz S., temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule CHF, iznos od 14.390,43 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena računajući iste: na iznos od 50,13 kn od 11.03.2009. do isplate, na iznos od 13,09 kn od 10.02.2010. do isplate, na iznos od 2,35 kn od 06.04.2010. do isplate, na iznos od 65,63 kn od 13.04.2010. do isplate, na iznos od 1,94 kn od 03.05.2010. do isplate, na iznos od 136,72 kn od 12.05.2010. do isplate, na iznos od 4,82 kn od 31.05.2010. do isplate, na iznos od 199,46 kn od 11.06.2010. do isplate, na iznos od 18,61 kn od 1.07.2010. do isplate, na iznos od 314,51 kn od 12.07.2010. do isplate, na iznos od 3,60 kn od 02.08.2010. do isplate, na iznos od 223,18 kn od 12.08.2010. do isplate, na iznos od 14,14 kn od 02.09.2010. do isplate, na iznos od 512,48 kn od 10.09.2010. do isplate, na iznos od 12,99 kn od 04.10.2010. do isplate, na iznos od 402,55 kn od 13.10.2010. do isplate, na iznos od 4,36 kn od 03.11.2010. do isplate, na iznos od 384,59 kn od 11.11.2010. do isplate, na iznos od 21,64 kn od 02.12.2010. do isplate, na iznos od 508,37 kn od 10.12.2010. do isplate, na iznos od 12,99 kn od 31.12.2010. do isplate, na iznos od 708,60 kn od 11.01.2011. do isplate, na iznos od 6,48 kn od 31.01.2011. do isplate, na iznos od 579,81 kn od 08.02.2011. do isplate, na iznos od 11,40 kn od 02.03.2011. do isplate, na iznos od 557,83 kn od 08.03.2011. do isplate, na iznos od 488,97 kn od 08.04.2011. do isplate, na iznos od 5,71 kn od 29.04.2011. do isplate, na iznos od 609,49 kn od 09.05.2011. do isplate, na iznos od 1,80 kn od 01.06.2011. do isplate, na iznos od 840,06 kn od 08.06.2011. do isplate, na iznos od 859,00 kn od 08.07.2011. do isplate, na iznos od 11,85 kn od 01.08.2011. do isplate, na iznos od 1.397,19 kn od 09.08.2011. do isplate, na iznos od 22,93 kn od 26.08.2011. do isplate, na iznos od 996,86 kn od 08.09.2011. do isplate, na iznos od 820,38 kn od 10.10.2011. do isplate, na iznos od 828,25 kn od 09.11.2011. do isplate, na iznos od 807,71 kn od 08.12.2011. do isplate, na iznos od 913,69 kn od 10.01.2012. do isplate, na iznos od 972,14 kn od 08.02.2012. do isplate, i na iznos od 42,58 kn od 08.03.2012. do isplate, u roku od 15 dana."
2.) Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d. R., da tužiteljici M. T., iz S., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 16.085,61 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 20. svibnja 2022. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.) Presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj 7 P-175/2021-22 od 20. svibnja 2022. godine, naloženo je tuženiku E.&S. b. d.d. R., da isplati tužiteljici M. T., iz S., temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule CHF iznos od 118.605,51 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena računajući iste: na iznos od 50,13 kn od 11.03.2009. do isplate, na iznos od 13,09 kn od 10.02.2010. do isplate, na iznos od 2,35 kn od 06.04.2010. do isplate, na iznos od 65,63 kn od 13.04.2010. do isplate, na iznos od 1,94 kn od 03.05.2010. do isplate, na iznos od 136,72 kn od 12.05.2010. do isplate, na iznos od 4,82 kn od 31.05.2010. do isplate, na iznos od 199,46 kn od 11.06.2010. do isplate, na iznos od 18,61 kn od 1.07.2010. do isplate, na iznos od 314,51 kn od 12.07.2010. do isplate, na iznos od 3,60 kn od 02.08.2010. do isplate, na iznos od 223,18 kn od 12.08.2010. do isplate, na iznos od 14,14 kn od 02.09.2010. do isplate, na iznos od 512,48 kn od 10.09.2010. do isplate, na iznos od 12,99 kn od 04.10.2010. do isplate, na iznos od 402,55 kn od 13.10.2010. do isplate, na iznos od 4,36 kn od 03.11.2010. do isplate, na iznos od 384,59 kn od 11.11.2010. do isplate, na iznos od 21,64 kn od 02.12.2010. do isplate, na iznos od 508,37 kn od 10.12.2010. do isplate, na iznos od 12,99 kn od 31.12.2010. do isplate, na iznos od 708,60 kn od 11.01.2011. do isplate, na iznos od 6,48 kn od 31.01.2011. do isplate, na iznos od 579,81 kn od 08.02.2011. do isplate, na iznos od 11,40 kn od 02.03.2011. do isplate, na iznos od 557,83 kn od 08.03.2011. do isplate, na iznos od 488,97 kn od 08.04.2011. do isplate, na iznos od 5,71 kn od 29.04.2011. do isplate, na iznos od 609,49 kn od 09.05.2011. do isplate, na iznos od 1,80 kn od 01.06.2011. do isplate, na iznos od 840,06 kn od 08.06.2011. do isplate, na iznos od 859,00 kn od 08.07.2011. do isplate, na iznos od 11,85 kn od 01.08.2011. do isplate, na iznos od 1.397,19 kn od 09.08.2011. do isplate, na iznos od 22,93 kn od 26.08.2011. do isplate, na iznos od 996,86 kn od 08.09.2011. do isplate, na iznos od 820,38 kn od 10.10.2011. do isplate, na iznos od 828,25 kn od 09.11.2011. do isplate, na iznos od 807,71 kn od 08.12.2011. do isplate, na iznos od 913,69 kn od 10.01.2012. do isplate, na iznos od 972,14 kn od 08.02.2012. do isplate, na iznos od 968,66 kn od 08.03.2012. do isplate, na iznos od 76.297,54 kn od 21.03.2012. do isplate, na iznos od 298,15 kn od 29.03.2012. do isplate, na iznos od 169,54 kn od 29.03.2012. do isplate, na iznos od 239,90 kn od 30.03.2012. do isplate, na iznos od 237,11 kn od 10.04.2012. do isplate, na iznos od 242,10 kn od 09.05.2012. do isplate, na iznos od 249,58 kn od 11.06.2012. do isplate, na iznos od 240,10 kn od 09.07.2012. do isplate, na iznos od 242,75 kn od 08.08.2012. do isplate, na iznos od 223,48 kn od 10.09.2012. do isplate, na iznos od 9.378,01 kn od 11.09.2012. do isplate, na iznos od 122,15 kn od 27.09.2012. do isplate, na iznos od 137,58 kn od 09.10.2012. do isplate, na iznos od 146,89 kn od 09.11.2012. do isplate, na iznos od 144,73 kn od 10.12.2012. do isplate, na iznos od 2,57 kn od 02.1.2013 do isplate, na iznos od 148,11 kn od 09.01.2013. do isplate, na iznos od 137,33 kn od 08.02.2013. do isplate, na iznos od 137,29 kn od 08.03.2013. do isplate, na iznos od 146,91 kn od 09.04.2013. do isplate, na iznos od 14.335,99 kn od 09.05.2013. do isplate, i na iznos od 10,76 kn od 10.05.2013. do isplate (točka I. izreke).
1.1.) Istom presudom odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor za prijeboj potraživanja i po tom osnovu odbija zahtjev za isplatu iznosa od kn 14.390,43 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 6,84 od 02.01.2005. pa do isplate, kn 72,54 od 02.01.2005. pa do isplate, kn 126,78 od 02.02.2005. pa do isplate, kn 128,72 od 02.03.2005. pa do isplate, kn 176,76 od 02.04.2005. pa do isplate, kn 204,23 od 02.05.2005. pa do isplate, kn 177,65 od 02.06.2005. pa do isplate, kn 237,51 od 02.07.2005. pa do isplate, kn 201,45 od 02.08.2005. pa do isplate, kn 134,09 od 02.09.2005. pa do isplate, kn 161,76 od 02.10.2005. pa do isplate, kn 153,56 od 02.11.2005. pa do isplate, kn 147,65 od 02.12.2005. pa do isplate, kn 161,51 od 02.01.2006. pa do isplate, kn 198,03 od 02.02.2006. pa do isplate, kn 232,91 od 02.03.2006. pa do isplate, kn 259,29 od 02.04.2006. pa do isplate, kn 245,28 od 02.05.2006. pa do isplate, kn 234,05 od 02.06.2006. pa do isplate, kn 271,85 od 02.07.2006. pa do isplate, kn 270,09 od 02.08.2006. pa do isplate, kn 237,95 od 02.09.2006. pa do isplate, kn 229,31 od 02.10.2006. pa do isplate, kn 276,10 od 02.11.2006. pa do isplate, kn 272,87 od 02.12.2006. pa do isplate, kn 305,86 od 02.01.2007. pa do isplate, kn 333,38 od 02.02.2007. pa do isplate, kn 330,90 od 02.03.2007. pa do isplate, kn 360,85 od 02.04.2007. pa do isplate, kn 415,94 od 02.05.2007. pa do isplate, kn 428,61 od 02.06.2007. pa do isplate, kn 452,90 od 02.07.2007. pa do isplate, kn 403,33 od 02.08.2007. pa do isplate, kn 397,66 od 02.09.2007. pa do isplate, kn 476,40 od 02.10.2007. pa do isplate, kn 388,57 od 02.11.2007. pa do isplate, kn 459,61 od 02.12.2007. pa do isplate, kn 353,10 od 02.01.2008. pa do isplate, kn 326,48 od 02.02.2008. pa do isplate, kn 249,23 od 02.03.2008. pa do isplate, kn 303,97 od 02.04.2008. pa do isplate, kn 382,76 od 02.05.2008. pa do isplate, kn 342,86 od 02.06.2008. pa do isplate, kn 388,44 od 02.07.2008. pa do isplate, kn 394,94 od 02.08.2008. pa do isplate, kn 377,48 od 02.09.2008. pa do isplate, kn 178,99 od 02.10.2008. pa do isplate, kn 154,93 od 02.11.2008. pa do isplate, kn 275,87 od 02.12.2008. pa do isplate, kn 23,33 od 02.01.2009. pa do isplate, kn 26,09 od 02.02.2009. pa do isplate, kn 93,05 od 02.04.2009. pa do isplate, kn 7706 od 02.05.2009. pa do isplate, kn 2,06 od 02.05.2009. pa do isplate, kn 116,79 od 02.06.2009. pa do isplate, kn 2,28 od 02.06.2009. pa do isplate, kn 3,06 od 02.07.2009. pa do isplate, kn 93,33 od 02.07.2009. pa do isplate, kn 3,53 od 02.08.2009. pa do isplate, kn 93,05 od 02.08.2009. pa do isplate, kn 2,58 od 02.09.2009. pa do isplate, kn 101,08 od 02.09.2009. pa do isplate, kn 3,68 od 02.10.2009. pa do isplate, kn 142,32 od 02.10.2009. pa do isplate, kn 3,63 od 02.11.2009. pa do isplate, kn 114,32 od 02.11.2009. pa do isplate, kn 2,53 od 02.12.2009. pa do isplate, kn 116,46 od 02.12.2009. pa do isplate, kn 0,72 od 02.01.2010. pa do isplate, kn 27,90 od 02.01.2010. pa do isplate, kn 0,03 od 02.03.2010. pa do isplate, i kn 2,55 od 02.03.2010. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke)
1.2.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 20.832,02 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana donošenja ove presude do isplate (točka III. izreke).
1.3.) Rješenjem istog broja i datuma odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.
2.) Protiv navedene presude i rješenja žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.) Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5.) Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina tužiteljice u iznosu od 118.605,51 kune s osnova preplate u otplati kredita nastale zbog primjene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (odredbe o vezanju otplatnih anuiteta uz neizvjesni tečaj CHF važeći na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta), sadržane u ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102124422 koji su stranke zaključile dana 23. studenog 2004. godine. Predmet spora je i tuženikova novčana tražbina u ukupnom iznosu od 14.390,43 kuna, s osnova negativne tečajne razlike nastale u otplati istog kredita, koja tražbina je istaknuta u prijebojnom zahtjevu.
5.1.) Navedeni zahtjev tužiteljice sud prvog stupnja pobijanom presudom u cijelosti prihvaća kao osnovan, a tuženikov prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan, i to nakon što u provedenom postupku utvrđuje slijedeće važne činjenice:
- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita a tuženik kao kreditor, zaključili dana 23. studenog 2004. godine ugovor o kreditu na iznos od 108.191,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita;
- da se je tužiteljica obvezala izvršiti otplatu navedenog kredita u 240 mjesečnih anuiteta izraženim u kunskoj protuvrijednosti od 743,63 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro računa banke, odnosno na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta;
- da je tužiteljica navedeni kredit prijevremeno otplatila 16. svibnja 2013. godine;
- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;
- da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koja je pak potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine;
- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH, utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli sastavni dio po tuženiku unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora, na koje odredbe tužiteljica nije mogla utjecati kao ni na njihov sadržaj jer o njima stranke nisu pregovarale te da se radi o nerazumljivim odredbama jer tuženik prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nije objasnio niti ju je upozorio na povećani rizik od porasta tečaja valute CHF te na posljedice koje uslijed toga za nju mogu nastupiti;
- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni za kupnju nekretnine, i da je i utrošen u svrhu kupnje stana za osobne privatne potrebe tužiteljice, zajedno sa dva parkirna mjesta;
- da je tužiteljica u otplati kredita, do dana njegove prijevremene otplate u mjesecu svibnju 201e. godine, više platila tuženiku s osnova promjene (povećanja) tečaja valute CHF iznos od 118.605,51 kunu, u kojem iznosu su sadržane samo pozitivne razlike u otplati;
- da je tijekom otplate kredita, zbog nižeg tečaja CHF od početnog prema kojem je kredit isplaćen, ostvarena negativna razlika u ukupnom iznosu od 14.390,43 kune;
- da predmetni ugovor o kreditu sadrži prorogacijsku klauzulu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženik) te da ni o toj odredbi stranke nisu pregovarale;
- da se sjedište tuženika nalazi u Rijeci a prebivalište tužitelja u Sisku;
- da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela dana 15. travnja 2021. godine. 5.2.) Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja te od pravnih utvrđenja koja proizlaze iz pravomoćnih odluka suda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a sve to u smislu odredbe čl.502.c ZPP-a te u smislu odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14., 110/15., i 14/19. – dalje: ZZP/14), prema kojim odredbama je sud u pojedinačnim restitucijskim sporovima vezan za utvrđenja i pravne stavove sudova izražene u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, ali uvažavajući i odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu, kao nerazumljive tužiteljici, koja je unaprijed unesena u predmetni ugovor po tuženiku i o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale u tom smislu da je tuženik tužiteljicu jasno upozorio na povećane tečajne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, nepoštena ugovorna odredba, a onda da je i ništetna, slijedom čega ista ne proizvode nikakve pravne učinke.
5.3.) Budući da utvrđuje ništetnost sporne ugovorne odredbe, sud prvog stupnja, prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev za isplatu, zauzimajući stav da tužiteljici, u skladu sa odredbama čl.323.st.1. i čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO/05), pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog temeljem te ništetne odredbe, i to iznosa od 118.605,51 kune, jer je prema prihvaćenom nalazu knjigovodstveno financijskog vještaka upravo to iznos za koji je tužiteljica preplatila predmetni kredit. Na taj iznos, temeljem odredbe čl.1115. ZOO/05, dosuđuje tužiteljici i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos preplate od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate, jer nalazi utvrđenim da je tuženik nesavjesni stjecatelja.
5.4.) Iako nalazi utvrđenim da je tužiteljica u određenim razdobljima otplate, zbog nižeg tečaja CHF od tečaja prema kojem je izvršena isplata kredita, plaćala niže anuitete što je dovelo do negativne razlike u otplati, sud ocjenjuje da to ne čini osnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja, zbog toga što je tuženik sam sačinio predmetni ugovor i omogućio tužiteljici plaćanje takvih umanjenih anuiteta, a i stoga što je za navedene negativne razlike u otplati nastupila zastara. Stoga tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.
5.5.) Istaknuti prigovor zastare sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim, a pri tome sud prvog stupnja izražava pravni stav da je pokretanjem (04. travnja 2012. godine) kolektivnog spora zastara prekinuta, te da je tek njegovim pravomoćnim okončanjem 14. lipnja 2018. godine počela teći ispočetka, i da stoga rok zastare od pet godina računajući do pokretanja (15. travanj 2021.) predmetne parnice nije istekao. 5.6.) Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja otklanja kao neosnovan, a to stoga jer zauzima stav da je prorgacijska odredba sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu, kojom je ugovorena nadležnost suda u sjedištu (Rijeka) banke kao kreditora nepoštena ugovorna odredba, jer se radi o odredbi formuliranog (tipskog) ugovora na čije postojanje tužiteljica nije mogla utjecati te o kojoj stranke nisu pregovarale, a ista, s obzirom na prostornu i vremensku udaljenost sjedišta tuženika i prebivališta tužiteljice, dovodi do bitnog narušavanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Zbog navedenog, a imajući u vidu i odredbu čl.59. ZPP-a, prihvaća svoju mjesnu nadležnost budući se u njegovu sjedištu nalazi sjedište poslovne jedince tuženika putem koje je i zaključen predmetni ugovor o kreditu.
6.) U podnesenoj žalbi zbog žalbenog razloga bitne povrede postupka – tuženik ističe da je sud prvog stupnja:
- učinio bitnu povredu postupka iz čl354.st.2.t.3. ZPP-a, i to time što je pogrešno odbio prigovor mjesne nenadležnosti, jer je pogrešno utvrdio da je prorogacijska odredba nepoštena te ništetna, a i stoga što, čak i u slučaju ako se prihvati utvrđenje o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe, opet bi mjesno nadležan bio sud u Rijeci, kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika, a nikako ne bi bio nadležan Općinski sud u Sisku jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredbe čl.59. ZPP-a budući da tuženikova poslovna jedinica u Sisku nije u sudskom registru upisana kao podružnica;
- učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1.a u svezi čl.72., čl.74.st.1. i čl.75.st.1. ZPP-a, jer se uredujući sudac nije očitovao o njegovu zahtjevu glede postojanja okolnosti koje mogu utjecati na njegovu nepristranost te do tog očitovanja nije obustavio rad na predmetu, već naprotiv, bez tog očitovanja, okončao je postupak donošenjem pobijane presude;
- učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a: jer da je presuda nerazumljiva i proturječna, jer da ne sadrži razloge ni glede prigovora da tužiteljica nema svojstvo potrošača, niti razloge glede utvrđene nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi već se temelji na prepričavanju sadržaja i utvrđenja sadržanih u presudama donesenim u kolektivnom sporu, a niti razloge zbog kojih je u pretežitom dijelu odbijen prigovor zastare;
6.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika o postojanju žalbenog razloga bitne povrede postupka ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene i to zbog slijedećih razloga.
6.2.) Prije svega, neutemeljeno tuženik ukazuje na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.3. ZPP, a koju je sud prvog stupnja, prema žalbenim tvrdnjama, učinio neosnovanim odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti.
6.2.1.) Naime, nije prijeporno da je u ovom parničnom postupku predmet spora zahtjev za isplatu s osnova preplate temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, sadržane u ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102124422 koji su stranke zaključile dana 23. studenog 2004. godine, i u kojem ugovornom odnosu tužiteljica ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te se u tom kontekstu imaju primijeniti odredbe mjerodavnog potrošačkog prava. Pri tome, valja ukazati da iz stanja predmetnog spisa proizlazi i to da je predmetni ugovor zaključen u Sisku, u sjedištu tuženikove poslovne jedinice a gdje se nalazi i tužiteljičino prebivalište, da je navedeni ugovor unaprijed sačinjen po tuženiku kao kreditoru, i da sadrži prorogacijsku klauzulu, kojom je ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle suda u Rijeci.
6.2.2.) U spisu predmeta se nalazi predmetni ugovor o kreditu koji su stranke zaključile i koji sadrži i spornu prorogacijsku odredbu. Iz navedenog ugovora izvjesno proizlazi da se radi u ugovoru koji je unaprijed pripremio i sačinio tuženik na čiju prorogacijsku odredbu tužitelj sasvim sigurno nije mogao utjecati – jer to proizlazi, prije svega po prvostupanjskom sudu prihvaćenog stranačkog iskaza tužiteljice, kada je ustvrdila da niti o jednoj ugovornoj odredbi nisu pregovarali, a protivno od toga tuženik nije iznosio niti u podnesenom prigovoru mjesne nenadležnosti. S obzirom na to, a polazeći pri tome i od činjenice da cestovna udaljenost između grada Siska i grada Rijeke iznosi 211 kilometara, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda kako to zaključuje i sud prvog stupnja, odredba kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika, između ostalog i sa namjerom da se, za slučaj vođenja ugovornog spora, smanje troškovi na strani tuženika kao trgovca i jače strane u ugovornom odnosu, a na uštrb one slabije ugovorne strane (tužiteljica) koja na navedenu ugovornu odredbu nije mogla ni na koji način utjecati, doista predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, a time i ništetnu, pa se stoga tuženik na nju neutemeljeno pozvao u prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku.
6.2.3.) Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl.82. istog zakona propisano je koje bi se odredbe ugovora mogle smatrati nepoštenima, pa je tako u t.19. tog članka navedeno da su to i odredbe kojima se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. Identične odredbe sadrži i kasnije važeći Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. odnosno 2014. godine, s tim da je ovaj posljednji zakon usklađen i sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva), što jasno proizlazi iz njegove odredbe čl.3.
6.2.4.) Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Kada je riječ o tumačenju i primjeni domaćih propisa u skladu sa odredbom čl.3. Direktive, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, treba imati u vidu i pravni stav Suda Europske unije izražen u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98, u kojima je navedeni sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
6.2.5.) Dakle, za zaključiti je da odredba predmetnog ugovora o prorogaciji, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora koja stoga nije bila posebno pregovarana, slijedom čega tužiteljica nije mogla utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, u konkretnom slučaju zasigurno uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. To stoga jer bi ona, čije se prebivalište nalazi u S., radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u R., gdje se nalazi registrirano sjedište tuženika, zbog udaljenosti navedenih mjesta od oko 211 kilometra, bila izvrgnuta ne samo dodatnim troškovima (trošak putovanja) nego i potrebi ulaganja dodatnog vremena (oko 3 sata za putovanje u jednom smjeru), dok svega toga ne bi bilo na strani tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u R.. Uz navedeno, treba reći i to da tužiteljica ima i punomoćnika odvjetnika iz Siska, što bi također, zbog odlazaka na ročišta u R., rezultiralo dodatnim troškovima za tužiteljicu. Budući da u skladu sa naprijed navedenom odlukom Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, tada u kontekstu svega treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u R., kao suda registriranog sjedišta tuženika.
6.2.6.) Neosnovane su žalbene tvrdnje da Općinski sud u Sisku nije mjesno nadležna čak ni u slučaju ništetnosti prorogacijske ugovorne odredbe, već da je to sud u R. kao sud njegove opće mjesne nadležnosti. Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti, čak ni u situaciji da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti niti odredba čl.59. ZPP-a. To stoga što u sporu između trgovca i potrošača, mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi i iz odredbe čl.19.l st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., i 52/16. – dalje: ZPK), kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Dakle, navedenom odredbom je propisana izberiva nadležnost temeljem koje potrošač u sporu protiv druge ugovorne strane može kao mjesno nadležan izabrati sud svoga prebivališta, što je u predmetnom slučaju tužitelj i učinio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Sisku, pa kada je sud prvog stupnja otklonio prigovor svoje mjesne nenadležnosti nije učinio bitnu povredu postupka na koju se u žalbi ukazuje.
6.3.) Nadalje, neutemeljene su i žalbene tvrdnje da bi sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a – jer je presuda u svim svojim dijelovima, kako u izreci tako i u svojem obrazloženju i u njemu iznesenim razlozima, potpuno jasna, jer su u obrazloženju presude za sve važne činjenice izneseni jasni i međusobno neproturječni razlozi. Naime, sud prvog stupnja je obrazložio i iznio jasne i međusobno neproturječne razloge zbog kojih i temeljem kojih nalazi da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao što su u obrazloženju navedeni jasni i neproturječni razlozi i o odbijanju istaknutog prigovora prijeboja i prigovora zastare. S obzirom na to te s obzirom da ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni nekih drugih nedostataka zbog kojih pobijanu presudu ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije učinjena naprijed navedena bitna povreda postupka.
6.4.) Ne mogu se kao osnovane prihvatiti niti žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.72., čl.74.st.1. i čl.75.st.1. ZPP-a.
6.4.1. Naime, odredbom čl.71.t.7. ZPP-a je propisano da sudac ne može obavljati sudačku dužnost ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost. Nadalje, odredbom čl.72. istog zakona je pak propisano da sudac, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz čl.71. t.1. do t.6 ovog zakona, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenika (st.1.); a ako sudac smatra da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost (čl.71.t.7.), obavijestit će o tome predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću, i da do donošenja rješenja predsjednika suda sudac može poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode (st.2.). Konačno, odredbom čl.75.st.1. ZPP-a je propisano da kad sudac pojedinac, predsjednik vijeća, član vijeća ili predsjednik suda sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je obustaviti svaki rad na tom predmetu, a ako je izuzeće zatraženo zbog razloga iz članka 71.t.7. ovoga zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode.
6.4.2. Nije sporno da u predmetnom slučaju ne postoji neka od okolnosti za izuzeće suca navedenih u odredbi čl.71.t.1. do t.6. ZPP-a, to čak ne tvrdi niti tuženik u žalbi a nije to tvrdio niti u postupku pred prvostupanjskim sudom. Nadalje, iz stanja predmetnog spisa ne proizlazi da bi tuženik tijekom postupka postavio konkretan i određen zahtjev za izuzeće raspravnog suca zbog razloga iz odredbe čl.71.t.7. ZPP- a, niti postojanje takvih okolnosti proizlazi iz stanja predmetnog spisa, niti je tuženik ukazivao na to bilo koju od okolnosti koje bi se mogle podvesti pod razlog za izuzeće suca u smislu navedene odredbe. S obzirom da tuženik niti u podnesenoj žalbi iznosi konkretne tvrdnje o postojanju takvih okolnosti na strani suca prvog stupnja koji je donio pobijanu prvostupanjsku presudu, neosnovane su žalbene tvrdnje o postojanju naprijed navedene bitne povrede postupka.
6.5.) Konačno, ovaj drugostupanjski sud nalazi utvrđenim da sud prvog stupnja nije učinio bi bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se, u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, uvijek pazi po službenoj dužnosti.
7.) Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, tuženik u žalbi u bitnome ističe:
- da sud nije pravilno raspravio i ocijenio njegov prigovor da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se stoga predmetni ugovor ne može smatrati potrošačkim ugovorom, pri čemu ističe da se svojstvo potrošača ne presumira pa je na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni kredit nije sklopila u poslovne već privatne svrhe;
- da je pobijana odluka nezakonita jer se, u skladu sa pravnim shvaćanjima Suda EU u njegovim odlukama (C-81/19, C-243/20), nije niti moglo pristupiti ocjenjivanju nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je riječ o odredbi ugovora koja je odraz odredbi nacionalnog prava, a takve odredbe su, neovisno da li se dispozitivne ili prisilne naravi, izuzete od primjene Direktive Vijeća 93/13/EZ;
- da je pobijana odluka utemeljena isključivo na pravomoćnoj presudi donesenoj u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i na automatskoj primjeni pravnih utvrđenja iz tog spora, što je potpuno promašeno jer se presuda iz kolektivnog spora odnosi na apstraktnog potrošača, da tužitelj nije sudjelovao u kolektivnom sporu kao stranka pa sud u tom sporu nije niti imao u vidu konkretni ugovor tužitelja pa nije jasno na temelju kojih to objektivnih kriterija sud, pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a, zaključuje da bi glede ugovora tužitelja bio vezan pravnim utvrđenjima i stavovima suda iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, prije svega da stranke o spornim odredbama konkretnog ugovora nisu pojedinačno pregovarale;
- da u predmetnom spisu ne postoje dokazi iz kojih bi se moglo zaključivati da tužiteljica ne bi bila informirana i o tečajnim rizicima, odnosno da je tužena banka imala saznanja o budućem rastu tečaja valute CHF i da je o tome propustila informirati tužiteljicu, pa da je navedeno utvrđenje suda koje se ne temelji na izvedenim dokazima (saslušanje tužiteljice, saslušanje zaposlenice tuženika, ocjena u spis predmeta dostavljene dokumentacije) sasvim promašeno i pogrešno, tim više što je tužiteljica po zvanju ekonomist visoke stručne spreme, pa je i o tečajnom riziku bila informirana i sporne odredbe su joj bile ili morale biti u potpunosti razumljive;
- da sud prvog stupnja nije pravilno raspravio niti prigovor zastare, jer na početak te na istek tijeka roka zastare ne može imati nikakvog utjecaja pokretanje i vođenje kolektivnog spora, i da je sud prvog stupnja pri zauzimanju protivnog stava pogrešno primijenio odredbu čl.240. ZOO/05, i jer se u konkretnom slučaju ne primjenjuje rok zastare od pet godina već rok od tri godine propisan za tražbinu naknade štete što i jest predmetna tražbina, i da je predmetna tražbina uz primjenu tog roka u cijelosti zastarjela;
- da je nezakonita i odluka o zateznoj kamati jer se tuženik nikako ne bi mogao smatrati nesavjesnim stjecateljem, pa bi tužitelju moglo pripadati pravo na zateznu kamatu na iznos preplate samo od dana podnošenja tužbe a nikako od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta;
- da je pogrešna i nezakonita i odluka suda o njegovu prigovoru prijeboja kada nije uvažio u postupku utvrđene negativne razlike u otplati kredita, koje su posljedica nižeg tečaja CHF u odnosu na onaj prema kojem je sud utvrđivao postojanje preplate;
- da nije pravilna i zakonita niti odluka o parničnom trošku.
7.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika u pretežitom dijelu nisu pravno utemeljene, odnosno mogu se prihvatiti kao osnovane samo u dijelu u kojem tuženik prigovara visini tužiteljici dosuđenog iznosa preplate, što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.
8.) Pri ocjeni žalbenih tvrdnji o postojanju žalbenog razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, može se primijetiti da tuženik sasvim neutemeljeno, i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, ali i u ovom žalbenom postupku, minorizira činjenicu da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), a sve to sa ciljem otklanjanja i zakonom propisanih pravnih učinaka pravomoćnih presuda iz tog spora na predmetnu parnicu, predmet koje je spor o ugovoru o kreditu koji je tuženik zaključio sa tužiteljicom.
8.1.) Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. ZZP/07 (odnosno čl.120. kasnije važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15., i 14/19. – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl.131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl.131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Tužiteljica u predmetnoj parnici upravo i traži povrat danog u izvršenju ništetne ugovorne odredbe, a što joj pripada i temeljem općih odredbi obveznog prava – odredbe čl.323. st.1. sada važećeg ZOO/05, jednako kao i prema odredbama ZOO/91 važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
8.2.) S obzirom na to da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu sa već naprijed izloženim tužiteljica se je u predmetnoj parnici bila ovlaštena, temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, pozvati na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćnih presuda kojima je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
8.3.) U svezi naprijed navedenog tuženik neutemeljeno u žalbi ističe nemogućnost ocjene nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe pozivom na izraženi pravni stav Suda EU u presudi broj C-81/19. Naime, sud Europske unije je u navedenoj odluci izveo zaključak da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, a što znači da se Direktiva ne primjenjuje ako su ispunjena dva uvjeta: 1) da ugovorna odredba odražava zakonsku ili regulatornu odredbu i 2) da je ta odredba prisilne naravi, što je opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Međutim, navedena presuda nije primjenjiva u ovom predmetu iz razloga što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud, pri ocjeni nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe, niti nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego se je pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali i na one činjenice koje je sam glede predmetnog ugovora o kreditu utvrdio temeljem neposredno izvedenih dokaza.
8.4.) Polazeći od vezanosti u predmetnoj parnici pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužiteljica u predmetnoj pojedinačnoj parnici nije niti morala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Žalbene tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede dokazivanja važnih činjenica u predmetnoj pojedinačnoj parnici, proturječe i sa pravnim stavom VSRH o navedenom izraženim u odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine.
8.5.) Naravno da navedeno u prethodnoj točki ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik, a ne tužiteljica, u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužiteljica nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (o vezanju otplatnih anuiteta uz neizvjesni tečaj valute CHF važeći na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta) nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda kao što to zaključuje i sud prvog stupnja, nije dokazao jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze iz kojih bi bilo moguće zaključiti da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača te da predmetni ugovor nije potrošački, ili da su joj pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, ali to ne na način kako to iznosi tijekom postupka tuženik, tj. da su joj sporne odredbe učinili razumljivima samo formalno i gramatički, a kako tuženik poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su joj ih učinili razumljivima i suštinski, kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
8.6.) Tuženik je, kako i navodi u žalbi, na naprijed navedene okolnosti predlagao saslušanje u svojstvu svjedoka svoga zaposlenika, i saslušanje tužiteljice kao stranke, a sud je i izveo te dokaze, ali i druge dokaze koje je tuženik predložio, no iz navedenih dokaza nije bilo moguće izvoditi zaključke protivne onima koje je izveo sud prvog stupnja.
8.7.) Prije svega, sasvim su neutemeljene žalbene tvrdnje da iz dokaza koje je izveo sud prvog stupnja proizlazi zaključak o tome da predmetni ugovor nije potrošački jer da tužiteljica nije imala svojstvo potrošača. Naime, odredbom čl.3. ZZP/03, koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bilo je propisano da se u smislu toga zakona potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Potpuno jednako („potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“), je bilo propisano i u odredbi čl.3. kasnije važećeg ZZP/07, koji je bio u primjeni tijekom vremena otplate predmetnog ugovora o kreditu.
8.7.1.) Iz samog ugovora o kreditu sasvim jasno proizlazi da isti nije sklopljen za potrebe obavljanja neke trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužiteljice, već da je riječ o stambenom kreditu za kupnju nekretnine – stana, a iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog po prvostupanjskom sudu, proizlazi da je isti ugovor sklopljen te po njemu isplaćeni kredit iskorišten za potrebe kupnje stana za osobne potrebe tužiteljice, i da su zajedno sa tim stanom kupljena i dva parkirna mjesta. Tuženik, na kojem je bio teret dokaza za protivno (da tužiteljica nije imala položaj potrošača u smislu navedenih odredbi), nije dokazao da se je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora ili tijekom njegov otplate bavila nekog poslovnom, gospodarskom ili obrtničkom djelatnošću, ili da je stan kupljen odobrenim kreditom koristila za neku od tih djelatnosti. To ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka koji je na njegov prijedlog saslušao sud prvog stupnja. Imajući u vidu naprijed navedeno, okolnost da je tužiteljica parkirna mjesta, koja je kupila zajedno sa stanom, iznajmljivala trećim osobama jer joj nisu bila potrebna, nema nikakvog utjecaja na zaključak suda da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor i da je tužiteljica u tom ugovornom odnosu imala svojstvo potrošača u smislu naprijed navedenih i citiranih zakonskih odredbi.
8.8.) Isto tako, iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je sud prvog stupnja, na okolnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno o tome da li je tužiteljica o istoj bila adekvatno informirana od strane djelatnika tuženika, proveo po tuženiku predloženi dokaz saslušanjem njegove djelatnice S. B., i saslušanjem tužiteljice kao stranke, a nije proveo dokaz saslušanjem zaposlenice D. K..
8.8.1.) Što se tiče neizvedenog dokaza saslušanjem zaposlenice tuženika D. K., treba reći da je tuženik uz odgovor na tužbu priložio njenu pisanu izjavu, iz koje potpuno izvjesno proizlazi da ona nije bila zaposlenik tuženika koji je u ime tuženika pregovarao i dogovarao uvjete kredita pa ne može imati neposrednih saznanja o naprijed navedenih odlučnim činjenicama vezano za predmetni ugovor. Stoga ne saslušanje navedenog zaposlenika, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema utjecaja na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja u ovom predmetu, jer se ne radi o adekvatnom dokazu na temelju kojeg bi bilo moguće navedene činjenice utvrditi.
8.8.2.) Iz onih provedenih dokaza (iskaza tužiteljice, iskaza zaposlenice S. B.) moglo bi se zaključivati samo o tome da su tuženikovi zaposlenici pri sklapanju ugovora samo pojasnili tužiteljici što znači vezanje iznosa kredita uz određenu valutu – tj. pojasnili su joj značenje pojma valutne klauzule, da joj je kao i svim ostalim korisnicima kredita predočena mogućnost sklapanja kredita i u drugoj valuti, tj. mogućnost slobodnog izbora valute ugovora bez utjecaja na njenu volju da izabere ugovor u valuti CHF, i da su joj kao i svim korisnicima kredita prezentirali i statističke podatke o kretanju tečaja pojedinih valuta unazad nekoliko godina. Međutim, sve navedeno nema značaj pregovaranja kojim se sporna ugovorna odredba čini potrošaču suštinski razumljivom, odnosno nema značaj pregovaranja kojim se potrošaču daju relevantne i potpune informacije na temelju kojih bi on mogao donositi razborite i informirane odluke te na temelju kojih bi mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Dakle, iz navedenih dokaza ne proizlazi da je zaposlenik tuženika, prilikom ugovaranja kredita i njegova sklapanja, tužiteljici ukazano na povećani tečajni rizik sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF, iako je banka sa takvim informacijama, kao financijska institucija, zasigurno raspolagala, a što je nedvojbeno utvrđeno i u vođenom kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača.
9.) Prema tome, s obzirom na sve naprijed navedeno pri ocjeni pravilnosti primjene materijalnog prava te pri ocjeni pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke, ne može se ne imati u vidu slijedeće:
- da je tuženik bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;
- da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje potrošači ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati tečaj valute CHF niti su dobili ikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći.
10.) Uvažavajući sve naprijed navedeno te polazeći:
- od čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),
- od čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, i ovaj sud drugog stupnja, jednako kao i prvostupanjski sud, zaključuje da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jeste jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer u njoj nije naveden mogući povećani rizik vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljici kao potrošaču navedeno na transparentan način objašnjeno kako bi ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za nju mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužiteljice) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, sve to u smislu naprijed navedenih propisa.
