REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 428/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1709/2021-2 od 16. kolovoza 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-2444/21 od 11. svibnja 2021., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Prihvaća se revizija tuženika i preinačuju presuda presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1709/2021-2 od 16. kolovoza 2021., i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-2444/21 od 11. svibnja 2021., u dijelu koji se odnosi na naknadu plaće za razdoblje od 26. siječnja 2017. do 31. listopada 2017. i sudi:

I. Tužbeni zahtjev za isplatu

iznosa 174,52 kn sa zateznim kamatama od 15. veljače 2017.,

iznosa 173,13 kn sa zateznim kamatama od 15. ožujka 2017.,

iznosa 164,65 kn sa zateznim kamatama od 15. travnja 2017.,

iznosa 189,71 kn sa zateznim kamatama od 15. svibnja 2017.,

iznosa 176,61 kn sa zateznim kamatama od 15. lipnja 2017.,

iznosa 171,31 kn sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2017.,

iznosa 173,76 kn sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2017., iznosa 94,75 kn sa zateznim kamatama od 15. rujna 2017.,

iznosa 82,68 kn sa zateznim kamatama od 15. listopada 2017., i iznosa 92,28 kn sa zateznim kamatama od 15. studenoga 2017., sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%tna poena, bez zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, odbija se kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 4.653,21 kn sa zateznim kamatama na pojedine dijelove glavnice, kako je pobliže određeno u izreci prvostupanjske presude, uz naknadu troškova postupka u iznosu 2.187,50 kn, također sa zateznim kamatama.

2. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-4453/2021-2 od 19. siječnja 2022. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1709/2021-2 od 16. kolovoza 2021. zbog sljedećeg materijalnopravnog pitanja:

„Primjenjuje li se Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatak Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i dopune Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i na razdoblje nakon 26. siječnja 2017.?“

3. Postupajući sukladno navedenom dopuštenju tuženik je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) radi gore navedenog pravnog pitanja. Predložio je da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za razdoblje nakon 26. siječnja 2017., a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se reviziju tuženika odbije kao neosnovanu.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje nakon 26. siječnja 2017., koji zahtjev tužiteljica temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tuženik prilikom obračuna plaće pogrešno primijenio odredbe Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i odredbe Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je osnovica plaće izračunata prema odredbama Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama 26. listopada 2016. iznosila 5.415,37 kn,

- da je Vlada Republike Hrvatske Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama ("Narodne novine" broj 123/16) od 29. prosinca 2016. osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn,

- da su stranke sklopile Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. ("Narodne novine" broj 128/2017, dalje: TKU) kojim su ugovorile visinu osnovice,

- da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. listopada 2017. tužiteljici isplaćivao plaću u skladu s Odlukom od 29. prosinca 2016. u visini od 5.211,02 kn.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili u cijelosti osnovanim polazeći od toga da je produžena primjena odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i za razdoblje nakon 26. siječnja 2017. pa do 31. listopada 2017.

9. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

10. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

11. S obzirom na sadržaj pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena proizlazi da je u ovoj fazi postupka sporno primjenjuju li se Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006., Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i za razdoblje nakon 26. siječnja 2017.

12. Tuženik u podnesenoj reviziji smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 31. studenoga 2006, Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice i za razdoblje nakon 26. siječnja 2017. Naime, tuženik smatra da sudovi nisu imali u vidu odredbu članka XI Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., kojom je ugovoreno da se Dodatak Sporazuma o osnovici za plaće javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i Dopune sporazuma o osnovici za plaće javnim službama od 26. listopada 2011. smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina, da je isti istekao 26. listopada 2016., da je njegovo važenje, u skladu s odredbom čl. 199. st. 1. Zakona o radu produženo za još 3 mjeseca tj. do 26. siječnja 2017. Slijedom navedenog, u razdoblju nakon 26. siječnja 2017. do potpisivanja TKU osnovica nije bila ugovorena, što znači da su bili ispunjeni uvjeti iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama ("Narodne novine" broj 39/09 i 124/09), tj. da je Vlada Republike Hrvatske imala pravo posebnom odlukom odrediti osnovicu plaće u javnim službama, a što je ista i učinila Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama ("Narodne novine" broj 123/16) od 29. prosinca 2016., kojom je osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn.

13. Odredbom čl. XI. Izmjena i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. određeno je da se Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i Dopune Sporazuma o osnovici za plaće javnim službama od 26. listopada 2011. iz članka III. smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina i da se ugovorne strane obvezuju u dobroj vjeri pristupiti produljenu roka trajanja predmetnih izmjena i dopuna za godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu do zaključno 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3%.

14. Prema shvaćanju ovoga suda, gore navedenom odredbom nije određeno automatsko produljenje trajanja ugovora za daljnjih godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i Dopuna pa do kraja 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3%, već je za takvu situaciju predviđena mogućnost da stranke ugovora „u dobroj vjeri pristupe produljenju roka“. Ni tim ugovorom, a ni nekim drugim sporazumom ugovorne stranke nisu odredile posljedice koje će nastati ako se „u dobroj vjeri ne pristupi produljenju roka“.

15. Slijedom navedenog, člankom XI. Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. nije dogovorena produžena primjena navedenih Sporazuma na godinu dana pa se u konkretnom slučaju primjenjuje zakonska odredba iz čl. 199. ZR koja glasi:

„(1) Nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom može se ugovoriti i duže razdoblje produžene primjene pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru.“

16. S obzirom na gore navedeno, ovaj sud smatra da u razdoblju od 26. siječnja 2017. pa do potpisivanja TKU osnovica nije bila ugovorena te su posljedično tome bile ispunjene pretpostavke iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće javnim službama ("Narodne novine" broj 39/09 i 124/09, dalje: ZPJS) prema kojima je Vlada RH imala pravo posebnom odlukom urediti osnovicu plaće u javnim službama. To je Vlada RH učinila Odlukom o visini osnovice za obračun plaće javnim službama ("Narodne novine" broj 123/16 od 29. prosinca 2016.) i odredila osnovicu u visini od 5.211,02 kn (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev 287/2022 od 12. travnja 2022.).

17. Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi pogrešno su primijenili materijalno pravo kada su za utuženo razdoblje nakon 26. siječnja 2017. tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće ocijenili osnovanim.

18. Podaci o razlici plaće za siječanj 2017. između stranaka nisu bili sporni, a budući da je prema obračunu razlika plaće za taj mjesec iznosila 174,52 kn te kako je tužiteljica do 26. siječnja 2017. ostvarila pravo na razliku plaće, materijalno pravo pogrešno je primijenjeno u odnosu na pet preostalih dana siječnja 2017., odnosno za ukupni iznos od 28,15 kn i za preostalo utuženo razdoblje nakon toga.

19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženika, preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbiti (toč. I. izreke presude).

20. Stranke su podjednako uspjele u sporu te je o troškovima postupka odlučeno na temelju odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP (toč. II. izreke presude).

Zagreb, 31. kolovoza 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek