Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1899/2020-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d. d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i G. d. o. o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika koja je izjavljena protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 45 P-2226/17-33 od 30. prosinca 2019. godine, dana 31. kolovoza 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 45 P-2226/17-33 od 30. prosinca 2019. godine u točki I. izreke, zatim u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.225,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. prosinca 2019. godine do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 45 P-2226/17-33 od 30. prosinca 2019. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kuna (preko dosuđenog iznosa od 6.225,00 kuna do dosuđenog iznosa od 7.475,00 kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. prosinca 2019. godine do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 kuna, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos koje teku od 30. prosinca 2019. godine do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 4.268,00 kuna, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.475,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. prosinca 2019. godine do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih zakonom dopuštenih razloga.

4. U žalbi u glavnome navodi da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a da su razlozi koji se navode nejasni i u proturječju sa sadržajem isprava u spisu, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).

5. U vezi toga ističe kako je tijekom postupka osporio da bi u konkretnom ugovornom odnosu sporna odredba o kamati suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da se radi o dvije odlučne činjenice koje sud mora utvrditi kako bi mogao donijeti odluku je li određena ugovorna odredba nepoštena, ali da sud prvog stupnja uopće nije ispitivao postojanje tih odlučnih činjenica, jer smatra da je ništetnost odredbe o kamatnoj stopi iz tužiteljeva ugovora o kreditu utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, slijedom čega je propustio utvrditi da li je konkretna odredba o kamatnoj stopi iz pojedinačnog ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, pa da se zbog toga pobijana presuda ne može ispitati.

6. Nastavno navodi kako je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku prema ugovoru o kreditu, vezano uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije bila određena niti odrediva, u vezi čega ukazuje na sadržaj Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom iz 2005. godine, Pravilnik o obračunu kamata i naknada i Načela iz 2007. i 2011. godine, te ističe da je obrazloženje pobijane odluke u proturječju s tim ispravama, jer da kamatna stopa iz tužiteljevog ugovora o kreditu nije mijenjana jednostranom odlukom tuženika, već u skladu s kriterijima propisanima u Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom i Pravilnicima o obračunu kamata i naknada.

7. Tuženik ističe da je sud prvog stupnja zanemario sve njegove dokaze glede promjene kamatnih stopa, uključujući i predloženo financijsko vještačenje kojim bi se utvrdilo da li su postojali opravdani razlozi za promjenu kamatne stope, odnosno je li promjenama te stope prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da se pobijana presuda niti iz tih razloga ne može ispitati, pri čemu navodi da prvostupanjski sud nije otklonio njegove prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, niti je naveo o kakvim prigovorima se radi, te je propustio utvrditi savjesnost postupanja tužitelja, čije saslušanje je isti predložio, odnosno da li je on postupao s pažnjom prosječnog potrošača prema kriterijima Suda EU, kako bi se utvrdilo ima li pravo na posebnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke ugovornog odnosa.

8. Nastavno navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO) kada je istome naložio isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, te nije obrazložio zbog čega bi on bio nesavjestan stjecatelj, niti zbog kojih razloga bi tužitelj imao pravo na povrat utuženog novčanog iznosa, u smislu odredbe članka 1112. ZOO-a, pri čemu ističe da bi tužitelj mogao eventualno imati pravo na kamate tekuće tek od prvog slijedećeg dana od dana izvršenja pojedine uplate, a ne od dana dospijeća, kako je određeno pobijanom presudom.

9. Tuženik navodi da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe članaka 81. stavak 1. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), kao i odredbe članaka 96. stavak 1. i 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), jer da sud prvog stupnja nije utvrđivao da li je tužitelju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, osim što je u jednom neobrazloženom dijelu pobijane odluke naveo da ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je nejasno na kojim dokazima je sud utemeljio zaključak o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, odnosno na temelju čega je utvrdio da je ona bila tužitelju nejasna, nerazumljiva i neuočljiva, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

10. Nadalje ističe da je sud neutemeljeno i neobrazloženo odbio istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, iz razloga koje pobliže navodi u žalbi, te da je propustio primijeniti odredbu članka 319. ZOO-a, u vezi čega navodi da odredba o promjenjivosti kamatne stope u sebi sadrži suglasnost volje ugovornih strana da kamatna stopa za vrijeme trajanja kreditne obveze bude promjenjiva, a ne fiksirana na iznos koji je utvrđen kao početna kamatna stopa.

11. Osim toga, osporava i odluku o parničnim troškovima, te smatra da tužitelju ne pripada pravo na trošak sastava podneska od 13. rujna 2017. godine, koji istome nije dostavljen, kao niti trošak pristupa na ročište od 04. travnja 2017. godine, jer da to ročište nikada nije održano, a da se na ročištima od 13. ožujka 2018. godine, 05. lipnja 2018. godine i 12. studenoga 2019. godine nisu izvodili nikakvi dokazi, već se raspravljalo o procesnim pitanjima, pa da je tužitelju trošak zastupanja na tim ročištima dosuđen pogrešnom primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa).

12. Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a uz žalbu prilaže isprave na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. Odgovor na žalbu nije podnesen.

14. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

15. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene, računovodstvene i financijske struke mr. sc. Z. R., njegovog dopunskog nalaza i mišljenja, te iskaza tog vještaka, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita protiv tuženika kao kreditora radi isplate razlike kamata između početno ugovorene kamatne stope i kamata koje su tužitelju stvarno naplaćene na temelju odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 138-50-3469560 od 16. svibnja 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 16. svibnja 2006. godine potonji ugovor (u nastavku teksta: Ugovor), na iznos od 24.952,83 švicarskih franaka s rokom otplate od 84 mjesečna anuiteta, a da je u točki 2. tog Ugovora utvrđena redovna kamata od 5,95% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

17. Nadalje utvrđuje da je presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine između ostalog presuđeno da je tuženik R. d. d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Prvostupanjski sud utvrđuje kako je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke, te je odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je, između ostaloga, tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, dok je potonja presuda potvrđena u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. S obzirom na navedeno, a pozivom na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, utvrđuje kako taj sud obvezuju presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno da je taj sud vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20. Nadalje utvrđuje kako je u članku 6. tuženikovih Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom od 11. ožujka 2005. godine (u nastavku teksta: Uvjeti) utvrđeno da će se način obračuna, pripis, visina, uvjeti i rokovi isplate i naplate kamate i naknade, valutiranje poslovnih promjena i računanje broja dana propisati Pravilnikom o obračunu kamate, odlukom o kamatnim stopama i odlukom o visini naknada za usluge banke, te da tuženik visinu kamatnih stopa i naknada određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, te cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.

21. Uvidom u priložena Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge, koji su u primjeni od 01. siječnja 2011. godine, utvrđuje da se u istima navodi kako je kamatna stopa izražena u postotku, a formira se kao zbroj bazne kamatne stope i ukupne marže, te da bazna kamatna stopa ovisi o kretanjima na tržištu, a sastoji se od zbroja najviše tri promjenjiva čimbenika, a to su tržišna kamatna stopa, premija rizika tržišta i cijena regulacije, pa da je za ugovore u švicarskim francima referentna tržišna kamatna stopa LIBOR/EURIBOR, dok je za ugovore s rokom promjenjivosti kamatnih stopa većim od 12 mjeseci tržišna kamatna stopa jednaka cijeni kamatnog swapa za taj rok fiksnosti kamatne stope, pri čemu premija rizika tržišta predstavlja premiju kreditnog rizika Republike Hrvatske, dok je cijena regulacije dodatni trošak banke koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa i neovisan je o politici banke, npr. obvezna pričuva, a da je promjenjiva kamatna stopa tržišno indeksirana kamatna stopa koja se mijenja na razini pojedinačnog ugovora o kreditu/depozitu zavisno o tržišnim pokazateljima vrijednosti čimbenika za izračun kamatne stope.

22. Nadalje utvrđuje da je Pravilnikom o obračunu kamata i naknada troškova od siječnja 2007. godine propisano da banka može ugovoriti primjenu promjenjive kamatne stope, a da se radi o kamati koja je podložna promjenama tijekom cijelog trajanja Ugovora, u pravilu na prvi dan svakog obračunskog perioda, te da promjenjivu kamatnu stopu čini referentna kamatna stopa uvećana/umanjena za maržu, s time da je ugovornim odredbama potrebno definirati uz koju referentnu kamatnu stopu se veže obračunska osnovica, kao i visinu kamatne marže za koju se uvećava referentna kamatna stopa, a da se promjenjive kamatne stope mijenjaju automatski, promjenom referentne stope utvrđene, u pravilu, dva radna dana prije početka obračunskog perioda.

23. Prvostupanjski sud utvrđuje da su navedeni Uvjeti, koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, vrlo općenito propisali da će se visina kamatne stope određivati u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu, pa da ovako propisani parametri od kojih ovisi promjena kamatne stope ne predstavljaju jasno definiranje kriterija po kojima bi tužitelj mogao pretpostaviti, odnosno znati da će se kamatna stopa promijeniti i koliko će se promijeniti, a da tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da bi takvo što tužitelju bilo pojašnjeno u vrijeme zaključenja Ugovora, pa utvrđuje da u konkretnom slučaju činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku prema Ugovoru vezano uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila određena niti odrediva.

24. Isto tako, utvrđuje da je došlo i do neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na tuženika kao banku, jer da tužitelju nisu objašnjeni parametri temeljem kojih će se promjenjiva kamatna stopa formirati u budućnosti, a da je tuženik odredbom članka 2. Ugovora u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja), koji na to nije imao mogućnost utjecati, niti o tome pregovarati, slijedom čega utvrđuje da je potonja Ugovorna odredba suprotna odredbama članaka 26. stavak 3., 272. i 295. ZOO-a, te odredbama Zakona o zaštiti potrošača, pa da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamati, koja je promjenjiva jednostranom voljom tuženika izraženom u Odluci o kamatnim stopama kreditora.

25. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. Z. R., za kojeg utvrđuje da je stručan, valjano obrazložen i sačinjen u skladu sa suvremenim dostignućima financijske znanosti, pa ga kao takvog u cijelosti prihvaća, pri čemu utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu imali primjedbe na matematički izračun vještaka, utvrđuje da razlika kamata obračunatih primjenom početno ugovorene kamatne stope i kamata koje su tužitelju stvarno naplaćene ukupno iznosi 4.268,00 kuna, s time da je razlika kamata u valuti švicarski franak iskazana u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja kreditora-tuženika na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

26. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 59., 84. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), usvaja zahtjev tužitelja radi isplate potonjeg novčanog iznosa, a pozivom na odredbu članka 277. Zakona o obveznim odnosima, te odredbu članka 29. stavak 2. i 8. ZOO-a i njegov zahtjev za isplatu pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od dospjelosti do isplate.

27. Prethodno tome, odbija kao neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine došlo do prekida zastare, koja je ponovno počela teći dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, a da od 14. listopada 2016. godine kao dana podnošenja predmetne tužbe pa do pravomoćnosti spomenute kolektivne presude nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

28. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a, odgovarajućim odredbama Tarife, odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ), te odredbi članka 29. stavak 2. i 8. ZOO-a.

29. Pazeći u ovom sporu male vrijednosti po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude (osim u dijelu u kojem je odlučeno o plaćanju zateznih kamata na pojedinačne iznose dosuđene glavnice) nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena presuda (osim u naznačenom dijelu) nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

30. Naime, na tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da li je u konkretnom slučaju sporna odredba članka 2. Ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja svoje utvrđenje u tom pravcu pravilno utemeljio na sadržaju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, budući je, kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj u tužbi pozvao na ta utvrđenja.

31. Osim toga, odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 14/14, 110/15 i 14/19, u nastavku teksta: ZZP/14) također je određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj potonjih odredaba ZPP-a i ZZP/14, te činjenicu da je sporna odredba članka 2. Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su točkom 4. pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđene ništetnim, to sud prvog stupnja nije niti bio dužan provoditi bilo kakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, razumljive i uočljive, te da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, niti je u tom smislu trebao utvrđivati savjesnost postupanja tužitelja, sve to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo stajalište zauzeto je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine. Stoga su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik iz navedenih razloga osporava zakonitost i pravilnost pobijane presude, kao i njegovo pozivanje na sadržaj priloženih Uvjeta, Pravilnika o obračunu kamata i naknada i Načela iz 2007. i 2011. godine.

33. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer iz sadržaja predmetnog prvostupanjskog spisa (list 392 i 393) proizlazi da je tuženik na ročištu od 16. prosinca 2019. godine na kojem je zaključena glavna rasprava predložio da se odluka donese na temelju stanja spisa, čime je odustao od svih prethodno predloženih a neizvedenih dokaza, pa tako i dokaza financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja na okolnosti koje navodi u žalbi, pa neizvođenjem tih dokaza istome nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom. Pri tome iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi i da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun visine tužiteljeve tražbine kako proizlazi iz nalaza i mišljenja i dopune tog nalaza i mišljenja sačinjenih od strane vještaka Z. R., dok se preostale primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje tog vještaka odnose na pravna pitanja o kojima vještak ionako nije ovlašten dati relevantno mišljenje, a o kojima je sud prvog stupnja zauzeo pravno stajalište, slijedom čega taj sud nije trebao u obrazloženju pobijane presude utvrđivati kakve konkretne prigovore je tuženik istaknuo u odnosu na nalaz i mišljenje spomenutog vještaka.

34. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je na temelju utvrđenja da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora koji se odnosi na odredbu o redovnoj kamati, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora-tuženika, usvojio tužbeni zahtjev radi isplate razlike anuiteta imajući u vidu prvobitno ugovorenu redovnu kamatu od 5,95% godišnje i naknadnu promjenu tako ugovorene kamate koja je izvršena u skladu sa spomenutom ništetnom odredbom članka 2. Ugovora, tj. naložio tuženiku isplatu ukupnog iznosa od 4.268,00 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospjelosti pojedinačnih iznosa glavnice do isplate, u smislu odredaba članaka 323. stavak 1. i 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

35. U vezi toga, a protivno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja prethodno utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, a to stoga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, koji stav je izražen u pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, pa budući da je pobijanom prvostupanjskom odlukom ustanovljena ništetnost naznačene odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi kao prethodno pitanje, to nije nastupila zastara prava tužitelja na potraživanje isplate na temelju naznačene ništetne odredbe Ugovora, jer je predmetna tužba podnesena dana 14. listopada 2016. godine, dakle prije nego što je zastara u smislu gore navedenog uopće počela teći.

36. Međutim, osnovano tuženik ističe da je u dijelu pobijane presude u kojem je odlučeno o zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a to stoga jer je sud prvog stupnja propustio navesti jasne i određene razloge zbog kojih je tuženiku naložio da isplati tužitelju takve kamate od dana primitka preplaćenih iznosa s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 5,95% godišnje.

37. U vezi toga valja navesti kako iz cjeline obrazloženja pobijane odluke i sadržaja spomenutog dijela izreke očito proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio tužitelja kao nepoštenog stjecatelja, u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, a takav status tuženika isti ima i po shvaćanja ovog drugostupanjskog suda, i to iz slijedećih razloga.

38. Naime, kako je navedeno, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P- 1401/2012 pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

39. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu i nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO-a mora vratiti tužitelju kao potrošaču ne samo ono što je od njega stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora, već i platiti istome zateznu kamatu od dana stjecanja.

40. Pri tome su neosnovane tvrdnje tuženika da bi tužitelj mogao eventualno imati pravo na kamate tekuće od prvog slijedećeg dana od dana izvršenja pojedine uplate, a ne od dana dospijeća, kako je određeno pobijanom presudom, jer protivno proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO-a.

41. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi u dijelu koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu nisu od značaja preostali žalbeni navodi, jer istima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane prvostupanjske presude.

42. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, te odredbe članka 30. stavak 2. OZ-a, osim u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen trošak za sastav podneska od 13. rujna 2017. godine u iznosu od 500,00 kuna, s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 125,00 kuna, jer iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tužitelj dostavio u spis podnesak koji bi bio sastavljen tog dana, pa tužitelju nije mogao biti priznat nepostojeći parnični trošak. Iz navedenog slijedi da je pravilnom primjenom materijalnog prava, ne računajući potonji trošak, tužitelju trebalo dosuditi trošak postupka u ukupnom iznosu od 6.225,00 kuna, a u preostalom dijelu (za iznos od 1.250,00 kuna i pripadajuće zatezne kamate na taj iznos) odbiti njegov zahtjev po navedenoj osnovi. Pri tome na žalbene navode tuženika koji se odnose na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku na ročištu od 04. travnja 2017. godine, valja odgovoriti da je istome očitom omaškom u pisanju priznat trošak zastupanja na tom ročištu koje nije održano, umjesto na održanom ročištu od 04. rujna 2017. godine, kako je i zatraženo u priloženom troškovniku sa lista 394 i 395 spisa.

43. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točki I izreke ove presude, u skladu s odredbama članaka 368. stavak 1. i 373.a stavak 3. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke iste presude.

44. Budući je tuženik u žalbenom postupku uspio jedino u dijelu odluke o parničnim troškovima kao sporednog zahtjeva, zbog čega istome nisu nastali posebni troškovi, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka, tj. odlučiti kao u točki III izreke presude.

U Rijeci, 31. kolovoza 2022. godine.

S U D A C :

Alen Perhat