REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 4 Pr-17273/21-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ruži Garac, u pravnoj stvari tužitelja V.K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T.P., odvjetniku u Z., protiv tuženika U. – U. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima M.R. i N.G.R., odvjetnicima u O.d.R.p., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 15. lipnja 2022., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 31. kolovoza 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz Ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju Odlukom o otkazu ugovora o radu od 19. lipnja 2012. te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja u radni odnos kod tuženika na radno mjesto Samostalnog referenta nabave u Službi komercijale.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da mu je tuženik Odlukom o otkazu ugovora o radu od 19. lipnja 2012. otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 23. listopada 2010. za radno mjesto Samostalni referent nabave u Službi komercijale zbog kršenja obveza iz radnog odnosa. Pobijana Odluka temelji se na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega ista nije zakonita i osnovana. Naime, u obrazloženju iste netočno se navodi da je 7. travanja 2012. kod tuženika bio neradni dan, što je vidljivo iz rasporeda dežurstva na Uskrsnom sajmu u centru G.G. gdje je tuženik sudjelovao sa izlaganjem svoje robe. Nije točno da je neovlašteno ulazio u prostorije Službe komercijale, jer je kao Samostalni referent nabave u Službi komercijale ovlašten ulaziti u te prostorije te pregledavati i čitati dokumentaciju u istoj prostoriji. Svojim radnjama ispunjavao je građansku dužnost te se zalagao za utvrđivanje stvarnog činjeničnog stanja u pogledu poslovanja tuženika, kao i rasvjetljavanju poslovnih neregularnosti i eventualnih kaznenih djela tuženika, što, prema odredbi čl. 109. Zakona o radu, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz. Stoga konačno preciziranim tužbenim zahtjevom podneskom predanim na ročištu 26. rujna 2013. (list 22.-25. spisa) predlaže sudu utvrditi nedopuštenom Odluku tuženika o otkazu ugovora o radu od 19. lipnja 2012. i utvrditi da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao, te naložiti tuženiku vratiti ga u radni odnos na radno mjesto Samostalnog referenta nabave u Službi komercijale, uz naknadu parničnih troškova, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Ujedno radi osiguranja predmetne nenovčane tražbine predlaže određivanje privremene mjere kojom bi se tuženiku naložilo njegovo privremeno vraćanje na rad, uz naknadu plaće.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj ne navodi ni jedan argument, okolnost niti dokaz iz kojih bi bilo vidljivo da otkaz ugovora o radu nije zakonit. Okolnosti i način počinjenja teške povrede radne obveze su takvi da opravdavaju donošenje odluke o otkazu. Činjenica što je tužitelj rasporedom dežurstva bio raspoređen na Uskrsni sajam u G.G.ne znači da je u prostorijama Službe komercijale bio radni dan. Također, tužitelju je dežurstvo završilo povratkom robe u prostorije G.S. te isti nije imao nikakvo daljnje ovlaštenje za ulazak u prostorije Službe komercijale. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

4. U odnosu ne predloženu mjeru osiguranja navodi da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje tražbine kao i opasnost da će se bez navedene mjere ista otežano ostvariti, odnosno da mu prijeti nenadoknadiva šteta.

5. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2561/12-19 od 27. ožujka 2014. tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u cijelosti (toč. I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 9.687,50 kuna (toč. II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 1.237,50 kuna (toč. III. izreke). Rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2561/12-19 od 27. ožujka 2014. odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanjem privremene mjere.

6. Navedena presuda i rješenje potvrđeni su presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-804/14-2 od 29. srpnja 2014.

7. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1879/14-2 od 27. siječnja 2016. odbijena je revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-804/14-2 od 29. srpnja 2014., dok je rješenjem revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-804/14-2 od 29. srpnja 2014. odbačena kao nedopuštena. Iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja otkaz tužiteljevog ugovora o radu nije nerazmjeran u odnosu na legitiman cilj koji se je nastojao postići, a to je s jedne strane pravo tužitelja na slobodu izražavanja, ali s druge strane i zaštita ugleda i poslovnog interesa tuženika. U danim okolnostima tuženik je zakonito postupio i imao je opravdan razlog za otkaz tužiteljevog ugovora o radu, zbog čega pobijana odluka o otkazu nije nedopuštena.

8. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2210/2016 od 21. prosinca 2016. ustavna tužba tužitelja je usvojena te su ukinute presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1879/14-2 od 27. siječnja 2016., presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-804/14-2 od 29. srpnja 2014. i presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2561/12-19 od 27. ožujka 2014. i predmet je vraćen Općinskom radnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. Ustavni sud Republike Hrvatske osporene presude ispitivao je sa aspekta povrede jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli propisanog čl. 38. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske i zaključio da miješanje u pravo tužitelja na slobodu izražavanja u obliku otkaza ugovora o radu nije bilo „nužno u demokratskom društvu“ radi zaštite poslovnog ugleda i prava tuženika. Slijedom navedenog, tužitelju je povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli zajamčeno člancima 38. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske, odnosno čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

9. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, s tim da je povukao prijedlog za izdavanjem privremene mjere.

10. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i kod svih navoda istaknutih tijekom postupka. Istaknuo je da je tužitelju otkazan ugovor o radu i zbog toga što je tužitelj u subotu 7. travnja 2012., koji nije radni dan kod njega, neovlašteno ulazio u prostore Službe komercijale te je neovlašteno pregledavao i čitao dokumentaciju koja se nalazi u prostoriji. Već navedena činjenica, bez obzira na to je li navedenu dokumentaciju radnik predao portalu „Z.“ i tjedniku „N.“, predstavlja tešku povredu obveza iz radnog odnosa. S obzirom na sadržaj otkaza i provedene dokaze, posebno iz izjave samog tužitelja koji priznaje da je ušao u prostorije komercijale i pregledavao „neki ugovor“ očito je da se radi o protupravnom ponašanju. Na navedeno naročito ukazuje izjava Z.O. prema kojoj je on 7. travnja 2012. isključio alarm, otključao Službu komercijale, pustio tužitelja da uđe i pregledava dokumentaciju, a da to nije evidentirano. Navedeno postupanje ne može se podvesti ni pod kakvu slobodu izražavanja koje bi težilo ostvarenju legitimnog cilja. Radi se o neovlaštenom ulasku u prostorije i neovlaštenom uzimanju dokumentacije i takvo postupanje ne može se opravdati bilo kakvim višim ciljevima niti ustavnim slobodama. Ne protivi se povlačenju prijedloga za osiguranje, ali traži razmjerni dio troška. Stoga, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 5.-7. i 257. - 260. spisa), Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 19. lipnja 2012. (list 8.-9., 247- 250. spisa), Raspored dežurstva na Uskrsnom sajmu G.G.od 7. travnja 2012. (list 10., 26. i 251. spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 9. srpnja 2012. (list 11. spisa), presliku Potvrde o primitku preporučene pošiljke (list 12. spisa), Obračunske liste (list 27.- 45. spisa), Uputnicu od 30. srpnja 2012. (list 46. spisa), presliku braniteljske iskaznice tužitelja (list 47. spisa), Opće podatke o osiguraniku s opisom poslova koje obavlja (list 48. spisa), ispis internetske stranice https:// … (list 49. -52. spisa), ispis internetskih stranica (list 53. - 70. spisa), presliku Presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-93/12 od 28. studenog 2012. (list 71. - 78. spisa), presliku Presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kž-8/13 od 7. svibnja 2013. (list 79. - 82. spisa), ispis članka "Iskoristili invalide za prelijevanje novca u privatne džepove" od 15. svibnja 2012. objavljenog na internetskoj stranici http:/…(list 83. - 85. spisa), Otvoreno pismo tužitelja hrvatskoj javnosti (list 86. - 87. spisa), presliku Presude Županijskog suda u Zagrebu Kž-520/13 od 14. svibnja 2013. (list 88. - 89. spisa), presliku Zapisnika i Presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K- 190/12 od 19. ožujka 2013. (list 90. - 95. spisa), presliku privatne tužbe tuženika protiv tužitelja poslovni broj K-190/12 (list 96. - 99. spisa), ispis članaka s internetskih stranica htttp:/… (list 100. - 103., 131. - 135. i 141. - 144. spisa), Ugovor o poslovnoj suradnji od 27. srpnja 2011., poziv na nadmetanje i obavijest o sklopljenim ugovorima (list 104. - 116. spisa), račune i dokumentaciju F.m. d.o.o., I.-S. d.o.o., P.T. d.d. i Z. – Z. d.d. (list 117. - 126. spisa), presliku tužbe u predmetu Pn-4107/12 (list 127. - 128. spisa), presliku Zapisnika u predmetu Pn-4107/12 od 12. srpnja 2013. (list 136. spisa), presliku tužbe zakonskog zastupnika tuženika protiv portala D. d.o.o. i tužitelja u predmetu Pn-4108/12 (list 137. - 140. spisa), presliku Zapisnika u predmetu Pn-4108/12 od 6. rujna 2013. (list 145. spisa), Izvješće o obavljenoj reviziji ureda iz veljače 2012. (list 146. - 160. spisa), Popis članova Upravnog vijeća tuženika (list 161. spisa), ispis s internetskih stranica Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 20. prosinca 2012. (list 162. spisa), Ugovore o suradnji od 14. prosinca 2010., 2. studenog 2010., 22. listopada 2010., 23. travnja 2009. (list 163. - 177. spisa), Ponudu H.š. d.o.o. za javni natječaj i obavijest o sklopljenim ugovorima (list 178. - 187. spisa), Prijavu tužitelja inspektoratu od 8. lipnja 2012. i prilog prijavi od 20. srpnja 2012. (list 188. i 195. spisa), Dopis tužitelja B.P. od 13. listopada 2010. i 14. lipnja 2011. (list 190. i 194. spisa), Dopis tužitelja S.B. od 6. listopada 2010. i 18. studenog 2011. (list 191. i 193. spisa), Dopis tužitelja zakonskom zastupniku tuženika od 5. listopada 2010. (list 192. spisa), Izjavu D.J. od 25. rujna 2010. (list 196. spisa), Zapisnik o pregledu i ocjeni ponuda od 25. veljače 2011., Rješenje komisije od 26. svibnja 2011. i 31. ožujka 2009. (list 197. - 207. spisa), Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta (list 208. spisa), ispis sa službenih stranica tuženika (list 209. - 218., 252. - 253. spisa), Registar ugovora zaključenih u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011. (list 219. spisa), Pregled sklopljenih ugovora o javnoj nabavi i njihovog izvršenja (list 220. - 221. spisa), ispis sa internetske stranice V. (list 222. spisa), Očitovanje inspektorata od 11. listopada 2012. (list 225. - 226. spisa), Izjavu tužitelja od 17. svibnja 2012. (list 229. i 254. spisa), Izjavu P.M. od 21. svibnja 2012.

(list

230.i

255.

spisa), Izjavu A.M.A. od 21. svibnja 2012. (list 231. i 256. spisa), Dopis tuženika Radničkom vijeću od 5. lipnja 2012. (list 241. spisa), presliku Povratnice (list 242. spisa), Evidentirano kretanje poštanske pošiljke (list 264. spisa), Dostavnu knjigu H.p. d.d. za dan 26. lipnja 2012. (list 266. spisa), Zapisnik Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-129/12 od 16. prosinca 2013. s preslikom privatne tužbe poslovni broj K-129/12, K-130/12, K-131/12, K-132/12, K- 133/12, K-152/12, K-153/12, K-155/12 (list 266. - 277. spisa), Zapisnik i Presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-94/12 od 13. prosinca 2013. (list 277. - 280. spisa), Izjavu Z.O.(list 287. spisa), Zapisnik Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-189/12 od 20. prosinca 2013. uz privatnu tužbu (list 288. - 289. spisa), članke objavljene na http://...(list 292. - 299. spisa), pregledan je videozapis nadzorne kamere tuženika od 7.

travnja 2012. na ročištu 21. veljače 2014. (list 302. i 304. - 305. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka S.B. (list 232. - 234. spisa), A.M.A.(list 234. - 235. spisa), P.M. (list 235. - 236. spisa), Z.O. (list 282. - 283. spisa), I.P. (list 283. - 284. spisa), zakonskog zastupnika tuženika (list 284. - 285. i 303. - 304. spisa) i tužitelja (list 305. - 307. i 402.-406. spisa).

12. Među strankama nije sporno:

- tuženik je Odluku o otkazu ugovora o radu donio 19. lipnja 2012. (u daljnjem dijelu teksta: Odluka o otkazu),

- tužitelj je 9. srpnja 2012. podnio Zahtjev za zaštitu prava kojem tuženik nije udovoljio.

13. Među strankama je sporno:

- kada je tužitelj zaprimio Odluku o otkazu te je li u zakonskom roku podnio Zahtjev za zaštitu prava i tužbu,

- pravna narav otkaza ugovora o radu tužitelju,

- je li provedeno zakonito savjetovanje s Radničkim vijećem,

- opravdanost razloga za otkazivanje.

14. Uvidom u presliku Povratnice (list 242. spisa) utvrđeno je da je Odluka o otkazu, broja pošiljke 250920801, tužitelju upućena 21. lipnja 2012., dok je uvidom u Evidentirano kretanje poštanske pošiljke (list 264. spisa) i Dostavnu knjigu H.p. d.d. od 26. lipnja 2012. (list 266.) utvrđeno da je tužitelj istu preuzeo 29. lipnja 2012. Zahtjev za zaštitu prava tužitelj je podnio 9. srpnja 2012., kako to proizlazi iz Potvrde o primitku preporučene pošiljke (list 12. spisa), odnosno u roku od 15 dana predviđenom odredbom čl. 129. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09., 61/11. i 73/13., u daljnjem dijelu teksta: ZR-a). Budući tuženik navedenom zahtjevu nije udovoljio u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva tužitelja, tužitelj je 2. kolovoza 2012. u roku iz čl. 129. st. 2. ZR-a podnio tužbu ovom sudu.

15. Uvidom u Dopis tuženika od 5. lipnja 2012. upućen Radničkom vijeću (list 241. spisa) utvrđeno je da tuženik izvještava Radničko vijeće o namjeri otkazivanja ugovora o radu za tužitelja jer je 7. travnja 2012. (subota) neovlašteno ulazio u prostorije tuženika i neovlašteno pregledavao dokumente, i jer je dokumentaciju (ugovore) vezanu za poslovanje tuženika predao portalu "Z." i tjedniku

"N.", kojim postupcima je naštetio poslovnom ugledu tuženika i koji postupci predstavljaju osobito tešku povredu radne obveze. Zbog gubitka povjerenja u tužitelja nastavak radnog odnosa s istim, uz uvažavanje svih okolnosti, nije moguć. Slijedom navedenog, tuženik je pozvao Radničko vijeće da se očituje o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu. Citirani dopis je svjedokinja S.B., predsjednica

Radničkog vijeća, preuzela 7. lipnja 2012. u 13,05 sati, što je razvidno iz poleđine istog dopisa.