11.) Slijedom svega navedenog pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada i pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe, a koji iznos preplate je utvrđen provedenim vještačenjem. Dakle, u tom dijelu sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl.323.st.1. i čl.1111. ZOO/05, a isto tako i odredbu čl.1115. ZOO/05 glede dosuđene zakonske zatezne kamate. Naime, s obzirom da se radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe koju je u ugovor sam unio svjestan da se radi o takvoj odredbi, pri čemu tužiteljica nije na nju niti na njen sadržaj mogla ni na koji način utjecati, tada se kao pravilan nameće zaključak da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je stoga, temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan i iznos preplate, pa tuženik žalbom navedenom neutemeljeno prigovara.
12.) Međutim sasvim utemeljeno tuženik žalbom prigovara visini dosuđene preplate, i to stoga što sud prvog stupnja nije uzeo u obzir i tzv. „negativnu razliku“, tj. one otplatne anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu zbog tečaja CHF nižeg od onog prema kojem je izvršena isplata kredita tužiteljici i prema kojem je vršen izračun preplate. To sve stoga što obvezno pravni odnos, koji proizlazi iz zaključenog ugovora o kreditu, treba sagledavati kao jedan cjeloviti odnos, pa slijedom toga tužiteljica ima pravo na povrat samo onog iznosa koji stvarno čini iznos preplate, a to nadalje znači da se pri utvrđivanju tog iznosa preplate mora uzeti u obzir, pored anuiteta u kojima je utvrđeno postojanje pozitivnih iznosa preplate, i one anuitete u kojima je, zbog nižeg tečaja CHF, utvrđeno postojanje tzv. negativne razlike, tj. koji su bili plaćeni u manjem iznosu. Pri tome treba reći da tuženiku zbog navedene negativne razlike ne pripada pravo, pozivom na odredbu čl.1111. ZOO/05, postavljanja samostalnog zahtjeva, bilo kao protutužbenog, bilo kao prijebojnog, jer se u tom slučaju ne radi o prijelazu imovine jedne ugovorne strane u imovinu druge strane, ali mu pripada pravo zahtijevati da sud, pri odlučivanju o zahtjevu tužitelja za povrat preplaćenog, utvrdi stvarni iznos preplate i to na način da tzv. pozitivnu razliku umanji za utvrđeni iznos tzv. negativne razlike, a što je sud prvog stupnja u ovom predmetu propustio učiniti.
12.1.) Iz nalaza i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka proizlazi da u predmetnom slučaju samo pozitivna razlika iznosi 118.605,51 kunu, a da samo negativna razlika iznosi 14.390,43 kuna, što znači da stvarni iznos preplate (pozitivna razlika umanjena za negativnu razliku) iznosi 104.215,08 kune, i to je iznos koji je sud trebao tužiteljici dosuditi pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbi čl.323.st.1. i čl.1111. ZOO/05, a odbiti dio zahtjeva za isplatu iznosa od 14.390,43 kune.
13.) Neosnovano tuženik žalbom prigovara ocjeni prigovora zastare. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici ne predstavlja zahtjev povremenih tražbina niti zahtjev za naknadu štete – kako se to neosnovano iznosi u žalbi tuženika, već je riječ o restitucijskom zahtjevu iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare) a ne tri godine, s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći tek od 14. lipnja 2018. godine, jer je sa tim danom presuda donesena u kolektivnom sporu u navedenom dijelu postala pravomoćna.
13.1.) Slijedom naprijed navedenog, i s obzirom da je predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica podnijela 15. travnja 2021. godine, tada je sasvim izvjesno da njena tražbina nije u zastari, jer rok zastare od pet godina, računajući od 14. lipnja 2018. godine, nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.
14.) Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.373.t.3. ZPP-a, žalbu tuženika djelomično uvažiti a djelomično odbiti kao neosnovanu te presuditi kao u izreci ove presude.
15.) Budući je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjska presuda u jednom dijelu preinačena te odbijen dio tužbenog zahtjeva, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a.
16.) Nakon djelomičnog uvažavanja žalbe tuženika i odbijana dijela tužbenog zahtjeva za iznos od 14.390,43 kune, tužiteljica nije u cijelosti uspjela u sporu, pa je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, a tom odredbom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, s tim da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
16.1.) Polazeći od navedenog u prethodnoj točki tužiteljica je uspjela u sporu sa 87,9 % (104.215,08 / 118.605,51) što znači da uspjeh tuženika u sporu iznosi 12,1 %, iz čega proizlazi da tužiteljici pripada pravo na 75,8 % (87,9 – 12,1) njenog ukupnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku i trošak sudskih pristojbi.
17.) Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku pravilno odmjeren po prvostupanjskom sudu i trošak sudskih pristojbi iznosi 19.638,02 kuna, pa 75,8 % toga troška iznosi 14.885,61 kunu, a kada se u cijelosti tom iznosu pribroji trošak vještačenja u iznosu od 1.200,00 kuna, tada proizlazi da ukupan trošak tužiteljice, koji je dužan naknaditi tuženik temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, iznosi 16.085,61 kuna, koliko je tužiteljici ovom presudom i dosuđeno.
18.) Imajući u vidu odredbu čl.166.st.2. ZPP-a kojom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, da će odlučiti o troškovima cijelog postupka jednom odlukom, i imajući u vidu to da je temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici dio njenog troška, tuženiku ne pripada pravo na trošak izjavljivanja žalbe, pa mu isti nije niti dosuđen.
Bjelovar, 1. rujna 2022.
Predsjednik vijeća
Vladimir Šestak
