1                             Poslovni broj: UsI-1802/22-7

 

 

 

              

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-1802/22-7

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice M. G. iz Z., OIB: .., koju zastupa opunomoćenik I. B., odvjetnik u Z.,  protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Z., OIB: …, radi ukidanja odobrenja za rad ovlaštenom revizoru, 15. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-470-03/22-05/284, URBROJ: 513-11-22-2 od 12. svibnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-470-03/22-05/284, URBROJ: 513-11-22-2 od 12. svibnja 2022. odlučeno je: „1. Ukida se certifikat od 20. lipnja 1995. u dijelu kojim je M. G., OIB: …, iz Z., ovlaštena obavljati revizorske usluge. 2. U preostalom dijelu certifikat od 20. lipnja 1995. ostaje na snazi. 3. Ministarstvo financija upisat će po službenoj dužnosti brisanje ovlaštenog revizora iz točke 1. izreke ovoga rješenja i svih podataka upisanih pod registarskim brojem: … iz Registra ovlaštenih revizora, po izvršnosti ovoga rješenja. 4. Ovo rješenje postaje izvršno danom dostave stranci.“

2. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da tužiteljica je priložila Evidenciju o stalnom stručnom usavršavanju ovlaštenog revizora za razdoblje od 29. studenog 2018. do 29. studenog 2021. te navodi da je iz evidencije vidljivo da je za 2021. godinu evidentirala ukupno 5 bodova iz ostalih područja. Međutim, tuženik nije priznao te bodove u predmetnom rješenju, iako je prema Pravilniku trebao to učiniti. Tuženik nije naveo razloge niti obrazloženje za nepriznavanje bodova iz ostalih područja. Ističe da je tijekom 2018. i 2019. sudjelovala u aktivnostima stalnog stručnog usavršavanja u organizaciji Komore, unatoč očitovanju Komore od 5. svibnja 2022. u kojem se tvrdi suprotno. Sudjelovala je na pet seminara i jednom stručnom savjetovanju u organizaciji Komore. Tužiteljica posjeduje online prezentacije svih navedenih seminara, koje je dobila u digitalnom obliku neposredno nakon završenih seminara. Navodi da je sudjelovala na gore navedenim seminarima, ali se nije potpisala. Razlog tome bio je njezino otežano zdravstveno stanje. Nakon pada na ledu 2014. godine i prijeloma vrata lijeve bedrene kosti, bila je hospitalizirana i operirana. Od tada otežano stoji i hoda. Zbog velikog broja sudionika, nije mogla dočekati da se na kraju seminara potpiše. Budući da je ona i drugi ovlašteni revizori koji su 2019. primili online prezentacije seminara, mogla je saznati sadržaj istih bez fizičkog sudjelovanja na seminarima održanim 2019. godine. Također, platila je naknade za sudjelovanje na tim seminarima, iako se nije potpisala, a Komora joj nije vratila iznose plaćenih naknada. Tužiteljica je bila uvjerena da je ispunila svoju obvezu stalnog stručnog usavršavanja, pa nije ni obavijestila tuženika o razlozima neispunjenja navedene obveze. Predlaže poništiti osporavano rješenje te naložiti tuženiku da joj nadoknadi trošak upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava tužbene navode. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. U podnesku od 21. veljače 2023. tužiteljica se u bitnom očitovala na odgovor na tužbu. U bitnom navodi da certifikat od 20. lipnja 1995. nije odluka niti rješenje i ne može se ukinuti, ni u cijelosti niti djelomično. Taj certifikat potvrđuje da je tužiteljica položila ispit za zvanje ovlašteni revizor i stekla sva prava koja proizlaze iz propisa i pravila struke. Certifikat je javna isprava kojom se dokazuje ono što se njime potvrđuje. Nesporno je da je tužiteljica položila ispit za zvanje ovlašteni revizor, a Ministarstvo financija ne može ukinuti certifikat koji nije izdalo. Certifikat ne predstavlja odobrenje za rad i ne može se smatrati takvim niti u cjelini niti dijelu. Netočan je navod u rješenju: „Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je certifikat pisani dokument koji objedinjuje položeni ispit za ovlaštenog revizora i ovlaštenje za obavljanje revizorskih usluga, pod uvjetom da je ovlašteni revizor upisan u odgovarajući registar.“ Iz teksta Certifikata vidi se da je tužiteljica položila ispit za zvanje ovlašteni revizor i stekla to zvanje. Međutim, iz tog certifikata ne proizlazi da je tužiteljica ovlaštena obavljati revizorske poslove. Prema članku 72. Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 146/05.), ovlašteni revizori koji su dobili certifikat u skladu sa Zakonom o reviziji (Narodne novine, broj 90/92.) smatraju se da su stekli uvjete za zvanje ovlaštenog revizora od dana stupanja na snagu tog zakona, tj. 10. prosinca 2005. godine. Članak 18. stavak 2. Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 90/92.) navodi da ovlašteni revizor mora ispunjavati nekoliko uvjeta, uključujući polaganje ispita za ovlaštenog revizora i stjecanje certifikata ovlaštenog revizora. Smatra da Certifikat od 20. lipnja 1995. ne sadrži ovlaštenje za obavljanje revizorskih usluga, već je samo dokument kojim se stječe zvanje ovlašteni revizor. Za obavljanje revizorskih poslova potrebno je podnijeti zahtjev za upis u registar ovlaštenih revizora, uz priloženi certifikat. Analogno tome, odvjetnik ne postaje odmah nakon polaganja pravosudnog ispita, već se upisuje u Imenik odvjetnika pri Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Prema članku 121. Zakona o reviziji, ovlašteni revizori koji su stekli pravo na obavljanje zakonske revizije u skladu sa Zakonom o reviziji (NN 146/05, 139/08, 144/12 i 78/15) i koji su na dan stupanja na snagu Zakona o reviziji (NN 127/2017), tj. 1. siječnja 2018., upisani u registar ovlaštenih revizora koji vodi Hrvatska revizorska komora, smatraju se da imaju odobrenje za rad u skladu sa Zakonom o reviziji (NN 127/2017). Ovo odobrenje za rad temelji se na zakonskoj presumpciji, a ne na rješenju koje je izdalo Ministarstvo financija. Članak 16. Zakona o reviziji (NN 127/2017) primjenjuje se isključivo na odobrenje za rad koje je izdano u obliku pisanog rješenja. Stoga se ta odredba ne odnosi na tužiteljicu. Da je Zakonodavac namjeravao primijeniti članak 16. na sva odobrenja za rad ovlaštenih revizora, odredba bi glasila: “Prestaje važiti odobrenje za rad: 3. ako ovlašteni revizor nije obavio stalno stručno usavršavanje u trajanju od najmanje 120 sati unutar neprekinutog razdoblja od tri godine.”

5.1. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 12. ožujka 2024. održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika stranaka.

5.2. Opunomoćenik tužiteljice je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao i kod navoda iz podneska od 21. veljače 2023. s time da ne ostaje kod navoda sadržanih u 3. odlomku odozdo na stranici br. 2. Navodi da se članak 16. stavak 1. točka 3. Zakona o reviziji, na kojem tuženik temelji rješenje čije poništenje traži tužiteljica, ne odnosi na tužiteljicu jer odobrenje za rad revizora tužiteljica nije stekla rješenjem već temeljem zakonske presumpcije. S obzirom na navedeno i s obzirom da je ovaj postupak hitan odustao je od saslušanja tužiteljice. Naveo je da tužiteljica osobno nije mogla pristupiti na ročište zbog zdravstvenih tegoba koje traju duže vrijeme te je predao potvrdu.

5.3. Opunomoćenica tuženika ostaje kod navoda odgovora na tužbu u cijelosti. Tuženik se očituje na navode tužiteljice iz tužbe i iz podneska od 21.2.2023., a koji navodi se odnose da se članak 16. Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 127/17) ne može primijeniti na konkretan slučaj iz razloga što tužiteljici nije izdano rješenje za obavljanje revizorskih usluga nego je to proizlazi iz izdanog certifikata iz razloga da kada bi se koristila analogija iz navoda tužiteljice onda se cijeli zakon o reviziji donesen 2017. ne bi primjenjivao u cijelosti u odnosu na prava i obaveze tužiteljice kao ovlaštenog revizora. S obzirom da se temeljem tog zakona ovlaštenim revizorima odobrenje za rad daje putem rješenja, a ne kako je to ranije učinjeno temeljem izdanih certifikata. Upravo je radi izjednačavanja vrijednosti izdanih certifikata i mogućnosti primjene Zakone o reviziji iz 2017. Na sve revizore podjednako donesena i prijelazna odredba Zakona da se izjednačavaju certifikati i odobrenja izdana temeljem Zakona o reviziji iz 2017.  Dodatno, ukazuje na postojeću sudsku praksu u više postupaka u kojima se također radi o ukinutim certifikatima u dijelu koji se odnosi na ovlasti obavljanja revizorskih usluga odnosno u dijelu kojim se odnosi na zvanje ovlaštenog revizora i sva prava koja proizlaze iz propisa i pravila struke. U spomenutim postupcima Upravni sudovi u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci odbili su tužbene zahtjeve tužitelja za poništenje rješenja o ukidanju odobrenja za rad Ministarstva financija te su utvrdili da su odluke tuženika pravilne i zakonite, te je pravilno primijenjen pravni propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar.

5.4. Opunomoćenik tužiteljice je naveo da je tuženik rješenjem ukinuo certifikat, a ne rješenje iz članka 16. stavak 1. Zakona o reviziji. Dakle, tuženik nije ukinuo rješenje kojim se daje odobrenje za rad jer to rješenje tužiteljici nije ni izdano budući da je tužiteljica odobrenje za rad stekla temeljem zakonske presumpcije. Certifikat koji je tužiteljici izdalo Hrvatsko udruženje revizora, a ne Ministarstvo financija, nije odobrenje za rad već je samo jedan od uvjeta koji su tužiteljici bili potrebni da počne obavljati revizorsku djelatnost. U odnosu na sudsku praksu na koju se poziva tuženik, tužiteljica ističe da tuženik ničime ne dokazuje da su tužbe u tim predmetima utemeljene na razlozima i osnovi koju tužiteljica ističe u ovom sporu. Tome nije navedeno da su te presude postale pravomoćne, a čak i da jesu, sudska praksa nije izvor prava i ne obvezuje već naprotiv je stalno podložna promjeni.  

5.5. Stranke su suglasno navela kako nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužiteljici na temelju članka 20. Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 90/92), odobrenja Ministarstva financija Republike Hrvatske od 27. lipnja 1994. i članka 18. Pravilnika o programu i načinu polaganja stručnog ispita za stjecanje zvanja ovlaštenog revizora, a u suradnji s T. I. of C. A. in England and Wales, izdan certifikat o položenom ispitu za zvanje ovlašteni revizor, kojim se potvrđuje kako je ona položila ispit i stekla zvanje ovlašteni revizor i sva prava koja proizlaze iz propisa i pravila struke;

- da je tužiteljica upisana u Registar ovlaštenih revizora pod registarskim brojem: …;

- da je tužiteljica u razdoblju od 29. studenoga 2018. do 28. studenoga 2021. ostvarila ukupno 110 bodova;

- da je tužiteljica u evidenciji o stalnom stručnom usavršavanju navela da je u periodu od 29. studenog 2018. do 28. studenoga 2019. prisustvovala na ukupno šest edukacija u organizaciji Hrvatske revizorske komore u ukupnom trajanju od 35 sati;

- da tužiteljica nije na Popisima sudionika na tim aktivnostima koje je navela u svojoj evidenciji stalnog stručnog usavršavanja ovlaštenog revizora;

- da se Hrvatska revizorska komora očitovala da tijekom 2018. i 2019. tužiteljica nije sudjelovala na tim aktivnostima stalnog stručnog usavršavanja u organizaciji Hrvatske revizorske komore;

