Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj:Gž-1260/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda Zagrebu, pod poslovnim brojem 82 P-2878/20-20 od 9. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika OTP Banka d.d. kao neosnovana i u pobijanom dijelu potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda Zagrebu, pod poslovnim brojem 82 P-2878/20-20 od 9. lipnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 24.664,93 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi parniči trošak u iznosu od 8.485,50 kuna, a točkom II. izreke, odbijen je ostali dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 365,96 kuna.

2. Žali se tuženik, pobijajući točku I. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak..

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 25.029,99 kuna, iz osnova ništetne odredbe s valutnom klauzulom u CHF u Ugovoru o kreditu, zaključenim 13. srpnja 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HVB Splitska Banka d.d., kao kreditora.

6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu u osporavanom dijelu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a izreka prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nije nerazumljiva, niti proturječi sama sebi ili razlozima presude.

8. Budući, da prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističu tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, u dijelu kojim je dijelom točke I. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako je po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, da je 27. ožujka 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 18151/06 u kunskoj protuvrijednosti 24.500,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., da proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF;

- obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to da se ukazalo izlišnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba, slijedom čega da je odbijen prijedlog da se izvede dokaz saslušanjem tužitelja;

- kako sud da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to da je temeljem Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s člancima 3-4., 269., člankom 272. i 323. ZOO-a, te člankom 502. a i c ZPP-a, utvrđeno postojanje osnove predmetnog zahtjeva;

- iz knjigovodstvene kartice da proizlazi da je upravo tužitelj kao korisnik kredita vršio uplate obveza po kreditu;

- tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju da je u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, a u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima, koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda teret dokaza takve činjenice da je na banci kao kreditoru;

- iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje dipl. oec. Petre Blašković, visina preplaćenog iznosa, koji proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, da iznosi ukupno 25.029,99 kuna;

- odredbom članka 323. ZOO-a da su propisane posljedice ništetnosti, te da je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje;

- prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe;

- iz Nalaza i mišljenja vještaka da proizlazi da je potraživanje tužitelja na ime povrata ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 25.019,99 kuna dospijevalo u razdoblju od 15. svibnja 2005. do 9. svibnja 2013.;

- kondikcijski zahtjev da zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava da je podnesena 4. travnja 2012., pa da je zastara prekinuta prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka i to za sve iznose koji su dospjeli 4. travnja 2007. ili nakon toga, pa prema tome, kada da je riječ o povratu ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznose od 56,17 kuna koji da je dospio 15. svibnja 2005., 56,13 kuna koji je dospio 13. lipnja 2006., 36,50 kuna koji da je dospio 14. srpnja 2006., 25,98 kuna koji da je dospio 14. kolovoza 2006., 51,11 kuna koji da je dospio 11. rujna 2006., 59,03 kuna koji da je dospio 10. listopada 2006., 25,05 kuna koji da je dospio 14. studenog 2006., 19,11 kuna koji da je dospio 12. siječnja 2007.,10,78 kuna koji da je dospio 16. siječnja 2007., 15,20 kuna koji da je dospio 12. veljače 2007. i iznos od 10,00 kuna koji da je dospio 12. ožujka 2007. (ukupno 365,06 kn), tužitelju, u smislu odredbe članka 214. stavka 1. ZOO-a, da je prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze za povrat stečenog bez osnove za taj iznos, a ovo pravno shvaćanje da nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), prema kojem zastarni rok za restitucijske zahtjeve počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke ili od dana kad je na drugi način utvrđena ništetnost ugovora;

- tužitelju da pripada isplata na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, koje da su u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne, te nepoštenost navedenih odredbi da je utvrđena presudom donesenom u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, koji da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/12 i koja da je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018.;

- tužitelj da se u skladu sa zakonom pozvao na utvrđenja iz presude kojom je usvojena tužba radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojoj su sporne odredbe o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF utvrđene nepoštenim (i ništetnim);