16. Svjedokinja S.B., predsjednica Radničkog vijeća kod tuženika,

u svom je iskazu navela da su primili dopis za očitovanje o otkazu ugovora o radu te je potvrdila da je potpis na poleđini dopisa njezin. U istome nije pisalo o kojoj se vrsti otkaza radi, niti su bili navedeni osobni podaci o tužitelju (da je hrvatski branitelj, osoba s invaliditetom, da mu je supruga osoba s invaliditetom, obveze uzdržavanja i godine staža). Većina glasova članova Radničkog vijeća je bila za to da se neće očitovati, dok su pojedini članovi smatrali da su podaci nepotpuni, ali se na navedene okolnosti nisu očitovali tuženiku. Radničko vijeće nije tražilo nikakvu nadopunu dokumentacije i podataka. Vidjela je videosnimku i posredno ima saznanja da je tužitelj uzimao dokumentaciju i predavao ju novinarima. Predmetnu snimku vidjela je na jednom sastanku, prije nego što joj je tuženik uputio dopis, na kojem su bili prisutni i ravnatelj, rukovoditelji službi te sindikalni povjerenici, a snimka im je prikazana s ciljem da im se predoči što se dogodilo. Na istoj se vidjelo samo da tužitelj čita i pregledava dokumentaciju, a ne da istu i uzima.

17. Prema odredbi čl. 149. st. 1. i 2. ZR-a propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Važnom odlukom, prema odredbi čl. 149. st. 3. ZR-a, smatra se osobito i odluka o otkazu. U slučaju iz st. 1., poslodavac je radničkom vijeću, na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnog odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

18. Tuženik je ispunio svoju obvezu predviđenu odredbom čl. 149. st. 1. ZR-a te dostavio Radničkom vijeću potrebne podatke. Na temelju iskaza svjedokinje S.B., kojem je sud poklonio vjeru jer je ista iskazivala objektivno i istinito,

utvrđeno je da Radničko vijeće, unatoč činjenici što su pojedini članovi smatrali da su podaci nepotpuni, nije tražilo dodatne odgovore i obrazloženje te nadopunu dokumentacije i podataka, niti se očitovalo o namjeravanoj Odluci o otkazu, pa se, sukladno odredbi čl. 149. st. 6. ZR-a, smatra da Radničko vijeće nije imalo primjedbi i prijedloga o namjeravnoj Odluci o otkazu.

19. Uvidom u Odluku o otkazu utvrđeno je da se Ugovor o radu tužitelju otkazuje zbog kršenja obveza iz radnog odnosa te da mu ugovor o radu prestaje istekom otkaznog roka od mjesec dana i dva tjedna. Iz obrazloženja proizlazi da je tužitelj u subotu 7. travnja 2012. koji nije radni dan kod tuženika, neovlašteno ulazio u prostorije Službe komercijale te neovlašteno pregledavao i čitao dokumentaciju koja se nalazi u toj prostoriji. Također je utvrđeno da je dokumentaciju vezano za poslovanje tuženika predao portalu "Z." i tjedniku "N." temeljem

koje su isti zlonamjerno vadeći iz konteksta podatke iz te dokumentacije netočno prikazivali navodno nezakonito poslovanje tuženika. Opisano postupanje tužitelja ima značaj teške povrede obveze iz radnog odnosa, čime je tužitelj naštetio i poslovnom ugledu tuženika što je rezultiralo potpunim gubitkom povjerenja u tužitelja pa mu je ugovor o radu otkazan temeljem odredbe čl. 107. st. 1. podst. 3. ZR-a. Prije otkazivanja tužitelju je omogućeno da iznese svoju obranu te je provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem koje se u zakonskom roku nije očitovalo.

20. Prema ocjeni ovog suda, forma i sadržaj Odluke o otkazu jasno ukazuju da je tuženik tužitelju ugovor o radu otkazao redovitim otkazom uvjetovanim njegovim skrivljenim ponašanjem. Naime, osim što je u st. 1. izreke pobijane odluke jasno navedeno da se ugovor o radu tužitelju otkazuje zbog kršenja obveze iz radnog odnosa, u st. 2. je navedeno da ugovor o radu prestaje istekom otkaznog roka od mjesec dana i dva tjedna, koje pravo radnik nema u slučaju izvanrednog otkazivanja ugovora o radu. Niti iz obrazloženja pobijane odluke ne proizlazi da se tužitelju ugovor o radu otkazuje zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, a zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Upravo suprotno proizlazi iz predmetnog obrazloženja u kojem je razvidno da se ugovor o radu otkazuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. podst. 3. ZR-a. Za ukazati je da Zakonom o radu nije izričito navedeno da se ugovor o radu zbog postupanja radnika koje, prema stavu poslodavca, ima značaj teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog čega je isti izgubio povjerenje u radnika, može otkazati isključivo izvanrednim otkazom ugovora o radu. Konačno, dispozitivno je pravo svakog poslodavca odlučiti kojom vrstom otkaza će otkazati ugovor o radu radnika.

21. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ispunjavao svoju građansku dužnost. On kao pravnik po struci jako dobro zna što je njegova građanska dužnost i kako se u slučaju postojanja sumnje na kaznena djela treba obratiti nadležnim državnim institucijama, a što je i učinio, te je uočene nepravilnosti i nezakonitosti, koje je uočio radeći kod tuženika kroz niz godina jer je svakodnevno radio s relevantnim dokumentima vezanim prvenstveno uz javnu nabavu, prijavio nadležnim tijelima, USKOK-u, inspektoratu i policiji. Također je sumnje o nepravilnostima kod tuženika prijavio i nadležnim tijelima unutar samog tuženika, između ostalog, Sindikatu i Radničkom vijeću. Iz očitovanja glavne državne inspektorice B.V. od 11. listopada 2012. na prvoj stranici proizlazi da je ista zaprimila njegovu predstavku o uočenim nepravilnostima. Da su nepravilnosti utvrđene proizlazi i iz Izvješća o obavljenoj reviziji iz veljače 2012. u kojem je na strani 12. navedeno da je revizijom obavljenom za 2001. i 2002. utvrđena nepravilnost koja se odnosi na neprovođenje propisanih postupaka nabave, dok je revizijom za 2010. utvrđeno da navedena nepravilnost nije otklonjena. Nepravilnosti su utvrđene i od strane ureda, a što je razvidno i iz kaznenog postupka broj K-93/12 u

kojem je optuženik I.P., novinar, oslobođen optužbe za kazneno djelo klevete. Također je komisija poništavala tuženikove natječaje, između ostalog, i jedan čija je procijenjena vrijednost bila oko 200.000,00 kn, a rok za natječaj je iznosio samo jedan dan, što nije u skladu sa zakonom. Kod tuženika se provodi kriminalistička obrada povodom kaznenih prijava, a što je vidljivo i na službenoj stranici DORH-a. Istina je da je presliku dokumentacije vezanu za poslovanje tuženika predao portalu "Z." i tjedniku "N.". To stoga jer

se vodio načelom javnosti, posebno jer je tuženik financiran sa preko 30 milijuna kuna koja sredstva predstavljaju novac poreznih obveznika, a tuženik je uz to i pravna osoba koja skrbi o invalidima te je smatrao da hrvatska javnost ima pravo znati kako se troše novci poreznih obveznika u javnoj ustanovi, tj. kod tuženika. U kaznenom postupku poslovni broj K-190/12 oslobođen je za klevetu zbog intervjua "Ravnatelj D. oštećuje U. poslovanje, branitelji koji su se pobunili dobili su otkaz", kojeg je dao portalu "D.". Pojasnio je da su ti branitelji on i gospodin O.. U tom postupku su prvostupanjski i drugostupanjski sud zauzeli stajalište da javnost ima pravo i dužnost znati za eventualne nepravilnosti kod tuženika. Iz obrazloženja tih presuda, između ostalog, stoji da je njegova nakana bila da se zaštite "opravdani interesi". Dokumentacija koju je predao portalu "Z." tiču se ugovora između tuženika i podizvođača, jer zbog tih ugovora tuženik nije izvršavao rezervirane ugovore za invalide, već su ih izvršavali privatni podizvođači. Tu dokumentaciju je predao u jednom navratu novinaru "Z." S.M., neposredno prije objavljivanja samog članka koji je bio 19. ožujka 2012.

Primjerice, na natječaj koji je raspisao Za.h. d.o.o. u kojem je navedeno da se na isti može javiti samo pravna osoba koja zapošljava više od 50% invalidnih osoba, tuženik, kao jedini koji se javio i dobio posao, taj isti posao je prepustio S. kao podizvođaču, te je na temelju ugovora između tuženika i S. tuženik sve svoje obveze prema naručitelju posla prepustio podizvođaču unatoč zabrani iz javne nabave da se taj posao prepusti podizvođaču. Takvih ugovora je on ovom sudu predao 4-5, vrijednosti preko 100 milijuna kuna. Činjenica da tuženik nije smio postupati na način da posao javne nabave prepušta podizvođačima utvrđena je u postupku K-93/12, što mu daje pravo da je govorio istinu. Što se tiče dokumentacije koju je predao tjedniku "N.", iskazao je da je predao preslike ugovora koji se odnose na tuženika i podizvođače, uz dokumentaciju koja se odnosi na situaciju kada tuženik sam raspisuje natječaje, nakon čega je slijedila objava od 6 članaka. Dokumentaciju relevantnu za tjednik "N.l" proslijedio je novinaru I.P., prije 15. svibnja 2012. kada je izašao prvi članak. Do sporne

dokumentacije došao je jer je kao Samostalni referent nabave radio u Službi komercijale te mu je ista bila lako dostupna, pa ju je tako i lako fotokopirao. To je dokumentacija koja je bila dostupna unutar tuženika te je kolala od jedne do druge službe. Tuženik ničim nije dokazao da su mediji koji se navode u odluci zlonamjerno vadeći iz konteksta podatke iz te dokumentacije netočno prikazivali navodno nezakonito poslovanje tuženika, a što proizlazi i iz 10 tužbi tuženika protiv "N." i jedne protiv "Z.", pri čemu nijednu parnicu nije dobio, dok novinar "N." ima jednu pravomoćnu presudu i osam ih je protiv njega povučeno od strane tuženika. Što se tiče navodne štete koju je nanio poslovnom ugledu tuženika iskazao je da nije on prepuštao poslove javne nabave podizvođačima već je to činio zakonski zastupnik tuženika D. Isti je od četiri tužbe koje je podnio protiv njega, dvije povukao, jednu parnicu je izgubio, a jedan postupak je obustavljen. Istaknuo je da je došlo do neopravdane inverzije jer ne postupa nepravilno onaj koji ukazuje na nezakonitosti, odnosno on kao zviždač, već onaj koji čini te nepravilnosti, odnosno tuženik. Za vrijeme trajanja rada kod tuženika nikada nije dobio nikakvu opomenu. Na pitanje je li dobio bilo kakvo ovlaštenje od odgovorne osobe tuženika za predaju sporne dokumentacije medijima, naveo je da on takvo dopuštenje nije tražio, pa tako niti dobio, a što je i razumljivo jer je na svom radnom mjestu trpio prijetnje i mobing od strane voditelja nabave gospodina S. i od samog ravnatelja. Na pitanje koliko je kaznenih postupaka pokrenuto povodom njegovih prijava naveo je da je kod tuženika već tri godine u tijeku kriminalistička obrada od strane DORH-a i PNUSKOK-a. On je podnio preko 30 anonimnih kaznenih prijava, a 2009. je podnio kaznenu prijavu pod punim imenom i prezimenom. Medijima nije predao niti jednu dokumentaciju osim one koju je predao i nadležnim državnim tijelima. Tuženik je predmetne portale tužio s čak 11 tužbi zbog klevete i naknade štete, ali niti u jednom od tih postupaka nije uspio. On je zapravo želio pomoći tuženiku, jer je tuženik dobivao milijunske poslove baš zato što zapošljava invalide. Tuženik je, međutim, te poslove prepuštao podizvođačima, iako ih je bio osposobljen sam obaviti. Ne smatra da je dokumentacija koju je predao novinarima poslovna tajna, niti je ta dokumentacija bila zaključana u ormariću. Što se tiče njegovog ulaska u subotu 7. travnja 2012. u prostorije Službe komercijale, tužitelj je naveo da je u istu prostoriju ušao jer je i dalje sumnjao u nepravilnosti vezane uz rezervirane ugovore, a što je vidljivo iz pregledane snimke na kojoj se spominju podizvođači. Na pitanje što je gospodin O. radio s njim u sobi Službe komercijale 7. travnja 2012. odgovorio je da je isti i sam prijavljivao nepravilnosti, a osim toga nakon što je na portalu "Z." izašao članak i sam se zainteresirao jer ima sina koji je osoba s invaliditetom i radi kod tuženika. Nije istina da je 7. travnja 2012. bio neradni dan kod tuženika, jer je tuženik taj dan prodavao robu u centru G.G. Tuženik je subotama organizirao likovne kolonije, A.

subote i razne manifestacije kao F.A., L. i sl. Subotom radi i maloprodaja.

Nije istina da je on neovlašteno ulazio i pregledavao komercijalnu dokumentaciju, jer u njegovom ugovoru o radu piše da je on Samostalni referent nabave u Službi komercijale i da on svoje poslove obavlja u poslovnom uredu u Z. On je taj dan radio kod tuženika te se taj dan obratio službenom portiru Z.O. sa zamolbom da pogleda neke ugovore u komercijali, a što je on i dopustio. Ušao je u komercijalu pod njegovim nadzorom i pregledavao par minuta rezervirane ugovore koje su ga zanimali, nakon čega ih je uredno vratio u prisutnosti službenog portira. Njegova osnovna obveza tog dana je bila raditi na Uskrsnom sajmu u G.G. i vratiti natrag robu kod tuženika, koju obvezu je savjesno i ispunio. Taj dan u Službi komercijale nije bilo drugih radnika koji su radili. Nitko mu nije rekao da ide pogledati te ugovore, već ih je sam išao pogledati. Njegov radni stol i kompjutor, odnosno njegovo radno mjesto nalaze se u drugoj zgradi unutar D., a ne u zgradi u kojoj je snimljen. On je poslove komercijalista obavljao i u prostoriji u kojoj je snimljen i njegov posao komercijalista nije ograničen u smislu prostorija. Dokumentaciju koju je predao novinarima fotokopirao je u poslovnim prostorijama tuženika.

22. Zakonski zastupnik tuženika J.D. iskazao je da je 7. travnja 2012.

tužitelj imao radnu obvezu u G.G. te se po obavljanju tog posla trebao vratiti u ustanovu i ostaviti stvari u G.S. Subota je inače bila neradni dan kod tuženika, međutim tužitelj je za taj dan imao pisanu dozvolu da može ući u prostor tuženika i ući u G.S., uzeti i vratiti proizvode kao što su to učinili i ostali kolege koji su bili zajedno s njim, a nije imao ovlaštenje ulaziti u prostorije Službe komercijale. Oni su po objavljivanju članaka u «N.» išli pregledavati snimke koje su imali, koji je sustav postavljen puno prije ovog događaja. Na ulazu se nalazi oznaka da je objekt pod video nadzorom i osobno smatra da oni nisu bili dužni posebno u svaku prostoriju stavljati oznaku da je upravo ta prostorija pod video nadzorom, s tim da postoje i lažne kamere. Na jednoj od tih kamera se vidi kako tužitelj gospodinu O. daje upute koje će mu ugovore posebno morati vaditi od kojih tvrtki. Čuje se gdje tužitelj govori O. da posebno obrati pažnju na pojedine tvrtke. Ta dokumentacija na snimci se nalazila u jednom ormaru. Drži da je inače dokumentacija u toj prostoriji bila namijenjena za one osobe koja se njome služila. Vidi se na toj snimci da tužitelj pregledava tu dokumentaciju i da ne uzima nešto od te dokumentacije. Snimka je pokazana pred Radničkim vijećem, Sindikatima i odgovornim ljudima. On je već prije znao da se određena dokumentacija šalje medijima, međutim nije reagirao dok njegova slika nije osvanula u novinama. Znao je da se dokumentacija daje istražnim organima jer su oni non stop bili u ustanovi i sve provjeravali. Tužitelj se nakon izvjesnog vremena i hvalio da šalje dokumentaciju i da to radi u najboljoj namjeri. Tužitelju nije izrečena opomena, jer za to nakon pregledavanja snimke nije niti bilo vremena. Čim se snimka prikazala tužitelj je otišao na bolovanje. Što se tiče povlačenja tužbi može reći da se njemu ne da povlačiti po sudovima, a istina ja da nema vremena, budući je tuženik pravna osoba koja zapošljava 500 osoba, te mora osigurati sredstva za funkcioniranje i isplatu plaće. Glavni cilj tih tužbi i postupaka se postigao jer su i gospodin P. i tužitelj priznali da je tužitelj dao dokumentaciju, što je prema njihovim aktima neovlašteno. Da su sve nepravilnosti i nezakonitosti na koje je gospodin P. upirao u člancima istinite do sada bi se već nešto i dešavalo, a ne bi tuženik sklapao nove ugovore sa Z.h., H.š. i H.ž. a i ne bi njemu bio produžen mandat.

23. Svjedok I.P. potvrdio je da mu je tužitelj davao presliku dokumentacije koja se odnosila na dio ugovora s podizvođačima i dio dokumentacije javne nabave. Do dijela dokumentacije koju mu je tužitelj predao mogao je doći sam, kao primjerice natječaja, odluka o odabiru izvođača, odluka Z.h.,

H.š. i ostalih naručitelja, dok do dijela dokumentacije koji se odnosio na ugovore, prepuštanje ugovora podizvođačima nije mogao doći sam. On je pisao o malverzacijama, nepoštivanju duha Zakona o javnoj nabavi, nepropisnom prepuštanju radova podizvođačima, nepravilnostima u samoj nabavi tuženika, nepotizmu, mobingu i namještenim natječajima. Protiv njega je osobno pokrenuto deset tužbi za klevetu, te je pravomoćno oslobođen za jednu. Osam tužbi koje je Općinski kazneni sud spojio u jedinstveni postupak, a koje je zakonski zastupnik tuženika gospodin D.zajedno s tuženikom podnio protiv njega je povučen, s tim da je jedan postupak još u tijeku. On je tekst objavio ne samo na temelju dokumentacije dostavljene od strane tužitelja, iako je ista bila inicijalna, već i na temelju ostale dokumentacije koja mu je pristizala s drugih strana i koja je bila javno dostupna. Prije pisanja članaka kontaktirao je ravnatelja tuženika koji je osporio da prepušta ugovore podizvođačima, iako je iz dokumentacije proizlazilo suprotno. Gradski kontrolni ured je na temelju njegovog članka utvrdio nepravilnosti te je o svemu izviještena policija i državno odvjetništvo. Dokumentacija koja mu je bila dostavljena nije bila označena oznakom "poslovna tajna".

24. Svjedok Z. O. u svom je iskazu naveo da je tog 7. travnja 2012. radio na recepciji u D. kada su došli gospodin M. i tužitelj sa sajma u G.G. kako bi dostavili neke proizvode tuženika u kreativnu radionicu. Po dolasku su mu pokazali da imaju radnu obvezu tog dana od 14,00-18,00 sati. Potom je iskopčao sustav alarma u kompletnoj zgradi budući nema posebnog alarma za pojedine prostorije. Nakon što su obavili posao otvorio je vrata od prostorija Službe komercijale tužitelju koji je pogledao dokumentaciju, ništa nije uzeo i uništio te su se vratili natrag. Ne zna kakva je to dokumentacija bila. Tužitelja je viđao da ulazi u tu sobu i prije, to je bilo normalno. Smatra da dokumentacija koju je tužitelj tog dana pregledavao ne predstavlja poslovnu tajnu, jer je ista bila otvorena i svima dostupna, svi su je mogli pregledavati, pa i čistačice. Tužitelj ga je zamolio da otvori prostoriju Službe komercijale. U prostoriju Službe komercijale mogu ulaziti svi djelatnici tuženika, svi tamo prolaze, piju kave.

25. Svjedokinja A.M.A., referentica kod tuženika, potvrdila je da se na Izjavi od 21. svibnja 2012. (list 231. spisa) nalazi njezin potpis. Jednom prilikom za vrijeme pauze tužitelju je zazvonio telefon nakon čega je naglo otišao, a po povratku joj je rekao da je razgovarao s novinarom jednog uglednog lista. Par dana nakon toga izašao je članak u tjedniku «N.». I ranije je sumnjala da tužitelj i radnik O. imaju neke veze s negativnim napisima o tuženiku. Predmetna izjava je napisana u pravnoj službi onako kako je ona govorila. Tužitelj je o ravnatelju govorio da su lopovi, pogrdne riječi. Videosnimku na kojoj je tužitelj vidjela je prije davanja izjave. Vidjela je ulazak tužitelja i Z.O. u prostoriju, otvaranje ormara,

gledanje papira i izlazak. Tužitelju nije bio zabranjen ulazak u prostorije Službe komercijale ali isti, prema njezinom mišljenju u subotu, tamo nije imao što raditi. Bilo je normalno da tužitelj za vrijeme radnog vremena uđe u prostorije Službe komercijale ako mu je nešto trebalo. Tužitelj je njoj kao referentu nabave bio mentor, naučio ju je poslu i kao kolege su dobro i ugodno surađivali. Ona nikada ni u kakvoj Izjavi nije spominjala portal "Z.". Tužitelj nije sjedio u prostoriji u koju je ušao, već je sjedio u sobi nabave u kojoj je sjedio zajedno s njom.

26. Svjedok P.M., referent prodaje u Službi komercijale, potvrdio je da se na Izjavi od 21. svibnja 2012. (list 230. spisa) nalazi njegov potpis i da je istina sve što je u istoj navedeno. Po dolasku sa sajma iz G.G.7. travnja 2012., za koji su on i tužitelj bili radno zaduženi za razdoblje od 14,00-18,00 sati, a koji je inače neradni dan, trebali su vratiti robu sa sajma, istu istovariti u prostor galerije, otvoriti i zatvoriti. On i tužitelj su počeli istovarivati stvari kada je u jednom trenutku došao gospodin O. koji im je otvorio vrata galerije, ali nije vidio kada su otišli. Nije vidio je li otvoren ili zaključan prostor Službe komercijale. Vratio je vozilo i otišao na recepciju pričekati kolege. Kada su se vratili sa istima se pozdravio. 16. svibnja 2012. u galeriji je bio održan sastanak s 30-tak zaposlenika na kojem je bio prisutan ravnatelj i na kojem je prikazana videosnimka. 17. svibnja 2012. na prijedlog ravnatelja tuženika razgovarao je s tužiteljem koji je htio razjasniti taj dio zašto je ušao unutra, a da ga nije obavijestio. Prije davanja Izjave od 21. svibnja 2012. njemu je bilo predočeno da se tužitelju isključivo stavlja na teret neovlašten ulazak u prostorije Službe komercijale. Na video snimci se vidi ulazak tužitelja u prostoriju, otvaranje ormara, gledanje 10-15 sekundi u taj ormar, ništa nije uzeo, zatim je izašao van, a potom se vidi dio snimke bez tona na kojoj gospodin O.nešto govori tužitelju. Nema saznanja da bi tužitelju bio zabranjen ulazak u prostorije komercijale, budući se on ne nalazi izvorno na toj lokaciji iako često tamo navraća. Nema saznanja da bi ta prostorija ili bilo koja druga prostorija bila pod video nadzorom, niti je vidio upozorenje da je prostorija pod video nadzorom. Tužitelj inače nije sjedio u toj prostoriji u kojoj je viđen na video snimci.

27. U odnosu na kronologiju događaja odlučnih za razrješenje ovog spora sud je iskazu tužitelja poklonio vjeru jer je isti iskazivao istinito, uvjerljivo i sukladno materijalnim dokazima u spisu. Sud nije prihvatio dio iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je sumnje o nepravilnosti kod tuženika prijavio i nadležnim tijelima unutar samog tuženika, između ostalog, Sindikatu i Radničkom vijeću, budući iz Dopisa tužitelja upućenog B.P., predstavnici Sindikata i članici Upravnog

vijeća tuženika od 13. listopada 2010. i 14. lipnja 2011. (list 190. i 194. spisa), Dopisa tužitelja upućenog S.B., predsjednici Radničkog vijeća i predsjednici

Upravnog vijeća tuženika od 6. listopada 2010. i 17. studenog 2011. (list 191. i 193. spisa) i Dopisa tužitelja upućenog zakonskom zastupniku tuženika od 5. listopada 2010. (list 192. spisa) proizlazi da tužitelj moli pomoć jer mu se oduzima posao u nabavi i jer je izložen maltretiranju od strane gospodina T.S., dok istima ne prijavljuje sumnje o uočenim nepravilnostima u poslovanju tuženika. Također, sud nije prihvatio dio iskaza tužitelja u kojem je naveo kako je predmetna dokumentacija bila lako dostupna unutar tuženika i da je ista kolala od jedne do druge službe, budući se na temelju njegovog ulaska u sobu Službe komercijale u subotu dana 7. travnja 2012. i pregledavanja dokumentacije, što među strankama nije niti sporno, nameće zaključak da ista dokumentacija nije bila lako dostupna i da se njome nije moglo slobodno raspolagati.

28. Iskazi zakonskog zastupnika tuženika te svjedoka I.P., A.M.A. i P.M. u cijelosti su ocijenjeni istiniti, jer su isti iskazivali

objektivno, uvjerljivo i sukladno materijalnim dokazima u spisu, dok sud nije prihvatio dio iskaza svjedoka Z.O. u dijelu u kojem je naveo da je sporna dokumentacija bila svima dostupna i da su je svi mogli pregledavati, pa i čistačice, jer iz činjenice da se radnici slobodno kreću kroz određenu službenu prostoriju poslodavca i tamo piju kavu ne znači da isti imaju pravo pregledavati i služiti se dokumentacijom za koju nisu zaduženi.

29. Uvidom u ispis internetskih stranica htpp:… (list 292.-299.

spisa) utvrđeno je da je na istima 20. ožujka 2012. objavljen članak autora S.M. pod nazivom "Kako je preko U.-a isisavan novac iz H." u

kojem je navedeno da tuženik zapravo služi samo kao paravan za dobivanje poslova, jer bi isti poslove dobivene na rezerviranim natječajima (na koje se mogu javiti samo tvrtke koje imaju minimalno 50% zaštićenih radnika) kasnije prosljeđivao privatnim tvrtkama koje su na kraju odrađivale posao. Navedeno je, između ostalog, i da tuženik uzima određeni postotak od cijene, no većina završi u džepovima privatnika koji obavljaju posao, i da je portal "Z." došao u posjed takvih ugovora koji to jasno dokazuju. Također je utvrđeno da je na istim stranicama 19. ožujka 2012. objavljen članak naslova "Z.za uniforme U.-u platio 9,7 milijuna kuna" te je 28. ožujka 2012. objavljen demanti tuženika vezan za navedene članke.

30. Uvidom u članak autora I.P. "Iskoristili invalide za prelijevanje novca u privatne džepove" (list 83.-85. spisa) objavljen 15. svibnja 2012. na internetskoj stranici www…. ( i u N. broj 861) utvrđeno je da se u

istom članku, između ostalog, navodi da «N.» ima na uvid desetak ugovora vrijednih gotovo 7 milijuna kuna iz kojih je vidljivo da je poslove koje je tuženik, kao ustanova s povlaštenim položajem koja zapošljava više od 50% invalida, dobio na javnim natječajima nezakonito prepustio podizvođačima, iako je u natječajnoj dokumentaciji u slučaju rezerviranih natječaja izričito pisalo da se ti poslovi ne mogu prepustiti podizvođačima. Navedeno je i da je Zviždač, čiji su podaci poznati redakciji, sporne dokumente odlučio dati kako bi se prestalo s nemoralnom i protuzakonitom praksom.

31. Da je tjednik "N." objavio i niz drugih članaka objavljenih kako u samom tjedniku, tako i na internetskim stranicama (29. svibnja 2012. pod naslovom "Afera U. - nezakonita nabava - Novac invalida rodbini i podobnim tvrtkama", 22. svibnja 2012. pod naslovom "Afera U. - ravnatelj peticijom traži borbu protiv N. i unutarnjih neprijatelja", 5. lipnja 2012. pod naslovom "U. trube",

6. lipnja 2012. pod naslovom "Muljanje po vestama i šumama", 5. lipnja 2012. pod naslovom "Kako je U. oblačio H."), a što među strankama nije niti sporno,

proizlazi iz privatnih tužbi tuženika i zakonskog zastupnika tuženika protiv I.P. podnesenih Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem

K-129/12, K-130/12, K-131/12, K-132/12, K-133/12, K-152/12, K-153/12 i K-155/12.

32. Činjenica što su novinari S. M. i I.P., svjedok u ovom

postupku, u kaznenim postupcima povodom privatnih tužbi tuženika zbog objavljivanja članaka 19. i 20. ožujka 2012. pod naslovom "Z.za uniforme U.- u platio 9,7 milijuna kuna" i "Kako je preko U.-a isisavan novac iz H." na portalu z., odnosno zbog objavljivanja članka u tjedniku "N."

15. svibnja 2012. pod naslovom "Afera U. - Iskoristili invalide za prelijevanje novca u privatne džepove", oslobođeni optužbe za kazneno djelo klevete, što je utvrđeno uvidom u Zapisnik i Presudu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj K- 94/12 od 13. prosinca 2013. (list 277. - 280. spisa) i presliku Presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-93/12 od 28. studenog 2012. (list 71.-82. spisa), i što je obustavljen kazneni postupak protiv I.P. povodom privatnih tužbi tuženika i zakonskog zastupnika tuženika (što je utvrđeno uvidom u Zapisnik Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-129/12, list 266. - 277. spisa), nisu od utjecaja na predmet ovog spora, jer se u navedenim kaznenim postupcima odlučivalo o kaznenoj odgovornosti novinara S.M. i I.P.

33. Sud nije posebno cijenio Zapisnik i Presudu Općinskog kaznenog suda poslovni broj K-190/2012 od 19. ožujka 2013., potvrđenu presudom Županijskog suda u Zagrebu od 14. svibnja 2013. (list 88.-95. spisa), kojom je tužitelj oslobođen optužbe za kazneno djelo klevete zbog intervjua koji je 18. kolovoza 2012. objavljen na stranicama portala d. pod naslovom "Ravnatelj D. oštećuje U.

poslovanjem, branitelji koji su se pobunili dobili su otkaz", budući je isti intervju objavljen nakon donošenja Odluke o otkazu i nije relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

34. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj novinaru S.M. neposredno prije objavljivanja članka 19. ožujka 2012.

na portalu «Z.», odnosno novinaru I.P., i svjedoku u ovom postupku, prije objavljivanja prvog članka u «N.» 15. svibnja 2012. predao poslovnu dokumentaciju tuženika, koje činjenice je tužitelj u svom iskazu i potvrdio. Iz njegovog iskaza također je utvrđeno da se dokumentacija koju je predao odnosila na preslike ugovora o suradnji između tuženika i podizvođača te situaciju kada je tuženik sam raspisivao natječaje. Da se radilo o dokumentaciji koja nije bila javno dostupna proizlazi iz iskaza svjedoka I.P. koji je naveo da je do dijela dokumentacije koju mu je tužitelj predao mogao sam doći (primjerice natječaja, odluka o odabiru izvođača, odluka Z.h., H.š.i ostalih

naručitelja), dok do dijela dokumentacije koji se odnosio na ugovore i prepuštanje ugovora i poslova podizvođačima nije mogao sam doći.

35. Iako tužitelj nije priložio niti jedan materijalni dokaz, sud je prihvatio njegov iskaz da je policiji, nadležnom državnom odvjetništvu i USKOK-u podnosio kaznene prijave, odnosno da se istima obraćao radi opravdane sumnje na korupciju. Sud nije prihvatio dio iskaza tužitelja da se i odgovornim osobama kod tuženika obraćao radi sumnje na nezakonitosti u poslovanju tuženika budući iz dopisa upućenih B.P., S.B. i zakonskom zastupniku tuženika proizlazi da se istima

obraćao radi pomoći u rješavanju njegovog radnopravnog statusa, a kako je to već prethodno obrazloženo. Tužitelj niti inspektoratu nije prijavio sumnje u nezakonitost poslovanja tuženika glede spornih ugovora i prepuštanja poslova podizvođačima. Naime, iz Očitovanja inspektorata od

11. listopada 2012. (list 225.-226. spisa) proizlazi da je isti 8. lipnja i 8. kolovoza 2012. zaprimio predstavku tužitelja kojima ukazuje na nepravilnosti i nepoštivanje zakonskih propisa glede njegovog radnopravnog statusa kod tuženika. Dakle, tužitelj se inspektoratu obratio tek nakon objavljivanja

predmetnih članaka u medijima, odnosno 8. lipnja 2012.

36. Uvidom u Izvješće o obavljenoj reviziji od 1. veljače 2012. (list 146. - 160. spisa) utvrđeno je da je revizijom obavljenom za 2001. i 2002. utvrđena nepravilnost koja se odnosi na neprovođenje propisanih postupaka nabave te je revizijom za 2010. utvrđeno da navedena nepravilnost nije otklonjena. Iz navedenog izvješća proizlazi da je ured obavio reviziju financijskih izvještaja i poslovanja ustanove za 2001. i 2002. te su utvrđene određene nepravilnosti u pogledu radne učinkovitosti zaposlenika, pribavljanja suglasnosti Upravnog vijeća pri zaključivanju pojedinih ugovora i Zakona o javnoj nabavi. Tuženiku su dani nalozi i preporuke da se smanji radna učinkovitost zaposlenika – osoba sa invaliditetom po pojedinom radnom mjestu, da se pri zaključivanju pojedinih ugovora pribavlja suglasnost Upravnog vijeća odnosno osnivača te da se postupa u skladu s odredbama Zakona o javnoj nabavi, pri čemu nije dana jasna i precizna uputa u kojem dijelu i na koji način tuženik treba uskladiti svoje poslovanje sukladno Zakonu o javnoj nabavi. Revizijom za 2010. utvrđeno je, dakle, da je tuženik postupio prema nalozima i preporukama iz 2001. i 2002. koji se odnose na smanjenje radne učinkovitosti radnika i pribavljanje suglasnosti Upravnog vijeća, dok nije postupio prema nalogu iz 2001. i 2002. vezanim uz provođenje postupaka javne nabave. Iako su revizijom za 2010. bili obuhvaćeni financijski izvještaji i sva poslovna dokumentacija tuženika za 2010.,ured u pogledu spornih ugovora

nije utvrdio konkretnu nepravilnost.

37. Uvidom u ispis sa internetskih stranica odvjetništva od 20. prosinca 2012. (list 162. spisa) utvrđeno je da su u tijeku izvidi

vezani za prijavljivanje nepravilnosti kod tuženika. Utvrđeno je, nadalje, da je odvjetništvo posljednjih godina zaprimilo više

anonimnih podnesaka i prijava povodom kojih je od P.u. z.

zatraženo provođenje kriminalističkog istraživanja te da će se po dovršetku istraživanja i primitku izvješća policije donijeti odluka o daljnjem postupanju.

38. Sukladno odredbi čl. 107. st. 1. alineja 3. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Pri tome je na poslodavcu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz (čl. 131. st. 3. ZR-a).

39. Iz Odluke o otkazu proizlazi da tuženik tužitelju Ugovor o radu otkazuje zbog toga što je u subotu 7. travnja 2012. koji nije radni dan kod tuženika, neovlašteno ulazio u prostorije Službe komercijale te neovlašteno pregledavao i čitao dokumentaciju koja se nalazi u toj prostoriji, i što je dokumentaciju vezano za poslovanje tuženika predao portalu "Z." i tjedniku "N." temeljem

koje su isti zlonamjerno vadeći iz konteksta podatke iz te dokumentacije netočno prikazivali navodno nezakonito poslovanje tuženika.

U odnosu na tužiteljevo predavanje dokumentacije vezano za poslovanje tuženika portalu "Z." i tjedniku "N."

40. Tužitelj smatra da je u okviru svog prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli propisanog člankom 38. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske i čl. 10. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda imao pravo novinarima predati poslovnu dokumentaciju tuženika.

41. Tuženik, pak, smatra da je u okviru svog prava na zaštitu ugleda zbog predmetnog postupanja tužitelja imao opravdan razlog za otkazivanje njegovog Ugovora o radu.

42. Člankom 38. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. -pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 05/14., dalje u tekstu: Ustav RH) propisano je da se svakome jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

43. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (čl. 16. st. 1. i 2. Ustava RH).

44. Člankom 10. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17., u daljnjem dijelu teksta: Konvencija) propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnost radila ili televizije te kinematografsku djelatnost.

45. Člankom 10. st. 2. Konvencije propisano je da ostvarenje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanom zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

46. U konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li donošenje Odluke o otkazu bilo prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju.

47. S obzirom da je Odluka o otkazu donesena na temelju članka 107. st. 1. toč. 3. ZR-a i da je miješanje težilo zaštiti poslovnog ugleda i interesa tuženika, za zaključiti je da je ograničenje tužiteljeve slobode izražavanja bilo zakonito i da je težilo ostvarenju legitimnog cilja.

48. Budući da pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli i pravo na zaštitu ugleda zaslužuju jednaku zaštitu, potrebno je postići pravičnu ravnotežu između tih prava, a što se postiže provođenjem testa nužnosti u demokratskom društvu.

49. Za utvrđenje je li predmetno miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“ potrebno je analizirati slijedeće kriterije: postojanje javnog interesa za objavljenu informaciju, vjerodostojnost predmetne informacije, motiv postupanja tužitelja, možebitnu štetu tuženika i razmjernost sankcije.

50. Tuženik je ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom čiji je osnivač G.Z., pa je postojao javni interes za objavu informacija vezanih uz postupak javne nabave.

51. Kao što je prethodno obrazloženo, iz Izvješća o obavljenoj reviziji od 1. veljače 2012. proizlazi da je revizijom koja je provedena 2010. utvrđeno da nepravilnosti koje su uočene 2001. i 2002. a koje se odnose na postupak javne nabave nisu otklonjene. Iako su revizijom za 2010. bili obuhvaćeni financijski izvještaji i sva poslovna dokumentacija tuženika za 2010., ured u

pogledu spornih ugovora nije utvrdio konkretnu nepravilnost. U predmetnim člancima dvojica novinara iznijela su vlastite zaključke i vrijednosne sudove o nezakonitom postupanju tuženika u postupcima javne nabave koji su uvjetovani sklapanjem rezerviranih ugovora. Činjenica što su novinari u kaznenom postupku oslobođeni od optužbe za kazneno djelo klevete, nije od utjecaja na zaključak o postojanju činjenične osnove za njihove navode u objavljenim člancima. Europski sud za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) u presudi od 20. svibnja 1999. u predmetu B.T.S. protiv N. (st. 65.) istaknuo je da svaka osoba koja

odluči otkriti informacije treba pažljivo provjeriti da li su te informacije točne i pouzdane. U konkretnom slučaju kriterij vjerodostojnosti informacije treba ispitivati kroz postupanje tužitelja, a ne novinara. S obzirom da je tužitelj novinarima proslijedio preslike ugovora o izvođenju radova i natječajnu dokumentaciju i da tuženik nije osporio autentičnost proslijeđene dokumentacije, za zaključiti je da je u odnosu na dokumentaciju koju je tužitelj proslijedio novinarima zadovoljen kriterij adekvatne provjere točnosti i pouzdanosti proslijeđene informacije.

52. Prilikom ocjenjivanja motiva postupanja tužitelja potrebno je utvrditi je li tužitelj postupao u dobroj vjeri, je li bio uvjeren da je informacija točna, postoji li javni interes i je li tužitelj na raspolaganju imao drugo, diskretnije sredstvo za ispravljanje onoga što se prijavljuje. Iz dopisa upućenih predsjednici Radničkog vijeća, predstavnici Sindikata i članici Upravnog vijeća tuženika,

zakonskom zastupniku tuženika i inspektoratu

proizlazi da tužitelj nije bio zadovoljan svojim radno pravnim statusom kod tuženika. Tijekom ovog postupka utvrđeno je da se tužitelj u pogledu sumnje na nezakonitosti u poslovanju tuženika nije obraćao odgovornim osobama kod tuženika, već je prije prosljeđivanja sporne dokumentacije novinarima, navodni nezakoniti rad tuženika prijavio policiji, nadležnom državnom odvjetništvu i Uredu. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-

2210/2016 od 21. prosinca 2016. istaknuo je da se ne može zaključiti da tužitelj nije postupao u dobroj vjeri, pri čemu je uzeo u obzir da je tužitelj navodni nezakoniti rad tuženika najprije prijavio nadležnim tijelima, a tek potom novinarima; da tužitelj pritom novinarima nije davao intervjue i izjave, već im je proslijedio poslovne dokumente tuženika koji, prema njegovim navodima, potvrđuju tvrdnje o nezakonitom radu tuženika; da su nadležna tijela u postupku revizije utvrdila nepravilnosti u radu tuženika i da nije utvrđena povjerljivost proslijeđene poslovne dokumentacije.

53. Člancima objavljenim na portalu "Z." i u tjedniku "N.

poslovanje tuženika prikazano je nezakonito i negativno, čime je nanesena šteta poslovnom ugledu tuženika. Tuženik, međutim, nije dokazao da nanesena šteta nadmašuje interes javnosti u pogledu informacije koja je objavljena (presuda E. od 19. veljače 2009. u predmetu H.protiv M., st. 48.).

54. Iz svega navedenog proizlazi da u prethodno opisanim okolnostima otkazivanje Ugovora o radu tužitelju zbog predavanja poslovne dokumentacije novinarima nije bilo razmjerno zaštiti poslovnog ugleda i interesa tuženika.

U odnosu na ulazak tužitelja u prostorije Službe komercijale tuženika na dan 7. travnja 2012.

55. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da 7. travnja 2012. u subotu Služba komercijale tuženika nije radila, kao što nisu radile niti ostale službe tuženika na lokaciji tuženika u D.

56. Uvidom u Raspored dežurstva na Uskrsnom sajmu u G.G.(list 10.

spisa) utvrđeno je da su tužitelj i svjedok P.M. bili dežurni na Uskrsnom sajmu u G.G. dana 7. travnja 2012. od 14-18 sati.

57. Tužitelj je 7. travnja 2012. u subotu imao radnu obvezu izlagati robu tuženika na Uskrsnom sajmu u G.G.od 14,00 do 18,00 sati. Istu radnu obvezu imao je i svjedok P. M.. U okviru te radne obveze tužitelj i svjedok

M. imali su pisanu dozvolu za ući u prostor tuženika u G.S., uzeti proizvode tuženika, izlagati ih na sajmu i po završetku iste vratiti u prostor galerije.

58. Iz Prijava tužitelja inspektoratu, P.j.Z. od 8. lipnja 2012. (list 188.-195. spisa) proizlazi da je tužitelj od rujna

2010. pa do Odluke o otkazu po uputi rukovoditelja komercijale i voditelja nabave obavljao poslove maloprodaje, a ne nabave.

59. Tužitelj je u svom iskazu naveo da su se njegov radni stol i kompjutor nalazili u zgradi unutar D., dok su se prostorije Službe komercijale također nalazile unutar D., ali u drugoj zgradi od one u kojoj se nalazio njegov radni stol i kompjutor.

60. Tužitelj smatra da je 7. travnja 2012. imao pravo ući u prostorije Službe komercijale, budući je Ugovorom o radu s tuženikom ugovorio obavljanje poslova Samostalnog referenta nabave u Službi komercijale.

61. Člankom 5. st. 1. ZR-a propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

62. Iz svega navedenog proizlazi da 7. travnja 2012. u subotu Služba komercijale nije radila, ali je tužitelj sukladno čl. 5. st.1. ZR-a dana 7. travnja 2012. imao obvezu postupati prema uputi tuženika i obavljati poslove vezane uz izlaganje robe na Uskrsnom sajmu (koji poslovi nisu uključivali ulazak u prostorije Službe komercijale).

63. Tuženik, međutim, tužitelju dana 7. travnja 2012. nije zabranio ulazak u prostorije Službe komercijale, slijedom čega ulazak tužitelja dana 7. travnja 2012. u prostorije Službe komercijale ne predstavlja postupanje koje opravdava donošenje Odluke o otkazu.

64. Odredbom čl. 111. st. 1. i 2. ZR-a određeno je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan radnika pisano

upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Također, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

65. Da je tuženik ispunio svoju obvezu iz čl. 111. st. 2. ZR-a i tužitelju omogućio iznošenje obrane proizlazi iz Izjave tužitelja od 17. svibnja 2012. (list 229. i 254. spisa).

66. Tuženik tužitelja prije donošenja Odluke o otkazu nije pisano upozorio na obvezu iz radnog odnosa, jer je smatrao da je tužitelj predmetnim postupanjem nanio štetu njegovom poslovnom ugledu i interesima bez mogućnosti popravljanja takve štete.

67. Iz prethodno obrazloženih razloga proizlazi da donošenje Odluke o otkazu zbog tužiteljevog predavanja poslovne dokumentacije tuženika novinarima nije bilo razmjerno zaštiti poslovnog ugleda i interesa tuženika, dok je u odnosu na ulazak tužitelja u poslovne prostorije tuženika dana 7. travnja 2012. utvrđeno da tužitelju nije bio zabranjen ulazak u iste prostorije.

68. Zbog svega navedenog, Odluka o Otkazu nije dopuštena, slijedom čega je valjalo utvrditi da otkaz Ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju Odlukom o otkazu ugovora o radu od 19. lipnja 2012. nije dopušten i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

69. U ovom postupku je utvrđeno da otkaz nije dopušten, pa je sukladno odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a, naloženo tuženiku vratiti tužitelja u radni odnos kod tuženika na radno mjesto Samostalnog referenta nabave u Službi komercijale. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

70. Na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem dijelu teksta: ZPP-a) tužitelju su priznati troškovi jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak (200 bodova prema Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /"Narodne novine", broj: 142/12. i 103/14., dalje u tekstu: OT/12), što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT/12) i PDV od 25% iznosi 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona /"Narodne novine", broj: 57/96., 29/99., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 67/08./ u vezi čl. 29. st. 2. ZOO). Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

71. Tuženik je izgubio u sporu, pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova kao pod točkom IV. izreke presude.

72. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 31. kolovoza 2022.

Sutkinja:

Ruža Garac, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana.

Dna:

1. pun tužitelja 2. pun

tuženika