- da tužiteljica u razdoblju od 29. studenog 2018. do 28. studenoga 2019. nije ostvarila bodove stalnog stručnog usavršavanja na temelju sudjelovanja na aktivnostima u organizaciji Hrvatske revizorske komore;

- da je tužiteljica u razdoblju od 29. studenog 2018. do 28. studenog 2019. ostvarila ukupno 5 bodova, odnosno 5 sati stalnog stručnog usavršavanja, koji bodovi se odnose na ostale aktivnosti stalnog stručnog usavršavanja;

- da je tužiteljica u razdoblju od 29. studenog 2019. do 28. studenog 2020. ostvarila ukupno 40 bodova, odnosno 40 sati stalnog stručnog usavršavanja, od toga se 35 bodova odnosi na osnovne, a 5 bodova na ostale aktivnosti stalnog stručnog usavršavanja;

- da je tužiteljica u razdoblju od 29. studenog 2020. do 28. studenog 2021. ostvarila ukupno 65 bodova, odnosno 65 sati stalnog stručnog usavršavanja, koji bodovi se odnose na osnovne aktivnosti stalnog stručnog usavršavanja.

8. Na temelju utvrđenih činjenica tuženik je ocijenio da tužiteljica nije ispunila obvezu propisanu člankom 14. stavkom 1. Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 127/17., dalje Zakon), odnosno nije ostvarila najmanje 120 sati stalnog stručnog usavršavanja u neprekinutom trogodišnjem razdoblju od stupanja na snagu Pravilnika o stalnom stručnom usavršavanju ovlaštenih revizora (Narodne novine, broj 104/18. i 144/20., dalje: Pravilnik), odnosno od 29. studenog 2018., zbog čega joj je na temelju članka 16. stavka 1. točke 3. Zakona u svezi članka 121. Zakona ukinuo certifikat u dijelu u kojem se isti smatra odobrenjem za rad, dok je na temelju članka 39. stavka 1. Zakona određeno brisanje iz Registra ovlaštenih revizora.

9. Ovaj Sud je na temelju članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje ZUS) uzeo u obzir navedene činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavanog rješenja, tako one nesporne tako i onu spornu, koja se odnosi na broj prikupljenih bodova. Prije svega, tužiteljica potvrđuje da nije potpisala kao sudionik na spornim seminarima u razdoblju od 29. studenog 2018. do 28. studenoga 2019. Tužiteljica nije dovela u sumnju utvrđenje tuženika da tužiteljica u tom razdoblju nije sudjelovala na aktivnostima stalnog stručnog usavršavanja. Naime, to što tužiteljica ima prezentacije s tih seminara i posjeduje isprave da je njeno trgovačko društvo platilo naknadu za sudjelovanje na time seminarima ne dokazuje da je ona zaista i osobno sudjelovala na tim aktivnostima stalnog stručnog usavršavanja, pri čemu medicinska dokumentacija iz 2014. godine ne potvrđuje njene navode o zdravstvenim problemima u 2019. godini kojima je pokušala dokazati tvrdnje o razlozima zašto se nije potpisala kao sudionik na spornim seminarima.

10.1. Člankom 121. stavkom 1. Zakona propisano je kako se za ovlaštene revizore koji su pravo na obavljanje zakonske revizije stekli u skladu sa Zakonom o reviziji (Narodne novine, br. 146/05, 139/08, 144/12 i 78/15) ili u skladu s člankom 122. stavkom 1. Zakona i koji su na dan stupanja na snagu Zakona upisani u registar ovlaštenih revizora koji vodi Hrvatska revizorska komora, smatra da imaju odobrenje za rad u skladu sa Zakonom.

10.2. Stavkom 3. navedenoga članka Zakona propisano je kako certifikati o zvanju ovlaštenog revizora koji su izdani do dana stupanja na snagu Zakona ostaju i dalje na snazi.

10.3. Člankom 14. stavkom 1. Zakona propisana je obveza stalnog stručnog usavršavanja ovlaštenog revizora u području obavljanja revizorskih usluga u trajanju od najmanje 120 sati unutar neprekinutog razdoblja od tri godine, počevši od dana izdavanja odobrenja za rad te obveza izvještavanja Ministarstva financija o ispunjenoj obvezi najkasnije na dan isteka istog razdoblja.

10.4. Člankom 14. stavkom 3. Zakona propisano je da Ministar financija detaljnije propisuje pravilnikom uvjete za provedbu stalnog stručnog usavršavanja, izdavanje potvrde o obavljenom stalnom stručnom usavršavanju, način utvrđivanja i dokazivanja stalnog stručnog usavršavanja i druge pojedinosti u vezi sa stalnim stručnim usavršavanjem.

10.5. Člankom 16. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je kako će Ministarstvo financija ukinuti rješenje kojim je izdano odobrenje za rad, ako ovlašteni revizor nije obavio stalno stručno usavršavanje u trajanju od najmanje 120 sati unutar neprekinutog razdoblja od tri godine.

10.6. Člankom 39. stavkom 1. Zakona propisano je kako Ministarstvo financija po službenoj dužnosti upisuje brisanje iz odgovarajućeg registra osobe kojoj je rješenje o odobrenju za rad ukinuto ili kojoj je rješenje o registraciji ukinuto.

11.1. Na temelju članka 14. stavka 3. Zakona donesen je Pravilnik o stalnom stručnom usavršavanju ovlaštenih revizora (Narodne novine, broj 104/18. i 144/20., dalje: Pravilnik).

11.2. Člankom 4. stavkom 1. Pravilnika propisano je da se stalno stručno usavršavanje ovlaštenih revizora vrednuje bodovima na način da je ukupno 120 ostvarenih bodova jednako 120 sati stalnog stručnog usavršavanja. Kao mjerna jedinica za jedan sat stručnog usavršavanja uzima se 60 minuta, a maksimalan broj bodova koji se može ostvariti u jednom danu je osam. Bodovanje aktivnosti stalnog stručnog usavršavanja provodi se primjenom kriterija razmjernosti prema vremenu trajanja određene aktivnosti stalnog stručnog usavršavanja. Bodovi za svaki pojedini oblik aktivnosti stalnog stručnog usavršavanja nalaze se u Prilogu 1. Pravilnika koji je sastavni dio Pravilnika.

11.3. Člankom 4. stavkom 2. Pravilnika propisano je da se vrednovanje stalnog stručnog usavršavanja ovlaštenih revizora u izvršenju obveze iz stavka 1. tog članka Pravilnika provodi prema sustavu bodovanja, prema kojem ovlašteni revizor ima obvezu:

1. ostvariti najmanje 120 bodova stalnog stručnog usavršavanja u neprekinutom razdoblju od tri godine u području obavljanja revizorskih usluga, od čega najmanje 60 bodova stalnog stručnog usavršavanja treba biti iz osnovnih aktivnosti, uz uvjet da u svakoj godini ostvari najmanje 35 bodova stalnog stručnog usavršavanja, od kojih je 20 bodova iz osnovnih aktivnosti navedenih u članku 7. stavku 1. Pravilnika

2. od 20 bodova ostvarenih iz osnovnih aktivnosti kako je navedeno u stavku 2. točki 1. tog članka Pravilnika, najmanje 10 bodova godišnje ostvariti iz područja s oznakom »A« koja označava područje stalnog stručnog usavršavanja u vezi s nezakonitostima i nepravilnostima koje su utvrđene u nadzoru ovlaštenih revizora i revizorskih društava i ostala područja za koja Ministarstvo financija utvrdi da su od značaja za reviziju

3. odgovarajuće evidentirati aktivnosti stalnog stručnog usavršavanja te putem propisanog obrasca izvijestiti Ministarstvo financija na način i u rokovima određenim ovim Pravilnikom, u svrhu praćenja i evidentiranja te provjere ispunjenja propisanih obveza.

11.4. Člankom 9. stavkom 1. Pravilnika ovlaštenom revizoru propisana je obveza ažurnog evidentiranja aktivnosti stalnog stručnog usavršavanja u obrascu Evidencija o stalnom stručnom usavršavanju ovlaštenog revizora (dio A, B i C) koji se nalazi u Prilogu 2. Pravilnika te obveza dostavljanja navedene evidencije Ministarstvu financija istekom trogodišnjeg razdoblja, najkasnije na dan isteka tog razdoblja.

11.5. Člankom 14. stavkom 1. Pravilnika propisano je da za ovlaštene revizore koji su pravo na obavljanje zakonske revizije stekli u skladu sa Zakonom o reviziji (Narodne novine, broj 146/05, 139/08, 144/12 i 78/15) ili u skladu s člankom 122. stavka 1. Zakona i koji su upisani u registar ovlaštenih revizora koji je vodila Hrvatska revizorska komora do stupanja Zakona na snagu, početak roka za dokazivanje stalnog stručnog usavršavanja prema odredbama Pravilnika počinje teći s danom stupanja Pravilnika na snagu.

11.6. Člankom 14. stavkom 2. Pravilnika propisano je da će se sati stalnog stručnog usavršavanja koje je ovlašteni revizor ostvario u razdoblju od 1. siječnja 2018. do stupanja na snagu Pravilnika prema programima na koje je prethodnu suglasnost dalo Ministarstvo financija, uračunati ovlaštenom revizoru u ukupne ostvarene sate stalnog stručnog usavršavanja, na način kako je određeno u izdanim prethodnim suglasnostima.

12. Na tužiteljicu se odnosi odredba člankom 121. stavka 1. Zakona. Naime, tužiteljica je ovlaštenih revizor, koja je pravo na obavljanje zakonske revizije stekla u skladu sa člankom 72. stavcima 1. i 3. Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 146/05.), kao ovlašteni revizor koji je dobio certifikat u skladu sa Zakonom o reviziji (Narodne novine, broj 90/92.). Tužiteljica je dan stupanja na snagu Zakona bila upisana u registar ovlaštenih revizora koji vodi Hrvatska revizorska komora. Zbog toga se smatra da tužiteljica na temelju člankom 121. stavka 1. Zakona ima odobrenje za rad u skladu sa Zakonom.

13. Na tužiteljičin certifikat se odnosi odredba člankom 121. stavka 3. Zakona. Naime, tužiteljičin certifikat o zvanju ovlaštenog revizora izdan je do dana stupanja na snagu Zakona. Taj certifikat na temelju člankom 121. stavka 3. Zakona ostaje i dalje na snazi.

14. Ministarstvo financija je ovlašteno i dužno na temelju članka 16. stavka 1. točke 3. Zakona ukinuti rješenje kojim je izdano odobrenje za rad, ako ovlašteni revizor nije obavio stalno stručno usavršavanje u trajanju od najmanje 120 sati unutar neprekinutog razdoblja od tri godine.

15. Navedena odredba izrijekom navodi samo ukidanje rješenje kojim je izdano odobrenje za rad. Tužiteljica ima odobrenje za rad za obavljanje revizorskih usluga, ali ne na temelju rješenja Ministarstva financija o odobrenju za rad, već na temelju zakona, odnosno na temelju članka 121. stavka 1. Zakona.

16. Ovlašteni revizor ima obvezu se stalno stručno usavršavati u području obavljanja revizorskih usluga u trajanju od najmanje 120 sati unutar neprekinutog razdoblja od tri godine. Ako ovlašteni revizor ne ispuni predmetnu obvezu ukinut će mu se odobrenje za rad.

17. Obveza stalnog stručnog usavršavanja u trajanju od najmanje 120 sati unutar neprekinutog razdoblja od tri godine odnosi se na sve ovlaštene revizore bez obzira jesu li odobrenje za rad stekli na temelju pisanog rješenja ili na temelju zakona (na temelju ispunjenih zakonskih pretpostavki). Ne može se prihvatiti tumačenje tužiteljice da se odredba članka 16. Zakona ne odnosi na one ovlaštene revizore koji odobrenje za rad nisu stekli na temelju pisanog rješenja jer bi to značilo da postoje ovlašteni revizori koje se ne može sankcionirati ukidanjem odobrenja za rad zbog povrede obveze stručnog usavršavanja. To što odredba članka 16. Zakona izrijekom navodi samo ukidanje rješenje kojim je izdano odobrenje za rad, ne znači da Ministarstvo financija nije ovlašteno ukinutu odobrenje za rad ovlaštenog revizora koje je stečeno na temelju zakona, a ne na temelju rješenja o izdavanju odobrenja za rad. Stoga je povreda obveze stručnog usavršavanja razlog za ukidanje odobrenja za rad bez obzira je li izdano rješenje o odobrenju za rad ili se na temelju zakona smatra da ima odobrenje za rad.

18.1. Prema odredbi članka 72. stavka 1. Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 146/05.) za ovlaštene revizore koji su dobili certifikat u skladu sa Zakonom o reviziji (Narodne novine, broj 90/92.), smatra se da su danom stupanja na snagu ovoga Zakona stekli uvjete za zvanje ovlaštenog revizora.

18.2. Prema odredbi članka 72. stavka 3. Zakona o reviziji u roku od šest mjeseci od dana osnivanja Komore ovlašteni revizori dužni su podnijeti zahtjev za upis u registar ovlaštenih revizora. Zahtjevu se prilaže certifikat.

18.3. Prema odredbi članka 72. stavka 4. Zakona o reviziji ovlaštenim revizorima koji u roku iz stavka 3. ovoga članka ne podnesu zahtjev za upis u registar, odnosno kojima odlukom Komore upis bude odbijen, prestaje vrijediti certifikat dobiven u skladu sa Zakonom o reviziji (Narodne novine, broj 90/92.) te više ne mogu obavljati reviziju.

19. Iz tih odredbi proizlazi da je certifikat izdan u skladu sa Zakonom o reviziji (Narodne novine, broj 90/92.) ovlaštenom revizoru ostao je na snazi ako je u roku od šest mjeseci od dana osnivanja Komore podnio zahtjev za upis u registar ovlaštenih revizora. Certifikat je prestao vrijediti ako ovlašteni revizor nije podnio zahtjev za upis u registar ili mu je odlukom Komore upis odbijen. Prestankom važenja certifikata prestalo je pravo na obavljanje revizije. Ostavljanjem na snazi certifikata ovlašteni revizor imali su i dalje pravo na obavljanje revizije.

20. S obzirom na navedene odredbe tuženik osnovano navodi da je certifikat pisani dokument izdan od strane nadležnog tijela koji objedinjuje položeni ispit za ovlaštenog revizora (revizorski ispit) i ovlaštenje za obavljanje revizorskih usluga, pod uvjetom da je ovlašteni revizor upisan u odgovarajući registar.

21. Sud prihvaća stajalište tuženika da se certifikat smatra odobrenjem za rad i da je Ministarstvo financija ovlašteno ukinuti certifikat u dijelu kojim je tužiteljica ovlaštena obavljati revizorske usluge, dok u preostalom dijelu certifikat ostaje na snazi, a to se odnosi na položeni revizorski ispit.

22. Ako ovlašteni revizor, kojem je certifikat izdan na temelju Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 90/92.) ostao na snazi jer je ispunio zahtjeve propisane odredbom članka 72. Zakona o reviziji (Narodne novine, broj 146/05.), u neprekinutom trogodišnjem razdoblju nije ostvario najmanje 120 sati stalnog stručnog usavršavanja, Ministarstvo financija ovlašteno je ukinuti taj certifikat u dijelu kojim je ovlašten obavljati revizorske usluge (tako Visoki upravni sud u presudi poslovni broj Usž-4152/22-2 od 14. rujna 2023.).

23. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

24. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a.

25. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 15. ožujka 2024.

 

Sudac:

Ante Drezga,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.