- zastara da počinje (ponovno) teći od dana donošenja pravomoćne presude u kolektivnom sporu, a ne od dana donošenja odluke u pojedinačnom sporu u kojem je sud vezan za pravna shvaćanja iz kolektivnog spora;

- u odnosu na iznose koji ukupno čine 24.664,93 kune, a odnose se na povrat plaćenog na ime nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koji su dospijevali od 10. travnja 2007. do 9. svibnja 2013. , tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka da je prekinula zastarijevanje, a presuda u odlučnom dijelu da je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako tužitelj tužbu da je podnio 13. lipnja 2020., to istu tužbu da je podnio prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve za isplatom, koji da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je, utvrđujući ništenom predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), prihvaća djelomično tužbeni zahtjev tužitelja i nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 24.664,93 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude, dok odbije ostali dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 365,96 kuna, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja za iznos od 24.664,93 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja, a na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, u dijelu kojim je sud prvog stupnja svojom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 15. U odnosu na daljnje žalbene prigovore, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je u ovoj pravnoj stvari odlučivao u granicama preinačenog tužbenog zahtjeva tužitelja, jer je odredbom članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19

– dalje: ZID ZPP) u članku 190. ZPP-a, iza stavka 1., dodan novi stavak 2. kojim je navedeno, da iznimno od odredbe iz stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Odredbom članka 117. stavka 2 ZID ZPP-a predviđeno je da se citirana odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je prvostupanjskom presudom odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja, koji je bez svoje krivnje tužbu preinačio tek po obavljenom vještačenju, a koje vještačenje je obavljeno nakon što je tuženik sudu dostavio sve potrebne podatke za provedbu tog vještačenja.

16. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane pravnog prednika tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i pravnog prednika tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 7. izreke da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time pravni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03

– dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da je propisano kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

19. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

21. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 7. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika, na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Pravni prednik uženika je sudjelovao u predmetu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u parnici pod poslovnim brojem P-1401/12, pa nema govora o tome da bi tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje odnosno da je prvostupanjski sud propustio očitovati se o bitnim činjenicama u ovom postupku.

22. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO- a.

23. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetnih odredbi.

24. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovanu dijelu kojim je tužitelj potraživao isplatu iznosa od 24.664,93 kune. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to rok za restitucijski zahtjev tužitelja da je počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

26. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 13. lipnja 2020. (tužba – listovi od 1 do 5 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 15. lipnja 2018., kao datuma od kojih je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

27. Također je potrebno za ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20), prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, slijedom čega tuženikov istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

28. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi pretplatio tuženiku iznos od ukupno 24.664,93 kune, a u odnosu na koje vještvo je i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja ispravno zaključio da tuženik svojim primjedbama nije dokazao pogrešan pristup vještaka, njegovu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade vještva, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti da ga je doveo u sumnju, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos koji je pobliže opisan točkom I. izreke prvostupanjske presude, te suviše, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju nisu trebali biti umanjeni predmetni preplaćeni iznosi za iznose koje je uplatio manje zbog smanjenja tečaja valute CHF, jer plaćanjem anuiteta u manjim iznosima uslijed smanjenja tečaja valute CHF nikakav dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja.

29. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene iznose glavnica priznao zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dana uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

30. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

31. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 5. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), a tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove za sastav podneska od 26. kolovoza 2020. i za sastav podneska od 27. rujna 2021., jer je isto utemeljeno na Tbr. 8. točkama 1. i 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), kao što je i ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove za zastupanje na ročištu 19. svibnja 2021. (a ne na ročištu 19. svibnja 2020., kako je to očito greškom u pisanju navedeno u obrazloženju prvostupanjske presude) na kojem ročištu se raspravljalo (stranice 57 i 58 spisa), a za zastupanje na kojem ročištu je tužitelj i zahtijevao troškove (troškovnik tužitelja - stranica 91 spisa), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana.

32. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

33. Nepobijani dio (točku II. izreke prvostupanjske presude), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 31. kolovoza 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac